Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 10./2006.

U ovoj raspravi predstavljam biskupijsku skupštinu (sinodu) Zagrebačke biskupije iz 1673. godine (15.-17. svibnja 1673.). To je druga od četiriju u nizu biskupijskih skupština, koje je održao zagrebački biskup Martin Borković. Rasprava je temeljena na arhivskim izvorima ih Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu (NAZ, Acta ecclesiastica, 8/182, 8/185, 8/188 i 8/220). Tu je sačuvano sazivno pismo biskupa Borkovića (23. travnja 1673.), pripremni popisi svećenika, skupštinski zapisnik župničkih ispita i donesenih skupštinskih odredaba. Skupština je donijela devet zaključaka ili odredaba koje se tiču trajne krijeposti zaključaka Tridentskog sabora (I.) i prošlih biskupijskih skupština (II.), ispravnosti slavljenja sv. Zahvale ili Mise (III.), dužnosti podarhiđakona i arhiđakona te slavljenja sv. Zahvale za pokojnog biskupa (IV.), zatim franjevaca i svidničkog biskupa Pavla Zorčića (V.), župnih pokrovitelja (VI.), brojnosti područnih kapela i jubilejskog oprosta (VII.), ćudorednog života svećenika s obzirom na ženske osobe (VIII.), te školovanja i svećeničkog reda (IX.). Posebno skupštinsko povjerenstvo ispitalo je tijekom tri dana nazočne i nenazočne župnike. Bilo sam biskup, bilo povjerenstvo, zajedno su ispitali 216 kanonika, nadarbenika, župnika i župnih upravitelja, od kojih je 130 ocijenjeno dobrom ocjenom, a 86 lošom ocjenom.

Unutar rasprave popisano je, zajedno s dva biskupa, 27 kanonika i 12 stolnih nadarbenika, sveukupno 220 svećenika, koji su navedeni u skupštin­skim ispravama i o njima su doneseni oni podatci koji se nalaze u samim ispravama. Sada su također ovdje cjelovito objavljene sve skupštinske isprave. Godine 1742. objavio je isusovac Karlo Peterffy skraćeni oblik skupštinskih odredaba i tako prenio u javnost necjelovitu sliku skupštin­skoga rada. Na temelju ove rasprave i priložnih isprava moguće je dobiti podpunu sliku stanja među dušobrižnim svećenstvom 1673. godine i skupštinskoga rada druge Borkovićeve biskupijske skupštine.

In questo lavoro presento il sinodo diocesano della diocesi di Zagabria nell’anno 1673 (15-17 maggio 1673). Questo è stato il secondo di una serie di quattro sinodi diocesani promossi dal vescovo di Zagabria Martin Borković. Il lavoro si basa sulle fonti dell’Archivio arcivescovile di Zagabria (NAZ, Acta ecclesiastica, 8/182, 8/185, 8/188 e 8/220), nel quale sono conservati la lettera di convocazione del sinodo (23 aprile 1673), gli elenchi preparatori dei sacerdoti, il verbale sinodale sugli esami dei parroci e le conclusioni del lavoro sinodale. Il sinodo ha elaborato 9 conclusioni o decreti che riguardano la validità perenne delle conclusioni del concilio ecumenico di Trento (I) e dei sinodi diocesani precedenti (II), la correttezza della celebrazione della sacra Messa (III), i doveri dei sottoarcidiaconi ed arcidiaconi e la celebrazione della messa di requiem per il vescovo defunto (IV), i francescani e il vescovo svidnicense Pavao (Paolo) Zorčić (V), i patroni delle parrocchie (VI), la numerosità delle cappelle in alcune parrocchie e l’indulgenza giubilare (VII), la vita morale dei parroci nei rapporti con le persone di sesso femminile (VIII) e finalmente l’istruzione e l’ordinazione sacerdotale (IX). Il comitato speciale del sinodo ha esaminato durante i tre giorni di seduta tutti i parroci presenti e assenti. Sia il vescovo personalmene, sia il comitato, insieme hanno esaminato in tutto 216 canonici, prebendari, parroci ed amministratori parrocchiali, dei quali 130 sono giudicati con voto positivo, mentre 86 con voto negativo.

