Miroslav AKMADŽA
Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji. Svezak II. 1953.-1960.

knjiga_akmadza5Niz: Radovi, knjiga 22. Zagreb 2010.

Miroslav AKMADŽA
Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji. Svezak II. 1953.-1960.

Zagreb, 2010, 864 stranice.
ISBN 978-953-6729-22-7
Cijena: 300,00 kuna.

Pregled sadržaja:

Riječ urednika ( Stjepan Razum zc), str. 5. - 11.

1. U knjižnom nizu “Radovi” objavljena je 2008. godine prva knjiga dr. Miroslava Akmadže s naslovom “Crkva i država”. Ovo je druga knjiga s istim naslovom. Obje knjige, prva iz razdoblja 1945.-1952., a ova druga, iz razdoblja 1953.-1960., donose najznačajnije isprave nastale u međuodnosu državne i crkvene vlasti u vrijeme komunističkoga režima. Premda se radi, rekli bismo, o “golim” ispravama, u njima se zrcali raznolikost i zapretenost tadašnje društvene stvarnosti, koja je nakon višestoljetnoga uhodanoga suživota političkih i crkvenih službi, Katoličku crkvu postavila u nezavidno podređeni položaj. Komunistička je vlast imala u svom programu brisanje vjere i svakog vjerskog očitovanja iz javnoga života. Taj se program ostvarivao na najsvirepiji način, pa čak i gaženjem proklamiranih ustavnih i zakonskih sloboda i prava. Zakoni koje je pod utjecajem međunarodne politike donosila državna vlast davali su određene slobode i određena prava i vjerskim zajednicama. No, u stvarnosti su te slobode i ta prava gažena od strane same vlasti na svim njezinim razinama. Stoga je u mnogim slučajevima Katolička crkva bila ta koja se borila za poštivanje donesenih zakona, dok su državna tijela nezakonitim putem gazila izglasana prava.

Čitajući ovdje objavljene isprave, nisam mogao a da ne zapišem neke slučajeve koji su mi se, danas, nakon pedeset godina od njihova nastanka, duboko urezali u pamet i dušu. Ti izabrani slučajevi, a kakvih ima još mnogo unutar ove knjige, pokazuju svirepost komunističke državne vlasti prema Katoličkoj crkvi i njezinim pripadnicima.

Ova knjiga, više nego li prva knjiga, donosi isprave koje se odnose na sve biskupije unutar tadašnje državne zajednice.

2. Zloupotreba novinara! Državni je režim nakon prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom promijenio taktiku u odnosu prema Katoličkoj crkvi. Nije više nastupao otvoreno neprijateljski, već se poslužio novinarima da neprestano pišu protiv Katoličke crkve. Stoga je čak ministar dr. Svetozar Ritig (inače, prije političke službe djelovao je kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije), 2. veljače 1953. pisao Predsjedništvu vlade NRH: Ovdje i ja naglašujem da bi bilo potrebno popustiti u protuvjerskoj kampanji u štampi. No, popuštanja nije bilo. Protuvjersko pisanje dobivalo je sve dalje sve više prostora. Nezadovoljna postignutim rezultatima protuvjerske kampanje, Savezna komisija za vjerska pitanja osnovala je početkom 1955. godine čak Odjel za promičbu. Komisija je zaključila da treba više koristiti novinare i preko njih izvršavati određene zadatke, te u tu svrhu izabrati pogodne novinare (usp. izvor u bilješci).

Na prigovor zagrebačkoga nadbiskupa-supomoćnika Franje Šepera o lošem novinarskom pisanju Frane Barbierija, UDB-in mu je službenik (vjerojatno Boris Ilej), u razgovoru 15. ožujka 1956., odgovorio da je Barbieri slobodan novinar i publicist, koji svojim vlastitim novinarskim sredstvima prikuplja podatke i za njih odgovara. Veća ili manja solidnost u radu stvar je njegove osobne novinarske reputacije, kaže udbaš. Taj bi odgovor bio u redu, da Barbieri nije bio jedan od angažiranih novinara u protuvjerskom pisanju!

3. Podanički sustav! U državi je uveden podpuni podanički sustav. Taj se sustav očitovao u tome, što je pojedinac, državljanin, morao doći moliti predstavnika vlasti za ostvarenje svakoga svoga prava, premda su ta prava pripadala baštini najosnovnijih ljudskih prava. Kad je riječ o crkvenim ljudima, oni su svoje molbe morali upućivati Komisije za vjerske poslove. Kod toga su molitelji, bilo to biskupi, svećenici ili tko drugi, od članova te Komisije podučavani, gotovo indoktrinirani, kako se trebaju ponašati u novom socijalističkom uređenju države.

Zanimljiv je i jako je rječit stav sugovornika (Franje Šepera, Inocenta Zrinskog, Gracija Ivanovića) s članovima Komisije za vjerska pitanja, koji gotovo redovito mole da se o njihovom dolasku u Komisiju i o razgovoru u Komisiji ne govori u javnosti, niti se ikoga obavješćuje, jer bi imali neprilika unutar crkvenih krugova. Tim su stavom crkveni ljudi poručivali članovima Komisije da svojim dolaskom u Komisiju čine gotovo nezakoniti čin, kojega se srame pred javnošću. Došli su u Komisiju samo zato jer su morali doći. Članovi Komisije u svojim “zabilješkama” razgovora nisu dali do znanja da bi takvim stavom svojih posjetitelja bili povrijeđeni. Očito, zbog svoje politike prisiljavanja na podaništvo nisu mogli uvidjeti tu “finu nijansu uvrede”.

Zbog podučavanja i nametanja podaništva neki se biskupi dugo nisu odlučili posjetiti Komisiju za vjerska pitanja, premda je to ona od njih očekivala. Tako je zagrebački nadbiskup-supomoćnik Franjo Šeper dugo odugovlačio posjet Komisiji. Krčki biskup Josip Srebrnić došao je na razgovor tek 21. listopada 1958. i to zbog toga da čuje objašnjenje zašto mu nije izdana putovnica za put u Rim. Biskup Srebrnić, za razliku od drugih biskupa, pokazao se u svom nastupu vrlo čvrst i dosljedan. Nije prihvatio samo podučavanje, već se svojim mišljenjem suprotstavljao. Predsjedniku Komisije, Josipu Gržetiću, rekao je nekoliko puta da je on za suradnju, ali samo na kulturnom i vjerskom polju, a ne na političkom polju. Na kraju razgovora istaknuo je da će si dozvoliti još koji puta doći na “diskusiju” u Komisiju.

