Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 4./2000.

knjiga_tkalcic_4aTkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.

4./2000., Zagreb 2000. (tiskan u studenom 2000.),
br. 4, 576 stranica.

Cijena: 300,00 kuna.

Pregled sadržaja

Riječ Pokrovitelja (mons. Josip Bozanić). Str. 5.

Povjesničke rasprave

Stjepan KOŽUL, Oštećene crkve i crkveni spomenici u Zagrebačkoj nadbiskupiji u Drugom svjetskom ratu i poraću. Izvorni znanstveni rad. Str. 7-76.

Sažetak (7),

Pisac predstavlja javnosti pisana svjedočanstva i brojidbene pokazatelje o oštećenosti i porušenosti crkvenih zgrada za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poslije rata, do početka 1951. godine. Te godine, na poticaj Komisije za vjerske poslove Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, prikupio je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu podatke o stanju crkvenih zgrada, uglavnom bogoštovnih, ali i gospodarskih, te drugih crkvenih spomenika s područja cijele Nadbiskupije. Župnici pojedinih župa (ali ne svih) izvijestili su NDS o tom predmetu, početkom ožujka 1951. godine. Na temelju tih izviješća, vidljivo je da je u Zagrebačkoj nadbiskupiji, u Drugom svjetskom ratu uništeno devet i oštećeno 190 crkava, a poslije rata uništeno je i oštećeno 39 crkava i kapela. To ukupno iznosi 238 crkava i kapela. Dodavši tome barem još 10 župa za koje također znademo da je u njima bilo uništenja i oštećenja, ali nisu ovdje nabrojene, onda je sigurno da je na području samo Zagrebačke nadbiskupije, u Drugom svjetskom ratu i poraću, uništeno, razoreno ili oštećeno preko 250 katoličkih crkava i kapela.

Uvod (7), Kako je nastala ova veoma zanimljiva dokumentacija? (11), Opis porušenih i oštećenih crkvenih zgrada i spomenika (12), I. Gorski arhiđakonat (12), 1. Glinski dekanat (13), 2. Sisački dekanat (14), II. Zagorski arhiđakonat (15), 3. Bednjanski dekanat (15), 4. Belečki dekanat (16), 5. Krapinski dekanat (17), III. Gušćanski arhiđakonat (18), 6. Pakrački dekanat (18), 7. Požeški dekanat (20), IV. Svetački arhiđakonat (22), 8. Novogradiški dekanat (22), 9. Novokapelski dekanat (23), V. Katedralni arhiđakonat (24),10. Katedralni proarhiđakonat (24), 11. Remetski dekanat (25), 12. Stubički dekanat (26), 13. Susedgradski dekanat (27), 14. Vugrovečki dekanat (28), VI. Bekšinski arhiđakonat (29), 15. Donjomeđimurski dekanat (29), 16. Gornjomeđimurski dekanat (31), VII. Komarnički arhiđakonat (33), 17. Đurđevački dekanat (33), 18. Koprivnički dekanat (35), 19. Virovski dekanat (38), VIII. Čazmanski arhiđakonat (39), 20. Čazmanski dekanat (39), 21. Garešnički dekanat (42), 22. Ivanićgradski dekanat (42), 23. Moslavački dekanat (43), IX. Dubički arhiđakonat (44), 24. Jasenovački dekanat (45), 25. Kostajnički dekanat (46), X. Gorički arhiđakonat (46), 26. Jastrebarski dekanat (46), 27. Karlovački dekanat (50), 28. Lipnički dekanat (51), 29. Mrežnički dekanat (52), XI. Kalnički arhiđakonat (54), 30. Bjelovarski dekanat (54), 31. Cirkvenski dekanat (56), 32. Križevački dekanat (56), 33. Zelinski dekanat (57), XII. Turopoljski arhiđakonat (58), 34. Odranski dekanat (58), 35. Okićki dekanat (62), 36. Pokupski dekanat (64), XIII. Vrbovečki arhiđakonat (65), 37. Taborski dekanat (65), 38. Tuheljski dekanat (65), XIV. Varaždinski arhiđakonat (66), 39. Donjovaraždinski dekanat (66), 40. Gornjovaraždinski dekanat (68), 41. Varaždinskotoplički dekanat (68), XV. Vaškanski arhiđakonat (69), 42. Našički dekanat (69), 43. Virovitički dekanat (71), Zaključak (72).

Summary: Churches and sacral monuments in the Zagrabian archbishopric destroyed during and after the Second world war, p. 76.

The author presents written testimonies and numeral indicators about the churches and sacral monuments being damaged or destroyed during and after the Second World War until the year 1951. At this time, stimulated by the Commission for the religious affairs existing by the Presidency of the Government of the National Republic of Croatia, the Archbishopric´s spiritual court in Zagreb collected the data about the condition of the ecclesiastical buildings, mostly churches, but also farm buildings and other sacral monuments all over the Archbishopric. Parish priests of some (but not all) parishes have been sent the existing data to the Archbishopric´s spiritual court in the beginning of March 1951. These testimonies show, anyhow, that during the Second World War, in the Zagrabian archbishopric, 9 churches have been totally destroyed and other 190 have been damaged, and after the Second World War other 39 churches and chapels have been destroyed or damaged. All together, we talk about 238 churches and chapels. Adding here at least ten more parishes, about whose damages we are informed, although they are not mentioned in the existing list, we can state here that during and after the Second World War in the territory of the Zagrabian archbishopric over 250 catholic churches and chapels there have been destroyed, damaged or devastated. Translated by Jasna Marković

Stjepan RAZUM, Životopis Franje Udovičića (1942.-1999.), slatinskoga župnika. Izvorni znanstveni rad. Str. 77-202.

