Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 7./2003.
Tkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.
7./2003., Zagreb 2003. (tiskan u ožujku 2004.),
br. 7, 648 stranica.
Cijena: 300,00 kuna.
Pregled sadržaja
Riječ Pokrovitelja (stož. Josip Bozanić). Str. 5-6.
Patron’s word (Card. Josip Bozanić; translated by s. Anđelita Šokić). Str. 7-8.
Povjesničke rasprave
Daniel FARLATI, Sisačka biskupija, sada Zagrebačka, područnica Kaločke prvostolne nadbiskupije u Ugarskoj (1775.). Prijevod rasprave s latinskoga. Prijevod Branke Molnar, dopune prijevoda i bilješke Stjepana Razuma. Str. 9-45.
Sažetak (9),
Ovdje se prvi put objavljuje hrvatski prijevod povijesti Sisačke biskupije, koju je u latinskom napisao Danijel Farlati i objavio u petom svesku znamenitog djela “Sveti Ilirik”, 1775. godine. Koristeći se latinskim izvorima, Farlati je opisao starodrevni Sisak, odnosno Segestiku i Sisciju. Opisao je njegov smještaj unutar rimskih upravnih pokrajina. Kršćanstvo je u Sisak, kao i u šire panonsko okruženje došlo već u apostolsko vrijeme. Tako i sama Sisačka biskupija ima svoje početke u apostolskom vremenu. Od sisačkih biskupa, Farlatiju je poznato pet biskupa. To su Sv. Kvirin, Marko, Konstancije, Ivan i Konstantin. Uz njih navodi i Kasta, ali o njemu ne može gotovo ništa reći. Najveći dio u ovoj pisanoj povijesti Sisačke biskupije Farlati je posvetio mučeništvu Sv. Kvirina, koje je podnio za vrijeme cara Dioklecijana, na početku 4. stoljeća. Donosi u doslovnom obliku opis njegova mučeništva i u 26 napomena tumači pojedina mjesta, osobe i događaje, koji su navedeni u opisu. Kvirinovi nasljednici morali su uložiti puno napora u obrani pravovjerja, protiv nadirućeg arijevstva, pa Farlati također puno prostora posvećuje širenju i suzbijanju arijevstva u ovom panonskom području. Premda mu nisu poznata imena drugih biskupa, Farlati tvrdi da je Sisačka biskupija postojala u sedmom, pa čak i u devetom stoljeću. Ugasila se kad su Ugri razorili Sisak. Sisačka biskupija oživljena je u 11. stoljeću u Zagrebačkoj biskupiji. Hrvatski prijevod ove povijesti, nastojeći sačuvati sve osobitosti latinskog izvornika, učinila je Branka Molnar. Prijevod je s izvornikom sravnio i u 75 bilježaka protumačio Stjepan Razum.
Napomena čitatelju (9), Sisačka biskupija (10), Položaj Siska (10), Kako je Cezar Oktavije otok Segestiku stavio pod rimsku vlast (11), Tiberije je u Panonskom ratu sjajno utvrdio Sisak (12), Sisak kao grad u Savskoj Panoniji, koja je bila pokrajina Istočnog Ilirika (12), Sisačko poglavarstvo i kovnica novca (13), Sisački novci (13), Veličina, napučenost i bogatstvo grada (13), Počeci kršćanske vjere kod Panonaca pripisuju se prvacima apostola (14), Pavao je donio svjetlo Evanđelja Ilirima i Panoncima (14), Kršćanski pogrebni natpis (15), Sisačka biskupija potječe od apostolskog vremena (15), Osim Kvirina, četiri su sisačka biskupa čija su imena sačuvana (16), Sisačka crkva bila je podređena najprije srijemskom nadbiskupu prvostolniku, a zatim solinskom (16), Sisački biskup Sv. Kvirin (16), Više je Kvirina mučenika (16), Kvirin, izmišljeni sin Filipa Augusta, biskup Lorcha i Akvileje, Siščanin (18), Sveti Kvirin, rimski mučenik, zamišljen prema “Povijesti Tegernskog jezera” (18), Iz životopisa Svetog Maksimilijana, lorškog biskupa… (19), …i iz spisa o Svetom Kvirinu, sisačkom biskupu i mučeniku (19), Od dvojice Kvirina, jedan rimski mučenik, drugi sisački biskup, stvoren je jedan Kvirin (20), Prava i istinita “Djela” Svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika (20), Napomene (24), Tijelo Svetog Kvirina prisvajaju sebi stanovnici Fulde u Njemačkoj (30), Stanovnici Milana (30), Stanovnici Akvileje (30), Sveti Kvirin još uvijek počiva u marijanskoj bazilici preko Tibra (31), Sažetak o Kvirinovim djelima (31), Dioklecijanovo i Licinijevo progonstvo (31), Nakon Licinijeva poraza svugdje je pružen mir Crkvi (32), Sisačka biskupija dobiva svoga biskupa (32), Marko, sisački biskup (33), Marko, sisački biskup (33), Arijevsko i fotinsko krivovjerje osudio je sabor u Sofiji (33), Fotin je osuđen na Sofijskom ili Milanskom saboru (34), Marko je potpisan u spisima Sofijskog sabora (34), Fotin, iako osuđen, zadržao je srijemsku stolicu (35), Konstancije, sisački biskup (35), Biskup Konstancije budno pazi na svoje stado, štiteći ga od Valenta i drugih arijevskih biskupa (35), Dvije arijevske sinode u Srijemskoj Mitrovici; Konstancije nije bio ni na jednom (36), Car Valent je ponovo naredio progon katolika (36), Fotin po drugi put osuđen od katolika… (37), …a od arijevaca potjeran je u progonstvo (37), Ostaci fotinstva u Panoniji (38), Nakon smrti cara Valenta katolička vjera pod Gracijanom cvate u Panoniji i svugdje (38), Paladije i Sekundijan, arijevski biskupi bili su isključeni na Akvilejskom saboru, na kojem je sudjelovao Konstancije (38), Sisački biskup Konstancije, izaslanik biskupâ Galije, to jest Norika (40), Pošto su arijevci istjerani i fotinci suzbijeni, u Panonskoj i Sisačkoj biskupiji bio je mir (40), Nema zapisa o sisačkim biskupima nakon Konstancija sve do 530. godine (41), Huni razaraju Srijem (41), Dio srijemske prvostolničke vlasti dodijeljen je solinskom nadbiskupu (41), Solinskom prvostolniku pridružena je i Sisačka biskupija (42), Sisački biskupi Ivan i Konstantin (42), Ivan, sisački biskup, 530. godine (42), Konstantin, sisački biskup, 531. godine (42), U sedmom stoljeću Sisačkoj biskupiji nisu nedostajali biskupi (42), Sisački biskupi nisu nedostajali ni u devetom stoljeću, tako dugo dok je postojao ovaj grad (43), Sisak je razoren od Ugara koji su harali Panonijom (43), Sisak je postao malo selo, u kojem je poslije izgrađena tvrđava (44), Tvrđava je uzalud bila opsjedana, i jednom oteta od Turaka; sada je u posjedu zagrebačkih kanonika (44), Sisačka biskupija oživljena je u Zagrebačkoj biskupiji (44).