Da bi opravdao Šeperov nedolazak u Komisiju za vjerska pitanja, njegov pomoćni biskup Josip Lach rekao je (10. ožujka 1959.) Zlatku Fridu, tajniku Komisije, “da je nadbiskup Šeper vjerovatno mnogo izriban, kad je bio u Komisiji, pa zato neće sada da ide ponovno”.

Komisija za vjerske poslove, kako ju je procijenio nadbiskup-supomoć¬nik Šeper, malo je mogla pomoći Crkvi, jer ona “i nije postavljena da nešto ozbiljno uzima u svoje ruke”, kako prenosi Šeperovo mišljenje dr. Josip Ritig u pismu od 10. prosinca 1958., već je njezina uloga bila da podučava i ideološki usmjeruje katoličke biskupe.

U razgovorima s crkvenim ljudima službenik UDB-e je prijetio svojim sugovornicima poduzimanjem oštrih mjera protiv njih zbog nečega učinjenog od strane tih istih ljudi, ali što je to učinjeno, nije im nikada izričito rekao. Na upit nadbiskupa-supomoćnika Šepera, što je on to skrivio, udbaš Ilej mu je u razgovoru (16. siječnja 1959.), kao i obično, rekao da on, tj. Šeper to najbolje zna što je njegova krivnja. Na ponovljene upite, “službenik unutrašnjih poslova insistirao je u tvrdnjama, da Šeper sasvim točno znade o čemu se radi i na što se primjedbe odnose”. Kad je Šeper molio da mu se konkretno kaže, a ne tako maglovito, udbaš ponovno kaže, “da on sigurno veoma dobro znade, što je govorio i s kakvom je namjerom govorio”. Tako je Šeper u svojoj ustrajnosti saznao da se nije radilo o nikakvom stvarnom prekršaju, već o izrečenoj riječi. Ovakvim je postupkom UDB-a željela pokolebati i unijeti sumnju u one koji im nisu bili po volji. Željeli su unijeti strah i nesigurnost u postupanju crkvenih ljudi. Konačno, željeli su da crkveni ljudi prihvate komunistički i diktatorski mentalni sklop i da razmišljaju kao što su razmišljali komunisti.

Kad je Šeper davao obavijesti o Stepinčevu zdravlju, koje je namjerno narušeno u zatvoru, tada je on, po tvrdnjama udbaša Ileja, činio neprijateljsku djelatnost. Naime, o Stepinčevu se zdravlju nije smjelo govoriti.

4. Nepravde i licemjernost! Zakonsko uređenje cjelokupnoga života u komunističkoj državi bilo je vrlo nepravedno. To se očitovalo u tome što su zakonodavci u zakonske propise prenijeli svoj negativan stav prema vjeri i vjernicima. Komunistički političari, doduše, ističu u razgovorima i u pismima “zakonske propise” kojih se oni drže. No, nije im palo na pamet da su oni te zakone donijeli na taj način da su iz zakonskih okvira izgurali veliki dio vlastitoga naroda. Kako bi opravdali takvu opću nepravdu, neprestano su isticali odvojenost Crkve od države. To isticanje služilo je zapravo samo tome da se Crkvu onemogući u bilo kakvom djelovanju.

Beogradski nadbiskup Josip Ujčić piše 21. siječnja 1953. ministru dr. Svetozaru Ritigu, predsjedniku Vjerske komisije Narodne Republike Hrvat¬ske: Ako se primjenjuju načela Ustava u prijateljskom smislu, mogu se sva pitanja najskorije riješiti, i to bez svakih trzavica. No, prijateljskog odnosa prema Katoličkoj crkvi nije bilo na strani komunističkih vlastodržaca.

Za stanje tadašnje neslobode i gaženja osnovnih ljudskih prava, znakovit je slučaj krčkoga biskupa Josipa Srebrnića, kojemu tadašnja komunistička vlast nije dopuštala putovanje u inozemstvo. U njegovom se slučaju najbolje vidi kako su se Komisija za vjerska pitanja i Državni sekretarijat za unutrašnje poslove postavljali iznad Ustava i iznad međunarodne Konvencije o ljudskim pravima, koju je podpisala i tadašnja Jugoslavija, a koja jamči svim ljudima slobodno putovanje u inozemstvo. No, u diktatorskom režimu komunističke Jugoslavije pojedina državna tijela prisvojila su si “diskreciono pravo” da određuju tko smije, a tko ne putovati, mimo bilo kakve sudske presude. Kao što je već navedeno, biskup Srebrnić nije htio doći u Komisiju za vjerske poslove na razgovor, pa mu ona nije htjela dati zeleno svjetlo za putovnicu.

Na sva nastojanja predstavnika vlasti da bi se trebalo razgovarati što više radi sređivanja odnosa, krčki biskup Josip Srebrnić je (29. srpnja 1959.) najbolje ocijenio neuspjeh takvih nastojanja, riječima: “da su kontakti pretstavnika Crkve i vlasti apriori osudjeni na neuspjeh, jer se mi ideološki razilazimo, jer se radi o komunističkoj ideologiji, koja ide za ugušivanjem Crkve”.

Nevjerojatno je kako su državne vlasti lako pravdale zakonske i ustavne prekršaje članova svoje komunističke stranke, tumačeći te prekršaje kao ideološku borbu protiv zaostalosti crkvenih ljudi. Ta ideološka borba, točnije kršenje Ustava i zakona, bili su poželjni, tim više, ako je svećenik bio zauzet u svom svećeničkom i dušobrižnom poslu. Lijepi primjer o tom izvrnutom odnosu vidi se kod učitelja Steve Mimića u Bruškoj i župnika Grge Butura u Rodaljicama, Zadarska nadbiskupija. Učitelj Mimić smio je nekažnjeno kršiti ustavom i zakonima zajamčeno pravo na slobodu i vjeroispovijed, samo zato što je župnik Butur bio “veoma aktivan u okupljanju djece na vjeronauk i da se služi svim sredstvima da ih privuče u crkvu…”.

