Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 11./2007.

Povodom proslave 70. obljetnice osnutka župe Sv. Terezije “Sv. Terezija od Djeteta Isusa: Zagreb-Trnje” od Djeteta Isusa u Zagrebu, u Trnju, pisac je održao predavanje o osnutku i povijesti te župe, 27. rujna 2006. Predavanje, podkrijepljeno bilješkama objavljuje se cjelovito ovdje. Nakon kratkog uvoda, pisac opisuje (I.) političko-crkveno stanje u Hrvatskoj i Zagrebačkoj nadbiskupiji između dva svjetska rata, ističući poteškoće s kojima se suočila Crkva nasuprot nesklonoga režima. U II. poglavlju prikazuje stanje u Zagrebu i tijek osnivanja 15 novih župa u tadašnjoj južnoj periferiji grada Zagreba. U III. poglavlju opisuje osnutak župe Sv. Terezije od Djeteta Isusa i poteškoće njezinoga rasta do današnjih dana. U IV. poglavlju prikazuje sve dosadašnje župnike i upravitelje župa, a to su: dr. Marko Klarić (1936.-1944.), Mijo Jelić (1944.-1945.), Josip Đurić (1945.-1947. i 1949.-1968.), Antun Schenk (I-IV. 1947.), Nikola Galović X (IV.1947.- IV.1949.), Nikola Stojanović (1968.-1969. i 1972.-1998.), Đuro Pukec (1969.-1972.), Dragutin Kujavec (1998.-2002.) i mr. Antun Vukmanić (2002.-). Uz njih ukratko predstavlja i jedanaest duhovnih pomoćnika. Ovim je predavanjem pisac ukazao na snažan lik zagrebačkoga nadbiskupa, bl. Alojzija Stepinca koji je odigrao najznačajniju ulogu u osnivanju novih župa i tako Crkvu približio radničkom stanovništvu grada Zagreba .

A l’occasion de la célébration du 70e anniversaire de la paroisse de Sainte-Thérèse de l’Enfant-Jésus à Zagreb, dans le quartier de Trnje , l’auteur de l’article a donné, le 27 septembre 2006, une conférence centrée sur les circonstances de fondation et sur l’histoire de ladite paroisse. Le premier chapitre, précédé d’une courte introduction, décrit l’état politico-ecclésiastique en Croatie et sur le territoire de l’archevêché de Zagreb dans la période d’entre-deux-guerres, en soulignant surtout les difficultés que l’Eglise devait confronter face à un régime défavorable à elle. Le deuxième chapitre met à la lumière l’ambiance politique à Zagreb et les circonstances entourant la fondation des 15 nouvelles paroisses dans ce qui constituait la banlieue sud de Zagreb. Le troisième chapitre se concentre sur la fondation de la paroisse de Sainte-Thérèse de l’Enfant-Jésus et les difficultés de sa croissance jusqu’à l’époque contemporaine. Dans le quatrième chapitre, l’auteur dresse la liste de notices biographiques de tous les curés et administrateurs paroissiaux ayant officié dans la paroisse à travers les années, à savoir celles de dr. Marko Klarić (1936-1944), Mijo Jelić (1944-1945), Josip Đurić (1945-1947 et 1949-1968), Antun Schenk (janvier-avril 1947), Nikola Galović (avril 1947-avril 1949), Nikola Stojanović (1968-1969 et 1972-1998), Đuro Pukec (1969-1972), Dragutin Kujavec (1998-2002) et mr. Antun Vukmanić (2002-)

A leurs côtés, l’auteur présente également les onze prêtres auxiliaires ayant été nommés au service de la paroisse. Par cette conférence l’auteur a fait valoir la personnalité marquante de l’archevêque de Zagreb, le bienheureux Alojzije Stepinac , qui a joué un rôle prépondérant dans le processus de fondation des nouvelles paroisses et a ainsi approché l’Eglise des populations ouvrières de la ville de Zagreb. Traduit par Jelena Puškarić .

Iz hrvatske molitveničke riznice dosad su u pretiscima objelodanjeni molitvenici “Raj duše”, što ga je Nikola Dešić priredio (preveo s latinskoga ) za Katarinu Zrinsku (1560., pretisak 1995.), “Kinč osebujni slavnoga orsaga horvatckoga” Petra Berkea (1775., pretisak 1995.), “Zercalo Marijanskoga kipa jeruzalemskoga vu Krapine” (1767., pretisak 1996.), te “Putni tovaruš” Katarine Zrinske (1661., pretisak 2005.). “Pobožne molitve iz vnogeh molitveneh knjig izebrane” (1678.), u pretisku su objavljene 2005., a 2007. i s transkripcijom u suvremenoj hrvatskoj latinici. Sastavljač toga molitvenika dosad nije poznat. Tekst posvete upućen je Barbari i Ivani Drašković kao pokroviteljicama i dobrotvorkama Bratovštine Sv. Barbare u Brdovcu.