Zusammenfassung: Bistum Sisak, heute Zagreber Bistum, ein Suffraganbistum vom Metropolitanerzbistum Kalocsa in Ungarn (1775), p. 45.
An dieser Stelle wird zum ersten Mal die kroatische Übersetzung der von Daniel Farlatus auf lateinisch verfassten und im fünften Band des namhaften Werkes “Illyricum Sacrum” im Jahr 1775 publizierten Geschichte des Bistums Sisak, veröffentlicht. Indem Farlatus sich lateinischer Quellen bediente, beschrieb er das altertümliche Sisak, bzw. Segestika und Siscia. Er beschäftigte sich mit seiner Lage innerhalb der römischen Verwaltungsprovinzen. Das Christentum verbreitete sich im pannonischen Raum schon zur apostolischen Zeit, so kam es auch nach Sisak und die Anfänge des Bistums sollen in diese Zeit reichen. Von Bischöfen in Sisak sind Farlatus fünf bekannt: Hl. Quirinus, Markus, Konstantius, Johann und Konstantin. Es wird auch Kast erwähnt, aber die Quellen über ihn sind äusserst spärlich. Der grösste Teil der Geschichte von Farlatus über das Bistum Sisak ist dem Martyrium des Hl. Quirinus zur Zeit des Kaisers Diokletian zu Beginn des 4. Jh. gewidmet. Er gibt wortwörtlich eine Beschreibung von seinem Martyrium, und in 26 Notizen erläutert er einzelne Orte, Personen und Ereignisse, die in der Beschreibung vorkommen. Die Nachfolger von Quirinus mussten sich maximal bemühen, um die Rechtgläubigkeit gegen den aufkommenden Arianismus zu verteidigen, so werden auch viele Seiten dessen Verbreitung und Bekämpfung gewidmet. Obwohl ihm die Namen anderer Bischöfe unbekannt sind, behauptet Farlatus, dass das Bistum Sisak im 7. Jh., sogar im 9. Jh. exisiterte. Als die Ungarn Sisak zerstört haben, sollte es erlöscht sein. Das Bistum wurde dann im Zagreber Bistum im 11. Jh. ins Leben gerufen.
Die kroatische Übersetzung aus dem Lateinischen, bei der man alle Eigentümlichkeiten des lateinischen Originals zu erhalten versuchte, wurde von Branka Molnar angefertigt. Stjepan Razum kollationierte die Übersetzung mit dem Original und erläuterte sie in 75 Anmerkungen. Übersetzung Danijela Marjanić
Miroslav AKMADŽA, Staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima. Izvorni znanstveni rad. Str. 47-156.
Sažetak (47),
Nakon završetka II. svjetskog rata Komunistička partija Jugoslavije uklonila je iz političkog života sve političke stranke i uvela totalitarni režim. Jedinu možebitnu opasnost za svoje nesmetano djelovanje vidjela je u vjerskim zajednicama, koje nisu mogle prihvatiti ateističku vlast u zemlji. S obzirom da nije mogla zabraniti vjeru, odlučila je staviti vjerske zajednice pod svoj nadzor. To joj je uspjelo sa svim vjerskim zajednicama, osim s Katoličkom crkvom, koja je ostala vjerna Svetoj Stolici.
Da bi stavio Katoličku crkvu pod svoj nadzor, tj. udaljio je od utjecaja Svete Stolice, komunistički režim služio se svim metodama, a naročito represivnim. Kada nije uspio slomiti vodstvo Katoličke crkve u zemlji, a posebice nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg je na kraju dao osuditi na dugotrajnu robiju, komunistički režim promijenio je način djelovanja protiv Katoličke crkve.
Komunistički vlastodršci uvidjevši da represivne metode ne donose rezultate, te stvaraju kod vjernika otklon od vlasti, pokrenuli su akciju osnivanja staleških društava katoličkih svećenika, s ciljem razbijanja jedinstva u redovima Katoličke crkve. Ta udruženja osnivale su vjerske komisije i UDBA, tako što su u njih učlanjivani katolički svećenici na razne načine. Temelj udruženja trebali su činiti oni svećenici koji su bili pripadnici partizanskog pokreta i skloni vlastima. No, s obzirom na to da je takvih bilo premalo, posebice u Hrvatskoj, u udruženja su pod prisilom učlanjivani svećenici koji su bili u zatvorima kao politički zatvorenici, te oni svećenici koji su inače bili iskompromitirani u crkvenim redovima, te ih se lako moglo ucjenjivati. Jedan dio svećenika u udruženja je privučen raznim materijalnim povlasticama.
Udruženja su imala najviše uspjeha u Bosni i Hercegovini i u Sloveniji, dok su u Hrvatskoj biskupi pružili veliki otpor njihovu osnivanju, te se u udruženja učlanio veoma mali broj svećenika. Biskupi su uz potporu Vatikana, donijeli i odluku kojom se zabranjuje rad udruženja i članstvo u njima. To je izazvalo žestoku reakciju komunističkog režima, što je bio jedan od glavnih razloga za prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom. No, unatoč svemu Staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske, nije polučilo rezultate koji su od njega očekivani, niti je uspjelo omasoviti svoje članstvo.