Licemjernost vlastodržaca bila je na najvećoj mogućoj visini. Vlast je kršila ustavna i zakonska prava pojedinaca i ustanova, da bi zatim oštećenom predbacivala da je u svom prosvjedu uvredljiv. Tako je Okružni sud u Splitu, zbog nekih prekršaja pojedine osobe, kaznio čak pet školskih i odgojnih ustanova zatvaranjem na 6 i 8 godina. Kad su dalmatinski biskupi razložno i činjenicama prosvjedovali protiv tog postupka (28. kolovoza 1956.), službenik Savezne komisije za vjerska pitanja žali se beogradskome nadbiskupu Josipu Ujčiću da je način izražavanja tih biskupa “uvredljiv i neuobičajen u saobraćaju sa državnim vlastima i da ne može koristno doprineti rešavanju konkretnih pitanja, niti uopšte normalnim odnosima Crkve i države” (22. listopada 1956.). Kod toga taj službenik upućuje na daljnji pravni postupak, za koji su sami biskupi već ustanovili da ne postoji, te “vraća” predstavku nadbiskupu Ujčiću, jer postoji predpostavka da je ona napisana s njegovim znanjem. Tako je vlast bahato odgurnula od sebe problem koji je stvorila i dalje ju taj problem nije zanimao.

Samovolja i protuzakonitost u postupanju pojedinih tijela vlasti očitovala se osobito kada je pojedinim crkvenim ustanovama oduzimana njihova imo¬vina. Na takvu protuzakonitost sasvim izričito upućuje apostolski upravitelj Zadarske nadbiskupije, biskup Mate Garković (27. rujna 1960.), u slučaju podruštvljenja kuće u Svetom Filipu i Jakovu, koja je vlasništvo zadarskoga sjemeništa Zmajević. U žalbi na prvostupanjsko rješenje biskup iznosi razloge zbog kojih se ta zgrada ne može podruštvoviti, a to ponajprije jer to nije poslovna ni najamna zgrada, ali kotarska vlast odbija žalbu s obrazloženjem da je to prevelika kuća za ljetnikovac, pa zbog toga ju treba podruštvoviti, tj. oduzeti od vlasnika. Vlast se uopće ne obazire na činjenice, nego provodi ono što je već unaprijed odlučila provesti, bez obzira na činjenice, bez obzira na zakonitost, a najmanje na pravednost. Tako su oni, protiv kojih su donošeni zakoni – a to su često bili crkveni subjekti, morali braniti te iste zakone od onih koji su ih donosili, a zatim i kršili, a to su bili vlastodršci. Stoga biskup piše: Gospodarsko zemljište po naravi stvari ne spada pod odredbe Zakona o nacionalizaciji, pa naprosto čovjeku pamet stane, kako lagano i ležerno dotične komisije mogu prelaziti preko svega i crkvenoj organizaciji oduzimati njihovu imovinu, gazeći preko svih zakon¬skih propisa i načela socijalne pravde zakonitosti ispravnog poretka. Ne može biti motiv nacionalizacije toga zemljišta ‘sve je to potrebno odgojnom Zavodu’ [tj. državnom]. Dokle bi došli sa takvim ‘pravnim’ načelom?

Nepravedni i nezakoniti postupci vlasti očituju se u postupnom oduzimanju prava i posjeda vjerskim zajednicama na temelju prijašnjih nezakonitih odluka. Tako je zbog rješavanja stambenih poteškoća vlast nametnula prinudne stanare u pojedine crkvene zgrade, da bi onda koju godinu kasnije ustanovila da su to najamne zgrade, te ih je 1958. po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta podruštvovila i tako trajno otuđila od njezinih zakonitih vlasnika. Lijepo to oslikava senjsko-modruški biskup i apostolski upravitelj Riječke biskupije, Viktor Burić, u svojoj predstavci od 19. prosinca 1960. On piše: Ovom zgodom ne možemo ujedno a da ne izrazimo svoje čuđenje, da je prvostepena Komisija za nacionalizaciju prešla preko utvrđenog činjeničkog stanja, tj. preko dokazane okolnosti, da smo deposedirani iz te zgrade na temelju nezakonitog akta stanbenog organa i takovo stvoreno nezakonito stanje na štetu ove vjerske zajednice uzela kao stvarno i pravno stanje u smislu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada. Nije još nikada stanje stvoreno na osnovu nezakonitih akata upravnih organa ono stanje, na osnovu kojega može drugi organ donositi svoje odluke, koje bi bile na zakonu osnovane. No, takva upozorenja na očito kršenje zakona i same pravednosti, rijedko su kada donijele ispravak nezakonitosti od strane same vlasti, jer njoj je bio cilj oduzeti (oteti), bez obzira na koji način.

5. Neki pojedinačni slučajevi! Franjevac Pio Polonijo, poglavar franjevaca samostanaca, pokazao se u razgovoru s komisijinim službenikom Vladom Kukom (25. travnja 1960.) na visini svoje službe. Otvoreno je raspravljao o nepravdama koje su on i općenito vjernici osjetili od strane vlasti.

Zanimljiv je stav franjevca Dinka Filipija, provincijala franjevaca trećore¬daca, koji razmjerno često dolazi na razgovore u Komisiju za vjerska pitanja. Tako i 9. veljače 1960. razgovara sa Zlatkom Fridom. Nastoji uvjeriti svoje sugovornike, predstavnike komunističke vlasti, o svojoj lojalnosti “narodnoj vlasti”. Osuđuje postupke svojih redovnika i ograđuje se od njih, osobito od Rudolfa Jeraka, koji je bio podvrgnut političkom postupku i robijanju. Nakon izrečene presude Jeraku, na upit Zlatka Frida, što misli poduzeti, Filipi odgovara da su oni, franjevci uložili “žalbu na Vrhovni sud, i da su to uradili iz obzira prema narodnoj vlasti, da se ne misli da ignoriraju samu presudu”. Zanimljivo! Filipi ulaže žalbu na presudu protiv Jeraka, da bi ga zatim u tom političkom razgovoru osuđivao kao krivca, kojega se gotovo odriče. Ali ne ulaže žalbu da bi pomogao Jeraku, već da bi iskazao poštovanje “narodnoj vlasti” koja ga je osudila! Do takvog apsurdnog stava dovodila je službena komunistička politika koja je prisiljavala ljude na podaništvo, ne birajući ni sredstva osude na višegodišnju robiju. Filipi, zasigurno, nije bio jaki značaj, poput biskupa Srebrnića ili nadbiskupa Stepinca, koji se nisu dali manipulirati, već su i političkim vlastodršcima rekli istinu u oči, a ona je bila nepovoljna za vlastodršce.

Razgovori u Komisiji služili su i za zastrašivanje. Tipičan je primjer tomu razgovor (24. veljače 1960.) tajnika Komisije, Zlatka Frida, s dr. Jankom Oberškim, dekanom Bogoslovnoga fakulteta, nakon održanoga Oberškovog spomen-govora o pokojnom nadbiskupu Stepincu. Vlasti se nisu sviđale Oberškove riječi, a očito nisu bile ni utužive po tadašnjim zakonima, ali su bile neugodne za vlast. Stoga mu se u razgovoru prijeti sudskim postupkom, a zapravo ga se želi uplašiti kako ne bi svoj govor širio dalje, među studente i osobito u inozemstvo.

