Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 1./1997.

knjiga_tkalcic_1aTkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.

1./1997., Zagreb 1997. (tiskan u listopadu 1997.),
br. 1, 688 stranica.

Cijena: 200,00 kuna.

Pregled sadržaja

Riječ pokrovitelja (biskup dr. Đuro Kokša), str. 5-6

Povjesničke rasprave

Stjepan RAZUM, Životopis Ivana Krstitelja Tkalčića. Izvorni znanstveni rad. Str. 7-262.

Sažetak (11),

Autor nam u ovoj raspravi predstavlja život poznatoga zagrebačkoga povjesničara, svećenika Ivana Krstitelja Tkalčića. Dosad je bio poznat više po svojim djelima nego li svojim životom. Sve što je do sada o njemu napisano, bilo kao sjećanja ili pak prigodni tekstovi, predstavljalo je samo isječke iz njegovoga života. Autor nam sada prvi put donosi jedan cjeloviti Tkalčićev životopis. Tkalčić, koji je gotovo cijeli svoj život proveo u zagrebačkom duhovnom prostoru, predstavljen je u ovom životopisu u svom odnosu prema ustanovama u kojima je bio djelatan i prema pojedincima s kojima je bio u doticaju; to su, s jedne strane, Prvostolni kaptol zagrebački, tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, grad Zagreb, odnosno njegovo poglavarstvo i razna kulturna društva, a s druge strane zagrebački nadbiskupi Haulik, Mihalović i Posilović, te prijatelji i drugi suvremenici s kojima se družio. Tkalčićev književni rad ovdje nije napose i sustavno obrađen, jer to su već učinili Dane Gruber, povodom njegove smrti 1905. g., i Stjepan Antoljak, u svojoj knjizi 1992. godine, na koje radove i autor upućuje. Stoga zasebno poglavlje o književnom radu u ovom životopisu govori samo o nekim vidovima tog rada. U uvodnim poglavljima predstavljena je Tkalčićeva obitelj, njegovo školovanje i svećenička služba u Sisku. U završnim pak poglavljima zabilježene su dvije Tkalčićeve obljetnice, raščlanjena oporuka i opisana bolest koja je prethodila samoj smrti.

I. K. Tkalčić rodio se 1840. i umro 1905. u Zagrebu. Cijelo je školovanje prošao u Zagrebu gdje je 1862. zaređen za svećenika. Nakon petogodišnjeg službovanja u svojstvu duhovbnog pomoćnika u Sisku, 1867. g. vraća se u Zagreb, gdje ga Prvostolni kaptol zagrebački imenuje nadarbenikom prvostolne crkve. Unutar Kaptola obnašat će razne službe, od kojih je najznačajnija ona arhivarska u Kaptolskom arhivu, koju je obnašao od 1869. do 1880. g. U to je vrijeme objavio dva sveska “Povjestnih spomenika Zagrebačke nadbiskupije”. Prestanak ove službe uslijedio je zbog određenih nesporazuma s kanonicima. Svoju ljubav prema arhivu Tkalčić je iskazivao nakon toga u okviru JAZU, koja ga je izabrala za svoga knjižničara i arhivara, 1882. g. Knjižničar će ostati do 1892., a arhivar do 1896. g. U tom se prostoru dobro snašao, jer je već od 1875. g. bio dopisnim članom, a od 1883. i pravim članom Akademije. U međuvremenu, na temelju zaključka zagrebačkoga gradskog zastupstva iz 1883. g., počeo je rad na objelodanjivanju “Povjestnih spomenika slob. kr. grada Zagreba”, od kojih je objavio 11 svezaka, čime je stekao slavni glas širom Europe. Nakon ostavke na arhivarsku službu, koju je podnio 1896. g., povukao se zbog svoje bolesti u svoj dom gdje je neumorno radio do posljednjega dana svoga života.

I. K. Tkalčić bio je samouk u paleografiji i povjesnici. Kako je tome posvetio cijeli svoj život, stekao je na tom području priznati glas stručnjaka. Njegova su djela postala temeljem gotovo svih budućih povijesnih rasprava, u kojima se navode kao mjerodavni izvor. Njegovo ničim pokolebano hrvatsko rodoljublje i potpuna zaljubljenost u arhiv i u povjesnicu, prouzročili su kod nekih suvremenika, osobito crkvenih dostojanstvenika, protivnički stav prema njemu. To su prema njemu očitovali u jednom trenutku nadbiskup Mihalović i djelomično Kaptol. U tome treba tražiti izvor sumnji i optužbi, proširenih osobito poslije njegove smrti, da je iz Kaptolskog arhiva otuđio neke predmete i predao ih u Akademijin arhiv. Sva ova osporavanja i sumnje ovim životopisom dobivaju svoje pravo mjesto. Usprkos svim još nerazjašnjenim činjenicama, Tkalčićeve velike zasluge za našu hrvatsku i zagrebačku povjesnicu ostaju neuzdrmane.

