Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 2./1998.

knjiga_tkalcic_2aTkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.

2./1998., Zagreb 1998. (tiskan u srpnju 1998.),
br. 2, 422 stranica.

Cijena: 200,00 kuna.

Pregled sadržaja

Riječ pokrovitelja (biskup dr. Đ. Kokša). Str. 5-7.

Povjesničke rasprave

Juraj BATELJA, Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac – lepoglavski sužanj. Izvorni znanstveni rad. Str. 9-48.

Sažetak (9),

Pisac, promicatelj postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, opisuje nadbiskupovo sužanjstvo u Lepoglavi. Nadbiskupa Stepinca osudio je Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske, 11. listopada 1946., na 16 godina zatvora s prisilnim radom, te na pet godina gubitka svih građanskih i političkih prava. U lepoglavski zatvor doveden je 19. listopada 1946., gdje je ostao do 5. prosinca 1951. kada je preseljen u kućni pritvor u Krašić.

S nadbiskupom su u Lepoglavi dijelili istu sudbinu i neki svećenici koji su mu dopuštenjem zatvorske uprave služili kod sv. Mise. Smio je primati posjete, ali samo pod određenim uvjetima. Posjećivali su ga apostolski poslanik Josip Patrik Hurley, neki biskupi, svećenici, majka, braća i sestare te razni povjerenici i novinari. Smio je razgovarati samo o osobnim stvarima. Razgovore je bilježila zatvorska uprava. Odvojen od svijeta, nadbiskup se posvetio potpuno duhovnom životu, osobito euharistijskoj pobožnosti, koja mu je dala snage izdržati sva zatvorska iskušenja. Mnogo je čitao duhovne knjige i proučavao povijest, jer “povijest je učiteljica života”. Vjernici su mu slali mnoga pisma dajući mu potporu, ali ona redovito nisu stizala do njega. Komunistička ga je vlast preko zatvorskih službenika nastojala obećanjima i lijepim riječima pridobiti na suradnju, ali je on ostao čvrst jer nije mislio na svoje dobro, već na dobro Crkve kojoj je vlast oduzela sva prava. Ne mogavši ga skloniti da moli pomilovanje, bio je trajna smetnja beškrupuloznim vlastodršcima. Podnio je stoga zlokobne prijetnje koje su išle ka ubojstvu. Ne usudivši se ipak ubiti ga, osuditelji su mu presudili dajući mu otrovane napitke, od posljedica kojih je i umro u kućnom pritvoru 10. veljače 1960.

“Frangar, non flectar! – Skršit ću se, ali prignuti se neću!” (11), Svećenici dionici Kristove žrtve i Nadbiskupove patnje (12), Posjetitelji u Lepoglavi (17), 1. Mons. Joseph Patrick Hurley (18), 2. Posjeti biskupa i svećenika (20), 3. Posjeti ukućana (23), Duhovni usponi (30), Duhovna potpora vjernika (35), Neoboriva snaga Nadbiskupova duha (39), Zlokobne prijetnje i uzroci Nadbiskupove bolesti i smrti (44).

Riassunto: Il vescovo di Zagabria, Alojzije Stepinac - prigioniero in Lepoglava, p. 48.

L’autore, postulatore della causa della beatificazione del servo di Dio Alojzije Stepinac, arcivescovo di Zagabria, descrive in questo saggio la prigionia dell’arcivescovo in Lepoglava. L’arcivescovo Stepinac fu condannato dalla Corte di Cassazione della Republica popolare di Croazia, l’11 ottobre 1946, a sedici anni della prigionia e del lavoro forzato come anche a cinque anni della perdita di tutti i diritti civili e politici. Al carcere di Lepoglava fu condotto il 19 ottobre 1946, dove rimase fino al 5 dicembre 1951, quando fu trasferitto a Krašić per l’arresto domiciliare.

Lo stesso destino dell’arcivescovo l’hanno condiviso anche alcuni sacerdoti, i quali, con il permesso della direzione del carcere, gli hanno servito durante la santa messa. Le visite le ha potuto ricevere soltanto sotto le determinate condizioni. Il permesso di venire a trovarlo è stato concesso al nunzio apostolico Giuseppe Patrizio Hurley, ad alcuni vescovi e sacerdoti, alla madre, ai fratelli e sorelle, come anche a diversi commissari e giornalisti. Ha potuto parlare soltanto delle cose personali. I colloqui furono registrati. Separato dal mondo, l’arcivescovo si è dedicato pienamente alla vita spirituale, specialmente alla devozione eucaristica, la quale gli ha dato la forza di sostenere tutte le prove di questo periodo. Ha letto molto i libri della spiritualità e quelli della storia, perché “la storia è la maestra della vita”. I fedeli gli hanno spedito molte lettere, mostrandogli così il sostegno, però le lettere regolarmente non le ha ricevute. Il governo comunista ha cercato attraverso gli impiegati del carcere di renderlo disponibile per la collaborazione; egli, però, rimase saldo, perché non ha pensato al bene suo, ma al bene della Chiesa, privata di tutti i diritti. Non potendo persuaderlo di chiedere l’amnistizia, è diventato il disturbo continuo ai potenti senza gli scrupoli. Ha subìto perciò gravi minacce, a volte anche quelle della morte. Non osandolo uccidere, i suoi persecutori gli hanno somministrato bibite velenose, il cui effetto è stato anche la causa della sua morte, avvenuta il 10 febbraio 1960 a Krašić.

Lelja DOBRONIĆ, Glogovnica. Regularni kanonici sv. Groba jeruzalemskog, glogovnički prepoziti i crkva Blažene Djevice Marije. Izvorni znanstveni rad. Str. 49-104.

Sažetak (49),

Spisateljica nam predstavlja Glogovnicu od dolaska Regularnih kanonika Sv. Groba jeruzalemskog (zvanih križnici ili sepulkralci) do godine 1871. kada je glogovnička crkva nakon obnove ponovno blagoslovljena.