Nel lavoro sono stati elencati, insieme con i due vescovi, 27 canonici e 12 prebendari della cattedrale, insomma, in tutto 220 sacerdoti, menzionati nei documenti sinodali; di loro è riportata una breve biografia, basata sui documenti medesimi. Per mezzo di questo lavoro sono stati pubblicati integralmente anche tutti i documenti sinodali. Nell’anno 1742 il gesuita Carlo Peterffy aveva pubblicato i decreti sinodali in forma abbreviata, dando al pubblico un’immagine incompleta del lavoro sinodale. Adesso, grazie alla pubblicazione di questi documenti è possibile farsi un’immagine esaustiva dello stato dei curati nell’anno 1673, e anche del lavoro sinodale del secondo sinodo promosso dal vescovo Borković. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Srednjovjekovni dvorac Moslavina kod Popovače, nanovo izgrađen 1754. godine, bio je u vlasništvu grofovske obitelji Erdödy do 1898. godine. Godine 1917. kupio ga je Miroslav Kulmer, ali ga je već 1919. godine darovao invalidima rata koji su se u njemu već nalazili od Prvoga svjetskoga rata. Godine 1919. u dvorac je iz Zagreba preseljen i Kraljevski zemaljski zavod za slijepe. U sastavu dvorca nalazi se i kapela Bl. Dj. Marije (Sv. Obitelji). U dogovoru državnih vlasti i Nadbiskupskoga duhovnoga stola, dušobrižnu skrb za zaposlenike i sve korisnike Zemaljskog zavoda za slijepe i Invalidskog doma u dvorcu Moslavina obavljaju posebno određeni dušobrižnici ili susjedni svećenici. To su bili Matej Srša (1920.), franjevac samostanac Srećko Auer (1920.-1921.), Mato Hailo (1922.-1923.), Josip Turzan (1923.-1924.), Aleksandar Čavlek (1924.-1927.), Antun Kušmišević (1928.-1942.) i drugi. U dvorcu djeluju i redovnice, najprije Milosrdne sestre Sv. Križa (1920.-1921.), a potom Služavke Malog Isusa (1922.-1927.). Dvorac Moslavina s kapelom Bl. Dj. Marije (Sv. Obitelji) i susjedno mjesto Popovača do 1945. godine nalaze se na području župe Voloder. Zagrebački nadbiskup, bl. Alojzije Stepinac, 23. rujna 1945. osniva u Popovači novu župu pod zaštitom Sv. Alojzija Gonzage. Upravitelji župe Popovača do danas su sljedeći: Dragutin Delija (1945.), Nikola Iverović (1945.-1959.), Juraj Kuhtić (1959.-1993.), Stjepan Hlevnjak (1993.-2002.), Ivan Vragović mlađi (2002.-2003.) i Nikola Sanjković (2003.-).

Prikaz svih navedenih ustanova i osoba, pisac opširno daje u ovoj raspravi, koja je utemeljena na tiskanim djelima, a još više na spisima koji se čuvaju u Nadbiskupskom duhovnom stolu pod brojem 8071/1938. Rasprava je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu prikazuje povijesnu okolinu i razvoj dvorca, zajedno s ustanovama koje su se u njemu udomile u 20. stoljeću. U drugom dijelu piše o dušobrižnoj skrbi za korisnike i službenike u dvorcu, tj. u Zemaljskom zavodu za slijepe i Invalidskom domu. U trećem dijelu piše o osnutku župe Sv. Alojzija Gonzage u Popovači (1945.) i o njenim upraviteljima.

Le château médiéval – et entièrement reconstruit en 1754 – de Moslavina près de la petite ville de Popovača, fut, jusqu’à 1898, en possession des comtes Erdödy. En 1917 la propriété fut achetée par Miroslav Kulmer, qui, déjà en 1919, en fait don aux invalides de guerre qui occupaient ses intérieurs déjà depuis la Première Guerre mondiale. En l’an 1919, le château se voit assigner un autre occupant, cette fois il s’agit de l’Institut royal et national des aveugles, qui y transfère son siège de Zagreb. Dans la propriété du château on trouve également la chapelle de la Bienheureuse Vierge Marie (de Sainte-Famille). Selon les dispositions de l’accord entre les représentants de l’État et le Conseil archiépiscopal, le soin pastoral des employés et des bénéficiaires de l’Institut national des aveugles et de la Maison des invalides est confié aux pères spirituels, désignés spécialement pour cette tâche, ou aux prêtres officiant dans le voisinage du château. Parmi les prêtres et religieux qui accomplissaient ledit soin pastoral au château de Moslavina, on trouve les noms suivants: Matej Srša (1920), le franciscain conventuel Srećko Auer (1920-1921), Mato Hailo (1922-1923), Josip Turzan (1923-1924), Aleksandar Čavlek (1924-1927), Antun Kušmišević (1928-1942) et les autres. Les religieuses sont également actives au sein du château – dans les premiers temps ce sont les Soeurs miséricordieuses de Sainte-Croix (1920-1921), puis les Servantes de l’Enfant-Jésus (1922-1927). Le château de Moslavina, ensemble avec la chapelle de la Bienheureuse Vierge Marie (de Sainte-Famille) et la ville voisine de Popovača, font partie, jusqu’à 1945, de la paroisse de Voloder. L’archevêque de Zagreb, le bienheureux Alojzije Stepinac fonde à Popovača, le 23 septembre 1945, la nouvelle paroisse qu’il place sous la protection de saint Louis de Gonzague, dont les administrateurs sont, jusqu’à nos jours, comme il suit: Dragutin Delija (1945), Nikola Iverović (1945-1959), Juraj Kuhtić (1959-1993), Stjepan Hlevnjak (1993-2002), Ivan Vragović junior (2002-2003) et Nikola Sanjković (2003-).