Sažetak (77),

Franjo Udovičić potječe od obitelji s brojnom djecom. Rodio se je 27. rujna 1942. u Rašeljkama. Obitelj Udovičić doselila je 1952. godine u Grubišno Polje, gdje Franjo pohađa osmogodišnju osnovnu školu (1950./51.-1957./58.). Kao sjemeništarac, u Zagrebu na Šalati pohađa i završava srednju školu (1958./59.-1961./62.). Nakon jednogodišnje vojne službe (1962./63.), stupio je kao pitomac Zagrebačke nadbiskupije u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu, gdje pohađa Katolički bogoslovni fakultet (1963./64.-1968./69.). Za svećenika zaredio ga je 1968. godine tadašnji pomoćni biskup Franjo Kuharić. Nakon jednogodišnjih pastirskih vježbi u župi Sv. Marije na Dolcu, u Zagrebu (1968./69.), Franjo Udovičić dolazi u Slatinu, gdje službuje najprije kao kapelan (1969.-1976.), a onda kao župni upravitelj (1976.-1999.). Privremeno je upravljao župom Sladojevci (1972.) i zajedno s drugim svećenicima, župom Sopje (1984.). U trogodišnjem razdoblju bio je član Svećeničkoga vijeća Zagrebačke nadbiskupije (1977.-1980.). Obnavljao je crkvene bogoslužne i gospodarske zgrade, osobito župnu crkvu Sv. Josipa u Slatini i područnu crkvu Sv. Bartola u Senkovcu. Izdržao je u Slatini opasne napade srpskih pobunjenika, u drugoj polovici 1991., a nakon toga udomio je veći broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Svojim redovitim i ustrajnim dugogodišnjim pastirskim radom, održanim pučkim misijama (1978. i 1988.), devetodnevnom duhovnom obnovom (1997.), kao i održanim proslavama župnih obljetnica, potaknuo je duhovnu obnovu župljana Sv. Josipa u Slatini, tako da su se od velike otuđenosti s vremenom pomalo priklonili svojoj zajednici i počeli u većem broju primati sakramente. Prve i trajne suradnice u župnom radu bile su mu sestre iz Družbe Presvetoga Srca Isusova. Ugostio je mnogo puta razne biskupe, a samo nadbiskupa kardinala Franju Kuharića ugostio je deset puta. U Virovitičkom dekanatu obavljao je najprije službu zapisničara (1981.-1990.), a nakon toga službu dekana (1990.-1999.). Umro je u navršenoj 57. godini živoga i u tekućoj 32. godini svećeništva, 23. studenoga 1999., u svom župnom domu u Slatini. Budućim naraštajima ostavio je svoje svećeničko iskustvo i svoju duhovnost u napisanim katehetsko-dušobrižničkim knjigama i u člancima koje je objavio u “Slatinskom zrcalu”, “Glasu Koncila” i drugima.

Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić« zahvaljuje ovim životopisom Franji Udovičiću za njegovo članstvo i podupiranje rada našega Društva.

I. Obitelj Udovičić (78), Franjina vojna služba (79), Ispravak osobnih podataka (80), Obiteljske ostavinske rasprave (82), II. Školovanje (84), Osnovna škola (1950./51.-1957./58.) (84), Srednja škola i Dječačko sjemenište (1958./59.-1961./62.) (84), Bogoslovni fakultet i Bogoslovno sjemenište (1963./64.-1968./69.) (85), Sveti redovi i svećeničke ovlasti (89), Kapelan u Sv. Mariji na Dolcu (1968.-1969.) (90), III. U Slatini – kapelan i župnik (1969.-1999.) (90), Kapelan u (Podravskoj) Slatini (1969.-1976.) (90), Upravitelj župe (Podravska) Slatina (1976.-1999.) (94), A. Gradnja i obnove (96), Prodaja crkvenoga zemljišta (1980.-1981.) (96), Imovnici crkvene i nadarbinske imovine (1987.) (98), Obnova i održavanje župne crkve (98), Gradnja područne crkve Sv. Bartola u Senkovcu (1991.-1992.) (102), Toranj Sv. Ivana Nepomuka u Ivanbrijegu (104), Kapela i križ u Grabiću (105), Ostale gospodarske radnje (105), B. Izvanredni događaji (106), Provala u crkvu i ubojstvo “zvonara” (1980.) (106), Vrijeme Domovinskog rata (107), Prihvat izbjeglica (109), C. Duhovno stanje župe Sv. Josipa (110), Redoviti pastirsko-bogoslužni čini tijekom godine (111), Pučke misije (1978. i 1988.) (114), Službeni pohodi i slavlje sv. Potvrde (116), Nadbiskup Franjo Kuharić i drugi biskupi u Slatini (119), Suradnja s vlastima (121), D. Župni suradnici (123), Crkveni odbor (124), Svećenici suradnici (125), Sestre Presvetog Srca Isusova i župnik Udovičić (127), E. Proslave u župi (130), Proslava 60. godišnice župe i 42. godišnice rada sestara (1979.) (130), Proslava 70. godišnice župe (1989.) (134), Proslava 80. godišnjice župe (1999.) (136), F. Na crti Slatina – Zagreb/Požega (136), Član Svećeničkog vijeća Zagrebačke nadbiskupije (1977.-1980.) (136), Član Ekonomskog odbora Svećeničkoga vijeća Zagrebačke nadbiskupije (1977.-1980.) (138), Član Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić« (1996.-1999.) (139), Član Ekonomskog vijeća Požeške biskupije (1997.-1999.) (139), G. U Virovitičkom dekanatu (140), Godišnji dekanatski sastanci (korone) (143), Zapisničar (1981.-1990.) (145), Dekan (1990.-1999.) (147), Dječja hodočašća u Voćin (149), IV. Bolest i smrt (152), V. Spisateljski rad (153), Katehetsko-dušobrižnički priručnici (153), Suradnja u Vjesniku sestara Presvetog Srca Isusova (157), Suradnja u “Slatinskom zrcalu” (157), Suradnja u slatinskom zborniku (158), Suradnja u “Glasu Koncila” (159), Drugi spisateljski rad (159), Tiskane čestitke i uspomene (160), Spomenica župe Slatina (163), VI. Kao zaključak – Duhovnost Franje Udovičića (167), Pisana djela Franje Udovičića (168), Neobjavljeni izvori i tisak o Franji Udovičiću (176), Izvori neobjavljeni (176), Tisak o Franji Udovičiću (176), Dodatni korišteni tisak o Slatini (187), Prilozi 1-8 (191): 1. Govor požeškog biskupa, dr. Antuna Škvorčevića (191); 2. Govor Slavena Zelenke (194); 3. Govor Vladimira Škrinjarića (195); 4. Predložak oproštajnoga govora Valentina Halića (196); 5. Govor Maje Šantoši (196); 6. Govor Ivana Levara (197); 7. Govor Ivana Marasa (199); 8. Govor s. Felicite Špehar (201).