Prvi dio rasprave sastoji se od već objavljenog i sada ispravljenog članka o malo poznatom redu Regularnih kanonika sv. Groba jeruzalemskog, koji su u Glogovnici imali svoju kuću svakako već početkom 13. stoljeća. Regularni kanonici došli su iz Jeruzalema najprije u Poljsku, 1163. godine, a iz Poljske ih je u Hrvatsku doveo slavonski herceg Andrija, koji ih kao kralj Andrija II. godine 1207. obdaruje zemljom. Na temelju pisanih izvora autorica uspostavlja vremenski red prisutnosti križnika u Glogovnici. Posljednji glogovnički prepošt iz reda bio je vjerojatno Toma, koji je umro prije 1482. godine.

U drugom dijelu rasprave spisateljica iznosi vremenskim slijedom imena poglavara (prepozita) samostana i crkve Blažene Djevice Marije u Glogovnici, kako onih koji su pripadali Redu, tako i onih koji su Glogovnicu uživali kao nadarbinu. Popis obuhvaća vremensko razdoblje od godine 1230. do 1896.

U trećem dijelu opisuje crkvu Blažene Djevice Marije. O crkvi i njezinoj gradnji u vrijeme križnika ne govore nam toliko pisana vrela, jer nedostaju, koliko likovni podaci koji se nalaze ili su se nekada nalazili na crkvi. Ti su likovi na istaknutom pročeljnom mjestu govorili da se radi o crkvi regularnih kanonika sv. Groba jeruzalemskog. Slična se pojava susreće na pročelju crkve sv. Jakoba u Regensburgu, na crkvi u Jáku u zapadnoj Madžarskoj i na crkvi u Schöngrabernu u Donjoj Austriji. Pošto su upravu crkve preuzeli ljudi koji nisu pripadali Redu, najprije Zagrebački kaptol, odnosno Zagrebačka biskupija (1476.), staro romaničko svetište zamijenjeno je novim gotičkim svetištem i tom su prigodom porazbacani likovi koji su predstavljali graditelje i dotadašnje vlasnike crkve i samostana. Početkom 16. st. Glogovnicu drže izbjegli pred Turcima knezovi Mrsinjski iz Krbave, koji su u glogovničkoj crkvi ostavili kip Majke Božje, svetohranište i jednu nadgrobnu ploču, te time u crkvu unijeli renesansni slog. Samostan se 1543. god. spominje kao obrambena utvrda zagrebačkoga biskupa. Krajem 16. st. područje glogovničke prepoziture gotovo je opustošeno od Turaka i Vlaha, a sama je crkva opustošena oko godine 1594. i ostala je više od 60 godina bez krova. Godine 1611. u posjed glogovničke prepoziture dolazi Družba Isusova iz Zagreba. Oni su crkvu obnovili i posvetili 1666. godine. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773.), glogovnička prepozitura uvrštena je u imovinu Ugarske dvorske zbornice, a osnivanjem grkokatoličke Križevačke biskupije (1777.) Glogovnica dolazi u posjed križevačkoga biskupa. Godine 1856. crkva je zbog opasnosti od urušavanja stropa sasvim zatvorena, a osposobljena je i blagoslovljena 1871. godine.

I. Križnici sv. Groba – Regularni kanonici sv. Groba jeruzalemskog (52), Odnos glogovničkih i poljskih Regularnih kanonika sv. Groba jeruzalemskog i Pravila reda (60), Glogovnica (67), II. Prepoziti glogovničke prepoziture Blažene Djevice Marije (70), III. Crkva Blažene Djevice Marije u Glogovnici (79).

Zusammenfassung: Glogovnica. Die regularen Chorherren vom hl. Grab in Jerusalem, die Pröpste von Glogovnica und die Kirche der Hl. Jungfrau Maria, p. 103-104.

Die Verfasserin berichtet über die Geschichte von Glogovnica, seit der Ankunft der Regularen Chorherren vom Hl. Grab in Jerusalem (genannt Kreuzherren oder Sepulchraler) bis zum Jahr 1871, als die Kirche in Glogovnica nach ihrer Erneuerung neu eingeweiht wurde.

Der erste Teil der vorliegenden Abhadlung ist ein berichtigter, schon früher veröffentlichter Artikel über den wenig bekannten Orden der Regularen Chorherren vom Hl. Grabs in Jerusalem, der in Glogovnica schon zu Beginn des 13. Jahrhunderts sein Haus hatte. Die Regularen Chorherren kamen aus Jerusalem zuerst im Jahre 1163 nach Polen, und aus Polen brachte sie der slawonische Herzog Andreas nach Kroatien, der ihnen als späterer König Andreas II. im Jahre 1207 Land schenkte. Aufgrund schriftlicher Quellen stellt die Verfasserin eine Chronologie der Anwesenheit der Kreuzherren in Glogovnica auf. Der letzte Propst des Ordens in Glogovnica scheint Tomas gewesen zu sein, der vor 1482 starb.

Im zweiten Teil der Abhandlung bringt die Verfasserin eine chronologische Reihenfolge aller Pröpste des Klosters und der Kirche der Hl. Jungfrau Maria in Glogovnica, und zwar jene die dem Orden gehörten haben, sowie auch jene, die Glogovnica als Präbende (Präpositur) besessen hatten. Das Verzeichnis umfaßt den Zeitraum von 1230 bis 1896.

Im dritten Teil der Abhandlung wird die Kirche der Hl. Jungfrau Maria beschrieben. Von der Kirche und ihrer Erbauung zur Zeit der Kreuzherren berichten keine schriftlichen Quellen, sondern nur Kunstwerke, die sich in der Kirche befinden, oder in ihr befunden haben. Diese Figuren an der Fassade bezeugten, daß es sich um eine Kirche der Regularen Chorherren vom Hl. Grab in Jerusalem handelte. Ähnlichen Figuren findet man an der Fassade der Kirche des Hl. Jakobus in Regensburg, an der Kirche in Ják in Westungarn, und an der Kirche in Schöngrabern in Niederösterreich. In der Zeit als die Kirchenverwaltung sich in Händen von Menschen befand, die nicht dem Orden angehörten, zuerst in Händen des Zagreber Kapitels, beziehungsweise des Zagreber Bistums (1476), wurde der alte romanische Chorraum durch einen neuen gotischen abgelöst. Bei dieser Gelegenheit wurden die Figuren, welche die Erbauer und früheren Besitzer von Kirche und Kloster darstellten, zerstreut.