U opširnom prikazu spomenuta molitvenika, autor priloga osvrće se na izvore, usporedbe i sličnosti s drugim hrvatskim molitvenicima: “Raj duše” (1560.), “Molitvene knjižice” (1640.), “Putni tovaruš ” (1661.) i “Dušni vert” (1664.).

Budući da je molitvenik namijenjen Bratovštini Sv. Barbare, ponajprije ženskim članicama, mnoge su molitve prilagođene, u gramatičkoj strukturi, moliteljici, dakle ženskoj osobi. Posebno je to uočljivo u pokorničkim Psalmima.

Na temelju pokazatelja, sastavljač bi “Pobožnih molitava” (1678.) mogao biti isusovac Baltazar Milovec .

Raščlambom slovopisa u “Pobožnim molitvama” (1678.), autor pokazuje veliku neujednačenost u pisanju palatalnih glasova. Taj postupak prisutan je inače i u djelima kajkavske književnosti dopreporodnoga razdoblja. Što se pak jezičnih obilježja tiče, “Pobožne molitve” (1678.) pisane su kajkavskim jezikom s obilježjima štokavštine i pokojim čakavskim leksemom. U 17. sto­ljeću neka djela kajkavske književnosti pisana su tzv. zrinsko-frankopanskim jezičnim obilježjima, tj. jezičnim prožimanjem svih triju hrvatskih jezičnih sastavnica, kaj-ča-što. Naš molitvenik je, dijelom, i na toj crti.

Les fonds portant la désignation “livres de prières” des trésors bibliothécaires croates abritent des volumes précieux, parmi lesquels les titres suivants ont jusqu’à nos jours vu le jour sous forme d’éditions réimprimées: “Raj duše (Le paradis de l’âme) – traduit du latin par Nikola Dešić pour Katarina Zrinska (première publication en 1560, réimpression en 1995); “Kinč osebujni slavnoga orsaga horvatckoga” de Petar Berke (Le trésor particulier du célèbre pays croate, première parution en 1775, réimpression en 1995); “Zercalo Marijanskoga kipa jeruzalemskoga vu Krapine” (Miroir de la statue de la Sainte Vierge de Jérusalem à Krapina , première édition en 1767, réimpression en 1996); “Putni tovaruš” de Katarina Zrinska (Le compagnon de voyage, paru en 1661, réimpression en 2005); “Pobožne molitve iz vnogeh molitveneh knjig izebrane” (Prières pieuses choisies de beaucoup de livres de prières, première édition en 1678, première réimpression en 2005, seconde réimpression en 2007, celle-ci accompagnée d’une transcription en caractères latins contemporains). Le nom du rédacteur des “Prières pieuses” n’a pas jusqu’ici été révélé. Le texte de la dédicace désigne, en tant qu’adressées, Barbara et Ivana Drašković, dans leur rôle de patronnes et bienfaitrices de la Fraternité de sainte Barbara à Brdovec.

Dans le cadre d’une présentation exhaustive des “Prières pieuses”, l’auteur de l’article fait référence aux sources, comparaisons et similarités avec d’autres livres de prières de langue croate: “Raj duše” (1560), “Molitvene knjižice” (Les livrets de prières, ouvrage paru en 1640), “Putni tovaruš” (1661) et “Dušni vert” (Le jardin de l’âme, paru en 1664).

Vu que ledit livre de prières est destiné à l’usage des membres de la Fraternité de sainte Barbara, donc en premier lieu à un public féminin, beaucoup de prières ont été adaptées, dans la structure grammaticale, à la personne priante, qui est, ipso facto, une femme.

Selon certains indices, le nom du rédacteur des “Prières pieuses” (1678) pourrait être associé à la personne du jésuite Baltazar Milovec.

En analysant la structure orthographique du texte des “Prières pieuses”, on se rend compte que l’auteur fait preuve d’une considérable disparité dans la représentation graphique des sons palataux. Cette démarche est présente, d’ailleurs, dans la littérature kaïkavienne d’avant le renouveau, connu sous le nom de Mouvement illyrien. Quant aux caractéristiques linguistiques du texte, il est rédigé dans l’idiome kaïkavien avec certains apports du dialecte stokavien et, ici et là, quelques lexèmes tchakaviens. Il est à souligner en cet endroit qu’au 17e siècle certains ouvrages de la littérature kaïkavienne portaient la marque d’un langage spécifique, portant les patronymes respectifs des deux familles de noblesse croate les plus influentes à travers l’histoire, à savoir ceux des comtes Zrinski et Frankopan. Ledit langage correspond à une interférence de toutes les trois composantes de la langue croate, à savoir celle de kaj-ča-što. Notre livre de prières se trouve, d’une partie, sur cette piste. Traduit par Jelena Puškarić.