Na početku ovog životopisa autor donosi popis radova koji govore o I. K. Tkalčiću, a u prilogu su, pak, doneseni važniji događaji iz Tkalčićeva života u vremenskom slijedu, popis pisama koja se čuvaju u njegovoj ostavštini u Arhivu HAZU, kao i popis svih Tkalčićevih radova

Radovi o Ivanu Krstitelju Tkalčiću (13), A. Izvori (13), a) neobjavljeni (13), b) objavljeni (13), B. Radovi (rasprave, članci, pisma) (16), C. Pomoćna djela (33), UVOD: Dosadašnje pisanje o Ivanu K. Tkalčiću (historiografija o Tkalčiću) (35), Prikazi Tkalčićevih rasprava i knjiga (35), Oko peštanske izložbe (37), Društvovni djelatnik i dobrotvor (38), Istraživačka djelatnost (38), Prigodni članci (38), Sjećanja (39), Posmrtna slova (nekrolozi) (39), Postavljanje spomen-ploče (41), Posmrtno pisanje o Tkalčiću (42); I. Obitelj (45), Obitelj Tkalčić (45), Rođenje i ime (46), Djetinjstvo (48); II. Školovanje i svećeništvo (49), Školovanje i prvi književni radovi (49), Pisar u Nadbiskupskom uredu (1861.-1862.) (54), Svećeničko oblikovanje i ređenje (55), Kapelan u Sisku (1862.-1867.) (57); III. Tkalčić i Prvostolni kaptol zagrebački (60), Nadarbenik prvostolne crkve zagrebačke (1867.-1905.) (60), Imenovanje (60), Nadarbenički dvori i imanja (61), Prodaja marofa u Novoj Vesi br. 13 (danas Nova Ves 21) (64), Daljnje gospodarstvene radnje (65), Tkalčićeve kaptolske službe: podsakristan (1868.-1873.), pisar (1868.-1870.), pomoćnik arhivara (1868.-1869.), arhivar i regestrator (1869.-1880.) (66), Tkalčićeva pisarska i arhivarska djelatnost u Kaptolskom arhivu (77), Povijesno-istraživačka djelatnost u Kaptolskom arhivu (80), Tkalčić i pretpotresna obnova prvostolnice (85); IV. Istraživačka putovanja (97), Prvi istraživački put u Dalmaciju – Zadar i Split (1873.) (97), Drugi istraživački put u Dalmaciju – Dubrovnik (1875.) (101); V. Tkalčić i Akademija (103), Povjerenik Narodnog muzeja (1868.-), dopisni član (1875.-1883.), knjižničar (1882.-1892.) i arhivar (1882.-1896.), pravi član (1883.-1905.), član Odbora za izdavanje povijesnih i pravnih spomenika (103), Tkalčić – akademijin dobrotvor (108), Tkalčićeva knjižničarska i arhivska djelatnost u Akademiji (111), Ostavka na arhivsku službu u Akademiji (1896.) (113); VI. Tkalčić i Poglavarstvo grada Zagreba (119), Tkalčićeva društveno-politička djelatnost (zastupnik, nadzornik) (119), Objelodanjivanje “Povjestnih spomenika grada Zagreba” (122), Nesuđeni počasni građanin grada Zagreba (129); VII. Tkalčić i kulturna društva (131), Tkalčić i “Zbor duhovne mladeži zagrebačke” (131), Tkalčić i “Društvo Sv. Jeronima” (134), Tkalčić i “Društvo za jugoslavensku povjestnicu i starine”, a zatim “Hrvatsko arheološko društvo” (Hrvatsko arheologičko družtvo) (135), Član “Pisateljskog potpornog društva v Ljubljani” (144), Ponuda za članstvo u “Društvu hrvatskih književnika” (145); VIII. Tkalčić i zagrebački nadbiskupi (146), Tkalčić i nadbiskup Haulik (1837-1869) (146), Tkalčić i nadbiskup Mihalović: nesporazum i odlikovanje 1884. (146), Tkalčić i nadbiskup Posilović (1894-1914) (151); IX. Tkalčićevi prijatelji i suvremenici (152), Tkalčićev dom (152), Prijatelji (154), Tkalčić i grobnički župnik Martin Juretić (159), Tkalčić i šipanski župnik, pop Baldo Melkov Glavić (161), Tkalčić i August Šenoa (1838.-1881.) (164), Prijateljstvo Iv. Tkalčića i Milivoja Šrepela (1862.-1905.) (167), Tkalčić i Franjo Rački (171), Tkalčić i njegovi učenici i mlađi suradnici (175); X. Književni rad (pjesnik, povjesničar i polemičar) (178), Tkalčić pjesnik (178), Tkalčićeva književna suradnja (179), Tkalčić i glagoljaštvo (182), Tkalčić polemičar (183), Raspra s J. Miškatovićem oko odnesenih arhivskih spisa (183), Raspra s I. Kršnjavijem oko Bakačeve kule (185), Raspra s M. Stepincem oko slavenskog bogoslužja (186), Raspra s F. Ivekovićem oko knjižnice prvostolne crkve (187), Dopisivanje (188), O raznim predmetima (189), Tkalčića mole arhivske i druge obavijesti (191), Tkalčićeve su knjige tražene i darovane (198); XI. Obljetnice (202), Dvadeset i peta obljetnica misništva (1887.) (202), Četrdeseta godišnjica književnoga rada (1899.) (203); XII. Životna zrelost (205), Tkalčićeva oporuka i ostavština (205), Bolest, smrt i sprovod (207); XIII. Otvorena pitanja (211), Nezakonito otuđenje arhivskog gradiva?! (211), Neslaganje s Prvostolnim kaptolom (216); Zaključak (219); Prilog 1. Važniji događaji iz Tkalčićevog života u vremenskom slijedu (222); Prilog 2. Ostavština Ivana Tkalčića (226), A. Pisma Ivanu Tkalčiću (226), B. Rukopisi i osobni dokumenti (236); Prilog 3. Radovi Ivana Krstitelja Tkalčića (238), A. Samo knjige (238), B. Svi radovi u vremenskom redosljedu (članci, rasprave i knjige) (239).

Riassunto: Biografia di Ivan Krstitelj Tkalčić (Giovanni Battista Tkalčić), pp. 260-262.