Dans la présente étude, l’auteur nous donne une présentation exhaustive de tous les établissements et personnages dont il y fait mention. Dans le texte il recourt aux ouvrages imprimés, mais encore plus aux actes conservés à la Chancellerie archiépiscopale sous le numéro 8071/1938. L’étude est divisée en trois parties, la première traitant de l’environnement historique et du développement du château, ensemble avec les établissements qui y ont trouvé leur résidence au XXe siècle. La deuxième partie est consacrée au soin pastoral des bénéficiaires et des employés de l’Institut national des aveugles et de la Maison des invalides, tandis que la troisième et dernière partie de l’article nous apporte les circonstances de la fondation de la paroisse de Saint-Louis-de-Gonzague à Popovača (1945) et l’activité de ses administrateurs. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac predstavlja svećenika i župnika u Grubišnom Polju, Ivana Nepomuka Jemeršića (1864.-1938.). Radi se o zaslužnoj osobi, kako za vjernički i crkveni život Zagrebačke nadbiskupije, tako i za uljudbeni život Hrvatskoga naroda. Rodio se 17. travnja 1864. u župi Veliko Trgovišče. Gimnaziju i bogoslovlje uči u Zagrebu. Nakon svećeničkog ređenja (1887.), cijeli svećenički vijek provodi u Grubišnom Polju. Tu je najprije duhovni pomoćnik Josipu Maršiću (1887.-1890.), zatim privremeni upravitelj župe (1890.-1891.), te pravi župnik (1891.-1928.). Zajedno sa svojim duhovnim pomoćnicima lijepo je razvijao vjernički i dušobrižni život u svojoj velikoj župi, koju osim Hrvata čine vjernici različitih narodnosti (Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci). Obnavlja župni hram Sv. Josipa i druge župne zgrade i spomenike. Zaslužan je za lijepo uređenje groblja. Povećao je župnu nadarbinu. Uz župnički posao bavio se i politikom, te je bio narodni zastupnik u Hrvatskom saboru (1908.-1911.). Velike zasluge u Hrvatskom narodu stekao je svojim književnim radom. Uz mnoštvo novinskih članaka objavio je trinaest knjiga. Umirovljeničke dane proveo je u svojoj kući “Moj mir” koju je izgradio u Grubišnom Polju i oporučno ostavio Milosrdnim sestrama koje do danas u njoj borave.

U prilogu raspravi objavljuje se cjeloviti Jemeršićev tekst iz Spomenice župe Sv. Josipa u Grubišnom Polju.

L’autore presenta il sacerdote e parroco di Grubišno Polje, nell’arcidiocesi di Zagreb, Ivan Nepomuk (Giovanni Nepomuceno) Jemeršić (1864-1938). Si tratta di una persona meritevole, sia nell’ambito religioso ed ecclesiastico dell’arcidiocesi di Zagreb, che per la vita culturale del popolo croato. Egli nacque il 17 aprile 1864 nella parrocchia di Veliko Trgovišče, dell’arcidiocesi di Zagreb. Frequentò il liceo classico e studiò teologia alla Facoltà teologica di Zagreb. Dopo l’ordinazione (1887), esercitò il ministero sacerdotale a Grubišno Polje. Qui fu prima di tutto vicario del parroco Josip (Giuseppe) Maršić (1887-1890), poi, temporaneamente, amministratore della parrocchia (1890-1891) e finalmente il parroco dal 1891 al 1928. Insieme con i suoi vicari dette grande sviluppo alla vita religiosa e pastorale della sua grande parrocchia, nella quale, oltre ai croati, vivevano fedeli di diverse nazionalità (cechi, slovacchi, magiari e tedeschi). Rinnovò la chiesa parrocchiale di San Giuseppe e gli altri edifici e monumenti. E’ meritevole anche per la sistemazione del cimitero. Egli aumentò la prebenda parrocchiale. Accanto al lavoro pastorale, si occupò anche di politica e fu deputato popolare nel parlamento croato, “Hrvatski sabor” (1908-1911). Grande rilievo ha avuto nella cultura croata il suo lavoro letterario. Oltre ai molti articoli di giornale, pubblicò tredici libri. Trascorse gli anni della pensione nella sua casa, chiamata “Mia pace” (“Moj mir”), che aveva fatto costruire a Grubišno Polje e donato per testamento alle suore della Carità di san Vicenzo de Paola, le quali fino ad oggi vivono in essa.

In appendice del saggio viene pubblicata integralmente la parte da lui scritta del Libro memoriale (Liber memorabilium) della parrocchia di San Giuseppe a Grubišno Polje. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Svoj cjelokupni biskupski staž, pomoćni biskup zagrebački Josip Lach, morao je odraditi u vrlo bremenitim vremenima. Prvih pet godina, od 1940. do 1945. djelovao je u ratnim okolnostima, dok je sve ostalo razdoblje djelovao u okolnostima komunističkoga totalitarizma. No, imao je i sreću da je sve vrijeme bio pouzdani suradnik trojice hrvatskih kardinala, Alojzija Stepinca, Franje Šepera i Franje Kuharića. S obzirom na veliko vremensko razdoblje njegove biskupske službe i na njegovu neiscrpnu djelatnost i značajnu ulogu u odnosima s državnim vlastima, ta djelatnost morat će se obraditi u najmanje dva ili više razdoblja, ovisno o količini i dostupnosti arhivskoga gradiva. Za prvi rad uzeo sam razdoblje od 1945. do 1962. godine, iz razloga što sam za to razdoblje skupio potrebno i trenutačno dostupno arhivsko gradivo, ali i zbog toga što od 1962. počinje jedno novo razdoblje u crkveno-državnim odnosima, tj. razdoblje pregovora Svete Stolice i Jugoslavije i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.

U razdoblju od 1945. do 1962. biskup Lach imao je značajnu, ali i posebnu ulogu u odnosima Katoličke crkve, posebice Zagrebačke nadbiskupije, i državnih vlasti. U vrijeme zatočenoga kardinala Alojzija Stepinca pomagao je, kao generalni vikar, biskupu Franji Salis-Seewisu u vođenju nadbiskupije, što je nastavio i u vrijeme nadbiskupa supomoćnika Franje Šepera, te je razgovarao s državnim vlastima, posebno s Komisijom za vjerske poslove NR Hrvatske. Razgovore je vodio po želji i zapovijedi nadbiskupa Franje Šepera.