Rad se temelji na dugogodišnjem istraživanju povijesti, povijesne baštine pavlinskoga reda na hrvatskom narodnom području, poglavito u karlo­vačkom kraju. Sačuvana građa u pismohranama, hrvatska i ugarska vrela koja su proučavali znanstvenici i pisci pomogli su u prikazu samostana koje su izgradili ili dobili sljedbenici Sv. Pavla Pustinjaka, te ih uredili za svoj duhovnički život u službi Crkvi i Narodu od najstarijega na vrhu Petrove gore, te slavljeničkoga u Kamenskom, do najmlađega u Sveticama.

(Ovo je predavanje održano 20. svibnja 2004. u samostanu Kamensko u Karlovcu na znanstvenom skupu povodom 600. obljetnice samostana u Kamenskom. Ovaj podatak, urednik zahvaljuje pavlinu Jurju Domšiću, poglavaru samostana u Kamenskom.)

Die Arbeit basiert auf langjähriger Forschung der Geschichte und historischen Erbschaft des Paulinerordens auf kroatischem Nationalgebiet, besonders in der Gegend von Karlovac. Die aufbewahrten Unterlagen in Archiven, sowie kroatische und ungarische von Wissenschaftlern und Schriftstellern erforschte Quellen, haben bei der Darstellung der Klöster, die von Anhängern des Sankt Paulus des Einsiedlers gebaut oder übernommen, und dann für das geistliche Leben im Dienste der Kirche und des Volkes, vom ältesten Kloster auf der Spitze des Peters-Berges, über das feierliche in Kamensko bis zum jüngsten in Svetice, eingerichtet wurden, geholfen. Übersetzung Danijela Marjanić.

Ovdje je predstavljen rukopis od 40 stranica, na kojima je Vjekoslav Noršić, tada župnik u Bedekovčini, godine 1924. napisao povijesni prikaz župe Lobor. Rukopis se čuva u ostavštini kanonika Đure Pukeca, u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Nakon uvodne rasprave, slijedi, do sada neobjavljen, cjeloviti Noršićev rukopis o Loboru.

In questo lavoro è presentato il manoscritto di Vjekoslav Noršić, composto da 40 pagine, nelle quali l’allora parroco di Bedekovčina, nell’anno 1924, ha scritto la storia della parrocchia di Lobor, nell’arcidiocesi di Zagreb. Il manoscritto è conservato nel fondo personale del canonico di Zagreb, Đuro (Giorgio) Pukec, nell’Archivio arcivescovile di Zagreb. Dopo questo studio introduttivo, viene riportato il testo integrale del manoscritto di Noršić sulla parrocchia di Lobor, finora inedito. Traduzione di Stjepan Razum.

Vjekoslav Noršić opisao je 1924. godine povijest župe Lobor na uobičajeni način, kako je to učinio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o starosti i obsegu župe, te o pokroviteljskom pravu grofovske obitelji Keglević. Slijedi opis stare župne crkve Sv. Ane (srušene poslije 1830.), zajedno s njezinim sastavnim dijelovima (toranj, zvona, grobnice i groblje, svetohranište, žrtvenici, propovjedaonica, pjevalište). Zatim opisuje gradnju nove župne crkve (1808.-1830.), te pojedine njezine dijelove (žrtvenici, crkveno posuđe). Opisuje zatim posjede župne crkve, bratovštine, misne zaklade, devet župnih kapela, devetnaest loborskih župnika, sedamdeset i dvojicu loborskih duhovnih pomoćnika, župni dvor i župnikove posjede. Ukratko opisuje još matične knjige i župnu spomenicu, daje brojidbeno stanje župe, nabraja svećenike rodom iz Lobora, te opisuje postupak ustanovljenja škole. U dodatku su prepisana dva novinska članka o Loboru iz 1939. godine.

Vjekoslav Noršić descrive nell’anno 1924 la storia della parrocchia di Lobor, nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive l’antichità e l’estensione della parrocchia, nocche il diritto di patronato della famiglia comitale Keglević. Segue la descrizione della vecchia chiesa parrocchiale di S. Anna (distrutta dopo 1830), insieme con le sue parti integranti (il campanile, le campane, le cripte, il cimitero, il tabernacolo, gli altari, il pulpito, il coro). Poi descrive la costruzione della nuova chiesa parrocchiale (1808-1830), come anche le sue parti particolari (gli altari, argenteria ecclesiastica). Descrive poi le tenute della chiesa parrocchiale, le confraternite, le pie fondazioni, le nove cappelle parrocchiali, i diciannove parroci di Lobor, i 72 vicari del parroco di Lobor, la curia parrocchiale e le tenute del parroco. Brevemente descrive ancora le matricole e il libro della memoria, presenta lo stato statistico della parrocchia, enumera i sacerdoti nativi da Lobor e finalmente descrive il processo della fondazione della scuola. In appendice sono stati trascritti due articoli giornalieri su Lobor dell’anno 1939. Traduzione di Stjepan Razum