In questo saggio l’autore ci presenta la vita del celebre storico zagrabiense, sacerdote Giovanni Battista Tkalčić. Finora era conosciuto più per la sua opera che per la sua vita. Tutto quello che era finora su di lui scritto, sia come ricordo sia come testi d’occasione, presenta soltanto dei fragmenti della sua vita. L’autore ci porta adesso per la prima volta una biografia completa. Tkalčić ha vissuto quasi tutta la sua vita nell’ambiente spirituale zagrabiense. Perciň lui viene presentato in questa biografia nei confronti delle istitutizioni zagrabiensi nelle quali era attivo, come anche nei confronti delle persone con le quali era in contatto. Questi sono, da una parte, il Capitolo cattedrale zagrabiense, allora l’Accademia dei slavi meridionali delle scienze e belle arti, la città Zagabria (Zagreb) cioè il suo municipio, e varie societá culturali, e dall’altra parte, gli arcivescovi di Zagreb Haulik, Mihalović e Posilović, come anche gli amici e gli altri contemporanei con quali ebbe relazioni. Le opere letterarie di Tkalčić non sono particolarmente e sistematicamente trattate in questa sede, perché questo hanno fatto già Dane Gruber in occasione della sua morte nell’anno 1905 e Stjepan Antoljak nel suo libro nel 1992, ai quali lavori l’autore rinvia. Perciò, un capitolo dedicato alle sue opere letterarie parla soltanto di qualche aspetto di questo lavoro. Nei capitoli introduttivi viene presentata la famiglia di Tkalčić, i suoi studi e il servizio sacerdotale a Sisak (Siscia). Nei capitoli conclusivi invece vengono menzionati due anniversari di Tkalčić, viene analizzato il testamento e descritta malattia che precedette alla morte.

I. K. Tkalčić nacque il 1840 e morì il 1905 a Zagreb. Tutti gli studi li ha fatti a Zagreb, dove nel 1862 ricevette l’ordine sacerdotale. Dopo il quinquennale servizio in qualità di vicario parrochiale a Sisak, nell’anno 1867 torna a Zagreb, dove il Capitolo cattedrale lo nomina il prebendario della chiesa cattedrale. Nell’ambito del Capitolo esercita le diverse cariche, delle quali il più importante è quella archivistica nell’Archivio capitolare, esercitata dal 1869 fino al 1880. In questo periodo ha pubblicato i due volumi di “Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis”. La cessazione di questo servizio archivistico seguì dopo un certo disaccordo con i canonici. Dopo di ciò, la sua passione per l’archivio, Tkalčić la effetuava nell’ambito dell’Accademia dei slavi meridionali (odierna Accademia delle Scienze e belli Arti di Croazia), la quale lo scelse per il suo bibliotecario e archivario nel 1882. Il servizio del bibliotecario svolge fino al 1892, mentre quello dell’archivario fino a 1896. In questo ambito egli si trovò bene. Infatti, dal 1875 egli fu il membro corrispondente, e dal 1883 il membro ordinario dell’Accademia. Nel frattempo, in base della decisione del municipio zagrabiense del 1883 iniziň il lavoro della pubblicazione di “Monumenta historica civitatis Zagrabiensis”, di cui pubblicò 11 volumi. Con questo lavoro acquistò la fama celebre per tutta l’Europa. Dopo essersi dimesso dal servizio archivistico nel 1896, si ritirň a causa della sua malattia nella propria casa, dove instancabilmente ha lavorato fino all’ultimo respiro della sua vita.

I. K. Tkalčić era autodidatta nella paleografia e storia. Siccome si dedicò a questo lavoro durante la maggior parte della sua vita, acquistò in questo campo fama dell’esperto riconosciuto. Le sue opere sono diventate il fondamento quasi di tutti i seguenti studi storici, nei quali esse vengono citate come le fonti autorevoli. Il suo incrollabile patriottismo croato e la sua passione per archivi e storia, hanno causato presso alcuni suoi contemporanei, specialmente prelati ecclesiastici, un atteggiamento avversario nei suoi confronti. Tale atteggiamento lo espressero in un periodo l’arcivescovo Josip (Giuseppe) Mihalović e parzialmente il Capitolo. Da qui provengono anche i dubbi e le accuse, allargate specialmente dopo la sua morte, di aver allienato alcuni documenti dall’Archivio capitolare, i quali li avrebbe poi consegnato all’Archivio dell’Accademia. Tutte le contestazioni e dubbi vengono con questa biografia adeguatamente chiariti. Nonostante tutti i fatti ancora non spiegati, i meriti di Tkalčić per la storia croata e specialmente quella della città della diocesi di Zagreb rimangono inconcussi.

All’inizio di questa biografia l’autore riporta bibliografia su di I. K. Tkalčić, mentre nell’aggiunta vengono cronologicamente riportate le vicende più importanti dalla vita di Tkalčić, poi l’elenco delle lettere che si conservano nella sua lasciata nell’Archivio dell’Academia, come anche la bibliografia delle opere di Tkalčić.

Andrija LUKINOVIĆ, “Ludbreško čudo” u prvih stotinu godina postojanja. Izvorni znanstveni rad. Str. 263-298.

Sažetak (263),

Autor u ovoj raspravi prikazuje nastanak svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, kako je to moguće doznati iz šest najstarijih poznatih isprava koje se odnose na to svetište (od god. 1410. do 1513.). O “ludbreškom čudu” pisali su već stariji hrvatski crkveni povjesnici, no ovdje se prvi put temeljito raščlanjuju spomenute isprave, od kojih neke nikada do sada nisu bile predočene javnosti. Autor upozorava na to da slična prošteništa Krvi Kristove postoje i drugdje po Europi, osobito u Njemačkoj. Najvažniji doprinos ove rasprave moguće je vidjeti u otkriću da crkva (pa i župa) Krvi Kristove u Ludbregu postoji već 1410. To znači da se “čudo Krvi Kristove” dogodilo prije toga, a ne tek 1411., kako se do sada mislilo. Autor, dalje, ustanovljuje da za sada nije poznat suvremeni zapis o događaju “čuda Krvi Kristove”. Prva, naime, poznata istraživanja i svjedočanstva o njemu potječu tek iz godine 1512., kada su papa Julije II., odnosno papa Lav X. godine 1513., podijelili oproste hodočasnicima u ludbreškom prošteništu. Na osnovi ovih isprava nije moguće doznati sve potankosti glede čudesnog događaja pretvorbe Krvi Kristove, ali se u njima očituje velika briga zemaljskih gospodara i pokrovitelja ludbreške župe obitelji Thuroczy za čuvanje i čašćenje ludbreške svetinje.