Riassunto: La biografia di Franjo Udovčić (1942-1999), parroco di Slatina, p. 202.

Franjo Udovičić proviene da una numerosa famiglia. Naque il 27 settembre 1942 a Rašeljke. Frequentò la scuola primaria per otto anni (1950/51-1957/58) a Grubišno Polje, paese in cui la famiglia Udovičić si era trasferita nel 1952. Fece il liceo classico presso il seminario arcivescovile a Zagabria (1958/59-1961/62). Dopo un anno di servizio militare entrò nel seminario maggiore di Zagabria dove studiò teologia alla Facoltà teologica di Zagabria (1963/64-1968/69). Il vescovo Franjo Kuharić lo ordinò sacerdote nel 1968. Un anno fece esercizi pastorali nella parrocchia di Santa Maria a Zagabria (1968/69). Fu prima vicario (1969-1976), e poi parroco (1976-1999) a Slatina. Per un tempo diresse anche parrocchia Sladojevci (1972) e insieme con altri sacerdoti quella di Sopje (1984). Per tre anni fu membro del Consiglio sacerdotale dell’arcidiocesi di Zagabria (1977-1980). Fece restaurare diversi edifici sacrali, particolarmente la chiesa parrocchiale di San Giuseppe a Slatina e la chiesa di San Bartolomeo a Senkovac.

Resistò agli attacchi dei ribelli serbi a Slatina (1991), diede asilo a molti profughi da Bosnia ed Erzegovina. La sua lunga attività pastorale, – particolarmente missioni popolare (1978 e 1988), novena per il rinnovamento spirituale (1977), giubilei parrocchiali – rimane incisa nelle anime dei suoi parrocchiani a Slatina, particolarmente per ciò che riguarda la loro partecipazione alla vita liturgica e sacramentale.

Le sue fedeli collaboratrici nella parrocchia furono suore della Congregazione del Santissimo Cuore di Gesù. Più volte diede ospitalità ai diversi vescovi, all’arcivescovo F. Kuharić dieci volte. Nel decanato di Virovitica rediresse il verbale per dieci anni (1981-1990), poi fu decano (1990-1999). Morì, dopo aver compiuto 31 anno di sacerdozio, il 23 novembre 1999 nell’ospedale di Virovitica.

Ha lasciato alcuni libri di natura catechetico-pastorale e diversi articoli pubblicati in “Slatinsko zrcalo”, “Glas Koncila” ed altri.

Con questa biografia l’Associazione per la storia dell’arcidiocesi di Zagabria »Tkalčić« intende rendergli omaggio e ringraziargli per il sostegno offertoci nelle attività dell’Associazione. Traduzione di Ružica Razum

Lojzo BUTURAC, Selo Hrastelnica – povodom tristote obljetnice kapele Sv. Ilije, 1696.-1996. Pregledni rad. Str. 203-225

Sažetak (203),

Žitelji sela Hrastelnice, naselja u okolici Siska, proslavljali su 1996. tristotu obljetnicu prvoga spominjanja kapele Svetoga Ilije, u njihovu selu. Ova je proslava bila povod, da žitelji sela saznaju, osim povijesnih podataka o svojoj kapeli, također i druge pojedinosti iz prošlosti svoga sela. Prema arhivskim podacima pretežno župe Sv. Križa iz Siska, u čijem je sastavu donedavno bila podružnica Hrastelnica, saznajemo da se selo spominje prvi put već u 15. stoljeću, da je odigralo značajnu ulogu u 16. stoljeću pri obrani od turskog nadiranja, da je u 17. stoljeću predvodilo bunu kmetova, da se tijekom 18. stoljeća naglo povećalo i da je u 20. stoljeću zabilježen primjeran vjerski život sela. Korisno je prikazati prošlost ovoga posavskoga sela, budući da su sva sela u ovom kraju imala sličnu prošlost, te će tako ova rasprava doprinijeti upoznavanju cijeloga sisačko-posavskoga kraja.