Zagrebački kaptol kao Vjerodostojno mjesto (Locus credibilis) stvorio je svojom djelatnošću znamenitu cjelinu isprava i knjiga iz kojih se može doznati mnogo pojedinosti o hrvatskom plemstvu u prošlim stoljećima. Radi se o imovinskim, imovinsko-pravnim, sudbenim i drugim spisima, pisanim latinskim jezikom, koji su samo djelomično iskorišteni za pisanje povjesnica pojedinih obitelji, mjesta ili šireg okruženja. U ovom radu objavljuju se tri isprave sa sljedećim nadnevcima: 14. ožujka 1580., 21. ožujka 1580. i 17. svibnja 1580. Sve tri isprave napisane su na jednom dugom, slijepljenom listu, koji bi se mogao oblikovati kao svitak. Objavljivanjem ovih isprava želi se pridonijeti boljem poznavanju povjesnice Hrvatskoga zagorja. Nakon uvoda, opisan je tvarni oblik isprave, prikazan je sadržaj svake isprave, te su cjelovito prepisane.

Il Capitolo di Zagreb come Loco credibile (Locus credibilis) ha creato con la propria attività un significativo fondo di documenti e di libri, da cui è possibile apprendere molti dettagli sulla nobiltà croata dei secoli passati. Si tratta di documenti dei beni terriero-giuridici, giudiziari ed altri, scritti nella lingua latina, i quali sono soltanto parzialmente sfruttati per lo scrivere delle storie delle famiglie, dei paesi oppure delle regioni. In questo lavoro vengono pubblicati i tre documenti con le seguenti date: il 14 marzo 1580, il 21 marzo 1580 e il 17 maggio 1580. Tutti i tre documenti sono scritti su un lungo, incollato foglio, che potrebbe prendere la forma di un rotolo. Con la pubblicazione di questi documenti si desidera di contribuire alla migliore conoscenza della storia di Hrvatsko Zagorje (la Croazia settentrionale). Dopo l’introduzione, è descrita la forma materiale del documento, ed è presentato contenuto di tutti i tre documenti che sono completamente trascritti. Traduzione di Stjepan Razum.

Pisac predstavlja četiri isprave i četiri nacrta, koji se čuvaju u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu (Nadbiskupski duhovni stol , br. 392/1809.), a koji svjedoče o pokušaju Pavla Smendrovića, župnika u Svetom Martinu pod Okićem, da izgradi novu župnu crkvu i novi župni stan (1807.-1809.). Premda do novogradnje u Svetom Martinu pod Okićem nije došlo, objavljeni izvori pomažu u razumijevanju gradnje i njezine vrijednosti, na početku 19. stoljeća.

L’autore presenta i quattro documenti e i quattro progetti, che si conservano nell’archivio dell’arcidiocesi di Zagreb (Nadbiskupski duhovni stol / Ordinariato, nr. 392/1809), e che testimoniano il tentativo di Paolo Smendrović, parroco di Sveti Martin pod Okićem (San Martino sotto Okić, presso la città Samobor ), di costruire nuova chiesa parrocchiale e nuova casa del parroco (1807-1809). Sebbene non venga la realizzazione di questa costruzione in Sveti Martin pod Okićem, le fonti pubblicate aiutano a capire meglio la questione riguardante la costruzione in genere all’inizio del XIX secolo. Traduzione di Stjepan Razum.

U ovom je radu predstavljen i cjelovito objavljen prvi svezak duhovnoga dnevnika, naslovljenog “testimonium contra me ipsum ”, Mihovila Kanotija, svećenika Zagrebačke nadbiskupije, dugogodišnjega vjeroučitelja i župnika u Varaždinu i počasnog kanonika Zbornoga kaptola čazmanskoga. Dnevnik je pisao u vrijeme svojih sjemenišnih, odnosno studentskih godina, od 1902. do 1905. U dnevniku se očituje njegova duhovnost, ali i cjelokupni odgojni i vrijednosni sustav u kojem su odgajani svećenički pripravnici u Nadbi­skupskom sjemeništu u Zagrebu na početku 20. stoljeća. U uvodnom dijelu predstavljam ukratko životni put Mihovila Kanotija, osobito njegove studentske dane, te samu rukopisnu bilježnicu. Objavljivanjem cjelovitoga teksta prvoga sveska njegova duhovnoga dnevnika, želim upoznati današnje čitatelje s mladim Mihovilom Kanotijem, ali i ukazati na vrijednosni sustav, temeljen na evanđeoskim vrijednostima i Kristovim načelima , u kojima su se početkom 20. stoljeća odgajali svećenički pripravnici.