Anfangs des 16. Jahrhunderts befindet sich Glogovnica unter der Herrschaft der Fürsten von Mrsinj, die vor den Türken geflüchtet waren. Sie hinterliessen der Kirche in Glogovnica eine Statue der Muttergottes, ein Tabernakel und eine Grabplatte, alles im Stil der Renaissance. Das Kloster wird 1543 als Festung des Zagreber Bischofs erwähnt. Ende des 16. Jahrhunderts wurde das Gebiet der Präpositur Glogovnica von den Türken und Walachen verwüstet. Die Kirche selbst wurde um das Jahr 1594 verwüstet und stand mehr als 60 Jahre lang ohne Dach. Im Jahr 1611 kommt die Gesellschaft Jesu aus Zagreb in den Besitz der Präpositur Glogovnica. Die Jesuiten haben die Kirche renoviert und im Jahr 1666 geweiht. Nach der Aufhebung der Jesuiten (1773), fiel die Präpositur Glogovnica als Eigentum an die Ungarische Hofkammer, und nach der Gründung des Griehisch-katolischen Bistums in Križevci (1777) gelangt Glogovnica in Besitz des Bischofs von Križevci. Im Jahr 1856 wurde die Kirche wegen des drohenden Einsturzes der Decke geschlossen, und erst 1871 erneuert und geweiht.

Ante SEKULIĆ, Tragovi Arsenija Crnojevića u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Izvorni znanstveni rad. Str. 105-127.

Sažetak (105),

Nakon pristupnih misli, u sažetom se radu iznose povijesni podaci sačuvani u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu i razna mišljenja o ulozi Arsenija III. Crnojevića u crkvenim i političkim zbivanjima na području južne Ugarske i Slavonije, krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Pisac prikazuje njegovu djelatnost kao poglavara srpske pravoslavne crkve i kao onog koji je nastojao razbiti crkveno ustrojstvo grkokatoličke zajednice u hrvatskim krajevima. Na kraju rada pisac promišlja o ulozi i značenju Crnojevićevih postupaka.

1.1 bez naslova (105), 1.2 bez naslova (107), 2.1 bez naslova (107), 2.2 bez naslova (108), 2.3 bez naslova (112), 2.4 bez naslova (115), 3.1 bez naslova (118), 3.2 bez naslova (120), 3.3 bez naslova (121), 3.4 bez naslova (122), 4. bez naslova (125), 5. Literatura (125).

Zusammenfassung: Die Spuren von Arsenije Crnojević im Erzbischöflichen Archiv in Zagreb, p. 127.

Nach einführenden Gedanken werden in dieser zusammenfassenden Arbeit die geschichtichen Angaben veröffentlicht, die sich im Erzbischöflichen Archiv in Zagreb befinden, sowie verschiedene Meinungen über die Rolle, welche Arsenije III. Crnojević in den kirchlichen und politischen Ereignissen in Südungarn und Slawonien Ende des 17. und anfangs des 18. Jahrhunderts gespielt hat. Der Verfasser stellt seine Tätigkeit als Oberhaupt der Serbisch-ortodoxen Kirche dar, und auch als jene Persönlichkeit, die bestrebt war die kirchliche Organisation der Griechisch-katholischen Gemeinde in Kroatien zu zerstören. Am Ende seines Aufsatzes stellt der Verfasser Überlegungen über die Rolle und Bedeutung der Handlungen von Arsenije III. Crnojević an. Übersetzung: s. Lina Slavica Plukavec

Stjepan KOŽUL, Čija je crkva Svetoga Tome apostola u Tomašu? Naseljavanje Srba na području Zagrebačke biskupije i njihova svojatanja katoličkih mjesta. Izvorni znanstveni rad. Str. 129-144.

Sažetak (129).

Pisac, potaknut krivotvorenim pisanjem srpskih pisaca o crkvi Sv. Tome u Tomašu, u župi Ciglena, po kojem bi navodno ta crkva prvotno pripadala pravoslavnoj Crkvi u Hrvatskoj, opisuje crkvu i njezin povijesni razvoj koji započinje u dalekom 14. stoljeću. Pravoslavni živalj došao je u hrvatske krajeve tek s turskim osvajanjem, kao turski saveznik, najprije u osvojene dijelove, a u slobodne krajeve, u kojima se nalazio i Tomaš, dolazi još kasnije, tek nakon Sisačke bitke 1593. godine. S obzirom na to da crkva Sv. Tome potječe s kraja 14. st. i građena je u gotičkom slogu, te s obzirom na to da je neprekidno na uporabi katoličkim vjernicima, očevidno je kako ne može “prvotno” i nikako pripadati pravoslavnoj Crkvi. Ovu je istinu naš pisac želio iznijeti, jer “prešućena istina stvara prostor za val novih izmišljenih i krivih postavki” i tvrdnji, kao što su to u najnovije vrijeme ponovno učinili najviši crkveni dostojanstvenici Sprske pravoslavne crkve i intelektualci srpskog naroda.

Zusammenfassung: Wessen ist die Kirche des Heiligen Apostel Thomas in Tomaš? Die Ansiedlung der Serben auf dem Gebiet des Zagreber Bistums und ihre Usurpation katholischer Ortschaften, p. 144.