Stavovi pojedinih svećenika, npr. dr. Dragutina Kniewalda i dr. Dragutina Hrena, prema nadbiskupu, bl. Alojziju Stepincu, izneseni u razgovorima u Komisiji za vjerska pitanja, pomalo iznenađuju. Ili se radi o stvarnim stavovima kojima dotični svećenici očituju loš sud o Stepincu, ili se radi o podmetanju, bilo s jedne, bilo s druge strane, tj. o podmetanju dotičnih svećenika Komisiji, kako bi postigli neke svoje ciljeve, ili o podmetanju Komisije tim svećenicima, kako bi preko svojih zapisnika mogli činiti daljnji pritisak na sve buduće sugovornike. Istinu je iz samih zapisnika teško doznati. No, svakako treba imati na umu da su to jednostrani zapisnici, tj. zabilješke, koje ne odražavaju stvarno stanje sugovornika, već jednostranu prihvaćenost (percepciju).

6. Pitanje doušništva! Komunističke vlasti uspjele su ustrajnim nastojanjem u razgovorima pridobiti dio crkvenih ljudi koji su rado dolazili na razgovore u kojima su obavještavali o svemu što se u njihovom okruženju događalo, povlađujući kod toga odlukama i potezima vlasti, a kritizirajući poteze crkvenih ljudi. Takvi sugovornici s komunističkim vlastima bili su nadbiskup beogradski Josip Ujčić, svećenici dr. Eduard Žilić, dr. Mijo Pišonić, i drugi. Neke od njih prati glas da su bili udbini doušnici. Oni to nisu morali biti tajno, kad su to činili javno! Upoznavši sadržaje razgovora koji su vođeni u Komisiji za vjerska pitanja, postaje bezpredmetno govoriti o njihovom doušništvu (preko UDB-e), ali treba postaviti pitanje njihove nezrelosti i nedoraslosti dotičnom političkom trenutku, budući da nisu uvidjeli da je svaka njihova riječ predmet prosudbe i pomoć bezbožnoj vlasti za daljnje manipulacije s crkvenim ljudima.

7. Kod čitanja mnogih zapisnika o razgovorima crkvenih i državnim predstavnika, treba imati na umu da su to zapisnici, odnosno najčešće samo zabilješke ili izvješća, koja su sastavljali predstavnici državne vlasti. To nisu, dakle, zapisnici koje bi podpisivale obje razgovorne strane, već jednostrane zabilješke, koje redovito predstavljaju jednostrano viđenje poteškoća i tumačenje stavova crkvenih predstavnika od strane državnih predstavnika.

Državni su se predstavnici u razgovorima usredotočivali redovito na pojedinačne poteškoće, pozivajući crkvene predstavnike da im ih iznose, pa će ih oni rješavati. Tako je, uistinu, često i bilo. No, te poteškoće izvirale su iz opće duhovne klime u državi koja je bila protucrkvena i protuvjerska. Biskupi su to dobro uviđali i na to kod pojedinačnih razgovora skretali pažnju. U tom smislu zavrjeđuje pozornost predstavka Biskupske konferencije od 23. rujna 1960. u kojoj su biskupi iznijeli Saveznom izvršnom vijeću sve načelne poteškoće u odnosu Crkve i države, iz kojih nastaju pojedinačne poteškoće na nižim razinama vlasti.

Iznoseći ovdje ovih nekoliko slučajeva želim Ti, poštovani čitatelju i poštovana čitateljice, pobuditi zanimanje za ove objavljene isprave u kojima je skrivena sva težina života vjernika pod komunističkim režimom u drugoj polovici XX. stoljeća. Istovremeno zahvaljujem piscu knjige, kao i svima koji su doprinijeli njezinom objavljivanju.

Sve na veću slavu Božju!

U Zagrebu, 18. travnja 2010.

Stjepan Razum zc

Ocjena rukopisa (1.) (dr. Stjepan Kožul), str. 12-13.

Ocjena rukopisa (2.) (dr. Agneza Szabo), str. 13-16.

0. Uvod, str. 17-30.

0.1. Uvodne napomene, str. 17-20.
0.2. Pregled crkveno-državnih odnosa 1953.-1960., str. 20-30.

0.2.1. Promjena taktike komunističkoga režima prema Katoličkoj crkvi, str. 20-22.
0.2.2. Ustrajnost vjerskih komisija na stvaranju nejedinstva u crkvenim redovima, str. 22-24.
0.2.3. Donošenje Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (1953.), str. 24-25.
0.2.4. Staleška svećenička udruženja, str. 25-26.
0.2.5. Sporenja oko Zavoda Sv. Jeronima u Rimu, str. 26-27.
0.2.6. Bolest i smrt kardinala Alojzija Stepinca, str. 28-29.
0.2.7. Prve najave normalizacije crkveno-državnih odnosa i pregovora Svete Stolice i Jugoslavije, str. 29-30.

I. Opće dopisivanje i razgovori, str. 31-468.

Godina 1953., str. 33-57.
Godina 1954., str. 58-78.
Godina 1955., str. 79-89.
Godina 1956., str. 90-123.
Godina 1957., str. 124-129.
Godina 1958., str. 130-187.
Godina 1959., str. 188-273.
Godina 1960., str. 274-468.

II. Predmetno dopisivanje i razgovori, str. 469-691.

1. Zauzimanje crkvenih vlasti za svećenike i druge osobe kojima se sudi ili su već osuđeni, str. 471-479.
2. Napadi na biskupe i svećenike, str. 480-492.
3. Vjeronauk, str. 493-505.
4. Vjerske škole, str. 506-537.
5. Zauzeća crkvenih zgrada, str. 538-557.

5.1. Zauzeće prostorija kolegija Družbe Isusove u Zagrebu-Jordanovac, str. 538-544.
5. 2. Ostala zauzeća, str. 544-557.

6. Podruštvljenje (nacionalizacija) crkvene imovine, str. 558-619.

6. 1. Reakcije crkvenih vlasti na tekst i tumačenje Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, str. 560-572.
6. 2. Podruštvljenje sjemenišnih zgrada u Svetom Filipu i Jakovu, str. 573-576.
6. 3. Podruštvljenje zgradâ Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, str. 577-590.
6. 4. Podruštvljenje zgradâ Stolnoga kaptola đakovačkoga, str. 590-599.
6. 5. Podruštvljenje zgradâ Zbornoga kaptola čazmanskog u Varaždinu, str. 599-602.
6. 6. Ostala podruštvljenja, str. 602-619.