Dans le cadre de cet article le lecteur trouvera la version intégrale du premier volume du journal spirituel, intitulé “testimonium contra me ipsum”, de Mihovil Kanoti, prêtre de l’archevêché de Zagreb, catéchiste et curé, pendant des années, à Varaždin et chanoine honoraire du chapitre de Čazma . Mihovil Kanoti avait tenu ledit journal pendant ses années de séminaire et d’études, dans la période de 1902 à 1905. Le journal révèle la spiritualité de son auteur, mais également tout le système éducatif et de valeurs dans lequel étaient formés les candidats au sacerdoce au sein du séminaire de l’archevêché de Zagreb au début du 20e siècle. Dans l’introduction le rédacteur de la publication retrace, en quelques lignes, le parcours biographique de Mihovil Kanoti, notamment ses années étudiantes, et présente également les cahiers manuscrits du journal. En publiant le texte intégral du premier recueil du journal de Mihovil Kanoti, le rédacteur a l’intention de présenter au lecteur contemporain le jeune auteur du journal, mais également d’attirer son attention sur le système de valeurs, fondé sur les valeurs évangéliques et les principes du Christ, qui formaient les fondements du curriculum scolaire des candidats au sacerdoce au début du 20e siècle. Traduit par Jelena Puškarić.

U ovom radu, nakon uvodne rasprave, pisac donosi cjeloviti prijepis dvaju popisa: (1.) popis ili pregled osuđenih svećenika, časnih sestara i crkvenih službenika svih vjeroispo­vijedi na ozemlju tadašnje NR Hrvatske od 1944. do 1951. godine, te (2.) popis ili pregled osuđenih bogoslova na istom području i za isto razdoblje. U prvom popisu nalazi se 256 osoba, a u drugom popisu, 15 osoba. Prema sastavljaču popisa, koji nam je ostao nepoznat, u tom razdoblju osuđeno je 206 rimokatoličkih svećenika, 15 rimokatoličkih bogoslova i 15 rimokatoličkih redovnica, te 3 grkokatolička svećenika; zatim 13 pravoslavnih svećenika i 2 pravoslavne redovnice; na­dalje 2 službenika evangeličke zajednice, 7 službenika adventističke zaje­dnice i 7 službenika Jehovinih svjedoka, kao i 2 službenika muslimanske vjerske zajednice. Sveukupno je osuđena 271 osoba. Kao što proizlazi iz raščlambe samoga izvora, osuđenici su najčešće nepravedno osuđeni i to zbog ideoloških razlika u odnosu na tadašnje komunističke vlastodršce, koji su upravo tim osudama uspostavljali svoju strahovladu. Nekoliko godina nakon dosuđenih drastično velikih kazni, isti su kažnjenici pomilovani kako bi ih se učinilo ovisnima o samim vlastodršcima. Cilj objavljivanja ovoga popisa nije promicanje nepravednoga osuđivanja od strane komunističkih vlastodržaca, već iskazivanje poštovanja nepravedno osuđenim hrvatskim žrtvama.

In questo lavoro, dopo la parte introduttiva, l’autore riporta la trascrizione intera di due elenchi: (1.) l’elenco oppure prospetto di condannati sacerdoti, religiose e funzionari religiosi di tutte le confessioni nel territorio di allora Repubblica popolare di Croazia dal 1944 fino al 1951; (2.) l’elenco oppure prospetto di condannati studenti di teologia (seminaristi) nello stesso territorio e nello stesso periodo. Nel primo elenco si trovano 256 persone, e nel secondo 15 persone. Secondo il compilatore degli elenchi, che ci è rimasto ignoto, in questo periodo sono stati condannati 206 sacerdoti romano-cattolici, 15 seminaristi romano-cattolici e 15 religiose romano-cattoliche, come anche 3 sacerdoti greco-cattolici; poi, 13 sacerdoti ortodossi e 2 religiose ortodosse; poi, 2 funzionari della comunità evangelica, 7 funzionari della comunità adventista e 7 funzionari dei testimoni di Jehova, come anche 2 funzionari della comunità musulmana. Tutto insieme è stata condannata 271 persona. Come risulta dall’analisi della fonte stessa, le vittime sono il più spesso condannate ingiustamente cioè a causa delle differenze ideologiche riguardo ai potenti comunisti di quel tempo. Tali comunisti, proprio con queste condanne hanno ristabilito la loro tirannia. Alcuni anni dopo le condanne aggiudicate drasticamente grandi, gli stessi detenuti sono stati amnistiati, affinché si sarebbero fatti dipendenti dai potenti stessi. Lo scopo della pubblicazione di questi elenchi non è la promozione delle ingiuste condanne fatte da parte dei potenti comunisti, ma la dimostrazione di stima alle vittime croate ingiustamente condannate. Traduzione di Stjepan Razum.