U ovom radu njegovi razgovori i dopisi s predstavnicima državnih vlasti, prikazani su vrlo podrobno, da bi se što bolje vidjelo i razumjelo u kavom ozračju i okolnostima su se događali. Navedeni dopisi popraćeni su poja­šnjenjima i stavljanjem u kontekst događanja u kojima su se odvijali, da bi se bolje razumjela svaka izjava i njen smisao u određenim okolnostima. Cilj je bio da se što podrobnijim prikazom dopisbe upozna diplomatičnost, staloženost i taktičnost biskupa Lacha, koji je išao do donjih granica popustljivosti i snošljivosti, ali nikad ispod granice biskupskoga dostojan­stva i temeljnih stavova Katoličke crkve i njenoga vodstva, kako u Zagrebačkoj nadbiskupiji, tako i na višim razinama.

Za ispravno razumijevanje stavova i izjava biskupa Lacha, važno je istaknuti da je ovaj rad izrađen najvećim dijelom na zapisnicima i bilješkama, koje su sastavili djelatnici republičke Komisije za vjerske poslove. Lachove nam bilješke o tim razgovorima nedostaju, pa stoga nije uvijek jasno što je u tim razgovorima bilo stvarno rečeno, a što je tek tumačenje Komisije za vjerske poslove.

Toute la période pendant laquelle l’évêque auxiliaire de Zagreb, Josip Lach, exerçait sa fonction épiscopale correspondait à des temps particulièrement lourds. Les cinq premières années, de 1940 à 1945, furent marquées par la guerre, tandis que plus tard son activité épiscopale se déroulait dans des circonstances d’un totalitarisme communiste. Mais, l’évêque Lach avait également de la chance, étant durant tout le temps de son service un assistant de confiance de trois cardinaux croates, Alojzije Stepinac, Franjo Šeper et Franjo Kuharić. Vu la longueur de son service épiscopal, son activité inépuisable et le rôle important qu’il jouait dans les relations de l’Église avec les représentants de l’État, cette activité devra faire objet d’une étude répartie en, au moins, deux ou plusieurs périodes, et cela en fonction de la quantité et de la disponibilité du matériel archivistique. Pour le premier ouvrage, je me suis concentré sur la période entre 1945 et 1962, pour la raison que je suis parvenu à ramasser, pour la période en question, le matériel archivistique nécessaire et actuellement disponible, mais également puisqu’à partir de 1962 commence une nouvelle période dans les relations entre l’Église et l’État, i. e. la période de pourparlers entre le Saint-Siège et la Yougoslavie autour du rétablissement des relations diplomatiques entre les deux pays.

Dans la période entre 1945 et 1962, l’évêque Lach jouait un rôle considérable, et spécifique à la fois, dans les relations de l’Église catholique, notamment de l’archevêché de Zagreb, et les représentants de l’État. Pendant la captivité du cardinal Alojzije Stepinac, il aidait, en tant que vicaire général, l’évêque Franjo Salis-Seewis dans la direction des affaires de l’archevêché, lequel service il continua d’accomplir également auprès de l’archevêque coadjuteur, Franjo Šeper. De même, il entretenait des contacts avec les représentants de l’État, notamment avec la Commission pour les affaires religieuses de la République populaire de Croatie, en agissant dans cette qualité conformément à la volonté et aux mandements de l’archevêque Franjo Šeper.

Dans la présente étude, les entretiens qu’il avait et la correspondance qu’il entretenait avec les représentants de l’État, sont données d’une manière particulièrement détaillée, afin que le lecteur puisse voir et comprendre, le mieux que possible, dans quelle ambiance et dans quelles circonstances l’évêque Lach agissait. Ladite correspondance est accompagnée des explications et de la mise en contexte des événements dans lesquels elle avait lieu, afin que chaque déclaration y contenue, ensemble avec le sens qu’elle comporte, soit mieux comprise dans des circonstances données. L’objectif de l’étude consiste en l’intention de son auteur de faire savoir au lectorat, à travers une présentation se voulant toujours plus détaillée, l’approche diplomatique, la nature calme et le sens du tact de l’évêque Lach, qui acceptait de descendre jusqu’aux dernières limites de la complaisance et de la tolérance, tout en refusant, en même temps, d’aller au-dessous de la dignité épiscopale et des attitudes fondamentales de l’Église catholique et de sa direction, tant en ce qui concerne son activité au sein de l’archevêché de Zagreb qu’aux niveaux supérieurs.

Pour une compréhension correcte des attitudes et des déclarations de l’évêque Lach, il est important de souligner que cette étude se fonde, en majeure partie, sur les procès-verbaux et les notes dressés par les fonctionnaires de la Commission pour les affaires religieuses. Nous manquons de notes de l’évêque Lach sur le contenu de ces entretiens et, de ce fait, il n’est pas toujours facile d’établir ce qui fut réellement prononcé, au cours des entretiens, et où il ne faut chercher que l’interprétation de la Commission pour les affaires religieuses. Traduit par Jelena Puškarić.

U ovoj raspravi autor pokušava na primjerima iz prakse prikazati pitanja prijelaza iz jedne vjere u drugu. Veoma mnogo se, u vrijeme komunističkoga režima okrivljavalo Katoličku crkvu u Hrvatskoj da je ona kriva za prisilne prijelaze iz vjere u vjeru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Gotovo pola stoljeća prava istina o prijelazima nije uspjela prodrijeti u javnost, nego se govorilo o prijelazima kao ratnom zločinu. Prilikom suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, 1946. godine, jedna točka optužnice teretila ga je i za prijelaze. Budući da se i nakon 60 godina poslije rata, govori o nekom prisilnom prelaženju iz vjere u vjeru, potrebno je o tim prijelazima konačno reći punu istinu.