7. Ostali oblici oduzimanja crkvene imovine, str. 620-665.
8. Porezi, str. 666-678.
9. Rušenje crkve Sv. Ante u Splitu, str. 679-682.
10. Obnova Eufrazijeve bazilike u Poreču, str. 683-691.

III. Dodatak I. svesku, str. 693-759.

1. Spisi iz ostavštine Svetozara Ritiga, str. 695-710.
2. Križevačka (grkokatolička) biskupija, str. 711-714.
3. Pisma bosansko-đakovačkoga i srijemskoga biskupa Antuna Akšamovića ministru Svetozaru Ritigu krajem 1945., str. 715-716.
4. Pisma istarskoga svećenika Bože Milanovića Predsjedništvu vlade DF Jugoslavije iz rujna 1945., str. 717-720.
5. Spisi iz Nadbiskupijskoga arhiva u Đakovu, str. 721-739.
6. Spisi iz Nadbiskupijskoga arhiva u Splitu – o zauzeću sjemenišnih zgrada u Splitu, str. 740-752.
7. Predstavka mostarsko-duvanjskoga biskupa Petra Čule (br. 273/1947.) od 11. srpnja 1947. Komisiji za vjerska pitanja Bosne i Hercegovine, u svezi sa zahtjevom te Komisije za slanjem popisa svećenika Hercegovačke franjevačke pokrajine, str. 753-754.
8. Spisi iz Biskupijskoga arhiva u Mostaru , str. 755-759.

IV. Zaključak, str. 760-761.

V. Izvori i literatura, str. 762-764.

A. Izvori, str. 762.

1. Arhivsko gradivo, str. 762.
2. Tisak, str. 762.

B. Literatura, str. 762-764.

VI. Kratice, str. 765-766.

Popis sažetaka isprava, str. 767-802.

Sažetci (zaključak), str. 803-812.

Razdoblje od početka 1953. do kraja 1960. godine razdoblje je smirivanja stanja u odnosima Katoličke crkve i države, tj. promjene taktike države prema Crkvi, koja se ogleda u odustajanju od otvorenih represivnih metoda, ali ne i od politike stvaranja nejedinstva u redovima crkvene vlasti, te daljnjega materijalnog slabljenja Crkve. Predsjednik Jugoslavije, Josip Broz, je nakon prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom (1952.) pokušavao naći rješenje izravnim pregovorima s biskupima u Jugoslaviji, ali su oni i dalje ostali vjerni Svetoj Stolici i ti su pokušaji propali.

Uvidjevši da represivna politika prema Crkvi ne donosi za Vladu pozitivne rezultate, jugoslavenska je Vlada nastojala smiriti odnose s Katoličkom crkvom, ali je i dalje djelovala na razbijanju crkvenog jedinstva, koristeći se staleškim svećeničkim udruženjima. Također je i dalje radila na materijalnom slabljenju Crkve podruštvljenjem (nacionalizacijom) crkvenih zgrada i građevinskog zemljišta. Podruštvljenje je provođeno temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine. Tim zakonom Katolička crkva ostala je bez većine svojih najvrjednijih nekretnina, posebno zgrada i građevinskog zemljišta u središtima velikih gradova. Iako se nacionalizacija provodila u vrijeme postupnog poboljšavanja crkveno-državnih odnosa, te je država odustala od podruštvljenja jednog broja zgrada koje je u prvom trenutku podruštvila ili namjeravala podruštviti, to nije bitno umanjilo posljedice podruštvljenja crkvene imovine. Iako je u međuvremenu donesen i Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je jamčio vjerska prava, u praksi se za samu Crkvu nije ništa bitno promijenilo.

Državne vlasti posebice su se okomile na katoličke školske ustanove. Koristili su se i najmanji razlozi za zatvaranje vjerskih škola, kao npr. u Rijeci i Splitu, a prijetilo se i zatvaranjem Đakovačkog sjemeništa. Najčešći razlog za zatvaranje vjerskih škola bila su suđenja pojedinim profesorima ili studentima bogoslovlja, zbog navodnog djelovanja protiv države. S obzirom na to da je odaziv mladeži u svećenička zvanja bio iznimno velik, vlasti su poduzimale razne mjere, kako pritisaka, tako i davanja povlastica pojedinim polaznicima vjerskih škola, s ciljem njihovoga izvlačenja iz tih škola. Kada su uvidjeli da time Katoličku crkvu zapravo rješavaju nekvalitetnih svećenika, a broj polaznika vjerskih škola se ne smanjuje, početkom 1960-ih odustaju od tih metoda.

Izbacivanjem vjeronauka iz državnih škola 1951., vjeronauk prelazi u crkvene prostore, ali vlasti i dalje nastoje omesti izvođenje vjeronauka, čineći pritiske na djecu koja pohađaju vjeronauk, kao i na njihove roditelje, posebice one koji su bili zaposleni u državnim službama.

Kada je, boraveći u zatočeništvu u rodnom Krašiću, 1960. umro kardinal Alojzije Stepinac, kojeg je jugoslavenski režim smatrao glavnom smetnjom za sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, Vlada je najavila da će raditi na sređivanju odnosa s Katoličkom crkvom. Stepinčevog nasljednika nadbiskupa Franju Šepera nastojala je prikazati kao osobu drugačijih stavova od kardinala Stepinca, spremnog na suradnju s vlastima. Međutim nadbiskup Šeper, iako je bio spreman na razgovore s predstavnicima Vlade u svrhu rješavanja pojedinih pitanja, ni jednom prigodom nije odstupao od stajališta kardinala Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice, glede sveukupnih crkveno-državnih odnosa.

Pod utjecajem promjena u Vatikanu koje je provodio papa Ivan XXIII., koji je započeo pripreme za održavanje Drugoga vatikanskoga sabora, doći će i do promjena u politici Katoličke crkve prema ateističkim društvima. U tim okolnostima 1960. pojavljuju se prve naznake o mogućoj normalizaciji jugoslavensko-vatikanskih odnosa, a u skladu s tim i do smanjenja napetosti u crkveno-državnim odnosima u Jugoslaviji.

Summary (Conclusion): The Church and the State. Correspondence and Discussions between Representetives of the Catholic Church and the Communist Government in Yugoslavia.Volume II. 1953-1960., str. 805-806.