“Ludbreško čudo” u najstarijim vrelima (263), “Ludbreško čudo” u literaturi (265), Što se zapravo dogodilo? (266), Prošteništa Svete Krvi drugdje (267), Najstariji zapis (268), Molba Bernarda Thuroczyja kardinalskome zboru g. 1510. (270), Papa naređuje istragu (271), Isprava o ispitivanju čudesa g. 1512. (272), Molba papi Juliju Drugom g. 1512. (277), Podjelba oprosta Leona X. (280), Prilog: I s p r a v e: 1. Ludbreg 28. listopad 1410. (284), 2. Rim 5. travanj 1510. (285), 3. Rim 5. ožujak 1512. (286), 4. Ludbreg 4. travanj 1512. (288), 5. Rim 17. prosinac 1512. (291), 6. Rim 19. ožujak 1513. (293).

Zusammenfassung: “Das Wunder von Ludbreg” in den ersten Hundert Jahren seines Bestehens, p. 298.

Der Verfasser befaßt sich in dieser Abhandlung mit der Entstehung des Heiligtums des Kostbaren Blutes Christi in Ludbreg, aufgrund der sechs ältesten bekannten Urkunden die sich auf dieses Heiligtum beziehen (1410-1513). Über das “Wunder von Ludbreg” haben auch schon ältere kroatische kirchliche Historiker geschrieben, hier jedoch werden die erwähnten Urkunden, von denen einige zum ersten Mal der Öffentlichkeit vorgestellt werden, erstmals gründlich analysiert. Der Autor verweist darauf, daß änliche Wallfahrtsorte des Blutes Christi auch anderwärts in Europa bestehen, besonders in Deutschland. Den wichtigsten Beitrag dieser Abhandlung kann man in der Entdeckung sehen, daß die Kirche (und auch die Pfarre) des Blutes Christi in Ludbreg schon seit 1410 besteht. Das bedeutet, daß sich das “Wunder des Blutes Christi” schon vorher ereignet haben muß, und nicht erst 1411, wie bis jetzt angenommen wurde. Der Verfasser stellt ferner fest, daß bis jetzt kein zeitgenössischer Bericht über das “Wunder des Blutes Christi” bekannt ist. Die ersten bekannten Forschungen und Aussagen darüber stammen erst aus dem Jahr 1512, als Papst Julius II., beziehungsweise Papst Leo X. im Jahre 1513 den Wallfahrern nach dem Ludbreger Wallfahrtsort Ablaß erteilten. Es ist aufgrund der Urkunden nicht möglich alle Einzelheiten über die wunderbare Verwandlung des Blutes Christi zu erfahren, aber sie wiederspiegeln die große Fürsorge der Landesherren und Patrone der Ludbreger Pfarre, der Familie Thuroczy, um die Bewahrung und Verehrung der Ludbreger Reliquie.

Übersetzung Dr. Doris Baričević

Dr. Stjepan KOŽUL, Prvi svećenici žrtve u Zagrebačkoj nadbiskupiji godine 1935. Izvorni znanstveni rad. Str. 299-318.

Sažetak (299),

Nakon autorova temeljnog djela “Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije” iz 1992, u kojem govori o žrtvama hrvatskoga katoličkoga klera od protucrkvenih diktatorskih vlasti, autor nam sada u ovom radu predstavlja potankosti iz života i mučeništva prvih žrtava svećenika Zagrebačke nadbiksupije, ubijenih godine 1935.: Ivanka Janka Vlašićaka, župnika u Požeškom Brestovcu, i Janka Vedrine, župnika u Bučici.

1. Ivanko Janko Vlašićak (* Virje 1879. – † Požeški Brestovac 1935.) (301), 2. Janko Vedrina (* Marija Bistrica 1904. – † Bučica 1935.) (308).

Zusammenfassung: Die ersten Opfer von Priestern in der Zagreber Erzdiözese im Jahre 1935, p. 318.

Nach dem grundlegenden Werk des Autors “Gedenkschrift für die Liebesopfer der Zagreber Erzdiözese” aus dem Jahr 1992, in dem er von den durch die antikirchliche diktatorische Herrschaft verursachten Opfern des kroatischen katholischen Klerus spricht, stellt uns der Autor jetzt in dieser Arbeit Einzelheiten aus dem Leben und dem Martyrium der ersten Opfer von Priestern der Zagreber Erzdiözese vor, die im Jahre 1935 getötet wurden: Ivan Janko Vlašićak, Pfarrer in Požeški Brestovac und Janko Vedrina, Pfarrer in Bučica.

Povjesno-umjetničke rasprave

S. Lina Slavica PLUKAVEC, Humeral – naramenik Bl. Augustina Kažotića u riznici zagrebačke katedrale. Izvorni znanstveni rad. Str. 319-369.

Sažetak (319),

U Riznici zagrebačke katedrale nalazi se relikvijar-moćnik s humeralom-naramenikom bl. Augustina Kažotića. Humural je 1692. darovao beneventski nadbiskup, kardinal Vincencije Marija Orsini, kasniji papa Benedikt XIII. (1724.-1730.). On je relikviju poslao zagrebačkom biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću (1688.-1694.) preko kaločkog nadbiskupa Leopolda Karla Kolonića, kasnijeg kardinala i ostrogonskog nadbiskupa. Biskup A. I. Mikulić je humeral iz Kaloče donio osobno u Zagreb i za njega je dao izraditi moćnik, škrinjicu obloženu srebrom, s poprsjem bl. Augustina Kažotića te natpisom: “SACRUM HUMERALE BEATI AUGUSTINI EPISCOPI ZAGRABIENSIS”.