In questo saggio, l’autore tenta di dimostrare con degli esempi concreti il problema dei passaggi da una religione ad un’altra in quest’area. Nel tempo del regime comunista la Chiesa cattolica in Croazia era stata fortemente accusata di aver voluto dei passaggi forzati da una religione ad un’altra durante la Seconda guerra mondiale. La piena verità su tali passaggi non è riuscita dopo quasi mezzo secolo a penetrare nell’opinione pubblica, dato che i passaggi stessi erano considerati come crimini di guerra. In occasione del processo penale all’arcivescovo di Zagreb, Alojzije Stepinac, nell’anno 1946, un articolo dell’atto d’accusa l’incolpava anche riguardo a questi passaggi. Siccome anche dopo 60 anni dalla guerra si parla ancora dei cosiddetti passaggi forzati dall’una all’altra religione, è necessario dire su tale tema la piena verità. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Ovdje je predstavljen rukopis od 23 stranice, na kojima je Vjekoslav Noršić, tada župnik u Bedekovčini, napisao povijesni prikaz župe Konjščina, do 1920-ih godina. Rukopis se čuva u ostavštini kanonika Đure Pukeca, u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Nakon uvodne rasprave, u dodatku se objavljuje, do sada neobjavljen, cjeloviti Noršićev rukopis o Konjščini.

In questo lavoro è presentato il manoscritto di Vjekoslav Noršić, composto da 23 pagine, nelle quali l’allora parroco di Bedekovčina ha scritto la storia della parrocchia di Konjščina, nell’arcidiocesi di Zagreb, considerando il periodo di tempo che va fino agli anni 1920-mi. Il manoscritto è conservato nel fondo personale del canonico di Zagreb, Đuro (Giorgio) Pukec, nell’Archivio arcivescovile di Zagreb. Dopo questo studio introduttivo, viene riportato il testo integrale del manoscritto di Noršić sulla parrocchia di Konjščina, finora inedito. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Vjekoslav Noršić opisao je povijest župe Konjščina na uobičajeni način, kako je to činio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Opisuje najprije utemeljitelje župe (obitelj Konjski), te njenu starost i veličinu, zatim župnu crkvu i sve kapele. Donosi podatke o župnicima i njihovim pomoćnicima, kao i o župnoj nadarbini.

Vjekoslav Noršić descrive la storia della parrocchia di Konjščina, nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive la fondazione della parrocchia e la storia della famiglia Konjski, riportando la data di tale fondazione; descrive poi la chiesa parrocchiale e tutte le cappelle. Riporta i dati sui parroci e i loro vicari, come anche sulla prebenda parrocchiale. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Samostan i crkva Sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu jesu središte Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, koje su, na poziv zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika, u Zagreb došle 1845. godine. Godine 2005. milosrdnice su proslavile 160. obljetnicu svoga dolaska u Zagreb (1845.-2005.), a 2006. godine, 150 godina od osamostaljenja Družbe i postojanja samostalne Kuće matice sa sjedištem u Zagrebu (1856.-2006.). Crkva Sv. Vinka građena je u tri vremenska razdoblja (1841.-1845; 1860.-1862; 1899.) i sazdana je kao jednostavna harmonična trobrodna cjelina, skladno uklopljena u dvokrilnu samostansku zgradu. U ovom radu osvijetljen je dolazak sestara milosrdnica u Zagreb, te su prikazani značajni razvojni događaji u graditeljskim podhvatima na njihovoj crkvi Sv. Vinka, kao i bogati duhovni i bogoslužni život redovnica i njihovih školskih štićenica (bratovštine, društva). Opisana su i četiri poglavara (superiori) Družbe sestara milosrdnica: Antun Traut (1856.-1857.), Fidel Höpperger (1857.-1896.), Andrija Jagatić (1896.-1901.) i Matija Seigerschmied (1901.-1920.).

Ovaj rad mlade teologice je njezin dotjerani diplomski rad koji je izradila pod vodstvom prof. dr. Jurja Kolarića i obranila 2006. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Kloster und Kirche vom heiligen Vincenz von Paul in Zagreb ist das Zentrum der Kongregation der Barmherzigen Schwestern vom heiligen Vincenz von Paul, die auf Einladung des Zagreber Bischofs Juraj Haulik, im Jahr 1845 nach Zagreb gekommen sind. Im Jahr 2005 haben sie den 160. Jahrestag ihrer Ankunft in Zagreb (1845-2005) gefeiert, und 2006 feierten sie wiederum 150 Jahre ihrer Selbständigkeit und des Bestehens eines selbständigen Mutterhauses mit dem Sitz in Zagreb (1856-2006). Die Kirche vom heiligen Vincenz von Paul wurde in 3 Zeitabschnitten (1841-1845; 1860-1862; 1899) gebaut, und als einfache, harmonische, dreischiffige, einträchtig in das zweiflügelige Kloster eingefügte Anlage, konstruiert. In dieser Arbeit wird die Ankunft von Barmherzigen Schwestern in Zagreb erläutert, die bedeutenden Entwicklungsereignisse im Bau ihrer Kirche sowie das reiche geistige und liturgische Leben der Schwestern und ihrer Schützlinge in der Schule (Bruderschaften, Gesellschaften). Auch vier Oberhäupter (superiori) der Kongregation der Barmherzigen Schwestern wurden dargestellt: Antonius (Antun) Traut (1856-1857), Fidelis Höpperger (1857-1896), Andreas (Andrija) Jagatić (1896-1901) und Matteus (Matija) Seigerschmied (1901-1920).