The period between early 1953 to the end of 1960 marked the calming down of cirmucumstances in relations between the Catholic Church and the State, that is, the tactics of the State towards the Church potrayed as resignated to open methods of repression. However, it did not prevent politics from its endeavours in disuniting Church authorities and further empoverisment of the Church. Yugoslav President Josip Broz, after having broken diplomatic relations with the Holy See (1952), tried to find a solution through direct negotiations with the bishops of Yugoslavia. They however remained faithful to the Holy See and so his efforts were in vain. Having seen that the represive political mesaures towards the Church did not bring any postive outcomes for the State, the Yugoslav authorities tried to calm relations with the Catholic Church. However it remained active in disuniting of the Church by founding a Society of Priests. The Society continued working on weakening the Church’s material wealth by consficating buildings and land. Consfications were conducted pursuant to the Law of Nationalization of property, even the smallest buildings and land for building purposes and continued through till 1958. As an outcome of this Law, the Catholic Church remained without its most valuable real estate, particularly bulidings in the middle of large cities. Even though the nationalization was carried during the period of so-called betetr Church-State relations, the State abstained from the socialisation of one part of those buidings that it had initially nationalised but had intended to this however did not alleviate the repercussions of the nationalisation of Church property. In the meantime the Law on the Legal Position of Religious Communities was adopted which guaranteed religious rights, in practise however nothing in fact changed for the Church.

State auhorities were particularly harsh towards Catholic school institutions. They leaned on the slightest reasons to close religious schools, e.g. in Rijeka and Split and threatened to close the Seminary in Đakovo. The most common reason to close religious schools used were trumpted up trials against individual professors, students, or seminarians for so-called activities against the State. Considering the number of youths enterring the priesthood was extremely high the government introduced various measures, placing pressure on students and offering them incentives to withdraw from religious based school institutions. When they realised that these measures just alleviated the Catholic Church of poor quality priests the number of enrolments did not decline and early 1960 the government refrained from these measures.

Withdrawing Religious Instructions from state schools in 1951, meant that Religious Instructions were given in Church premises but the government continued to hamper or thwart Religious Instructions being taught but placing pressure on children who attended Religious Instuctions as well as their parents, particularly those who were employed in the public service.

When Cardinal Stepinac died in 1960 in his hometown Krašić where he was under house arrest, whom the Yugoslav government considered to be the main obstacle to relations being settled between the Catholic Church and the government, the government announced that it was going to endeavour to finally settle these relations. The goverment tried to portray Stepinac’s successor, Archbishop Šeper as someone who had a different stance to that of Cardinal Stepinac and who was willing to cooperate with the government. However, Archbishop Šeper was prepared to conduct talks with government representatives with the aim of resolving particular issues he never moved an inch away from the attitude set by Cardinal Stepinac, the Conference of Bishops and the Holy See regarding overall Church-State relations.

The effects of changes in the Vatican introduced by Pope John XXIII and the start of preparations of the Second Vatican Council, changes began to emerge in the Catholic Church’s policies towards atheist societies. In such circumstances in 1960 the first signs of possible normalisation of Yugoslav-Vatican relations could be seen and in that regard to some relief in tensions between Church-State relations in Yugoslavia.

(Translated by s. Anđelita Šokić)

Résumé (Conclusion): L’Église et l’état. La correspondance et les pourparlers entre les représentants de l’Église catholique et le régime étatique communiste en Yougoslavie. Volume II. 1953-1960., str. 807-808.

Quant aux relations entre l’Église et l’État l’on y associe, dans la période 1953-1960, l’ambiance d’une certaine accalmie, marquée par un changement de tactique que l’État met en oeuvre, lequel changement se traduit par le fait que l’État renonce aux méthodes de répression ouvertement appliquées dans la période précédente, tout en continuant à semer la discorde dans la hiérarchie ecclésiastique et travailler à un encore plus grand appauvrissement matériel de l’Église. Les relations diplomatiques entre l’État yougoslave et le Saint-Siège interrompues (1952), le président yougoslave, Joseph Broz, essaya de trouver la solution par des négociations directes avec les évêques catholiques en Yougoslavie mais ceux-ci persistant à garder leur fidélité au Vatican, les tentatives du président Broz se trouvèrent vouées à l’échec.

Se rendant compte que la politique de répression envers l’Église ne se traduit pas en résultats positifs, le gouvernement yougoslave essaya de calmer ses relations avec l’Église catholique tout en continuant à se servir des associations de prêtres soumises à son contrôle, ces dernières ayant pour but de briser l’union de l’Église. Le gouvernement ne négligea pourtant pas ses anciens efforts employés à affaiblir, matériellement, l’Église par l’étatisation (nationalisation) des bâtiments ecclésiastiques et du terrain de construction. La nationalisation fut mise en oeuvre en vigueur de la Loi sur la nationalisation des bâtiments en bail et terrains de construction. Par la mise en oeuvre de cette loi l’Église catholique perdit la plupart de ses biens immobiliers de valeur, à savoir bâtiments et terrains de construction dans les grandes villes. La nationalisation ayant lieu aux temps d’une progressive amélioration dans les relations entre l’Église et l’État, le dernier ayant renoncé à l’étatisation d’un certain nombre de bâtiments premièrement destinés à être requisitionnés, les conséquences des processus de nationalisation des biens de l’Église n’en furent pas pour autant diminuées. Bien qu’entre-temps la Loi réglant la situation légale des communautés religieuses soit promulguée, garantissant les droits religieux, en pratique rien ne changea pour l’Église catholique.

La répression de l’État toucha particulièrement les établissements scolaires dirigés par l’Église. Les moindres raisons furent le prétexte pour la fermeture des écoles catholiques, par ex. à Rijeka ou Split; l’on pouvait même entendre parler de la fermeture du séminaire à Djakovo. Les raisons le plus citées à la faveur de la fermeture des écoles religieuses furent les procès menés devant les tribunaux contre certains professeurs ou étudiants en théologie pour leur prétendue activité contre l’État. Le nombre de candidats aux vocations religieuses ne diminuant pas, le gouvernement mit en oeuvre diverses mesures, soit de pression sur les alumni des établissements catholiques soit revêtant la forme de privilèges, le tout ayant pour but de dissuader les séminaristes de continuer leur formation. Le gouvernement renonce enfin, début 1960, auxdites méthodes, se rendant compte que le nombre d’étudiants en théologie ne diminue pas, les seuls à quitter les établissements étant les candidats d’une moindre qualité de vocation.