Bl. Augustin je rođen oko godine 1260. u Trogiru. Kao dominikanac studirao je u Parizu. Godine 1303. imenovan je zagrebačkim biskupom. U Zagrebu je bio vrlo djelatan. Nakon posjeta papi u Avignon (1318.), nije se više smio vratiti u Zagreb. Tako je imenovan biskupom u južnoitalskom gradu Svete Marije, Luceri, gdje je umro godine 1323., na glasu svetosti. Blaženim je proglašen 1702. godine.

Naramenik je izrađen iz grubog lana. Na gornjem se dijelu nalazi ukrasna traka s likovima svetica i svetaca, tri ženska i četiri muška, pod sedam polukružnih gotičkih arkada, vezenih zlatom i svilom. U središnjoj arkadi nalazi se lik biskupa, mučenika, u crvenoj romaničkoj misnici s palijem, mitrom i biskupskim štapom.

Naramenik je obnovljen u konzervatorskom institutu u Riggisbergu, nedaleko Berna, u Švicarskoj, 1986.-1988. godine. Nakon konzerviranja, izrađena mu je nova vitrina u Riznici zagrebačke katedrale.

Uvod (320), Štovanje Bl. A. Kažotića u zagrebačkoj katedrali (322), Naramenik-humeral u službi liturgije (325), Opis humerala Bl. Augustina Kažotića i konzervacija (331), S relikvijom Bl. A. Kažotića ususret kanonizaciji (338), Prilozi: 1. Benevento 11. listopada 1692. (350), 2. Zagreb 23. siječanj 1694. (361), 3. Zagreb 16. veljača 1792. (363), 4. Himan koji se nekoć pjevao u zagrebačkoj katedrali pred izloženim humeralom-naramenikom 3. kolovoza (364), Literatura: izvori i djela (366)

Zusammenfassung: Das Humerale des seligen Augustin Kažotić, p. 368-369.

In der Schatzkammer der Zagreber Kathedrale befindet sich das Reliquiar mit dem Humerale des seligen Augustin Kažotić.

Das Humerale wurde vom Papst Benedictus XIII. (1724-1730) geschenkt, der damals, im Jahr 1692 in Benevento Erzbischof und Kardinal war, und zwar unter dem Namen Vintentius Maria Orsini. Er schickte das Humerale dem Zagreber Bischof Alexander Ignatius Mikulić durch Erzbischof in Kalocha, Leopold Karlo Kollonich, der spater Primas von Ungarn und Erzbischof und Kardinal in Esztergom war. Von Kallocha brachte das Humerale personlich in Zagreb Bischof Alexander Ignatius Mikulić (1688-1694). Zagreber Bischof Mikulić liess auch das Reliquiar fur das Humerale errichten und zwar ein Kistchen, das mit Silberplatten verkleidet ist,danach mit Silberbuste des Bischofs Kažotić und mit der Inschrift:” SACRUM HUMERALE BEATI EPISCOPI AUGUSTINI”.

Der selige Augustin Kažotić wurde um Jahr 1260 in Trogir geboren. Als Dominikaner studierte er in Paris und im Jahr 1303 wurde er Zagreber Bischof. In Zagreb war er sehr aktiv. Nach einem Besuch zu Papst nach Avignon (1318) durfte er nicht mehr in Zagreb zuruckkehren, so war er der Bischof der italienischen Stadt Lucera, wo er im Jahr 1323 im Rufe der Heiligkeit starb. Seliggesprochen wurde er im Jahr 1702.

Das Humerale ist aus grobem Leinen, im oberen Teil mit Gold und Seide gestickte Figuren von sieben Heiligen, drei weiblichen und vier mannlichen, unter sieben halbrunden gotischen Arkaden. In der Mitte ist die Figur eines Bischofs, im roten romanischen Messgewand, mit Pallium, Mitra und Pastorale.

Das Humerale wurde in Jahren 1986-1988 in Abegg-Stiftung in Riggisberg in der Schweiz konserviert. Nach der Konservierung wird es in einer neuen Vitrine in der Schatzkammer der Zagreber Kathedrale ausgestellt.

Doris BARIČEVIĆ, Oltari Sebastijana Petruzzija u zagrebačkoj katedrali. Izvorni znanstveni rad. Str. 371-400.

Sažetak (371).

U sedamdesetim godinama 18. st. dao je kanonik kustos zagrebačke katedrale Antun Zdenčaj (1772.-1791.) postaviti u katedralu mramorni oltar posvećen sv. Ivanu Nepomuku. Zadatak je bio povjeren klesaru Franzu Packu iz Graza, koji je oltar postavio između godine 1776. i 1777. Djelo, međutim, nije zadovoljilo kanonika A. Zdenčaja, koji je pozvao kipara Sebastijana Petruzzija iz Rijeke da za oltar iskleše novi završetak (atiku) oltarne nadgradnje (retabla) i okruni ga mramornim kipom anđela. U isto je vrijeme biskup Josip Galjuf naručio kod Petruzzija mramorni oltar za kapelu Sv. Stjepana u (nad)biskupskoj palači s mramornim kipovima s biskupovim grbom. Ova dva uspjela djela donjela su Petruzziju narudžbe za dva daljnja mramorna oltara za katedralu posvećena sv. Franji Serafijskom i sv. Jeronimu (1780.-1783.). Na osnovi ovih katedralnih djela može mu se pripisati još i veliki anđeo sa štitom na stubama propovjedaonice župne crkve Sv. Marije na Dolcu. Sebastijan Petruzzi imao je u Rijeci kiparsku i klesarsku radionicu. Njegova djela za Rijeku i kvarnerske otoke samo su dijelom dokumentirana i još nedovoljno proučena. Njegovo stilistički ujednačeno djelo za Zagreb, nastalo u relativno kratkom vremenu, znatno pridonosi poznavanju specifičnosti stila toga riječkog kipara u mramoru. Njegovi oltari jednostavne građe, u hladnoj harmoniji bijelog, crvenog i crnog mramora, ukrašeni su kipovima i reljefima od bijelog mramora i definiraju Petruzzija kao kipara na prijelazu iz baroka u klasicizam.