Tristota obljetnica kapele Svetoga Ilije (204), Iz starije povijesti naselja Hrastelnica (204), Hrastelnica i rat s Turcima (206), Pobuna kmetova (207), Kapela Svetog Ilije (207), Oprema kapele Svetog Ilije (210), a) Popis opreme iz 1851. godine (211), b) Popis opreme iz 1921. godine (211), c) Popis opreme iz 1995. godine (212), Kapelica – poklonac Majke Božje Žalosne (212), Vjerski život sela u prošlosti (215), Djevojačko društvo Presv. Srca Isusova (218), Mato Šprišić – domaći sin svećenik (219), Početak školstva u Hrastelnici (220), Stanovništvo Hrastelnice u prošlosti (220), Nova crkva Sv. Ilije u Hrastelnici (223).

Zusammenfassung: Das Dorf Hrastelnica anläßlich der 300-ten Jahresfeier der Kapelle des Hl. Elias 1696-1996, p. 225.

Die Einwohner des Dorfes Hrastelnica, einer Ansiedlung in der Umgebung von Sisak, feierten im Jahre 1996 den 300-ten Jahrestag der ersten Erwähnung der Kapelle des Hl. Elias in ihrem Dorfe. Diese Feier gab den Anlaß dazu den Dorfbewohnern nicht nur geschichtliche Angaben zur Kapelle mitzuteilen, sondern auch noch andere Einzelheiten aus der Vergangenheit ihres Dorfes. Nach archivalischen Angaben der Pfarre des Hl. Kreuzes in Sisak, deren Filiale Hrastelnica damals war, erfahren wir daß das Dorf zum ersten Mal schon im 15. Jh. erwähnt wird, daß es im 16. Jh. bei der Abwehr der Türken eine wichtige Rolle gespielt hat, daß es im 17. Jh. eine Revolte der Leibeigenen angeführt hat, im 18. Jh. eine große Ausbreitung erlebte und im 20. Jh. ein vorbildliches religiöses Leben hatte. Die Darstellung der Geschichte dieses Dorfes in der Saveebene ist auch deshalb interessant, weil alle Dörfer dieses Gebietes eine ähnliche Vergangenheit hatten und diese Abhandlung ein Beitrag zur Kenntnis des gesamten Gebietes von Sisak und der Saveebene ist. Übersetzung: dr. Doris Baričević

Milivoj KOVAČIĆ, Vrbovečki i koprivnički župnik Stjepan Pavunić (1875.-1959.). Pregledni rad. Str. 227-258.

Sažetak (227),

Svećenik Zagrebačke nadbiskupije, apostolski prabilježnik, koprivnički župnik i dekan, Stjepan Pavunić, rodio se 13. kolovoza 1875. u mjestu Virju u Podravini. Umro je 9. ožujka 1959. u Koprivnici i pokopan na groblju Sv. Duha. Djetinjstvo je proveo i osnovnu školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju je polazio u Bjelovaru i Zagrebu, gdje je, 1896. godine, položio ispit zrelosti. Bogoslovlje je studirao i završio na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika zaredio ga je nadbiskup Josip Posilović, u srpnju 1900. Mladu misu slavio je u Virju.

Kao kapelan službovao je u Jamnici, Miholcu, Vrbovcu i Krapini. Prvo župničko mjesto bilo mu je ponovno u Vrbovcu, gdje je kao župnik nastupio 2. veljače 1911. i tu je uspješno djelovao trinaest godina. Početkom 1924. godine preuzeo je upravljanje koprivničkom župom Sv. Nikole, u kojoj je neprekidno djelovao do 11. lipnja 1945., kad su ga djelatnici koprivničke OZNE uhitili i sproveli u Bjelovar, gdje je po prvoj presudi Vojnog suda osuđen na smrt strijeljanjem. Nešto kasnije, odlukom Vojnog suda II. Jugoslavenske armije smrtna je kazna preinačena u vremensku kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od dvadeset godina. Kaznu je izdržavao u logoru Velika Pisanica i kaznionici Stara Gradiška, a od 27. studenoga 1947. robijao je u Lepoglavi, gdje je posluživao nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, prigodom slavljenja sv. Mise. Ukazom o pomilovanju, pomilovan je i otpušten iz Lepoglave 4. siječnja 1951., u starosti od sedamdeset i pet godina. Vratio se u Koprivnicu, u župnu kuću, gdje je umro.

Već kao kapelan, a naročito kao župnik bio je poticatelj i priređivač mnogih crkvenih i vjerskih proslava. U Vrbovcu je priredio Pasionske igre, 1913. i 1914. godine, te u Koprivnici 1925., 1926. i 1937. godine, gdje je priredio i dva Euharistijska skupa koji su održani 1927. i 1937. godine. Skoro svake godine vodio je mnogo vjernika u Mariju Bistricu, a često je posjećivao i druga marijanska svetišta, kao što su Lurd, Molve, Trsat i druga.