Početkom 60-tih godina XX. stoljeća, pokrenut je postupak normalizacije odnosa između Vatikana i Jugoslavije, čime udruženje, ne samo da je izgubilo svoju svrhu, nego je sve više predstavljalo smetnju za normalizaciju tih odnosa. Iako je udruženje nastojalo opstati raznim pokušajima svoje unutrašnje reorganizacije, to nije polučilo rezultate, te se broj članova sve više smanjivao, njegovo vodstvo međusobno sukobljavalo, a komunistički režim u potpunosti izgubio interes za njegovo daljnje postojanje.
Osnivanje prvih staleških svećeničkih udruženja u socijalističkoj Jugoslaviji (48), Stav katoličkih biskupa prema svećeničkim udruženjima (53), “Non licet” – zabrana svećenstvu članstva u udruženjima (56), Osnivanje poticajnih odbora Staleškog društva katoličkih svećenika u Hrvatskoj (61), Suprotstavljanje biskupa svećeničkim udruženjima (69), Kampanja protiv biskupa (71), Predstavnici staleških udruženja iz Hrvatske kod J. Broza na Brijunima (74), Osnivačka skupština Staleškog društva katoličkih svećenika Hrvatske i susljedni događaji (76), 1. Neposlušnost svećenika (77), 2. Ugovor o zdravstvenom osiguranju (79), 3. Pododbori (79), 4. Odnos biskupa Franića, Stepinca i Šepera prema Društvu (80), 5. Marohnić o odnosu biskupa prema Društvu (84), 6. Odnos Društva i vjerske komisije – potpuna ovisnost (85), Pripreme i održanje godišnje skupštine Društva 1956. godine (86), Djelatnost Društva 1957. godine (87), Problematični članovi: bez bogoslužne ovlasti, stari, nedjelatni i ovisni (88), Skupština Društva 1958. (91), Nezadovoljstvo državnih vlasti s Društvom (93), Djelatnost Društva u vrijeme postupne normalizacije crkveno-državnih odnosa 1960.-1966. godine (99), 1. Podpora državne vlasti Društvu (100), 2. Razgovor Šeper-Iveković (101), 3. Razgovori predstavnika državne vlasti s drugim crkvenim ljudima (103), 4. Poteškoća sa svećenicima pod bogoslužnom obustavom (104), 5. Biskupsko zasjedanje i odnosi s vlastima (106), 6. Prijedlozi vlasti za reorganizaciju Društva (107), 7. Treba li još uvijek Društvo koje je osnovano radi stvaranja unutarnjeg nejedinstva? (110), 8. Suprotnosti među članovima Društva (111), 9. Krajnosti S. Kusijanovića (113), 10. Weberovo prokazivanje (114), 11. Biskupi ne mijenjaju stav o Društvu (115), 12. Nove rasprave o reorganizaciji Društva (116), 13. Godišnje izvješće (121), 14. Drugi razgovor Šeper-Iveković (122), 15. Vjerska komisija ne odustaje od reorganizacije Društva (123), 16. Razgovori Lach-Frid (124), 17. Društvo uoči II. vatikanskog sabora (125), 18. Skupština Društva 1962. (127), 19. Nesloga na međudruštvenom sastanku u Ljubljani (129), 20. Društvo pod nadzorom novog vodstva Komisije za vjerska pitanja (134), 21. Novčana pomoć Društvu (137), 22. Obljetnička skupština 1963. i nazadovanje Društva (137), 23. U zatišju potpisivanja sporazuma između Svete Stolice i Jugoslavije (139), Problemi u odnosima s bosansko-hercegovačkim udruženjem “Dobri Pastir” (141), Izdavačka djelatnost Društva (144), Opadanje broja članova Društva (145), Skrižaljka 1. Brojno stanje članstva u Društvu katoličkih svećenika u SRH (147), Pitanje opstanka Društva nakon potpisivanja sporazuma između Svete Stolice i Jugoslavije (148), Nepotpuni popis članova Staleškog društva katoličkih svećenika Hrvatske (153), Zaključak (154).
Summary: The Class Association of Catholic Priests in Croatia under the Communist Regime, p. 155-156.
After World War II the Yugoslav Communist Party abolished all political parties from the political system and introduced a totalitarian regime. This regime saw that only religious groups could pose any potential obstacle to their undisturbed rule, as they could not accept an atheistic government in their country. Since, the regime was not able to forbid practice of religion, they nevertheless, put religious communities under their control. This succeeded with all religious groups except the Catholic Church which remained loyal to the Holy See.
In order to put the Catholic Church under its control, namely to distance it from the Holy See, the Communist regime used all available means and in particular repressive methods. When it failed to put the Catholic Church under its control, especially Archbishop Aloysius Stepinac, who, was in the end sentenced to life imprisonment, the Communist regime undertook different tactic to deal with the Catholic Church.
The Communist rulers realized that repressive measures did not bring any results and so they tried to set up a system of support for believers. They initiated the process of forming the so-called “Class Association” with an aim of destroying unity amongst members of the Catholic Church. Religious Councils and UDBA founded the associations and were rewarded for attracting priests to their membership. The basis of the Association was supposed to be formed by those priests who were part of the Partisan Movement and willing to back the government. However, as there were far too few such priests, especially in Croatia, membership was forced upon those priests who were imprisoned as political prisoners, or priests who were compromised within the Church and were easily blackmailed. Some of those priests were attracted to the association merely for substantial material benefits.
The association found fertile ground particularly in Bosnia and Herzegovina and Slovenia, whereas Croatian bishops strongly resisted the establishment of this Association and only a small number of priests applied for membership. With the support of the Vatican, the bishops decided to denounce the association’s activities ban and membership for their priests. This resulted in a fierce reaction by the communist regime, which was one of the main causes for the severing of diplomatic relations with the Vatican. Nevertheless, despite all the pressure, the founded Class Association of Catholic Priests in Croatia never attained the success anticipated, nor did it ever attract any significant number of members.
In the early 60’s of the last century, a process of normalization of relations between the Vatican and Yugoslavia started to take place, meaning that priests’ association not only lost its purpose but at the same time presented an obstacle in that process. Even though the Association tried its best to survive by multiple attempts of its internal reorganization, this was in vain. Its membership continuously decreased, its leadership suffered internal confrontations and the existing regime lost interest in its further existence.