Zusammenfassung: Die Altäre des Bildhauers Sebastiano Petruzzi in der Zagreber Kathedrale, pp. 391-392.

In der siebziger Jahren des 18. Jhs. ließ der Domherr und Kustos der Zagreber Kathedrale, Antun Zdenčaj (1772-1791), einen Marmoraltar aufstellen, der dem hl. Johannes von Nepomuk geweiht war. Den Auftrag erhielt der Steinmetzmeister Franz Pack aus Graz, der den Altar zwischen 1776 und 1777 fertigstellte. Das Werk fiel jedoch nicht zur Zufriedenheit von A. Zdenčaj aus, der darauf den Bildhauer Sebastijano Petruzzi aus Rijeka berief, um den Auszug des Altars neu zu gestalten und ihn mit einem Marmorengel zu bekrönen. Zur gleichen Zeit bestellte Bischof Josip Galjuf bei Petruzzi einen Marmoraltar für die Kapelle des Bischöflichen Palastes mit Statuen aus weißem Marmor und seinem Wappen. Diese beiden gelungenen Werke empfahlen S. Petruzzi für zwei weitere Marmoraltäre für die Kathedrale, die den hll. Franziskus und Hieronymus geweiht waren (1780-1783). Zuschreiben kann man ihm in Zagreb noch den großen, schildtragenden Engel der Kanzel in der Pfarrkirche der Hl. Maria. Sebastijano Petruzzi hatte in Rijeka eine Werkstatt für Bildhauer und Steinmetzarbeiten. Seine Werke in Rijeka und auf den Inseln des Kvarner sind nur teilweise bekannt und nicht erforscht. So tragen die stilistisch einheitlichen, in einem kurzem Zeitraum entstandenen Werke für Zagreb zur Kenntnis des spezifischen Stils dieses Marmorbildhauers bei. Seine Altaraufbauten in der kühlen Harmonie von weißem, rotem und schwarzem Marmor sind mit Figuren und Reliefs in weißem Marmor geschmückt und zeigen ihn als Marmorbildhauer des Übergangs vom Barock zum Klassizismus.

Prinosi

Mr. Mirna ABAFFY, Grafička zbirka Ivana Krstitelja Tkalčića. Izvorni rad. Str. 401-430.

Sažetak (401),

Ovim radom autorica predstavlja do sada nepoznatu Tkalčićevu djelatnost skupljanja grafičkih crteža. Tkalčić je u tome poslu bio nestručnjak, ali njime se bavio vjerojatno jer je to u njegovo vrijeme bila vrlo raširena pojava. Zbirka se sastoji od 97 grafičkih crteža koji se danas čuvaju na dvama mjestima: u Staroj zbirci Kabineta grafike HAZU (63) i u Hrvatskom povijesnom muzeju (34). Dok je prva skupina većinom sakralne tematike, drugu tvore portreti (bakrorezi). Zbirku iz Kabineta grafike autorica je tematski podijelila u pet osnovnih skupina: osam prikaza iz Starog i Novog zavjeta, 21 bakrorez iz knjige “Absolutiones et Benedictiones”, tri bakroreza s prizorima iz života sv. Josipa, 13 obojenih bakroreza križnog puta, i tri bakroreza s prizorima iz Starog zavjeta. Osim toga, u zbirci se nalaze bakropisi Bartolomeja Ignaza Weissa, bakrorez Martiala Desboisa te crtež Adriena van Ostadea. Čini se da je Tkalčićeva zbirka izvorno bila veća, ali je danas nepoznata sudbina ostalog dijela zbirke, osobito kamenotisaka.

Početak prikupljanja i poticaji (402), Današnja grafička zbirka Ivana Krstitelja Tkalčića (403), Značajke zbirke (404), O grafikama (406), Literatura (409), Kratice (409), Cjelovit kataloški popis grafičke zbirke Ivana Krstitelja Tkalčića (410), Kabinet grafike HAZU (410), Drvorezi (410), Bakropisi (410), Bakrorezi (412), Crtež (423), Hrvatski povijesni muzej (423).

Zusammenfassung: Die graphische Sammlung von Ivan Krstitelj Tkalčić, p. 430.

Mit dieser Arbeit stellt die Autorin bis heute unbekannten Sammelschatz der graphischen Zeichnungen von Tkalčić dar. Tkalčić war in der graphischen Technik Nichtfachmann, er hatte sich aber damit befasst, weil es wahrscheinlich zur seinen Zeit eine sehr ausgebreitete Erscheinung war.

Die Sammlung besteht aus 97 Graphikzeichnungen, die heute in zwei Verwahrungsorten aufbewahrt werden: In der Sammlung der alten Künstler des Graphikkabinetts der HAZU (Kroatissche Akademie der Wissenschaft und Kunst) (63) und in dem Kroatischen historischen Museum (34). Die erste Gruppe davon hat meistens Sakralthematik und die andere besteht aus Porträten (Kupferstiche).