Angeregt von Berichten serbischer Autoren mit verfälschten Angaben über die angebliche ursprüngliche Zugehörigkeit der Kirche des Hl. Thomas in Tomaš, in der Pfarre Ciglena, zur Serbisch-orthodoxen Kirche in Kroatien, beschreibt der Verfasser diese Kirche und ihre geschichtliche Entwicklung, deren Beginn in das 14. Jahrhundert zurückreicht. Die ortodoxe Bevölkerung kam erst zur Zeit der türkischen Eroberungszüge als Verbündete der Türken auf kroatisches Gebiet, zuerst in die eroberten Gebiete, und in die freigebliebenen Teile, zu denen auch Tomaš gehörte, kamen sie noch später, erst nach der Schlacht bei Sisak 1593. Da die Kirche des Hl. Thomas im 14. Jh. im gotischen Stil erbaut worden ist, und ununterbrochen im Besitz der katholischen Gemeinde war, kann sie unmöglich “ursprünglich” der orthodoxen Kirche angehört haben. Der Verfasser legt Wert auf diese Feststellung, da “eine verheimlichte Wahrheit nur die Bedingungen für neue erfundene und falsche Behauptungen schaft”, wie das in neuester Zeit von Seiten der höchsten kirchlichen Würdenträger der Serbisch-ortodoxen Kirche und Intellektuellen des serbischen Volkes geschehen ist.

Juraj KOLARIĆ, Molitvenici u drugoj polovici 19. stoljeća između kajkavskog i štokavskog. Kajkavski molitvenici Ignaca Kristijanovića (1796.-1884.). Izvorni znanstveni rad. Str. 145-164.

Sažetak (145),

Pisac predstavlja kajkavske molitvenike zagrebačkoga kanonika Ignaca Kristijanovića (1796.-1884.). U uvodu iznosi važnost molitvenika za vjerski i svakodnevni život čovjeka vjernika. U doba slabe pismenosti molitvenici su bili često jedina knjiga iz koje se učilo čitati, pisati i Boga moliti. U prvom poglavlju osvrće se na pisani rad kanonika Franje Ivekovića. On je svojim radom potisnuo kajkavski hrvatski jezik i promaknuo, pod utjecajem Vuka Karadžića, štokavsku inačicu hrvatskog jezika. Opisujući deset molitvenika iz druge polovice 19. st., pisac upućuje na postupno odbacivanje kajkavskohrvatskoga jezika i prihvaćanje štokavskohrvatskog jezika. Presudna godina odbacivanja kajkavskih molitvenika bila bi, prema piscu, godina 1869. U trećem poglavlju podrobnije se obrađuju dva molitvenika Ignaca Kristijanovića: “Pomochnik betegujucheh y vumirajucheh” (Zagreb, 1832.) i “Zlati oltar za kerščenike katolike koji žele vu duhu i istini Boga moliti” (Zagreb, 1848.). U završnim mislima pisac procjenjuje i vrednuje Kristijanovićev kajkavski književni rad.

Uvod (146), I. Postupak potiskivanja kajkavskih molitvenika (148), II. Kajkavski molitvenici Ignaca Kristijanovića (155), III. Završne misli (160).

Summary: Prayer books in the second half of 19th century between the kajkavian and the štokavian. Kajkavian prayer books by Ignac Kristijanović (1796-1884), p. 164.

The author presents the Kajkavian prayer books by Ignac Kristijanović (1796-1884), Canon of Zagreb Cathedral. In the introduction the author describes the importance of prayer books in the everyday life of the believer. In the age of scarce literacy the prayer books were the only books used to learn reading, writing and praying. In the first chapter the author reviews the writings of Canon Franjo Iveković, whose works removed the Croatian Kajkavian language and introduced, under the influence of Vuk Karadžić, the Croatian Štokavian language. Describing ten prayer books from the second half of the 19th century, the author emphasizes a gradual relinquishing of the Kajkavian prayer books and the introduction of the Štokavian variant of the Croatian language. The critical year of that process was, according to the author, the year 1869. In the third chapter the autor systematically analyses two prayer books by Ignac Kristijanović, namely “Pomochnik betegujucheh y vumirajucheh” (Zagreb, 1832) and “Zlati oltar za kerščenike katolike koji žele vu duhu i istini Boga moliti” (Zagreb, 1848). Finally, the author evaluates Kristijanović’s literary works. Translated by Zdravko Mršić

Povjesničko-umjetničke rasprave

Lina Slavica PLUKAVEC, Obnova Ackermannovog oltara, Komersteinerovog spomenika i Sickingerovih kipova u zagrebačkoj prvostolnici. Pregledni članak. Str. 165-209.

Sažetak (165),

I. Kako je šesdesetih godina ovog stoljeća počelo zanimanje za ranobarokni glavni oltar iz zagrebačke katedrale, kojeg je namjesto izgorjelog iz 15. st. dao izraditi 1632. godine tadašnji biskup Franjo Ergelski (1628.-1637.), a izradio ga je kipar Hans Ludwig Ackermann (1587.-1640.), te je 1832. zamijenjen novim, tako da su slike i kipovi sa dotadašnjeg oltara porazdijeljeni crkvama u tadašnjoj Zagrebačkoj biskupiji, dijelovi toga staroga oltara nađeni su u Brezničkom Humu i Nartu. Ti dijelovi oltara, kao što je kip Majke Božje s Isusom i anđelima sviračima, sve od drva, obnovljeni su potom u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu 1980. godine.

Povjesničari umjetnosti su to umjetničko djelo smatrali najvećim gubitkom zagrebačke katedrale te su nakon obnove predložili Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, da se, zbog sigurnosti i predstavljanja, smjeste na zidu u svetištu katedrale, što je i prihvaćeno.

Zbog ratne opasnosti u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine, to umjetničko djelo je zajedno s drugim katedralnim namještajem bilo sklonjeno u sklonište, odakle je bilo prevezeno na jubilarnu izložbu “Sveti trag”, prigodom 900. godišnjice Zagrebačke nad/biskupije 1094.-1994. godine. Po svršetku izložbe dio Ackermannovog oltara je opet postavljen na svojem stalnom mjestu, na sjevernom zidu u svetištu zagrebačke prvostolnice.

II. U vrijeme potraživanja i obnove Ergelsko-Ackermannovog oltara iz zagrebačke katedrale 1967.-1980. godine, u Hrvatskom restauratorskom zavodu već se nalazio na obnovi drveni nadgrobni spomenik hrvatskog bana Nikole Erdödyja (1680.-1693.) kipara Ivana Komersteinnera (sred. 17. st. — Zagreb iza 1717.).