Miroslav AKMADŽA, Politika državnih vlasti prema vjerskim školama u Zagrebačkoj nadbiskupiji 1945.-1966. godine. Izvorni znanstveni rad. Str. 157-196.
Sažetak (157),
U inače lošim odnosima između Katoličke crkve i komunističkog režima u Jugoslaviji, vjerske škole, odnosno školovanje svećeničkoga podmladka, predstavljalo je jedan od najvažnijih problema u tim odnosima. Katolička crkva je nakon II. svjetskog rata ostala bez velikoga dijela svoga svećenstva i časnih sestara, što zbog pogibije u vrijeme rata, što zbog ubijanja i zatvaranja od strane komunističkog režima nakon rata. Također je znatan broj svećenika u strahu od komunističkog režima napustio zemlju. Zbog toga je Katolička crkva morala pojačano raditi na školovanju svećeničkog podmladka, da bi mogla zadovoljiti potrebe svojih vjernika diljem zemlje koji su ostali bez svojih dušobrižnika. S vremenom je i sve veći broj stanovnika, a time i vjernika, iziskivao dodatnu potrebu za školovanjem svećenika.
S druge strane komunistički režim koji je vodio sustavnu borbu protiv religije, a posebice protiv Katoličke crkve, na sve je načine nastojao otežati Katoličkoj crkvi rad njenih škola tj. školovanje svećeničkog podmladka. S tim ciljem komunistički režim poduzeo je niz “zakonskih” mjera u pogledu statusa vjerskih škola, slabio njihovu materijalnu snagu oduzimanjem i zaposjedanjem sjemenišnih i školskih zgrada, te raznim metodama pritisaka i davanja povlastica pojedinim polaznicima vjerskih škola, izvlačio ih iz tih škola.
No, bez obzira na sve poduzete mjere, komunistički režim nije uspio smanjiti priliv mladeži u vjerske škole, niti smanjiti broj novoškolovanih svećenika i časnih sestara. Naprotiv, pored svih mjera od strane komunističkog režima, broj polaznika vjerskih škola bio je iz godine u godinu sve veći, te je Katolička crkva uspjela zadovoljiti svoje potrebe za svećeničkim podmladkom.
U ovom radu navedenu problematiku razradio sam na primjeru vjerskih škola u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
I. Rad vjerskih škola u prvim poratnim godinama i problem njihovoga statusa (158), 1. Ukidanje privatnih škola (159), 2. Osnivanje Vjerske srednje interdiecezanske škole u Zagrebu (162), 3. Oduzimanje prostorija u Zagrebu na Šalati (163), 4. Obrana osmogodišnje gimnazije (165), II. O statusu Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (169), III. Nadzor nad radom vjerskih škola i izvlačenje sjemeništaraca iz vjerskih škola (172), 1. Zatvaranje vjerskih škola, fakulteta i sjemeništa (173), 2. Zabrana naziva “gimnazija” (173), 3. Izvlačenje sjemeništaraca iz vjerskih škola (174), 4. Smiješne i licemjerne odluke nezadovoljne vlasti (177), 5. Pojačani nadzor – svrha nadzora je onemogućavanje, a ne razvijanje (177), 6. Suzbijanje odlaska u sjemeništa (180), 7. Lažna obećanja (182), 8. Uloga policije (SUP-a) (182), 9. Izvlačenje sjemeništaraca i bogoslova postaje za vlast nekorisno (183), 10. Traženje novih rješenja (184), 11. Vjerske škole surađuju s nadzornicima (186), 12. Nadzor mora biti još temeljitiji i češći (186), 13. Proslave državnih praznika u školama (188), 14. Građanska neravnopravnost polaznika vjerskih škola (189), 15. Zloupotreba predvojničke obuke (190), 16. U ozračju pregovora između Jugoslavije i Svete Stolice (190), IV. Oduzimanje imovine školskih ustanova Katoličke crkve (191), V. Zaključak (195).
Summary: Government Politics towards Religious Schools in the Zagreb Archdiocese from 1945-1966., p. 196.
The most important problem that existed between the Communist regime and the Catholic Church in Yugoslavia was that of schooling the candidates for the priesthood. It is well known that the Catholic Church lost a considerable number of its priests and nuns in World War II and after the war, with those imprisoned or killed by the Communist regime. Moreover, a significant number of priests fled from the country in fear of Communist regime. These developments forced the Catholic Church to intensify its work to educate new priests in an effort to accommodate the spiritual needs of its congregation who had lost their pastors all over the country.
As time went by, the population grew and naturally so did the number of its believers, so the need for new priests was greater than ever before.
On the other hand, the Communist regime did its utmost to prevent the schooling of new priests and thus it was in a continuous battle against religion, especially against the Catholic Church. With this aim in mind, the Communist regime undertook a number of “legal” measures concerning the status of religious schools. The regime confiscated properties used for schools and universities in order to weaken the Church materially. Iit used many different methods of exerting pressure and by offering benefits to some school goers the aim being to decrease their number.
However, despite all of the measures undertaken, the regime did not manage to decrease the inflow of young candidates for the priesthood nor to decrease the number of newly educated priests and nuns. On the contrary, the number of students in religious schools grew in number each year and the Catholic Church managed to satisfy its needs for more clergy in pastoral care.
In this work, I examined the above arguments by using examples of religious schools in the Zagreb Archdiocese.
Hrvoje PETRIĆ, Prilog poznavanju razvitka župe Imbriovec od srednjega vijeka do sredine 19. stoljeća. Izvorni znanstveni rad. Str. 197-249.
Sažetak (197),
Istraživanjem neobjavljene građe te manjim dijelom korištenjem objavljenih rezultata istraživanja, autor je napravio prikaz razvitka starih srednjovjekovnih župa Imbriovec i Đelekovec, smještenih u današnjoj Varaždinskoj biskupiji. Te su župe nestale u vrijeme protuosmanlijskih ratova. Sredinom 17. stoljeća je na prostoru spomenutih nestalih župa obnovljena župa Imbriovec. U prvoj polovici 17. stoljeća su uz župnu crkvu u Imbriovcu postojale kapele u selima Đelekovec i Imbriovec.