Die Sammlung aus dem Graphikkabinett hat die Autorin thematisch in 5 Grundgruppen verteilt: 8 Darstellungen aus dem Alten und Neuen Testament; 21 Kupferstiche aus dem Buch “Absolutiones et Benedictiones”; 3 Kupferstiche mit den Szenen aus dem Leben des hl. Joseph; 13 kolorierte Kupferstiche des Kreuzwegs und 3 Kupferstiche mit den Szenen aus dem Alten Testament. In der Sammlung befinden sich außerdem die Abstiche der Gemälde von Bartolomeus Ignaz Weiss, der Kupferstich von Desbois als auch die Handzeichnung von Adriaen van Ostade.

Man vermutet, daß die Sammlung von Taklčić ursprünglich viel grösser sein könnte, heute ist aber das Schicksal des übrigen Teils der Sammlung, besonders der Lithographie unbekannt. Übersetzung: s. Lina Slavica Plukavec

Vlado MIKŠIĆ, Knjižnica Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa. Izvorni rad. Str. 431-455.

Sažetak (431),

U ovome članku autor nam predstavlja zanimljivu i vrijednu knjižnicu koja je javnosti gotovo nepoznata. To je knjižnica Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa (Zagreb, Kaptol 29). U njoj se nalaze knjige ne samo bogoslovnog sadržaja već i drugih znanosti. Sastavljena je od prvotne Sjemenišne knjižnice, te od knjižnice Zbora duhovne mladeži zagrebačke, osnovanog g. 1836. Nakon Drugoga svjetskog rata nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac ukinuo je ZDMZ pa njegova knjižnica postaje sastavni dio Sjemenišne knjižnice. Uz neke rijetke i dragocjene knjige navedeni su i njihovi “exlibrisi”. Postupak sređivanja i popisivanja knjiga, koje su u knjižnicu pristigle u tijeku posljednjih godina, još je uvijek u tijeku.

Uvod (431), Početci knjižnice Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa (432), Najstariji dio knjižnice (439), Zbirka hrvatskih knjiga i prvotisaka (444), Knjižnica Zbora duhovne mladeži zagrebačke (447), Novije doba (450), Današnje stanje (453), Zaključna riječ (454).

Summary: Library of Archdiocesan Seminary in Zagreb, p. 455.

In this article I wish to present a very interesting and valuable Library which is not well known. This library is a part of Archdiocesan Seminary in Zagreb. From beginning this Library collected not only books from theology but also from other sciences. The old Seminary Library composes the main part, and after 1839 it also included Library of the Spiritual Youth Council in Zagreb. After the Second World War, the archbishop of Zagreb A. Stepinac dissolved this Youth Council and thus their library became a part of the Seminary Library. I also describe some rare books from both Libraries, which are important for national history. Today this library is private, however for visitors, who want to see it, it is possible to visit.

Vladimir MAGIĆ, Rukopisni “ekslibrisi” i bilješke na starim knjigama u Metropolitanskoj knjižnici. Izvorni rad. Str. 457-465.

Sažetak

Ovaj kratak članak predstavlja rukopisne “ekslibrise” (ex libris) knjiga tiskanih u 16. stoljeću i nekih inkunabula, sačuvanih u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu.

Bilješka otkriva vlasnika knjige (457), Bilješka otkriva put knjige (459), Misli i dojmovi u bilješkama (460), Popis osoba i ustanova iz ekslibria (461).

Zusammenfassung: Handschriftliche “Exlibris” und Notizen in den alten und seltenen Büchern der Bibliotheca Metropolitana, p. 465.

Im Aufsatz werden die handschriftlichen “Exlibris” in den gedruckten Büchern des 16. Jahrhunderts sowie einigen Wiegendrucken dargestellt, die in der Bibliotheca Metropolitana in Zagreb aufbewahrt werden.

Beim Studium der alten Drucke findet man verschiedene handschriftliche Notizen. Meist werden sie auf der Titelseite oder auf der letzten Seite des Buches aufgeschrieben, oft aber auch im Text selbst bzw. auf der Margine. In diesem Aufsatz werden diejenigen Notizen dargestellt, die die Informationen über den Besitzer des Buches liefern, bzw. über die Art seiner Anschaffung und eventuell über den Anschaffungspreis informieren. Die Veröffentlichung dieser Angaben soll ein Beitrag zur bessern Kenntnis der Buch- und Bibliotheksgeschichte in Kroatien sein. Sie werfen auch ein Licht auf die Geschichte einzelner historischer Personen und Institutionen in Kroatien auf.

Juraj KOLARIĆ, Spomen-ploče povjesničarima Zagrebačke nadbiskupije Ivanu Krstitelju Tkalčiću (1840.-1905.) i Janku Barléu (1869.-1941.). Izvorni rad. Str. 467-485.

Sažetak (467),

Autor, sadašnji Veliki meštar Družbe “Braća hrvatskog zmaja” (osnovane u Zagrebu 1905. i zabranjene 1945. te obnovljene 1990.) najprije nam predstavlja ustroj i djelatnost te Družbe, koja ima svrhu, među ostalim, obilježavati povijesna mjesta te podizati spomen-ploče hrvatskim velikanima. U tome smislu Družba je godine 1910. podigla spomen-ploču Ivanu Krstitelju Tkalčiću na njegovoj rodnoj kući u Zagrebu u Novoj Vesi 41, a godine 1990. drugu spomen-ploču istome I. K. Tkalčiću i Janku Barléu na njihovu zajedničkom nadarbeničkom dvoru u Novoj Vesi 14. Ovo drugo postavljanje spomen-ploče potaknuo je sam autor, tada kao meštar kapelan spomenute Družbe, pa uz objelodanjenje arhivske građe te Družbe (vidjeti tri priloga u dodatku), ovaj prinos ima vrijednost vlastita svjedočenja.