Veliki broj katoličkih svećenika napustio je domovinu, što zbog ratnih zbivanja, što u strahu od komunističke represije. Neki svećenici su se zbog službe nalazili u inozemstvu još od prije rata te su dolaskom komunista na vlast tamo i ostali. Najveći broj svećenika završio je u Italiji, Zapadnoj Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, SAD -u, Kanadi i zemljama Južne Amerike. Svećenici u inozemstvu nastojali su se organizirati u razne organizacije i djelovati na crkvenom ali i političkom polju, sa željom širenja istine o komunističkom teroru prema hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi u domovini. Poseban odjek u svijetu, ali i žestoke reakcije jugoslavenskih vlasti, izazvao je “Memorandum o vjerskim progonstvima i pravnom položaju Hrvatske i njenog pučanstva”, kojeg je uputilo hrvatsko katoličko svećenstvo SAD-a i drugih dijelova slobodnog svijeta, vladama, vodećim političarima i vjerskim vođama, te novinarima i novinarskim kućama u zemljama zapadne demokracije. Memorandum je 15. lipnja 1954. predan osobno predsjedniku SAD-a, Dwightu D. Eisenhoweru, a potpisala su ga 143 svećenika. U Memorandumu je pojašnjen položaj hrvatskog naroda i Katoličke crkve u prvoj Jugoslaviji, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, te posebice u razdoblju od dolaska komunista na vlast u Jugoslaviji. Nakon navedene akcije, komunističke su vlasti krenule u skupljanje raznih podataka o svećenicima u inozemstvu i njihovim vezama u domovini, s ciljem onemogućavanja njihovoga djelovanja. Tako su nastali i spisi koji se ovdje objavljuju, a na kojima se nalazi popis svećenika u iseljeništvu. Popis, premda nije u potpunosti točan, daje nam ipak dosta korisnih podataka. Borba komunističkog režima protiv djelovanja iseljenih svećenika bit će jedna od glavnih točaka sporenja države i Crkve te jedna od glavnih točaka pregovora između Svete Stolice i Jugoslavije 60-tih godina 20. stoljeća, koji će završiti protokolom o normalizaciji odnosa 1966. godine.

A great number of Catholic priests left the homeland due to war events or fear of communist repression. Some had already emigrated before the war as they had been commissioned there by duty and after the communists came to power, just remained there. Most of them ended up in Italy, Western Germany, Austria , Spain , USA , Canada and countries in South America. In emigration they attempted to organise themselves in various association and became active in church and political life with the aim of spreading the truth about the communist terror being imposed upon the Croatian people and the Catholic Church in the homeland. There was particular reaction by the Yugoslav authorities in response to the ‘Memorandum on Religious Oppression and the Legal Status of Croatia and its People’, that the Croatian Catholic priests in the USA and other parts of the free world sent to the governments and leading political and religious leaders and the press in the Western democratic world. The memorandum, signed by 143 priests, was personally presented to the president of the USA Dwight D. Eisenhower on 15 June 1954. The memorandum explained the position of the Croatian people and the Catholic Church in the first Yugoslavia, during the time of the Independent State of Croatia and particularly in the era following the emergence of communism to power in Yugoslavia. Consequent to that event the communist government embarked on particularly fierce action collecting information about priests abroad and what ties they had to the homeland all with the aim of thwarting their action. This resulted in various acts with lists of priests in emigration. The lists, even though not entirely correct, offer us some interesting information. The struggle by the communist regime against priests in emigration is to be one of the main stumbling points in the conflict between the State and Church and one of the main negotiation points between the Holy See and Yugoslavia in the sixties of the twentieth century which resulted in the protocol to normalise relations in 1966. Translated by s. Anđelita Šokić

Poljski pavlin Salezije Strzelec posjetio je 1944. Zagreb i Hrvatsku. Bio je gost zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Po povratku u Poljsku, objavljuje u pavlinskom časopisu “Vox eremi ” (1945.) svoje dojmove iz Hrvatske . Zanimljivi su zbog njegova neposrednog i osobnog svjedočanstva o osobi blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i zbog opisa Zagreba , Marije Bistrice i drugih mjesta u Hrvatskoj.