1. Položaj župe Imbriovec (197), 2. Župna crkva (199), Skrižaljka 1. Stanje računa župne crkve Sv. Mirka u Imbriovcu (1798.-1848.) (201), 3. Župni stan (203), 4. Kapele (204), 4.1. Kapela u Đelekovcu (204), 4.2. Kapela u Zablatju (206), Skrižaljka 2. Stanje računa kapele Sv. Martina u Zablatju (1798.-1848.) (207), 4.3. Kapela u Velikom Otoku (209), 5. Župnici i upravitelji župe (209), 6. Duhovni pomoćnici (kapelani) (213), 7. Imovina crkve i župe te župnička nadarbina (214), Skrižaljka 3. Popis misnih zaklada u župi Imbriovec, od sredine 18. do sredine 19. stoljeća (216), 8. Župna knjižnica (216), 9. Školstvo (217), 9.1. Župno školstvo do osnivanja općinske škole (217), 9.2. Općinska škola (220), 10. Duhovni obris župe (222), 11. Stanovništvo (223), 11.1. Ukupni broj domova i vjernika (223), Skrižaljka 4. Broj starješina (kućedomaćina) u selima župe Imbriovec od 1659. do 1822. godine (226), Skrižaljka 5. Broj kuća (domus) u selima župe Imbriovec od 1671. do 1857. (227), Skrižaljka 6. Broj stanovnika po selima u župi Imbriovec od 1768. do 1857. godine (227), 11.2. Prirodno kretanje župljana i njihove seobe (227), Skrižaljka 7. Broj krštenih (1749., 1799.-1846.) i vjenčanih (1774.-1784., 1807.-1857.) u župi Imbriovec (228), Skrižaljka 8. Doseljenici u župu Imbriovec (putem vjenčanja) (230), Prilozi 1-3 (232), 1. Popis obveznika podavanja imbriovečkom župniku 1659. godine (232), Oppidum Jellekouczy (232), Villa Jembrihoucz (233), Villa Zablatie (234), Villa Mali Ottok (234), Villa Veliki Ottok (234), 2. Popis obveznika podavanja imbriovečkom župniku 1700. godine (235), Pagus Jembrihouecz (235), Pagus Zablatie (236), Pagus Nayg(!) Otok (236), Kys Mali Otoök (237), Pagus Gellekoucz (237), 3. Popis obveznika podavanja imbriovečkom župniku 1733. godine (241), Pagus Imrihovecz (241), Pagus Giellekovecz (242), Pagus Zablatie (246), Nagy Attak (247), Kys Attak (248), Zaključak (249).
Zusammenfassung: Ein Beitrag zur Entwicklungsgeschichte der Pfarrei Imbriovec vom Mittelalter bis zur Mitte des 19. Jahrhunderts, p. 249.
Vorwiegend aufgrund der Forschung des unveröffentlichten Materials, und weniger der Benutzung schon publizierter Forschungsergebnisse, gab der Autor eine Übersicht über die Entwicklungsgeschichte alter mittelalterlicher Pffareien Imbriovec und Đelekovec (nördlich von Koprivnica), die heute zum Varaždiner Bistum gehören. Die Pfarreien verschwanden zur Zeit der Osmanenkriege. Mitte des 17. Jh. wurde auf dem Gebiet der erwähnten Pfarreien die Pfarrei Imbriovec wiederhergestellt, später auch in Dorf Đelekovac. In Dörfern Đelekovec und Zablatje, neben der Pfarrkirche in Imbriovec, sind in der ersten Hälfte des 17. Jh. auch Kapellen schon vorzufinden. Übersetzung Hrvoje Petrić und Danijela Marjanić
Lojzo BUTURAC, Počeci osnovnoga školstva u Sisku. Stručni članak. Str. 251-264.
Sažetak (251),
U ovom su radu prikazani početci osnovnoga školstva, koje se u prvo vrijeme provodilo u okrilju Katoličke crkve, u samostanima i župnim dvorovima. Prvi učitelji osnovnoga školovanja bili su svećenici. Nakon njih, učitelji su bili svjetovnjaci, koji su najčešće bili i orguljaši, a o njima se brinula župa ili samostan. Početci školstva opisuju se ovdje za Sisak i bližu okolicu, dok je slično stanje tada bilo u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Prvo spominjanje “župne škole” ili “katoličke škole”, seže u sredinu 17. stoljeća, pa se u Sisku ona spominje već 1653. godine. Ondašnje osnovno školovanje, u okviru župe Sv. Križa u Sisku, trajalo je preko dvjesto godina, sve do druge polovice 19. stoljeća, kada je pomalo prelazilo u svjetovne ruke. Zbog toga je više nego nužno tu činjenicu zabilježiti i oteti je zaboravu.
Uvod (251), 1. Počeci osnovnoga školovanja prije turskih ratova (252), 2. Samostanske škole nakon Turaka u sisačkom kraju (253), 3. Početak osnovnog školstva pri župi Sv. Križa u Sisku (254), 4. Prekretnica osnovne škole pri župi Sv. Križa u Sisku (255), 5. I dalje se ugovara uzdržavanje učitelja i škole (256), 6. Škola u Novom ili Vojnom Sisku (258), 7. Školski propisi do donošenja školskog zakona (258), a) Propisani udžbenici u školama Hrvatske i Slavonije (259), b) Obveza pohađanja osnovne škole (259), c) O polasku škole nedjeljom (259), d) Naredba glede morala školske mladeži (260), 8. Još o plaćama učitelja i uzdržavanju škola (260), 9. Izgradnja zidane školske zgrade u Dugoj ulici (260), 10. Godine velikih promjena u Sisku i sisačkom školstvu (262), 11. Posljednji utjecaji Crkve na školstvo u Sisku (263), Zaključak (263).
Summary: The beginnings of primary schooling in Sisak, p. 264.
The topic of this article is the beginnings of primary schooling, which was originally organized within the Roman Catholic Church, in monasteries and parish houses. The first primary school teachers were clergymen. They were followed by laymen, chiefly organists, and they were taken care of by the parish or the monastery. Here the early schooling is described for Sisak and its immediate vicinity, but the situation was similar in the whole of Northern Croatia.. The first mention of a “parish school”, or “Catholic school” can be traced to the mid-17th c. In Sisak it can be dated to 1653. Such primary schooling, within the Parish of the Holy Cross, lasted for about two hundred years, until the second half of the 19th c, when it was slowly taken over by civilian authorities. It is very necessary to record these facts so that they are not forgotten. Translated by dr. Ivan Mirnik
Lojzo BUTURAC, Kapela Srca Isusova u Tišini Erdedskoj kod Siska. Stručni članak. Str. 265-275.