Diese Arbeit der jungen Theologin ist ihre zurechtgemachte Diplom­arbeit, die sie unter der Leitung vom Prof. Dr. Juraj Kolarić verfasste, und im Jahr 2006 an der Katholischen theologischen Fakultät der Universität in Zagreb verteidigte. Übersetzung Danijela Marjanić.

Autorica, profesorica povijesti i povijesti umjetnosti, u ovome radu je istražila život i naručiteljsku djelatnost hrvatske plemkinje, Helene Patačić, udovice Ručić (1628.-1701.), u drugoj polovici XVII. stoljeća. Spomenuta plemkinja obilježila je zagrebačku sredinu i okolna mjesta (Remete, Ksaver, Brdovec, Vukovina, Varaždin, Lepoglava, Brežice i dr.) svojom pobožnošću i istančanim ukusom, karakterističnim za širi, srednjoeuropski krug, te je svojom neprekidnom naručiteljskom i donatorskom djelatnošću u malenu zagrebačku sredinu dovela i neke od najznačajnijih majstora svojega vremena. Koristeći postojeću dostupnu literaturu i sačuvane izvore, te vlastitim istraživačkim radom, autorica je obuhvatila i sastavila prvi cjelokupni (danas poznati) popis (‘opus’) narudžbi Helene pl. Patačić, te prepisala njezinu oporuku, iz 1679. godine, koja se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu (ona se u ovome radu prvi put objavljuje, u cjelosti). Autorica u radu povezuje povijesno stanje Hrvatske u XVII. stoljeću s nekim značajnim djelima hrvatske povijesti umjetnosti, a navodi i neka od najznačajnijih imena hrvatske prošlosti (crkvena i svjetovna) – ljudi s kojima je istaknuta donatorica surađivala i živjela. Popis Heleninih naručiteljskih djela (‘opus’) izuzetno je velik, te svojim opsegom premašuje gotovo sve do danas poznate popise naručiteljskih djela hrvatskoga baroknog razdoblja.

Ovaj vrijedni rad mlade povjesničarke umjetnosti je njezin dotjerani i prošireni diplomski rad, nastao pod vodstvom izvanredne profesorice, dr. zn. Sanje Cvetnić, koji je obranjen 2006. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

In this paper, the author, a History and History of Art teacher, has researched the life and commissionary activity of Croatian noblewoman, Helena Patačić, dowager Ručić (1628-1701), in the second half of the XVIIth century. Patačić marked the Zagreb area and its environs (Remete, Ksaver, Brdovec, Vukovina, Varaždin, Lepoglava, Brežice etc.) with her devotion and refined good taste, which was characteristic in the wider, Central European sphere. With her continuous commissionary and patronal activity she managed to bring some of the most significant masters of art, at that time, to the small town of Zagreb.

Using already existent and accessible literature, as well as preserved sources in the archives in addition to her own research-work, the author composed the first complete (known today) opus of commissionary activities of noblewoman Helena pl. Patačić, as well as transcribing Helena’s testament, dated 1679. The testament is preserved in the Metropolitan Archive in Zagreb. This is the first time that it has been published in its entirety.

In this paper, the author links the historical moments of Croatian XVIIth century with some significant Croatian works of art. She notes some of the most renowned names and persons (ecclesial and secular) of Croatia’s past – persons with whom the eminent patroness contacted and lived, in the same time and space. Helena’s commissionary opus is extremely grand, so that its magnitude has surpassed almost all commissionary opuses known today of Croatian baroque period of art.

This paper is the result of scientific research conducted as part of a graduation exam at the Faculty of Philosophy at the University of Zagreb, in 2006, under the mentorship of Dr. Sanja Cvetnić, Associate Prof. It represents an elaborate and extensive thesis made at the Department of the History of Art, at the said faculty.

Na molbu velečasnog gospodina Franje Mezaka, župnika Sv. Jurja u Desiniću, a posredstvom prečasnoga gospodina dr. Stjepana Kožula, predsjednika društva “Tkalčić”, prepisao sam za potrebe župnika Mezaka 11 isprava koje se čuvaju u župnom arhivu u Desiniću. Isprave osvjetljavaju povijest župe Desinić i velikaške obitelji Ratkaj od Velikog Tabora. Zbog zanimljivog sadržaja isprava, kako za župu Desinić, tako i općenito za hrvatsku povijest, nakon kraćega uvoda priopćujem u cijelosti svih 11 isprava.