Mnogo se zalagao za društveno vjerski život svojih župljana. Prikupljao je mladež i odrasle u pojedinim katoličkim društvima, kao što su Križarska društva, Vojska Srca Isusova, Djevojačko katoličko društvo, i druga. U Vrbovcu, Krapini i Koprivnici sudjelovao je u pjevačkim društvima, dobrovoljnim vatrogasnim društvima, školskim odborima, društvu Hrvatskog sokola, Družbi “Braća hrvatskog zmaja”, unutar kojeg je bio poznat kao “Zmaj Vrbovečki”, te u karitativnim udrugama. U Koprivnici je osnovao i vodio javnu kuhinju za sirotinju u godinama gospodarske neimaštine.

Kao sljedbenik političkih načela dr. Ante Starčevića i član Stranke prava, uspješno i djelatno sudjelovao je u radu stranke, osobito za vrijeme boravka u Vrbovcu. Na listi Stranke prava izabran je 1913. godine u Sabor, u kojem je bio do njegovog nasilnog raspuštanja 1918. godine.

Već kao student Bogoslovnog fakulteta, pokazivao je dar i smisao za pisanje. Svojim prilozima bio je suradnik u raznim novinama i časopisima, prvenstveno kršćanskog usmjerenja. Napisao je i izdao također nekoliko knjižica.

Obitelj, školovanje i ređenje (228), Službe i časti (229), Uspješan i koristan crkveni i društveni rad kapelana, te župnika u Vrbovcu (232), Prikazivanje igrokaza “Muke Isusove” u Vrbovcu (234), Dvadesetijedno godišnje djelovanje u Koprivnici (236), Euharistijski kongresi u Koprivnici 1927. i 1937. godine (238), Osnivač crkvenih društava (241), Štovatelj Majke Božje (243), Društveno djelovanje (244), Pisac i suradnik u novinama (245), Starčevićanac, zastupnik u Saboru (248), Uhićenik, osuđenik, kažnjenik i lepoglavski zatočenik (250), Zaključak (252), Popis novinskih članaka i samostalnih knjižica Stjepana Pavunića (253), a) Novinski članci (vremenskim slijedom) (253), b) Knjižice (254), Izvori i literatura (254).

Summary: Stjepan Pavunić (1875.- 1959.), the parish priest of Vrbovec and Koprivnica, pp. 257-258.

Stjepan Pavunić, priest of the Zagrabian archbishopric, apostolic protonotary, parish priest and decan of Koprivnica, born in Virje in the province of Podravina on August the 13th 1875., died in Koprivnica on March the 9th 1959. and has been buried at the Holy Spirit Cemetery. He has spent his childhood and finished the elementary school in Virje, he attended the high school in Bjelovar and Zagreb, where he graduated in the year 1896. He studied theology on the Faculty of Theology in Zagreb. He was ordained by the archbishop Josip Posilović in the July 1900. His first mass was in Virje.

He was priest in Jamnica, Miholec, Vrbovec and Krapina. His first parish´ position he took in Vrbovec on February the 2nd 1911. This position he obtained for 13 years. At the beginning of the year 1924. he took over the Saint Nicholas parish in Koprivnica, where he stayed until June the 11th 1945., when he has been arrested by the OZNA (Yugoslav secret services) in Koprivnica and escorted to Bjelovar. According to the first verdict of the Military court he was sentenced to death by being shot, but the second instance of the Court changed the verdict into 20 years of jail with forced labour. At first he sat in jails of Velika Pisanica and Stara Gradiška, but on November the 27th 1947. he has been transported to Lepoglava, where he helped the arrested archbishop dr. Alojzije Stepinac by celebrating the Holy masses. Amnesty was granted to him on January the 4th 1951., so he left Lepoglava and, being 75 years old, returned to the parish house in Koprivnica, where he died two months later.

As soon he has become a priest, but especially after being pronounced a parish priest, he initiated and organized many ecclesiastical and religious performances. In Vrbovec, in the years 1913. and 1914., and in Koprivnica, in the years 1925., 1926. and 1937., he organized the Passion performances; in Koprivnica he also overtook the organization of two Eucharistic meetings held in the years 1927. and 1937. Almost every year he took the leadership of a pilgrimage to Marija Bistrica, Lourdes, Molve, Trsat or other destinations.

He took a special care of the social and religious life of people in his parish. He organized both the young ones and the adults into several catholic societies, as the Crusaders Society, the Army of the Heart of Jesus, the Girls Catholic Society and the others. In Vrbovec, Krapina and Koprivnica he was a member of the singer choires, the volunteer firemen societies, school committees, the “Croatian falcon”, where he was well known under the name of the “Dragon of Vrbovec”, and of many other caritative societies. In Koprivnica he also established a public kitchen for poor people which existed constantly during the years of misery and poverty.

He followed the political devices of dr. Ante Starčević, and, as a member of the Party of the Rights, successfully and actively worked within the Party, especially during his time in Vrbovec. As a member of the Party of the Rights, in the year 1913. he was elected into the Parliament where he worked until the Parliaments dismission in the year 1918.

His talent and inclination to writing were visible already during his time as the student of the Faculty of Theology; through his texts he participated in many magazines and newspapers, most of them of Christian orientation. Also he has written and edited several booklets. Translated by Jasna Marković.

Ivan HUZJAK, Društvo “Hrvatski katolički kasino”. Stručni rad. Str. 259-362.