L’instruction religieuse, supprimée de l’enseignement national en 1951, ne fut désormais enseignée qu’au sein de l’Église. Le gouvernement ne cesse pour autant d’exercer la pression sur les enfants qui continuent à la fréquenter ainsi que sur leurs parents, surtout si ceux-ci sont travaillent dans des établissements publics.

Après la mort du cardinal Alojzije Stepinac, en détention dans son village natal de Krašić, qui était considéré par le régime yougoslave comme l’obstacle principal au règlement des relations entre l’État et l’Église, le gouvernement annonça une plus vigoureuse activité ayant pour but d’améliorer lesdites relations. Les autorités essayèrent de présenter le successeur de Stepinac, l’archevêque Franjo Šeper, comme le défenseur de tout autres positions que ne l’étaient celles du feu cardinal, à savoir comme la personne prête à collaborer avec le gouvernement. Cependant, l’archevêque Šeper, tout prêt qu’il était à parler aux représentants du gouvernement, ne s’éloigna jamais des positions du feu cardinal Stepinac, de la Conférence épiscopale ni du Saint-Siège quand il s’agissait de l’ensemble des relations entre l’Église et l’État.

Sous l’influence des changements introduits par le pape Jean XXIII, à la veille du Second concile du Vatican, la politique de l’Église catholique envers les sociétés athées commence de revêtir d’autres formes. Dans lesdites circonstances, début 1960, les premiers signes d’une possible normalisation dans les relations entre la Yougoslavie et le Saint-Siège et par suite d’un relâchement des tensions dans les relations entre l’Église et l’État à l’intérieur de la Yougoslavie même se laissent entrevoir.

(Traduit par Jelena Puškarić)

Zusammenfassung (Schlussfolgerung): Korrespondenz und Verhandlungen zwischen den Vertretern der Katholischen Kirche und der kommunistischen Staatsmacht in Jugoslawien. Band II. 1953-1960., str. 809-810.

Im Zeitraum zwischen Anfang 1953 und Ende 1960 kam es zur Beruhigung des Zerwürfnisses des Staates mit der Kirche, bzw. der Staat beschloß seine Taktik der Kirche gegenüber zu ändern, was sich im Verzicht auf offen repressive Methoden widerspiegelte. Er trachtete aber weiterhin danach, die Einheitlichkeit der Katholischen Kirche zu zerschlagen und sie materiell abzuschwächen. Der jugoslawische Präsident Josip Broz, Tito, hatte nach dem Abbruch der diplomatischen Beziehungen zum Vatikan (1952) durch unmittelbare Verhandlungen mit Bischöfen in Jugoslawien eine Lösung zu finden versucht, aber sie entsagten nie ihre Treue dem Heiligen Stuhl.

Nachdem man eingesehen hatte, daß eine repressive Politik keine positiven Ergebnisse für die Regierung erbrachte, entchloß sich die jugoslawische Regierung ihr Verhältnis zur Katholischen Kirche zu überdenken, obwohl sie ihre Absicht, die Einheit der Kirche zu zerstören, nie richtig aufgab und durch die Einrichtung der ständischen Priestervereinigungen weiter daran arbeitete. Sie rechnete mit der Katholischen Kirche auch mit Hilfe der Verstaatlichung (Nationalisierung) der Kirchengebäude und Baugrundstücke ab und brachte sie damit in materielle Not. Die Grundlage der Nationalisierung stellte das Gesetz über die Nationalisierung der Mietgebäude und Baugrundstücke vom Jahre 1958 dar. Aufgrund dieses Gesetzes verlor die Katholische Kirche ihre wertvollsten Immobilien, besonders in Zentren der großen Städte. Obwohl die Nationalisierung zur Zeit der allmählichen Beruhigung der Beziehungen zwischen Staat und Kirche stattfand, und die Verstaatlichung einer bestimmten Anzahl der Kirchengebäude abgebrochen wurde, konnten die negativen Folgen dieses Prozesses nicht vermieden werden. Und obwohl in der Zwischenzeit auch das Gesetz über die Rechtslage der Religionsgemeinschaften verabschiedet worden war, wodurch die Religionsrechte gewährt wurden, hatte das für die Lage der Kirche keine praktische Bedeutung.

Die Staatsgewalt hat es besonders auf katholische Schuleinrichtungen abgesehen. Schon die unbedeutendsten Dinge reichten für ihre Abschaffung, wie z.B. in Rijeka und Split. Auch mit der Auflösung des Priesterseminars in Đakovo wurde gedroht. Der häufigste Schließungsgrund waren aber die gegen einzelne Professoren und Theologiestudenten eingeleiteten Gerichtsverfahren. Ihnen wurde angebliche staatsfeindliche Tätigkeit vorgeworfen. Da aber das Interesse der Jugend an Priesterämtern auch weiter außerordentlich groß war, traf die Regierung bestimmte Maßnahmen, welche sowohl die Ausübung des Drucks als auch bestimmte Begünstigungen für einzelne Besucher der Religionsschulen umfaßten, um sie dazu zu bewegen, die Schule zu verlassen. Als man begriffen hatte, daß damit für die Kirche nur das Problem der Durschnittsschüler gelöst wurde, und alles andere zur keinen Abnahme der Besucherzahlen führte, wurden diese Methoden Anfang der 1960er Jahre aufgegeben.

Aufgrund der Verbannung des Religionsunterrichts aus Staatsschulen im Jahr 1951, zog er in die kirchlichen Räume ein, aber der Staat versuchte auch das zu vereiteln. Auf die Kinder und ihre Eltern, besonders die, die im Staatsdienst arbeiteten, wurde ein enormer Druck ausgeübt.

Als im Jahr 1960 der unter Hausarrest gestellte und als Haupthinderniss für die Regelung des Verhältnisses zwischen Staat und Kirche geltende Kardinal Stepinac in seinem Geburtsort Krašić gestorben war, kündigte die Regierung an, sie würde versuchen, das Verhältnis zur Katholischen Kirche zu regeln. Der Nachfolger von Stepinac, Erzbischof Šeper, würde demnach dem Staat gegenüber eine ganz andere Stellung als Stepinac vertreten und er wäre auch bereit für die Zusammenarbeit. Aber obwohl Erzbischof Šeper seine Bereitschaft für die Verhandlungen mit dem Ziel der Lösung einzelner Fragen aussprach, wich er bei keiner Gelegenheit von den Gründsätzen des Kardinals Stepinac, der Bischofskonferenz und des Heiligen Stuhls bezüglich der Gesamtheit der kirchlich-staatlichen Verhältnisse ab.