Sažetak (265),
Naselje Tišina Erdedska, nedaleko od Siska, jedno je od naprednijih naselja župe Sv. Josipa Radnika, Sisak-Galdovo. Uz obilježavanje 400. obljetnice postojanja njihova naselja, mještani se ponose i svojom kapelom, koja je posvećena Presvetom Srcu Isusovu. Franjevci iz župe Galdovo, kojoj pripada ova kapela, redovito u njoj slave Mise, održavaju vjeronauk, Prve svete Pričesti i druga okupljanja. Međutim, Galdovo kao nova župa od 1968. godine, nema nikakvih podataka o izgradnji tišinske kapele, a i sjećanja starijih mještana su pomalo izblijedjela. Zbog toga je korisno i nužno dati jednu potpuniju pisanu sliku i naselja i njihove kapele, iz još postojećih sačuvanih izvora, koji se čuvaju u pismohrani župe Sv. Križa u Sisku.
Uvod (265), Osvrt na stariju povijest samoga sela (265), Školovanje djece u drugoj polovici 19. stoljeća (266), Broj žitelja Tišine Erdedske u pojedinim godinama (267), Obitelji u selu druge polovice 19. stoljeća (267), Kapelica i križ u selu do 1935. godine (268), Konkretne pripreme za izgradnju kapele (269), Izgradnja kapele (270), Blagoslov kapele (271), Mise u novoj kapeli (272), Tehnički pregled i obračun radova (272), Aktivnosti u kapeli u šezdesetim godinama (273), Tišina Erdedska prelazi u župu Sv. Josipa (273), Proslava 50. obljetnice kapele (274).
Sommario: La cappella del Sacro Cuore di Gesù nel paese Tišina Erdedska presso Sisak, p. 275.
Il paese Tišina Erdedska, poco distante da Sisak, filiale della parrocchia di San Giuseppe Lavoratore di Sisak-Galdovo, celebra il quarto centenario dalla sua fondazione. Vi è una cappella dedicata al Sacro Cuore di Gesù costruita circa 70 anni fa. La cura pastorale di detta parrocchia e quindi della rispettiva filiale è affidata ai Frati Minori Conventuali della Provincia croata di S. Girolamo, che regolarmente vi celebrano la santa messa e insegnano il catechismo per preparare i bambini alla prima comunione.
La parrocchia Sisak-Galdovo è stata fondata nel 1968 per cui nell’archivio della stessa non troviamo i documenti riguardanti la costruzione della cappella di Sacro Cuore della filiale di Tišina Erdedska. In questo articolo si ricostruisce quindi la storia di detto paese e della sua cappella utilizzando i documenti conservati nell’archivio della parrocchia di Santa Croce di Sisak, alla quale a suo tempo apparteneva. Traduzione di Stjepan Razum e Tomislav Mrkonjić
Povjesničko-umjetnička rasprava
Ivan MIRNIK, Medalja kardinala Franje Kuharića. Priopćenje. Str. 277-280.
Sažetak (277),
Pisac, izvrsni poznavatelj hrvatskih medalja, priopćuje postojanje dosad nepoznate medalje s likom stožernika Franje Kuharića. Medalju je 2001. darovala Ana Kopač Arheološkom muzeju u Zagrebu. Oblikovatelj medalje, Franjo Kodrić, iz Samobora, izradio ju je povodom Kuharićeve posjete Samoboru, 1983. godine.
Literatura (279).
Zusammenfassung: Die Porträtmedaille des Kardinals Franjo Kuharić, p. 280.
Im Jahre 1983 enstand eine einseitige Porträtmedaille des seligen Franjo Kuharić Kardinal-Erzbischofs von Zagreb, die sich seit 2001 in der Münzsammlung des Archäologischen Museums in Zagreb im Rahmen der von Frau Ana Kopač aus Zagreb geschenkten großen Medaillensammlung ihres verstorbenen Mannes Berislav Kopač befindet. Auf der Medaille (Terracotta, 125mm) steht der Wahlspruch des Kardinals DEVS/ CARITAS/ EST im Felde rechts, während sein sehr guter Porträt auf die rechte Seite gewendet ist. Die Signatur (FK) befindet sich unten links. Der Medailleur dieser sehr gelungenen Medaille ist Franjo Kodrić (*Zagreb, 8. XII. 1952) aus Samobor bei Zagreb, der das Porträt anläßlich eines Besuches des Kardinals in Samobor, wo er etliche Jahre als hochgeschätzer und geliebter Pfarrer gedient hat, modelliert und dem hohen Besuch verehrt. Franjo Kodrić war ein Schüler der Kunstgewerbeschule und der Pädagogischen Akademie in Zagreb und diplomierte bei dem seligen Professor Želimir Janeš an der Kunstakademie in Zagreb im Jahre 1979. Bereits als Apsolvent hat er seine Medaillen und Plaketten ausgestellt, später auch im Rahmen des Ivo Kerdić Memorials in Osijek in Zagreb.
Knjižničarstvo
s. M. Edith Branka BUDIN, Knjižnica kardinala Jurja Haulika. Priopćenje. Str. 281-290.
Sažetak (281),
Zagrebački biskup, budući nadbiskup i stožernik Haulik otvorio je godine 1846. Metropolitansku knjižnicu Zagrebačke nadbiskupije zagrebačkoj kulturnoj javnosti. Stožernik Haulik posjedovao je veoma vrijednu osobnu knjižnicu, bogatu raznolikim sadržajem. Knjige Haulikove osobne knjižnice čuvaju se danas unutar Metropolitanske knjižnice. Do danas se u Metropolitanskoj knjižnici čuva i Katalog – rukopisni popis knjiga stožernika Jurja Haulika, koji je 1865. godine sastavio doktor bogoslovlja Franjo Saleški Hoffmann. U ovom članku želim istaknuti značenje stožernika Haulika za Metropolitansku knjižnicu te dati nekoliko obavijesti o Haulikovoj osobnoj knjižnici.