Sažetak (259),

Hrvatski katolički kasino je društvo kulturno-zabavnog obilježja koje se rađalo tijekom nekoliko godina na samom početku 20. stoljeća, a službeno je ustrojeno na glavnoj skupštini 5. ožujka 1905. godine. Svoje je sjedište imalo na raznim mjestima u gradu Zagrebu, dok nije pronađeno konačno sjedište na Kaptolu br. 27, sredinom 1907. godine. Tu je razvilo svoju bogatu kulturno-zabavnu djelatnost. Duša kasina bio je tajnik, a od 1923. godine predsjednik, dr. Kamilo Dočkal. S dolaskom partizanske vlasti, kasino je 1945. ukinut. Zahvaljujući dr. Dočkalu, sačuvano nam je arhivsko gradivo koje se danas čuva u Nadbiskupskom arhivu, u Zagrebu.

Sjedište Hrvatskoga katoličkog kasina (261), Dr. Kamilo Dočkal (262), Radna godina 1908./1909. (263), Zapaženi uspjesi (265), Zabrana djelovanja (266), Prilozi I-III (267): Prilog I. – Pravila društva “Hrvatski katolički kasino” (267); Prilog II. – Arhiv Hrvatskog katoličkog kasina (274); Prilog III. – Tiskane pozivnice i rasporedi programa za priredbe HKK-a (277).

Zusammenfassung: Der Verein “Kroatisches katholisches Kasino”, p. 362.

Das “Kroatische katholische Kasino” war ein Verein mit Kultur- und Unterhaltungscharakter. Er entstand im Verlauf einiger Jahre am Beginn des 20. Jhs. und wurde am 5. März 1905 auf der Hauptversammlung amtlich gegründet. Sein Sitz befand sich im Laufe der Jahre an verschiedenen Stellen in Zagreb bis der Verein gegen die Mitte des Jahres 1907 seinen ständigen Sitz im Haus Kaptol 27 fand. Hier konnte er seine reichhaltige kulturelle und unterhaltende Tätigkeit entwickeln. Die Seele des Kasinos war sein Sekretär und seit dem Jahre 1923 Präsident Dr. Kamilo Dočkal. Als im Jahre 1945 die Kommunisten an die Macht kamen wurde das Kasino aufgehoben. Dank Dr. Dočkal blieb sein Archivmaterial erhalten, das sich jetzt im Erzbischöflichen Archiv in Zagreb befindet). Übersetzung: dr. Doris Baričević.

Aleksandar STIPČEVIĆ, Liber evangeliorum manu sancti Lucae evangelistae scriptus. Stručni članak. Str. 363-368.

Sažetak (363).

U najstarijem sačuvanom imovniku zagrebačke katedrale iz 1394. god. spominje se evanđelistar koji je napisao Sv. Luka (“manu sancti Luce ewangeliste scriptus”). Ali u imovniku koji je napisan oko 1433. primjećujemo da sastavljač nije više siguran da ga je uistinu Sv. Luka napisao. Svoju sumnju ističe umetkom izraza “ut asseritur” (“kako se tvrdi”). Nije poznata sudbina kodeksa u narednim stoljećima, ali njegova nazočnost u zagrebačkoj katedrali u srednjem vijeku prisjeća nas na mnogobrojne srednjovjekovne kodekse u cijeloj Europi koji su imali čudotvornu moć liječenja bolesnih od neizlječivih bolesti. Takvu su moć, prema raširenom vjerovanju u srednjem vijeku, imali osobito spisi Sv. Luke koji je prema tvrdnji Sv. Pavla, bio liječnik. Ipak, nemamo pisanog svjedočanstva da su se posredstvom i ovog evanđelistara događala liječenja u Zagrebu.

Riassunto: “Liber evangeliorum manu sancti Lucae evangelistae scriptus”, p. 368.

Nel più antico inventario della cattedrale di Zagabria, quello del 1394, si rammenta un evangeliario scritto per mano dell’evangelista S. Luca (manu sancti luce ewangeliste scriptus). Però, nell’inventario scritto circa il 1433 notiamo che il compilatore non è più sicuro che il codice sia stato veramente scritto da S. Luca. Per mettere in rilievo il suo dubbio, inserisce nella descrizione la frase “ut asseritur”.

Nulla si sa della sorte di quel codice nei secoli successivi, ma la sua presenza nella biblioteca della cattedrale nel medioevo ci ricorda i numerosi codici medievali in tutta l’Europa che hanno avuto facoltà magiche di guarire gli ammalati da malattie inguaribili. Tali facoltà avevano, secondo le credenze assai diffuse nel medioevo, specialmente i scritti di S. Luca il quale secondo un’asserzione di S. Paolo, era medico. Non abbiamo, però, conferme archivistiche che anche questo evangeliario abbia esercitato delle guarigioni a Zagabria.

Rasprave iz crkvene umjetnosti

Olga MARUŠEVSKI, Grkokatolička katedrala Svetog Trojstva i biskupski dvor u Križevcima. Str. 369-387.

Sažetak (369),

Na mjestu grkokatoličke katedrale Sv. Trojstva i biskupskoga dvora, nalazio se u 14. st. samostan augustinaca s crkvom posvećenom Blaženoj Djevici Mariji. Napušten je za turskih provala 1536., srušen 1562., ponovno izgrađen 1627., kad je predan franjevcima, a gotička je crkva dobila barokno obilježje. Ukinut je 1786. prema odredbi Josipa II., 1792. dobivaju ga grkokatolici. Za austrijsko-turskih ratova služio je kao vojna bolnica, pa tek od 1801. postaje stalnim biskupskim prebivalištem (rezidencijom). Otad slijede adaptacije crkve i dvora, 1803. prema nacrtima Fabijana Sebastijana Hütlera, 1817. Bartola Felbingera, 1841.-1846. Aleksandra Brdarića, s dogradnjom munumentalne klasicističke ‘altane’ (balkona). Sljedeće su prinove na dvoru 1884.-1885. u stilu dekorativnog historizma. Za biskupa Julija Drohobeckog crkvu je 1894.-1897. obnovio Herman Bollé u neogotičkom slogu s dogradnjom predvorja i lođom na pročelju s kojom se smjelo suprostavio Brdarićevoj altani. Unutrašnjost je bogato ornamentirana, vrijedni su umjetnoobrtni predmeti, a napose ikonostas, zajedničko djelo hrvatskih umjetnika kojima je mentor bio Iso Kršnjavi. Cijeli kompleks kao kulturni i umjetnički spomenik jedinstven u različitosti stilova zahtijeva hitnu obnovu.