Unter dem Einfluß der Veränderungen im Vatikan, die unter Führung des Papstes Johann des XXIII passierten, welcher mit Vorbereitungen zur Einberufung des Zweiten Vatikanischen Konzils begann, kam es auch zu den Veränderungen in der Politik der Katholischen Kirche gegenüber der atheistischen Gesellschaften und in Übereinstimmung damit, zur Entspannung zwischen Kirche und Staat in Jugoslawien.

(Übersetzung Danijela Marjanić)

Riassunto (Conclusione): Chiesa e Stato. Corrispondenza e colloqui tra i rappresentanti della Chiesa cattolica e le autorità statali comuniste in Jugoslavia. Volume II. 1953-1960., str. 811-812.

L’arco temporale che intercorre tra l’inizio del 1953 e la fine del 1960 rappresenta un periodo di normalizzazione dei rapporti tra la Chiesa cattolica e lo Stato, ovvero di un mutamento della tattica di quest’ultimo nei confronti della Chiesa, che si attuò rinunciando a metodi apertamente repressivi, ma non a una politica caratterizzata dal tentativo di creare disunione tra le autorità ecclesiali e di indebolire ulteriormente la Chiesa dal punto di vista dei beni materiali. Sebbene dopo la rottura dei rapporti diplomatici con la Santa Sede il presidente jugoslavo Josip Broz cercasse di trovare una soluzione intavolando trattative dirette con i vescovi della Jugoslavia, questi ultimi rimasero fedeli alla Santa Sede, e tali tentativi fallirono.

Comprendendo come la politica repressiva nei confronti della Chiesa non portasse risultati positivi, il governo jugoslavo cercò di normalizzare i rapporti con la Chiesa cattolica, continuando tuttavia a cercare di rompere l’unità della Chiesa facendo uso delle associazioni di categoria dei sacerdoti. Il governo continuò inoltre a operare nel senso di indebolire la Chiesa dal punto di vista dei beni materiali attuando la socializzazione (nazionalizzazione) degli edifici e dei terreni edificabili di proprietà ecclesiale. La nazionalizzazione avvenne sulla base delle norme previste dalla Legge sulla nazionalizzazione degli edifici destinati a locazione e dei terreni edificabili del 1958. Con questa legge la Chiesa cattolica restò senza la maggior parte dei suoi immobili di più grande valore, in particolare degli edifici e dei terreni edificabili posti nei centri delle grandi città. Sebbene la nazionalizzazione fosse attuata al tempo del graduale miglioramento dei rapporti tra la Chiesa e lo Stato, e nonostante il fatto che quest’ultimo desistette dalla socializzazione di un numero di edifici che in un primo tempo aveva socializzato o che aveva inteso socializzare, ciò non ridusse in modo determinante le conseguenze della socializzazione dei beni della Chiesa. Sebbene nel frattempo fosse approvata anche la Legge sulla posizione legale dei gruppi religiosi che garantiva i diritti di pratica religiosa, concretamente per la stessa Chiesa le cose non cambiarono di molto.

L’attenzione delle autorità statali si rivolse in particolare sulle istituzioni scolastiche cattoliche, appigliandosi al benché minimo pretesto per chiudere le scuole confessionali, come ad esempio a Fiume e a Spalato, e minacciando anche la chiusura del seminario di Djakovo. Il motivo utilizzato più frequentemente per la chiusura delle scuole confessionali furono i processi a singoli professori o studenti di teologia per presunte attività contro lo Stato. In considerazione del fatto che la risposta dei giovani alla chiamata sacerdotale era eccezionalmente grande, le autorità intrapresero varie misure, sia esercitando pressioni sia concedendo privilegi a singoli frequentatori le scuole confessionali, allo scopo di fare loro abbandonare queste scuole. Quando fu chiaro che in questo modo in pratica alla Chiesa cattolica risolvevano il problema dei sacerdoti di scarsa qualità, senza che il numero dei frequentatori delle scuole confessionali diminuisse, all’inizio degli anni sessanta le autorità statali abbandonarono questi metodi.

Escludendo il catechismo dalle scuole statali nel 1951, il suo insegnamento fu trasferito nei locali ecclesiali. Tuttavia le autorità continuarono a ostacolare l’attuazione del catechismo esercitando pressioni sui bambini che lo frequentavano e sui loro genitori, soprattutto su quelli che lavoravano alle dipendenze dello Stato.

Quando nel 1960 morì prigioniero nella natia Krašić il card. Alojzije Stepinac, che le autorità jugoslave consideravano il principale elemento di disturbo alla normalizzazione dei rapporti con la Chiesa cattolica, esse annunziarono che avrebbero intrapreso passi in tale direzione. Esse cercarono di far apparire il successore del card. Stepinac, l’arcivescovo Franjo Šeper, come una persona di posizioni diverse e pronto alla collaborazione con le autorità. In realtà, pur essendo pronto a discutere con rappresentanti del governo allo scopo di risolvere singole questioni, l’arcivescovo Šeper in nessuna occasione abbandonò le posizioni del cardinale Stepinac, della Conferenza Episcopale e della Santa Sede con riferimento ai rapporti complessivi tra la Chiesa e lo Stato.

Sotto l’influenza dei cambiamenti in Vaticano introdotti da papa Giovanni XIII, il quale aveva avviato la fase preparatoria del Concilio Vaticano Secondo, si giunse a mutamenti nella politica della Chiesa cattolica nei confronti dei Paesi retti da regimi atei. In tali circostanze nel 1960 si manifestarono i primi segni di una possibile normalizzazione nei rapporti tra la Jugoslavia e il Vaticano, e di conseguenza alla diminuzione della tensione tra Chiesa e Stato in Jugoslavia.

(Traduzione a cura di dott. Guido Villa – Studio di traduzioni IPD JEZICI)

Kazalo osoba, mjesta i pojmova, str. 813-860.

Pregled sadržaja, str. 861-863.

Ispravak pogrešaka otisnutih u I. svesku knjige, str. 864.

Naručbenica
knjiga_akmadza5

Miroslav AKMADŽA
Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji. Svezak II. 1953.-1960.

Zagreb, 2010.
864 str.

cijena: 300 kn (+odpremnina)

Ime i prezime / Naziv pravne osobe *

Ulica i kućni broj *

Mjesto *

Poštanski broj *

Država *

Telefon *

GSM

E-adresa

Broj primjeraka *

* Molimo Vas da upišete svoje podatke u pripadajuća polja kako bismo mogli zaprimiti Vašu naručbu. Kontaktirat ćemo Vas u najkraćem mogućem roku. Hvala!