Rispondendo alla domanda del parroco di San Giorgio a Desinić, nell’arcidiocesi di Zagreb, Franjo Mezak, ricevuta per il tramite del dott. Stjepan Kožul, presidente della società “Tkalčić”, l’autore trascrive, su richiesta del parroco stesso undici documenti che si conservano nell’archivio parrocchiale a Desinić. Tali documenti illustrano la storia della parrocchia di Desinić e della famiglia dei magnati Ratkaj di Veliki Tabor. A causa del grande interesse che tali documenti hanno per la parrocchia Desinić e anche, generalmente, per la storia croata, dopo una breve introduzione, l’autore riporta integralmente tutti i testi degli undici documenti. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Ova rasprava predstavlja nastavak članka “Nacrti crkvenih zgrada u Hrvatskom državnom arhivu. Zbirka građevinskih nacrta i Zbirka planova”, objavljenog u “Tkalčiću”, br. 8/2004. S obzirom da navedene zbirke čuvaju nacrte crkvenih zgrada iz razdoblja 1850.-1941., a koji su izvučeni iz izvornih fondova HDA-a, izvršeno je istraživanje i kartografska obrada nacrta drugih fondova u HDA-u u istom razdoblju. Tako je omogućen uvid u dosada neobrađene nacrte crkvenih zgrada iz ovih fondova: Carsko i kraljevsko građevno upraviteljstvo u Zagrebu (1850.-1869.), Bogoštovlje i nastava Zemaljske vlade u Zagrebu (1869.-1921.), Kulturno-tehnički odsjek Odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade u Zagrebu (1886.-1920.), Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju (1922.-1925.), Građevinska direkcija Ministarstva građevina SHS (1920.-1929.), Zagrebačka oblast (1924.-1929.), Upravno odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.), Tehničko odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.), Odjel za unutarnje poslove Banovine Hrvatske (1939.-1941.) i Odjel za tehničke radove Banovine Hrvatske (1939.-1941.). Svi su nacrti arhivistički obrađeni prema posebnom Međunarodnom standardu za opis kartografske građe – ISBD (CM)-u, te su popisani prema mjesnom kriteriju unutar svakoga pojedinog fonda.

Diese Abhandlung stellt die Fortsetzung des Artikels “Pläne der kirchlichen Objekte in den Archivbeständen des Kroatischen Staatsarchivs: Bauplänesammlung und Plänesammlung” (Tkalčić 8/2004), dar. Da diese Sammlungen die Baupläne der kirchlichen Objekte in der Periode 1850-1941 hüten, wurde die Forschung und kartographische Bearbeitung der Baupläne in den anderen Beständen des Kroatischen Staatsarchivs für dieselbe Periode ausgeführt. So ist ein Einblick in die bis jetzt nicht erschlossenen Baupläne der kirchlichen Objekte folgender Bestände gewährt: K.k. Landes-Baudirektion für Croatien und Slavonien in Agram (1850-1869), Kultus und Unterricht der Landesregierung in Agram (1869-1921), Innenabteilung der Landesregierung – Kultur-technische Abteilung (1886-1920), Provinzverwaltung für Kroatien und Slawonien (1922-1925), Baudirektion des Bauministeriums des Königreichs der Serben, Kroaten und Slowenen (1920-1929), Agramer Verwaltungsbezirk (1924-1929), Verwal­tungs­abteilung der Banschaft Save (1929-1939), Technische Abteilung der Banschaft Save (1929-1939), Innenabteilung der Banschaft Kroatien (1939-1941), Abteilung für die Technik der Banschaft Kroatien (1929-1941). Alle Baupläne sind archivisch erschlossen, und aufgrund der Internationalen standardisierten bibliographischen Beschreibung für Kartenmaterialien, bekommt man innerhalb jedes Bestandes eine Ortsliste.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Mons. Mijo Dukić, župnik u Slavonskom Kobašu i član društva “Tkalčić”, objavljuje u godišnjaku “Tkalčić” svoj drugi rad. U prvom radu (2001.) objavio je popis stradalnika u II. svjetskom ratu i poraću u 11 župa Novokapelačkoga dekanata. Sada objavljuje popis istih stradalnika iz cijeloga Pleterničkoga dekanata sadašnje Požeške biskupije, koji se sastoji od 8 župa (Bučje, Buk, Čaglin, Kuzmica, Pleternica, Požeške Sesvete, Ruševo i Zdenkovac), odnosno od 55 naselja. U vrijeme opisanog stradanja, ove su se župe nalazile u Zagrebačkoj nadbiskupiji, najvećim dijelom unutar Požeškoga dekanata. Na temelju župnih knjiga, osobito Matice obitelji (“Status animarum”), a uz pomoć župnika i župljana pojedinih župa, popisao je 1321 stradalnika.

Monsigneur Mijo Dukić, curé à Slavonski Kobaš et membre de la société «Tkalčić», publie, dans la revue annuelle de ladite société portant le même nom, son second article. Le premier article de l’auteur paru sur les pages de ladite publication dressait la liste des victimes de la Seconde Guerre mondiale et des années d’après-guerre provenant des 11 paroisses du décanat de Nova Kapela. Cette fois, monsigneur Dukić nous apporte la liste des victimes de la même période provenant du tout le décanat de Pleternica (dans l’actuel évêché de Požega), englobant 8 paroisses (Bučje, Buk, Čaglin, Kuzmica, Pleternica, Požeške Sesvete, Ruševo et Zdenkovac), i. e. 55 agglomérations. Aux temps où ces atrocités furent comises, lesdites paroisses faisaient partie de l’archevêché de Zagreb, la plupart étant incorporées dans le décanat de Požega. En se servant des livres paroissiaux, notamment du registre des familles («Status animarum»), et avec l’aide du curé et des paroissiens des paroisses constituant l’objet des recherches, l’auteur est parvenu à recenser 1321 victimes. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac donosi ispravu “O idejnosti nastave i o problemima u vezi vjerske nastave” koju je sastavila Uprava za agitaciju i propagandu, skraćeno Agitprop, pri Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, a koja je sastavni dio sveobuhvatnog “Izvještaja o stanju i o problemima školstva na području NR Hrvatske” iz 1949. godine. Isprava je rađena s ciljem otkla­njanja svih idejnih neistomišljenika iz javnoga života.