Spomenik je bio postavljen na nutarnjem zidu, koji dijeli južnu lađu od svetišta, ponad nadgrobnog spomenika bana Tome Erdödyja. Obojica su bila pokopana u katedrali, pred oltarom Majke Božje u apsidi južne lađe katedrale. Između obaju spomenika, na zidu je bilo obješeno i bansko vojničko znakovlje bana Nikole i to: prsni ratni oklop, kaciga s vizirom, mač, bansko žezlo i banska zastava s njegovim grbom. Nakon potresa 1880. Nikolin drveni nadgrobni spomenik je premješten na vanjski zid, tj. južni zid južne lađe katedrale, odakle je bio i skinut i odvezen na obnovu. U međuvremenu se obnavljala unutrašnjost katedrale 1983./84., i na njegovu mjestu je otkrivena fresko slika iz 13. st. Obnovljeni spomenik je iz Hrvatskog restauratorskog zavoda odvezen na jubilarnu izložbu “Sveti trag”, u muzej Mimara, prigodom 900. obljetnice Zagrebačke nad/biskupije 1994. godine, a nakon svršetka izložbe vraćen je u katedralu i postavljen na južnom zidu južne prvostolne lađe, desno od prozora.

III. Kako se u vrijeme biskupa Jurja Haulika (1837.-1869.) uređivala zagrebačka katedrala, a posebno njeno svetište, tada je namjesto oltara koji je bio dao izraditi biskup A. Alagović 1832. godine, bio izrađen novi oltar. Sa zida svetišta dao je skinuti oltarnu sliku Uznesenja B.D.M. i tako je oslobođen središnji prozorski otvor, u kojemu je biskup Haulik dao izraditi slikani prozor sa prizorom Uznesenja B.D.M. na nebo, te na pokrajnim prozorima ostale svece i blaženike koji se posebno štuju u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Uz prozore je dao izraditi (1847.-1849.) deset drvenih kipova, od po dva metra, koji predstavljaju DVOR NEBESKI i to: Mojsije i Aron predstavljaju patrijarhe, Ilija i David su predstavnici proroka, sv. Stjepan Prvomučenik i sv. Lovro predstavljaju mučenike, sv. Martin, biskup i sv. Antun Padovanski predstavljaju priznavaoce, te sv. Katarina i sv. Terezija Velika su predstavnice djevica.

Kipove je izradio u Münchenu kipar Anselmo Sickinger (1807.-1873.).

Za vrijeme potresa 1880. godine, zdrobljen je glavni oltar katedrale, a prozori i kipovi su bili samo oštećeni. Kipove je popravio jedan tirolski drvorezbar, te su sada zahtijevali temeljitu obnovu. Tako su ih obnovili nakon jubilarne izložbe “Sveti trag” 1994. godine, djelatnici Hrvatskoga restauratorskog zavoda, četiri u svojim prostorima na Zmajevcu 8, 1996. godine, i šest u prostorima Dječačkoga sjemeništa na Šalati, tijekom 1997. godine.

Nakon temeljite obrade i pozlaćivanja, zadnji kipovi postavljeni su u svetištu prvostolnice, uz prigodnu svečanost 18. prosinca 1997.

I. Dijelovi glavnog oltara zagrebačke stolnice iz 1632. kipara Ivana Ljudevita Ackermanna (167), Uvod (167), Opis oltara (168), Preostali dijelovi glavnog oltara iz 1632. godine (171), Opis obnovljenih kipova glavnog oltara iz 1632. godine (174), Naručitelj oltara (176), Izvoditelj oltara (185), II. Obnovljeni nadgrobni spomenik bana Nikole grofa Erdödyja (185), III. Obnovljeni Sickingerovi kipovi “nebeskog dvora” u prvostolnom svetištu (192), Tijek obnove Sickingerovih kipova 1996.-1997. (194), Opis obnovljenih kipova (196), Izvoditelj kipova (203), Naručitelj kipova (204), Izvori i radovi (205).

Zusammenfassung: Restaurierung des Hochaltars von H. L. Ackermann, des Grabdenkmals von J. Komersteiner und der Holzfiguren “Curia coelestis” von A. Sickinger in der Zagreber Kathedrale, pp. 207-209.

I. Der Hochaltar der Zagreber Kathedrale aus dem Jahr 1632

In den Jahren 1967-1980 wurden die Teilen des frübarocken Hochaltars der Zagreber Kathedrale gesucht und in den Pfarren in Breznički Hum, Lomnica und in Nart gefunden. Den genannten Hauptaltar lies im Jahre 1832 Bischof Alexander Alagović abbrechen und seine Bilder und Skulpturen an bedürftige Kirchen der Diözese verteilen.

Der friibarocke Hochaltar war im Jahre 1632 vom Bischof Franziskus Erghelius (1628-1637) aufgestellt worden, nachdem im Jahr 1624 im grossen Brand der Kathedrale der alte gotische Altar aus dem 15. Jh. verbrannt war.

Den Altar hatte der Grazer Bildhauer Hans Ludwig Ackermann (1587-1640) ausgeführt. Der vermutliche Maler war ebenfalls ein Grazer Künstler, Georg Gündter. H.L. Ackermann war aus Heidelberg gebiirtig und seit 1615 in Graz ansässig. Daß er auch weit über die Grenzen seiner Heimat hinaus bekannt war bezeugt die Tatsache, daß der Zagreber Bischof Franziskus Erghelius bei ihm den neuen Hochaltar für seine Kathedrale bestellte. Für die Ausführung seines Werkes in der Zagreber Kathedrale weilte er in Zagreb.