Nekoliko životopisnih podataka o nadbiskupu Hauliku (281), Osobna knjižnica nadbiskupa Jurja Haulika (282), Rukopisni popis (katalog) knjiga kardinala Jurja Haulika (284).
Zusammenfassung: Die Bibliothek des Kardinals Haulik, p. 290.
Zagreber Bischof, zukünftiger Erzbischof und Kardinal Haulik, eröffnete im Jahr 1846 die Metropolitanbibliothek des Zagreber Erzbistums für die Zagreber Kulturöffentlichkeit. Er selbst besass eine sehr wertvolle Privatbibliothek, deren Bände inhaltlich aus verschiedensten Bereichen stammten und heute in der Metropolitanbibliothek aufbewahrt werden. Bis heute ist in der Metropolitanbibliothek auch der Katalog – ein vom Doktor der Theologie, Franciscus Sal. Hoffmann, im Jahr 1865 verfasstes handschriftliches Verzeichnis von Kardinals Büchern, verwahrt.
Mit dieser Arbeit versuchte man die Bedeutung des Kardinals Haulik für die Metropolitanbibliothek zu erklären, sowie einige Informationen über seine Privatbibliothek mitzuteilen. Übersetzung Danijela Marjanić
Izvori
Stjepan RAZUM, Popis svećenika Zagrebačke biskupije iz 1501. godine. Izvorni znanstveni rad. Str. 291-446.
Sažetak (291),
Godine 1501. sastavljen je popis svećenika Zagrebačke biskupije, u svrhu podavanja biskupske ili stolne pristojbe (cathedraticum). Popisano je poimenično 710 svećenika, tj. župnika, duhovnih pomoćnika, oltarista, nadarbenika, milosnika i čazmanskih kanonika. Navedeno je još oko 68 neimenovanih svećenika. Sa zagrebačkim kanonicima i nadarbenicima, koji nisu popisani, Zagrebačka biskupija imala je tada sveukupno oko 818 svećenika. Popis je sastavio jedan od kanonika Zagrebačkoga kaptola, a dopunio ga vjerojatno drugi kanonik bilješkama o pojedinim svećenicima. Premda je popis dosada poznat javnosti i obilno korišten, on se tek sada prvi put cjelovito objavljuje. Nakon objave teksta slijedi popis svih 710 svećenika, s podatcima koji su o njima poznati.
Predaja rukopisa (291), Sadržaj rukopisa (293), Narav popisa (293), Sastavljač popisa (294), Brojidbeni podatci (295), Ćudoredni život duhovnika (295), Opis rukopisa (297), Popratni tekstovi na ovitcima (298), Nutarnja strana izvornog ovitka (298), Vanjska strana izvornog ovitka (299), Vanjski ovitak (300), Izvorni tekst popisa iz 1501. (301), Archidiaconatus prepositi Zagrabiensis (302), In Zagorya (304), Archidiaconatus prepositi Chasmensis (305), Geyssa (307), Archidiaconatus Kathedralis (309), Archidiaconatus Dwbicensis (311), Archidiaconatus Kamarczensis (312), Inferior Kamarcza (313), Archidiaconatus Goricensis (314), Podgorya (318), Archidiaconatus Kemlek (319), Archidiaconatus Waska (321), Archidiaconatus Chasmensis (322), Archidiaconatus Bexin (324), Plebani ex altera parte Mure (326), Nomina capellanorum de Bexin (327), Archidiaconatus Warasd (327), Prebendarii in Lwdbregh (328), Prebendarii et altariste in Warasd (328), Archidiaconatus Wrbowcz (329), Canonici Chasmenses (329), Prebendarii Chasmenses (329), Abecedni popis svećenika iz 1501. (330).
Sommario: Elenco dei sacerdoti della diocesi di Zagreb dell'anno 1501., p. 446.
Uno dei canonici del capitolo della chiesa cattedrale di Zagabria (Zagreb) compilò nel 1501 un prospetto dei nomi del clero della stessa diocesi croata, con l’intenzione di facilitare il pagamento della tassa vescovile (il cosiddetto cathedraticum). In detto elenco figurano 710 nomi dei sacerdoti, vale a dire dei parroci, dei vicari parrocchiali, dei cosiddetti “altaristi”, dei beneficiati (“prebendari” e “graziani”), nonché dei canonici del capitolo di Čazma. Inoltre vi troviamo menzionate circa 68 persone di cui non è stato meglio precisato il nome. Aggiungendo a queste cifre i nomi dei canonici e dei beneficiati della chiesa cattedrale di Zagabria, possiamo concludere che nella diocesi dovevano esserci all’incirca 818 sacerdoti.
Detto elenco è stato già più di una volta consultato e spesso parzialmente utilizzato in diversi studi storici; questa volta viene pubblicato integralmente: dopo l’edizione del testo originale, per facilitarne la consultazione, segue l’elenco di tutti i 710 nomi in ordine alfabetico con i dati riguardanti i singoli sacerdoti. Traduzione di Stjepan Razum e Tomislav Mrkonjić
Mirela SLUKAN ALTIĆ, Kršćanska srednjovjekovna karta svijeta iz Ebstorfa (1235) i najstariji karografski spomen grada Zagreba. Izvorni znanstveni rad. Str. 447-458.