Crkva (372), Dvor (385), Prema zaključku (386).

Zusammenfassung: Die griechischkatholische Kathedrale der hl. Dreifaltigkeit und das bischöfliche Palais in Križevci, p. 387

An der Stelle der heutigen griechischkatholischen Kathedrale der Hl. Dreifaltigkeit und des bischöflichen Palastes befand sich im 14. Jh. ein Augustinerkloster mit seiner der Hl. Jungfrau Maria geweihten Kirche. Das Kloster wurde während der Türkeneinfälle 1536 aufgegeben, 1562 abgerissen und 1627 erneut errichtet. Es wurde den Franziskanern übergeben und die ehemals gotische Kirche erhielt barocke Merkmale. Das Kloster wurde 1786 auf Verordnung des Kaisers Joseph II. aufgelassen und 1792 der griechischkatholischen Kirche übergeben. Zur Zeit der österreichisch-türkischen Kriege diente es als Militärspital, und erst seit 1801 dient es als ständige bischöfliche Residenz. Seither erfolgten mehrere Adaptierungen von Kirche und Palais, und zwar 1803 nach Plänen von Fabian Sebastian Hütler, 1817 nach Plänen von Bartol Felbinger und 1841-1846 nach Plänen des Baumeisters Aleksandar Brdarić mit Anbau der monumentalen klassizistischen Altane. Die nächsten Erneuerungen am Palais in den Jahren 1884-1885 erfolgten im Stil des dekorativen Historismus. Zur Zeit des Bischofs Julije Drohobecki erneuerte von 1894-1897 der Baumeister Hermann Bollé die Kirche im Stil der Neugotik, mit Anbau einer Vorhalle und Loggia an der Fassade, die eine kühne Gegenüberstellung zur Altane von Brdarić darstellen. Das Innere ist reich ornamentiert und mit wertvollen Werken des Kunsthandwerks ausgestattet. Hervorragend ist der Ikonostas, ein gemeinsames Werk mehrerer kroatischer Künstler deren Mentor Iso Kršnjavi war. Der ganze Komplex, einzigartig als kulturelles und künstlerisches Denkmal, verdient wegen der verschiedenen Stilarten eine baldige Restaurierung. Übersetzung: dr. Doris Baričević

Lelja DOBRONIĆ, Crkva Sv. Katarine u Zagrebu i hrvatsko plemstvo. Vodič po starinama. Str. 389-424.

Sažetak (389),

Poznata povjesničarka Zagreba predstavlja nam, na temelju dostupnih tiskanih djela, gornjogradsku crkvu Sv. Katarine, koja ima svoju dugu graditeljsku povijest, od 14. stoljeća, pa sve do naših dana. Prvotno mala dominikanska crkva, koja je u vrijeme obrane od turskih provala bila zlouporabljena za vojno spremište, došla je početkom 17. stoljeća pod upravu novopristiglih isusovaca. Zbog skučenosti prvotne crkvice Sv. Katarine, isusovci su između 1620. i 1632. sagradili i opremili novu crkvu, posvećenu istoj zaštitnici. No, u istom stoljeću, požar je dva put, 1645. i 1674. godine, progutao svu opremu u crkvi, ostavivši samo gole zidove. U pedeset godina trebalo je tri puta graditi i opremati crkvu. To je bilo moguće jer su gradnju i opremanje pomagali svojom darežljivošću hrvatski kralj Ferdinand II. i mnogobrojni hrvatski velikaši. Za uzvrat su, prema običaju, dali postavili u crkvi svoj obiteljski grb ili su im potomci, sahranivši ih u toj crkvi, postavili nadgrobne ploče. Zbog dokazane darežljivosti hrvatskih plemića prema isusovcima i crkvi Sv. Katarine, smijemo tu jedinstvenu i izrazitu baroknu crkvu zvati “crkvom hrvatskoga plemstva”. Poslije ukinuća Družbe Isusove, crkva Sv. Katarine podređuje se župnoj crkvi Sv. Marka (1783.), a od 1874. godine postaje sveučilišna crkva. Uz sažeti povijesni prikaz gradnje i opremanja ove crkve, spisateljica predstavlja pojedinačno svaki umjetnički predmet u crkvi, prema smještaju, čime čitatelju i posjetitelju crkve Sv. Katarine daje praktičan vodič po crkvi.

Pretpovijest i prvo razdoblje (1620.-1645.) (389), Gradnja i unutrašnjost crkve Sv. Katarine, od 1620. do prvog požara 1645. godine (391), Crkva Sv. Katarine između prvog i drugog požara (1645.-1674.) (396), Crkva Sv. Katarine poslije požara godine 1674. (401), Grbovi u kapelama na južnoj strani crkvene lađe (411), Grbovi u kapelama na sjevernoj strani crkvene lađe (416), Glavni oltar i freska u svetištu (417), Oltarni stol u svetištu (418), Crkva Sv. Katarine nakon ukinuća Družbe Isusove 1773. godine (418), Nadgrobne ploče (418), Zaključak (422), Prilog: Popis darovatelja (423).