Nach den alten Beschreibungen war der Altar ein grosser, dreifach abgestufter Aufbau, von fast 20 Meter Höhe, mit Statuen der Heiligen und bemalten Altarfliigeln als auch mit Ornamenten reich gescmiickt, bemalt und vergoldet. Unter den Statuen war in der grossen Mittelnische die Statue der Mutter Gottes Himmelskönigin mit dem Christuskind und musizierenden Engeln, und darüber Gottvater in der Glorie. Die Statue der Muttergottes mit dem Christuskind wurde in der Pfarre Breznički Hum und die Musikengel in den Pfarren Nart und Lomnica gefunden.

Im Jahr 1980 wurden die gefundenen Teile des Hochaltars in der Kroatischen Restaurierungsanstalt in Zagreb restauriert und vergoldet. Dann wurde von der Restaurierungsanstalt dem Zagreber Erzbistum vorgeschlagen, diese erneuerten, wertvollen Statuen als Kulturdenkmäler der höchsten Kategorie in die Zagreber Kathedrale zu präsentieren. So wurden sie im demselben Jahr an die Nordwand des Sanktuariums der Kathedrale aufgestellt. Von hier wurden sie wegen der Kriegsgefahr in den Jahren 1991-1995 eingebunkert. Die Plastiken wurden auf der Jubiläumsausstellung “Die Heilige Spur”, anläßlich des 900. Jahresfeier des Zagreber Erz/bistums im Museum Mimara ausgestellt und nach dem Ende der Ausstellung wieder in der Kathedrale an der Nordwand des Chorraumes aufgestellt.

II. Das Grabdenkmal des kroatischen Banus Nikolaus Erdödy

Im Jahr 1693 war der Kroatische Banus, Vizekönig, der Slawonien von den Türken befreit hatte, Nikolaus Erdödy (1680-1693) gestorben und in der Zagreber Kathedrale in ihrem südlichen Seitenschiff, in der Gruft vor dem Altar der Mutter Gottes begraben worden.

Hoch an der Wand über der Marmorgrabplatte mit Relief und Epitaph des kroatischen Banus Thoma Erdödy wurde sein Grabdenkmal aus Holz mit seinem Wappenschild, reich geschmückt, bemalt und vergoldet, aufgestellt. Zwischen diesen zwei Grabdenkmälern befanden sich damals an der Wand der Helm, die Rüstung, das Schwert, das Zepter und die Fahne des Banus Nikolaus Erdödy.

Das Grabdenkmal von Nikola Erdödy wurde von dem Bildhauer Johann Komersteinner ausgeführt. Er befaßte sich schon mit der Ausführung der Altäre in der Zagreber Kathedrale. Deswegen kam er aus Ljubljana, wo er seine Werkstatt hatte, und siedelte er sich in Zagreb an.

Nach dem Erdbeben in Zagreb 1880 wurde die beschädigte Kathedrale renoviert und das Grabdenkmal an der gegenüberliegenden Wand im Südschiff der Kathedrale aufgestellt. Seit 1970 befand sich das Grabdenkmal in der Kroatischen Renovierungsanstalt zur Erneuerung. Von dieser Renovierungsanstalt wurde das Grabdenkmal zur Austellung ins Museum Mimara anlässlich der 900. Jahresfeier des Zagreber Erz/bistums 1094-1994 gebracht. Inzwischen wurde (1980-1984) der Innenraum der Kathedrale erneuert und an dem Platz des Grabdenkmals wurde ein Fresko aus dem 13. Jahrhundert entdeckt. Nach dem Ende der Ausstellung wurde das erneuerte, vergoldete und polychromierte Grabdenkmal an der südlichen Wand des südlichen Seitenschiffs, neben dem Fenster gegenüber dem Fresko wieder aufgestellt.

III. Die erneuerten Holzfiguren “Curia coelestis” von Anselmo Sickinger

Zur Zeit des Zagreber Bischofs Georg Haulik ( 1837-1869) hatte die Zagreber Kathedrale einen neuen Hochaltar, eine neue Orgel, einen neuen Kronleuchter und eine neue grosse Glocke bekommen. Im Heiligtum wurde ein neues Fenster eröffnet, das nebst vier Seitenfenstern bemalte Glasfenster aus München erhielt. Neben den Fenstern liess der Bischof zehn neugotische Holzfiguren von dem Münchener Bildhauer Anselmo Sickinger (1807-1873) anfertigen. Die Holzfiguren sind je zwei Meter hoch und stellen die Heiligen des Alten und Neuen Testammentes, die sogenannte “Curia Coelestis” dar. Moses und Aron vertreten Patriarchen, Elias und David Propheten, der hl. Erzmärtyrer Stephanus und der hl. Laurentius vertreten Märtyrer, der hl. Martin und hl. Antonius von Padua vertreten Bekenner und die hl. Katharina und hl. Theresia vertreten Jungfrauen.

Zur Zeit des Erdbebens im Jahr 1880 wurden die Holzfiguren beschädigt und von einem Tiroler Holzbildhauer wiederhergestellt.

Wegen der Kriegsgefahr in den Jahren 1991-1995 mußten sie in Sicherheit gebracht werden. Im Jahr 1994 wurden sie im Museum Mimara, anläßlich der 900. Jahresfeier des Zagreber Erz/bistums ausgestellt. Nach dem Ende der Ausstellung wurden sie in der Kroatischen Renovierungsanstalt gründlich renoviert und vergoldet und vor Weihnachten 1997 wieder in der Apsis zwischen den Fenstern aufgestellt.

I. Der Hochaltar der Zagreber Kathedrale aus dem Jahr 1632 (207), II. Das Grabdenkmal des kroatischen Banus Nikolaus Erdödy (208), III. Die erneuerten Holzfiguren “Curia coelestis” von Anselmo Sickinger (209).

Stjepan KOŽUL, Dijecezanski muzej u Zagrebu. Pregledni članak. Str. 211-236.