L’autore riporta il documento “Sull’ideologia nell’insegnamento e sui problemi riguardo all’insegnamento religioso”, composto dalla Direzione per l’agitazione e propaganda, abbreviata Agitprop, presso il Comitato centrale del Partito comunista di Croazia. Il documento fa parte dell’universale “Rapporto sullo stato e sui problemi dell’istruzione pubblica nel territorio della Repubblica popolare di Croazia” dell’anno 1949. Tale documento aveva lo scopo di eliminare dalla vita pubblica tutti coloro che non avevano gli stessi principi ideologici e politici. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Pisac je 2003. objavio knjigu o oduzimanju imovine Katoličkoj crkvi od strane komunističke vlasti nakon Drugoga svjetskoga rata. Našavši nove isprave o tom predmetu priopćuje ih u ovom članku. U prvom dijelu predstavlja isprave nastale povodom žalbe Prvostolnoga kaptola zagrebačkog iz 1958., u kojima je uočljiv sljedeći sadržaj: kaptolsko kupalište u Varaždinskim Toplicama, agrarna reforma, kaptolsko skladište u Sisku, gradilište u Derenčinovoj ulici u Zagrebu, kanonički vrtovi na Kaptolu, te kanonički dvorovi na Kaptolu. U drugom dijelu članka donosi predstavku predsjedništva Biskupskih konferencija Jugoslavije Saveznoj komisiji za vjerske poslove iz 1959. godine u svezi s podruštvljenjem zgrada Katoličke crkve.

L’autore aveva pubblicato nel 2003 un libro sulle sottrazioni di beni mobili ed immobili di proprietà della Chiesa cattolica da parte del regime comunista dopo la Seconda guerra mondiale. Egli comunica adesso in questo lavoro nuovi documenti in merito a tale fatto. Nella prima parte presenta i documenti scritti in occasione del ricorso del Capitolo metropolitano di Zagreb del 1958, nei quali sono trattati i seguenti temi: i bagni termali del Capitolo in Varaždinske Toplice, la riforma agraria, il magazzino del Capitolo a Sisak, il terreno fabbricabile in via Derenčin a Zagreb, i giardini dei canonici nell’area del Capitolo, nonché le curie dei canonici nell’area stessa del Capitolo. Nella seconda parte del lavoro, l’autore riporta il memoriale della presidenza della Conferenza episcopale della Jugoslavia, indirizzato alla Commissione federale per gli affari religiosi, dall’anno 1959 riguardo alla nazionalizzazione degli edifici della Chiesa cattolica.Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

U radu se raspravlja o knjizi Andrije Kopilovića koja je objelodanjena u Krakówu (Poljska), u proljeće 2006., pod naslovom “Kościół Chrystusowy w służbie narodu Chorwackiego – kardynał Franjo Kuharić świadek Kościóła XX wieku” (“Kristova Crkva u službi naroda hrvatskoga – stožernik Franjo Kuharić svjedok Crkve XX. stoljeća”). Nakon pristupnih misli zabilježen je (1.) sadržaj knjige, podijeljen u četiri cjeline. Zatim su također zabilježeni (2.) podatci o nadbiskupu zagrebačkom Franji Kuhariću i o piscu knjige Andriji Kopiloviću, hrvatskom svećeniku Subotičke biskupije. U ovom se radu, dalje, promišlja (3.) o povijesti Crkve u Hrvata prema u knjizi ponuđenom pregledu crkvene povijesti i o Kuharićevoj osobnoj ulozi i crkvenoj službi u lomovima života i zbivanja u drugoj polovici XX. stoljeća u Hrvatskoj. U (4.) dijelu ovoga uratka je utkano osobno promišljanje o nadbiskupu Kuhariću kao graditelju zdravoga kršćanskog i narodnog života u nezdravim, nesnošljivim društvenim odnošajima. Na kraju je zabilježeno (5.) nekoliko zaglavnih misli.

In der Arbeit wird das Buch von Andrija Kopilović, das unter dem Titel “Kościół Chrystusowy w służbie narodu Chorwackiego – kardynał Franjo Kuharić świadek Kościóła XX wieku” (“Die Kriche des Christus im Dienst des kroatischen Volkes – Kardinal Franjo Kuharić, ein Zeuge der Kirche des 20. Jhs.”), im Frühjahr 2006 in Kraków (Polen) veröffentlicht wurde, besprochen. Nach einleitenden Gedanken, ist der in 4 Einheiten aufgeteilte (1.) Inhalt verzeichnet. Dann folgen die (2.) Angaben über den Erzbischof Franjo Kuharić und über den Autor des Buches Andrija Kopilović, einen kroatischen Priester des Bistums in Subotica. In der Besprechung werden die Überlegungen zur (3.) Geschichte der Kirche des kroatischen Volkes nach dem im Buch angebotenen Überblick der Kirchengeschichte, sowie zur persönlichen Rolle von Kuharić und zum kirchlichen Dienst in den Brüchen des Lebens und der Ereignisse in der zweiten Hälfte des 20. Jhs. in Kroatien, angestellt. In den (4.) Teil sind die persönlichen Gedanken über den Erzbischof Kuharić als Erbauer eines gesunden, christlichen und volks­tümlichen Lebens in ungesunden, unverträglichen gesellschaftlichen Verhält­nissen, verwoben. Am Ende hat man noch einige Schlussworte notiert.