Zusammenfassung: Die Kirche der hl. Katharina in Zagreb und der kroatische Adel. Ein Führer durch die geschichtlichen Denkmäler, p. 424.

Die bekannte Kunsthistorikerin der Stadt Zagreb stellt hier, aufgrund der bisher gedruckten Werke, die Kirche der Hl. Katharina in der Zagreber Oberstadt vor. Die Kirche hat eine lange Baugeschichte vom 14. Jh. bis zu unseren Tagen. Ursprünglich eine kleine Dominikanerkirche, die zur Zeit der Abwehr türkischer Einfälle als Depot mißbraucht wurde, gelangte sie anfangs des 17. Jhs. unter die Verwaltung der neuzugezogenen Jesuiten. Wegen der Kleinheit der ursprünglichen Kirche errichteten die Jesuiten zwischen 1620-1632 eine neue Katharinenkirche und sorgten für ihre Inneneinrichtung. Jedoch, zweimal in diesem Jahrhundert, 1645 und 1674, verschlangen große Brände die gesamte Einrichtung und ließen nur die nackten Mauern stehen. Innerhalb von fünfzig Jahren mußte die Kirche dreimal neu erbaut und eingerichtet werden. Ermöglicht wurde das durch die Spendenfreudigkeit des kroatischen Königs Ferdinand II. und zahlreicher kroatischer Magnaten. Sie durften deshalb ihr Familienwappen in der Kirche aufstellen, oder ihre Nachkommen bestatteten sie in der Kirche unter großen Grabsteinen. Wegen der bezeugten Spendenfreudigkeit des kroatischen Adels zugunsten der Jesuiten und ihrer Kirche der Hl. Katharina dürfen wir diese einzigartige Barockkirche als “Kirche des kroatischen Adels” bezeichnen. Nach der Aufhebung der Gesellschaft Jesu wurde die Kirche der Hl. Katharina der Pfarrkirche des Hl. Markus unterstellt (1783), und seit 1874 ist sie Universitätskirche. Neben einer zusammenfassenden Beschreibung der Baugeschichte und der Einrichtung der Kirche stellt uns die Autorin jedes einzelne Kunstwerk in der Kirche vor und bietet damit dem Besucher und Leser dieses Werkes einen praktischen Führer durch die Kirche der Hl. Katharina. Übersetzung: dr. Doris Baričević

Prikazi knjiga

Ante SEKULIĆ, Dvije knjige svjedočanstva. 1. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije. Drugo i dopunjeno izdanje. Izd. Prometej i Zagrebačka nadbiskupija. Zagreb 1998., 832 str. (Summary, Zusammenfassung) – 2. Stjepan Kožul, Terra combusta – Spaljena zemlja. Ratna izvješća župnika Zagrebačke nadbiskupije 1991.-1996. Drugo i dopunjeno izdanje. Izd. Prometej i Zagrebačka nadbiskupija. Zagreb 1998., 424 str. (Summary). Str. 425-429.

Ante SEKULIĆ, Josip Barbarić i fra Miljenko Holzleitner, Pisma fra Luke Ibrišimovića zagrebačkim biskupima (1672.-1697.). Naklada Slap, 2000. XXXVIII + 364 str., ilustracije. Str. 429-430.

Olga MARUŠEVSKI, Crkvena umjetnost Bjelovarskog kraja. Prikaz knjige: Stjepan Kožul, Sakralna umjetnost Bjelovarskog kraja. Izd. Prometej. Zagreb 1999., XX+811 str. s mnoštvom svjetlopisa crno-bijelih i u boji. (Zusammenfassung, Summary). Str. 431-436.

Mr. Dražen Podravec, Spomenica župe Virje. Prikaz knjige: Gustav Kuzmić, Spomenica župe Virje. Virje u XX. stoljeću. Izd. Općina Virje. Bjelovar, (Tiskara Horvat), 1999., str. 184, ilustracije (djelomično u boji), 21 cm. Str. 437-440.

Pravila Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Str. 441-445.

Tajnik, Ljetopis Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Str. 447-471.

I. Šesta, tj. treća redovita godišnja skupština (447); II. Sjednice Upravnog odbora (461): Četrnaesta sjednica (461), Petnaesta sjednica (468), Šesnaesta sjednica (469); III. Sastanak uredništva (470).

Tajnik, Popis društvovnih članova. Str. 472-476.

Tajnik, Popis svjetlopisa. Str. 477-479.

Stjepan RAZUM, Kazalo osoba, mjesta i pojmova. Str. 480-570.

Naručbenica

knjiga_tkalcic_4aTkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.
4./2000.

Zagreb, 2000.
576 stranica.

cijena: 300 kn (+odpremnina)

Ime i prezime / Naziv pravne osobe *

Ulica i kućni broj *

Mjesto *

Poštanski broj *

Država *

Telefon *

GSM

E-adresa

Broj primjeraka *

* Molimo Vas da upišete svoje podatke u pripadajuća polja kako bismo mogli zaprimiti Vašu naručbu. Kontaktirat ćemo Vas u najkraćem mogućem roku. Hvala!


Ključne riječi:,