Sažetak (211),

Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije osnovao je, na temelju odluke nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od 27. veljače 1939., kanonik dr. Kamilo Dočkal. Pošto je od Prvostolnoga kaptola zagrebačkog dobiven dvor na Kaptolu 28 za sjedište muzeja, dr. Dočkal, prvi njegov ravnatelj, počeo je 20. srpnja 1939. sakupljati, zajedno sa svojim suradnikom, izaslanikom Stankom Senečićem, muzejske predmete diljem Nadbiskupije. Muzej je za javnost svečano otvoren 8. studenog 1942. Suradnici dr. Dočkala bili su još Antun Ivandija i Franjo Cvetan, a od 1950. muzejski čuvar bio je prvostolni nadarbenik Milutin Juranić. Nakon Dočkalove smrti 1963., ravnateljem je imenovan pomoćni biskup Franjo Kuharić (1965.-1969.). Nakon njegovog promaknuća za zagrebačkog nadbiskupa, brigu o muzeju vodio je čuvar M. Juranić, odnosno od 1971. dr. Antun Ivandija. Pisac ove rasprave, dr. Stjepan Kožul imenovan je muzejskim čuvarom 1984. godine, a ravnateljem 1987. Tu službu obavlja i danas. Pošto je sjedište muzeja, kaptolski dvor br. 28, godine 1971. prenamijenjen za svećenički dom, muzej je te godine morao iseliti iz njega i od tada se muzejski predmeti sele iz jednog spremišta u drugo, bez potrebnog izložbenog prostora. Pisac ove rasprave prikazuje nam poteškoće oko čuvanja muzejskih predmeta, koje su nastale trenutkom njegovog iseljenja (god. 1971.), kao i djelatnost koja se događa oko i u muzeju tijekom proteklih desetljeća.

1. Povijesni prikaz (213), 2. Gdje se nalaze predmeti Dijecezanskog muzeja u Zagrebu (219), 3. Čime je Dijecezanski muzej obogaćen? (221), 4. Djelatnici Dijecezanskog muzeja (222), 5. Djelatnosti Dijecezanskog muzeja u Zagrebu (225), Prilog I. Statut Diecezanskog muzeja Nadbiskupije zagrebačke (229).

Zusammenfassung: Das Diözesanmuseum in Zagreb, p. 236.

Das Diözesanmuseum des Zagreber Erzbistums wurde aufgrund eines Beschlusses von Erzbischof Dr. Alojzije Stepinac vom 27. Februar 1939 durch den Domherrn Dr. Kamilo Dočkal gegründet. Als Sitz des Museums wurde vom Domkapitel die Kurie “Kaptol 28” in Zagreb bestimmt. Dr. Dočkal, als erster Direktor des Museums, begann am 20. Juli 1939 zusammen mit seinem Mitarbeiter, dem Abgeordneten Stanko Senečić, auf dem ganzen Gebiet des Erzbistums Exponate für das Museum zu sammeln. Das Museum wurde am 8. November 1942 für die Öffentlichkeit geöffnet. Mitarbeiter von Dr. Dočkal waren noch Antun Ivandija und Franjo Cvetan, und seit 1950 war Präbendar Milutin Juranić Kustos des Museums. Nach dem Tode von K. Dočkal 1963 wurde der Zagreber Hilfsbischof Franjo Kuharić zum Museumsdirektor ernannt (1965-1969). Nach seiner Wahl zum Zagreber Erzbischof leitete Kustos M. Juranić das Museum, beziehungsweise seit 1971 Dr. Antun Ivandija. Der Verfasser dieses Beitrags, Dr. Stjepan Kožul, wurde 1984 zum Kustos des Museum ernannt, und 1987 zu seinem Direktor. Diese Funktion hat er auch heute noch inne. Nachdem der Sitz des Museums, die Kurie “Kaptol 28”, im Jahre 1971 zu einem Altersheim für Priester bestimmt wurde, musste das Museum aussiedeln, und seitdem werden die Museumsexponate von einem Bewahrungsplatz zum anderen umgesiedelt, da sich bis heute keine Ausstellungsräumlichkeiten gefunden haben. Der Verfasser erörtert die Schwierigkeiten der Aufbewahrung der Museumsexponate seit dem Jahr 1871, sowie auch die Tätigkeit des Museums in den letzten Jahrzehnten.

Ivan MIRNIK, Franjo M. Kares, prvi zagrebački medaljer. Izvorni znanstveni rad. Str. 237-254.

Sažetak (237),

Moravljanin Franjo Kares prvi je nama poznati graver i medaljer u Zagrebu. Djelovao je između oko 1860. i 1883. god. Vjerujemo da je bio plodan medaljer, no sa sigurnošću mu se može pripisati samo nekoliko označenih medalja. On je ujedno i auktor prve označene hrvatske svetačke medaljice s likom Majke Božje Bistričke.

Katalog (245), Medalje koje bi se mogle pripisati Franji Karesu (250), Bibliografija (251).

Zusammenfassung: Franjo M. Kares, der erste Medailleur in Zagreb, pp. 253-254.

Wir können Franjo M. Kares (oder Karress; *Brno, c. 1818. †Zagreb, 22. VIII. 1889.) als den ersten geschulten Graveur und Medailleur in Zagreb betrachten. Gebürtig aus Brno (Brünn) in Mähren muß er nach Zagreb (Agram) um das Jahr 1860. gekommen sein. Seine Werkstatt befand sich in der Unterstadt von Zagreb, in der Margaretenstr. (Margaretska ul.) Nr. 4, im Hause des Händlers Ludwig Alexander. Die erste von Kares signierte und datierte Medaille stammt aus dem Jahr 1864. Es handelt sich um die silberne oder zinnerne Medaille der berühmten Dalmatinisch-Kroatisch-Slavonischen Landesaustellung. Es folgte die anläßlich des allerhöchsten Staatsbesuches des Kaisers Franz Josef I., Königs des Dreieinigen Königreichs von Kroatien, Slavonien und Dalmatien, und der Kaiserin Elisabeth im Jahr 1869. geprägte Medaille. Sie existiert in zwei Größen und drei Metallen (Gold, Silber, Bronze) und die Prägeeisen für die beiden Medaillen werden in der Numismatischer Sammlung des Archäologischen Museums in Zagreb aufbewahrt. Meistens wird diese Medaille als das beste Werk von Kares betrachtet. Im Jahre 1872. entstand eine silberne/zinnerne Medaille für die Hafenstadt Senj (Zengg) an der kroatischen Adriaküste, als die Stadt nach einem langen Zeitabschnitt unter der Militärverwaltung zurück zur Zivilverwaltung gebracht wurde. Auch von dieser zierlichen Medaille sind die Prägeeisen, von Josef Christian Christlbauer in Wien vorbereitet, erhalten geblieben und befinden sich im Kroatischen Historischen Museum in Zagreb.