Sažetak (447),
Srednjovjekovne karte svijeta (lat. “mappae mundi”), nastajale tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka, izniman su povijesni izvor. Istraživači dugo nisu shvaćali njihovu pravu vrijednost, nepravedno ističući samo zastarjelost njihovih podataka, te netočnosti u prikazu uzrokovane lošom kartografskom projekcijom. Te se karte najčešće spominju samo u kontekstu crkvene srednjovjekovne kartografije čije su karte bile temeljene na tada već zastarjelim antičkim podacima, te bogato ilustrirane brojnim biblijskim motivima. No, uloga srednjovjekovnih karata svijeta bila je prvotno kršćanska: prikazati sveprisutnost Boga i slaviti spasenje Kristovo. Simbolizam je ovdje bio važniji od realizma, stoga nikako ne možemo govoriti o netočnosti srednjovjekovnih kršćanskih karata. Ipak, pažljivijem promatraču neće promaknuti činjenica da se ovdje ne radi samo o antičkoj slici svijeta, gledanog kroz prizmu kršćanske srednjovjekovne filozofije. Osim što vrlo jasno oslikavaju društveni kontekst srednjega vijeka šaljući snažnu poruku kršćanstva, srednjovjekovne karte svijeta mjestimice sadrže iznimno važne povijesne podatke. Najbolju potvrdu za to predstavlja jedna od najpoznatijih srednjovjekovnih karta, tzv. Ebstorfska karta koju je 1235. godine izradio Gervasius von Tilbury. Temeljem raščlambe ovoga kod nas još neobjavljenog izvora, autorica otkriva da je najstariji kartografski spomen grada Zagreba, zabilježen upravo na ovoj karti svijeta, čak sedam godina prije no što će Gradec od Bele IV. dobiti povelju slobodnog i kraljevskog grada.
Srednjovjekovna crkvena kartografija (447), O karti iz Ebstorfa i njenom autoru (448), Ebstorfska karta svijeta i njezine kršćanske poruke (450), Prikaz Hrvatske i prvi spomen grada Zagreba (454), Popis literature (457).
Summary: Christian medieval world map from Ebstorf (1235) and the oldest cartographic written document of the city of Zagreb, p. 458.
Medieval world maps in Latin called “mappae mundi” that first appeared in the early and advanced stages of the Middle Ages are an exceptional historical source. For quite a while, researches did not realise their true value, unjustly emphasising the redundancy of their data and above all their inaccuracy due to poor cartographic projection. Most often, reference to these maps is only in the context of ecclesiastical medieval cartography and maps that were based on already outdated ancient data richly illustrated with numerous Biblical motives. Nevertheless, the function of these medieval maps of the world was primarily Christian: to portray God’s Omnipresence and to praise Christ’s salvation. Symbolism was more important than realism and as such, we cannot speak about the inaccuracy of these Medieval Christian maps. Nevertheless, a careful observer would not bypass the fact that they are not just an ancient picture of the world viewed through the prism of Christian Medieval philosophy. Apart from clearly reflecting the social context of the Medieval Ages, they are a powerful Christian message. These Medieval maps of the world interchangeably contain some exceptionally significant historical data. The best confirmation of this lies in one of the most famous medieval maps, the so-called “Ebstorf Map”, which was drawn in 1235 by Gervasius von Tilbury. The author of this article analyses this source, which still has not been published in our country. The author discloses that the oldest cartographic document of the town of Zagreb was in fact marked on just this map of the world seven years prior to the Bul (Charter) that Bela IV granted the town of Gradec (Zagreb) proclaiming it a free and royal town (1242). Translated by Mirela Slukan Altić and s. Anđelita Šokić
Prikazi knjiga
Agneza SZABO, Izvorna povijesna građa o životu i djelu sluge Božjega Josipa Stadlera, prvoga vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavke Malog Isusa. Prikaz četiriju knjiga iz niza: Biblioteka “Stadlerov put” 1-4. Uredila s. M. Mirjam Dedić. Zagreb-Sarajevo 1997.-2000.: 1. Josip Koprivčević, Život i rad dr. Josipa Stadlera, prvoga nadbiskupa vrhbosanskog, 1843.-1918. Priredio Petar Vrankić, Zagreb 1996. (2. izd. 1997.), 121 str. — 2. Sveti budite! Crtice iz života nadbiskupa Josipa Stadlera. Priredio Pavo Jurišić, Zagreb-Sarajevo 1997., 77 str. — 3. Utemeljiteljeva pisma sestrama. Priredile s. M. Mirjam Dedić i s. M. Annemarie Radan, Zagreb-Sarajevo 2000., 151 str. — 4. Krescencija Zwiefelhafer, Povijest Družbe sestara Služavaka Maloga Isusa. Priredile s. M. Mirjam Dedić i s. M. Annemarie Radan, Zagreb-Sarajevo 2000., 127 str. Str. 459-467.
Agneza SZABO, Vrijedan doprinos povijesti – ali i povijesti Zagrebačke nadbiskupije. Prikaz knjige: Dr. Ljudevit Krmpotić, Car Franjo I. u Hrvatskoj 1818., sv. I.-II. Naklada Hrvatski zapisnik, Čakovec 2002., 786 stranica. Str. 467-472.
Ante SEKULIĆ, Listajući jedan opsežni leksikon. Bilješke uz: Opći religijski leksikon. Izd. Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb 2002., 1062 stranice. Str. 473-481.
Josip BARBARIĆ, Požežanin Josip Pavišević. Prikaz knjige: Franjo Emanuel Hoško, Josip Pavišević – Svjedok jozefinizma u Slavoniji i Podunavlju. Niz: Analecta Croatica Christiana, sv. XXXVII. Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003., 355. stranica. Str. 483-486.
Hrvoje PETRIĆ, Vrijedan životopis svećenika Ladislava Sentea (1939.-1995.). Prikaz knjige: S. Slavka Sente, Svećenik za druge. Crtice iz života Ladislava Sentea 1939.-1995. Izd. Župni ured Orehovica i Glas Koncila, Zagreb 2003., 171 stranica. Str. 487-488.
Pravila Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Str. 489-493
TAJNIK, Ljetopis Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Str. 495-530
I. Godišnja skupština (495): Deseta, t.j. sedma redovita godišnja skupština (495); II. Sjednice Upravnog odbora (517): Četvrta, ili sveukupno dvadeset i treća sjednica (517), Peta, ili sveukupno dvadeset i četvrta sjednica (522), Šesta, ili sveukupno dvadeset i peta sjednica (527); III. Sastanak uredništva (530).
TAJNIK, Popis društvovnih članova. Str. 531-537
TAJNIK, Popis svjetlopisa. Str. 538
Stjepan Razum, Kazalo osoba, mjesta i pojmova. Str. 539-639
Naručbenica
Tkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.
7./2003.
Zagreb, 2003.
648 stranica.
cijena: 300 kn (+odpremnina)
* Molimo Vas da upišete svoje podatke u pripadajuća polja kako bismo mogli zaprimiti Vašu naručbu. Kontaktirat ćemo Vas u najkraćem mogućem roku. Hvala!