Le religieux polonais de l’Ordre des ermites de Saint-Paul (OSPPE), Salezy Strzelec, a visité, en 1944, Zagreb et la Croatie. Il était l’invité de l’archevêque de Zagreb, Alojzije Stepinac. A son retour en Pologne, il a publié, dans la revue de son ordre, “Vox eremi” (1945), les impressions de son voyage en Croatie. Leur intérêt gît dans le témoignage, direct et personnel, qu’elles apportent au lecteur sur la personne du bienheureux archevêque Alojzije Stepinac, ainsi que dans la description de Zagreb, de Marija Bistrica et d’autres lieux en Croatie qu’elles esquissent. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac, dugogodišnji župnik u Lepoglavi (1946.-1999.), objavio je 2002. godine knjigu “Uspomene lepoglavskog župnika, 1946.-1999.” (Varaždinske Toplice 2002.). U njoj je opisao svoj život i djelovanje u Lepoglavi. Želeći sačuvati za budućnost spoznaju o nekim događajima kojima je bio svjedokom ili ih je čuo od drugih, a dosada nisu zapisani, opisao ih je na način kratkih životnih crtica, koje se ovdje objavljuju. Crtice su nanizane vremenskim slijedom događanja. To su ujedno svjedočanstva o vremenu prije Drugoga svjetskoga rata, a napose o vremenu komunističke strahovlade nakon rata. Zapaženo mjesto u tim svjedočanstvima ima zagrebački nadbiskup, bl. Alojzije Stepinac, koji je pet godina proveo u zatvoru u Lepoglavi, kao najbliži piščev susjed, ali bez mogućnosti da se susretnu.

The author, long-time parish priest in Lepoglava (1946 – 1999) in 2002 published a book entitled “Memoirs of the Lepoglava Parish Priest, 1946 – 1999”. (Varaždinske Toplice 2002). In it he describes his life and actions in Lepoglava. In the desire to preserve his reflections concerning certain events that he witnessed himself or heard from others but had not been written until then, he described them as part of brief life notes that are published here. These notes are connected chronologically. They are at the same time a testimony of the time prior to World War II and particularly during the time of the communist terror after the war. A particularly impressive part of the times is dedicated to Zagreb Archbishop Bl. Alojzije Stepinac who spent five years in jail in Lepoglava and was our author’s closest neighbour yet they were never allowed to meet. Translated by s. Anđelita Šokić

Pisac se tijekom svoga zauzetoga vjerničkoga života u župama sisačkoga kraja često susretao sa zagrebačkim nadbiskupom i rimskim stožernikom, Franjom Kuharićem. U ovom članku, napisanom na temelju svojih knjiga i objavljenih članaka u raznim časopisima, ali i na temelju vlastitoga sjećanja, predstavlja nadbiskupa Kuharića u 35 zgoda ili događaja, u većini kojih je i on, pisac, bio sudionikom. Vrijednost ovoga rada je osobito u tome što su na jednom mjestu opisani svi Kuharićevi pohodi Sisku i sisačkim župama.

Durante la sua attiva vita del credente nelle parrocchie della regione di Sisak, l’autore spesso incontrava l’arcivescovo di Zagreb, cardinale Franjo Kuharić. L’autore ha scritto questo articolo in base ai suoi libri e agli articoli pubblicati nelle diverse riviste, anche in base ai propri ricordi. In questo articolo l’autore presenta l’arcivescovo Kuharić nelle 35 diverse situazioni, in cui partecipava anche l’autore stesso. Il valore di questo articolo consiste soprattutto nel fatto, che tutte le visite di Kuharić a Sisak e alle parrocchie di Sisak sono descritte e presentate dentro un articolo. Traduzione di Stjepan Razum.

Ovo je treći rad o arhivskom gradivu Hrvatskoga državnoga arhiva, koje se odnosi na izgradnju crkvenih, bogoštovnih i gospodarskih zgrada. Prva dva rada objavljena su u 8. i 10. broju godišnjaka “Tkalčić” (2004., 2006.) i donose popise građevinskih nacrta. U ovom trećem radu popisani su pak građevinski spisi i to oni koji se odnose, kako na zgrade kršćanskih Crkava (katoličke, pravoslavne, evangeličke, starokatoličke), tako i na zgrade drugih vjerskih zajednica (židovske i muslimanske). Pretežno su zastupljeni spisi koji se odnose na zgrade kršćanskih Crkava , što je istaknuto i u naslovu. Kod sastavljanja ovoga popisa korištena su obavijesna pomagala u HDA-u, ali je obavljeno i pretraživanje samih spisa u arhivskim kutijama. Pretraženi su spisi sljedećih fondova HDA-a: Zemaljska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu (1869.-1921.); Kulturno-tehnički odsjek Odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade (1886.-1920.); Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju (1922.-1925.); Zagrebačka oblast (1924.-1929.); Upravno odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.); Tehničko odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.); Odjel za unutarnje poslove Banovine Hrvatske (1939.-1941.). Dakle, za razdoblje od 1869. do 1941. popisano je sveukupno 1615 arhivskih predmeta, razvrstanih po arhivskim fondovima i mjestima.