Eine weitere Medaille folte im Jahre 1876, als die Zweite Tagung der kroatischen Schullehrer in Petrinja abgehalten wurde. Auch sie besteht in Silber und in Zinn. Undatiert bleibt eine schöne zinnerne Wallfahrtsmedaille von Marija Bistrica in Kroatien.

Unter verschiedenen Medaillen aus derselben Zeit gibt es einige, die man, nach einigen Stileigenschaften und Buchstaben, obwohl sie nicht signiert sind, Kares zuschreiben könnte: die Medaille der Varaždiner Büchsen- und Schrottmacher (1870) die Medaille des Sängervereines “Jeka” von Samobor (1874), der ersten Zusammenkunft kroatischer Sängervereine in Sisak (1875), und schließlich die Feuerwehrmedaille von Varaždin (1884).

Prinos

Edith Branka BUDIN, Provjera ili revizija Metropolitanske knjižnice. Priopćenje. Str. 255-265.

Sažetak (255).

Pošto smo u prvom broju “Tkalčića” objavili članak o rukopisnim “ekslibrisima” i bilješkama na starim knjigama u Metropolitanskoj knjižnici, iz pera knjižničara Vladimira Magića, ovim priopćenjem autorica, knjižničarka iste knjižnice, priopćuje javnosti posao oko provjere Metropolitanske knjižnice prigodom prelaska ove knjižnice iz pohrane kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice u pohranu kod Hrvatskog državnog arhiva. Iz toga priopćenja doznajemo da je unutar knjižnice oblikovano osam zasebnih skupina.

Zusammenfassung: Überprüfung oder Revision der Bibliotheca Metropolitana in Zagreb, p. 265.

Da wir im ersten Band des Jahrbuchs “Tkalčić” den Aufsatz über handschriftliche “Exlibris” und Notizen in den alten und seltenen Büchern der Bibliotheca Metropolitana veröffentlicht haben, und zwar unter der Feder des Bibliothekars Vladimir Magić, teilt die Verfasserin, Bibliothekarin derselben Bibliotheca, mit dieser Mitteilung der Öffentlichkeit über die Arbeit an der Überprüfung der Bibliotheca Metropolitana mit, anläßlich des Übergangs dieser Bibliotheca aus der Hinterlegung bei der National und Universitätsbibliothek zur Aufbewahrung beim Kroatischen Staatsarchiv. Aus dieser Mitteilung erfahren wir daß innerhalb der Bibliotheca acht Einzelgruppen geformt sind. Übersetzung: Sr. Lina Slavica Plukavec.

Prikazi knjiga

Josip BARBARIĆ, Ante Sekulić, Pavlinski prinosi hrvatskoj književnosti. Izd. Sekcija DHK-a i Hrvatskoga centra P.E.N-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Prinosi za povijest književnosti u Hrvata, knj. 6., Zagreb, 1997., str. I-IX + 1-504. Str. 267-269.

Josip BARBARIĆ, Ante Gulin, Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika. Izd. Golden Marketing, Zagreb, 1998., 1-471 str. Ilustracije pečata vjerodostojnih mjesta, samostana, biskupa, nadbiskupa, opata, kanonika i ostalih crkvenih osoba. Str. 269-272

Stjepan RAZUM, Josip Garampi, povjesničar i crkveni diplomat. Uz prikaz knjige: Umberto Dell’Orto, La nunziatura a Vienna di Giuseppe Garampi 1776-1785. (Papinsko veleposlanstvo u Beču Josipa Garampija, 1776.-1785.). Knjigu predstavlja Josef Metzler. Izd. Archivio Vaticano. Niz: Collectanea Archivi Vaticani 39. Città del Vaticano, 1995., str. XXVIII + 556. Str. 273-295.

Stjepan RAZUM, Epistolae ad principes (pisma vladarima), I.-III. Sažetke je sakupio Luigi Nanni. Izdanje je priredio Tomislav Mrkonjić. Izd. Archivio Segreto Vaticano. Niz: Collectanea Archivi Vaticani 28, 29, 41. Città del Vaticano, 1992., 1994., 1997., str. XL+534, X+651, XII+786. Str. 296-305.

Pravila Društva za povjesnicu zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Str. 307-312.

TAJNIK, Ljetopis Društva za povjesnicu zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Str. 313-346.

I. Skupštine društva (313): Prva redovita godišnja skupština (313), Prva izvanredna skupština (327), Druga izvanredna skupština (330); II. Sjednice Upravnog odbora (333): Šesta sjednica (333), Sedma sjednica (337), Osma sjednica (340), Deveta sjednica (341), Deseta sjednica (343), Jedanaesta sjednica (343); III. Sastanak uredništva (346).

TAJNIK, Popis društvovnih članova. Str. 347-352.

TAJNIK, Popis svjetlopisa. Str. 353-356.

Stjepan RAZUM, Kazalo osoba, mjesta i pojmova. Str. 357-416.

Naručbenica

knjiga_tkalcic_2aTkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.
2./1998.

Zagreb, 1998.
422 stranica.

cijena: 200 kn (+odpremnina)

Ime i prezime / Naziv pravne osobe *

Ulica i kućni broj *

Mjesto *

Poštanski broj *

Država *

Telefon *

GSM

E-adresa

Broj primjeraka *

* Molimo Vas da upišete svoje podatke u pripadajuća polja kako bismo mogli zaprimiti Vašu naručbu. Kontaktirat ćemo Vas u najkraćem mogućem roku. Hvala!


Ključne riječi:,