Dies ist die dritte Arbeit über das Archivgut des Kroatischen Staats­ar­chivs, das sich auf den Bau von Kirchen-, Kultus- und Wirtschaftsgebäuden bezieht. Die ersten zwei Arbeiten wurden im 8. und 10. Band des Jahrbuches “Tkalčić” (2004 und 2006) veröffentlicht und haben die Verzeichnisse der Bauentwürfe enthalten. In dieser dritten Arbeit wurden aber nicht nur die Bauakten von Gebäuden der christlichen (katholischen, orthodoxen, evangelischen und altkatholischen) Kirchen, sondern auch von Objekten anderer (jüdischer und moslemischer) Glaubensgemeinden veröffentlicht. Diese zweite Gruppe aber stellt einen wesentlich kleineren Teil dieser archivalischen Unterlagen dar, was aber schon im Titel hervorgehoben wurde. Bei der Anlegung deses Vezeichnisses wurden die Findhilfsmittel des Kroatischen Staatsarchivs konsultiert, sowie die Archivalien (Bauakten) folgender Archivbestände erforscht: Landesregierung, Abteilung für Kultus und Unterricht (1869-1921); Kultur-technische Sektion der Innenabteilung der Landesregierung (1886-1920); Provinzverwaltung für Kroatien und Slavonien (1922-1925); Agramer Verwaltungsbezirk (1924-1929); Verwal­tungsabteilung der Banschaft Save (1929-1939); Technische Abteilung der Banschaft Save (1929-1939); die Innenabteilung der Banschaft Kroatien (1939-1941).

Für den Zeitraum von 1869 bis 1941 wurden insgesamt 1615 Archiva­lien, die man nach Archivbeständen und Orten klassifizierte, verzeichnet. Übersetzung Danijela Marjanić.

Želeći nadopuniti popis karata Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu , objavljen 2001. u godišnjaku “Tkalčić”, pisci su popisali 182 novopronađene i novopristigle zemljopisne karte, koje se čuvaju u raznim zbirkama i fondovima Nadbiskupijskoga arhiva. Veliku vrijednost imaju rukopisne karte koje se čuvaju u skupinama Kaptolskog i Nadbiskupskog arhiva , a vrijedne su i dvije zbirke topografskih karata koje se čuvaju u ostavštinama Vladimira Dumbovića i dr. Lelje Dobronić. Karte su popisane i opisane u skladu s Međunarodnim standardom za opis kartografske građe.

Mit der Absicht das Kartenverzeichnis des Archivs des Erzbistums in Zagreb, das 2001 im Jahrbuch “Tkalčić” veröffentlicht wurde, zu ergänzen, haben die Autoren 182 neugefundene und neuangekommene Landkarten, die in verschiedenen Sammlungen und Archivbeständen des Archivs aufbewahrt werden, verzeichnet. Sehr wertvoll sind die gruppenweise verwahrten handschriftlichen Karten des Kapitel- und Erzbistumsarchivs, sowie die zwei Sammlungen der topographischen Karten in Nachlässen von Vladimir Dumbović und Dr. Lelja Dobronić.

Die Karten sind nach der Internationalen standardisierten bibliographi­schen Beschreibung für Kartenmaterialien ISBD(CM) erschlossen. Übersetzung Danijela Marjanić

Pisac predstavlja 17 tiskanih knjiga koje se čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, a koje su do ukinuća isusovačkoga reda (1773.) pripadale knjižnici isusovačkoga Zagrebačkoga zavoda. Nakon povjesničkoga i sadržajnoga uvoda, knjige su razvrstane prema vremenskom ključu u četiri skupine: inkunabule , knjige tiskane u 16. stoljeću, knjige tiskane u 17. stoljeću, te knjige iz 18. stoljeća. Ovaj rad predstavlja jedan korak uspostave zamišljene knjižnice isusovačkoga Zagrebačkoga zavoda.

L’autore presenta 17 libri pubblicati, che si conservano nella Libreria metropolitana dell’archidiocesi di Zagreb, i quali fino alla soppressione della Compagnia di Gesù XE “Compagnia di Gesù” (1773) appartenevano alla libreria del Collegio di gesuiti a Zagreb. Dopo l’introduzione storiografica, i libri vengono raggruppati in quattro gruppi secondo la chiave cronologica: gli incunaboli, i libri pubblicati nel Cinquecento, i libri pubblicati nel Seicento e i libri pubblicati nel Settecento. Questo lavoro presenta un passo del virtuale ristabilimento della libreria del Collegio di gesuiti a Zagreb. Traduzione di Stjepan Razum