I. Spomen-ploča Ivanu Krstitelju Tkalčiću (1910.) (470), II. Spomen-ploča I. K. Tkalčiću i Janku Barléu (1991.) (471); Prilog br. 1. Pozivnica od 6. lipnja 1910. (475); Prilog br. 2. Viktor Mohr, Spomen ploča Ivanu Krstitelju Tkalčiću u Zagrebu, Nova Ves kbr. 41, 26. VI. 1910. O sedamdesetgodišnjici njegova rođenja, rukopis u Arhiv DBHZ, Spomen ploče, br. 8. (476), Prilog br. 3. Govor prof. dr. Jurja Kolarića, održan prigodom otkrivanja spomen-ploče I. K. Tkalčiću i Janku Barléu u Novoj Vesi 14. (481), 1) Ivan Krstitelj Tkalčić (4.V.1840. – 11.V.1905.) (481), 2) Janko Barlé (12.III.1869. – 18.II.1941.) (483).

Summary: The commemorative plaque to the historians of the archdiocese of Zagreb, Ivan Krstitelj Tkalčić (1840-1905) and Janko Barlé (1860-1941), p. 485.

The author, the present Grand Master of the Society og “The Brethren of the Croatian Dragon” (founded in Zagreb in 1905, abolished by the communist regime in 1945 and reestablished in 1990) presents the organization and activities of the Society, one purpose of which is to mark buildings and locations of historical importance and to erect commemorative plaques to outstanding persons of Croatia.

After the Society erected in 1910 a commemorative plaque to Ivan Krstitelj (John Baptist) Tkalčić on the house in Zagreb, Nova Ves 41, where he was born, the second commemorative plaque was erected in 1990 on the prebendary palace, at Nova Ves 14 to both the before mentioned I. K. Tkalčić and Janko Barlé. As the second erection of the commemorative plaque was initiated by the author himself, who at the time was the Master Chaplain of the Society, it adds the value of a personal testimony to the disclosure of the material from the Society’s archives. (See the addenda). Translated by Zdravko Mršić

Izvori

Dr. Agneza SZABO, Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u Hrvatskome saboru 1861. te 1865.-1867. godine. Izvorni znanstveni rad. Str. 487-561.

Sažetak (487),

U ovom prinosu autorica nam predstavlja dosada neistraženu političku djelatnost prvoga zagrebačkoga nadbiskupa, stožernika Jurja Haulika. To čini objelodanjivanjem 12 Haulikovih govora koje je izrekao u dvama saborskim sazivima, 1861. te 1865.-1867. godine. Haulik je bio član Sabora po svojoj službi (dakle, virilni član) kao zagrebački nadbiskup. Tijekom značajnih političkih državno-pravnih uređivanja odnosa s Ugarskom i Austrijom, o kojima se raspravljalo na hrvatskom Saboru šesdesetih godina prošlog stoljeća, nadbiskup Haulik dosljedno je zastupao jasni politički stav: Hrvatska može stupiti u savez s Ugarskom tek onda kad joj ona prizna samostalnost, neovisnost i teritorijalnu cjelovitost, a ako to ne želi učiniti, Hrvatska treba svoj državni odnos urediti izravno s kraljem. U tom smislu zalagao se da hrvatski Sabor pošalje svoje zastupnike u bečko Državno vijeće, kao središnji parlament. Poštivao je kralja kao zakonitog suverena i nije se slagao s mišljenjem nekih članova Sabora koji su išli za ujedinjenjem svih južnoslavenskih naroda, jer takvo ujedinjenje Hrvatskoj ne jamči bolju budućnost, a inače ostvarilo bi se samo putem prolijevanja krvi. Upravo ovakvi stavovi potisnuli su Haulika na rub u budućem povijesnom prosuđivanju, osobito onom jugoslavenskom. Tumačeći povijesne okolnosti u kojima su spomenuti govori izrečeni, te samim njihovim objelodanjivanjem, autorica nam omogućuje da stvorimo ispravni, pozitivni sud o nadbiskupu Hauliku i njegovoj političkoj djelatnosti.

Uvodne napomene (489), I. dio (490), II. dio (496); P r i l o g I. Tri govora zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika na hrvatskome Saboru 1861. godine (505): 1. govor. Prva saborska sjednica dne 15. travnja 1861. Dnevnik Sabora 1861., str. 5-9. (505); 2. govor. Dvadeset i šesta saborska sjednica 25. lipnja 1861. Dnevnik Sabora 1861., str. 256-258. (518); 3. govor. Petdeset i prva saborska sjednica 30. srpnja 1861. Dnevnik Sabora 1861., str. 542-546. (521); P r i l o g II. Devet govora i jedno pojašnjenje zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Haulika na hrvatskome Saboru 1865.-1867. godine (533): 1. govor. Prva saborska sjednica, držana dne 13. studenoga 1865. pod predsjedničtvom preuzv. g. bana barona Josipa Šokčevića. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 3-6. (533); 2. govor. Šesta saborska sjednica držana 30. studenog 1865. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 40-41. (540); 3. govor. Osma saborska sjednica držana 14. prosinca 1865. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 44. (543); 4. govor. Trinaesta saborska sjednica držana 20. siječnja 1866. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 89-90. (544); Pojašnjenje. Četrnaesta saborska sjednica držana dne 22. siječnja 1866. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 91-92. (547); 5. govor. Dvadesetprva saborska sjednica držana dne 3. veljače 1866. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 175-176. (547); 6. kraći govor. 17. veljače 1866. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 274-275. (550); 7. kraći govor. 21. veljače 1866. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 309. (551); 8. govor. Četrdeset i peta saborska sjednica držana dne 8. ožujka 1866. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 430-432. (553); Posljednji, 9. govor. Šestdeset i prva saborska sjednica držana dne 18. prosinca 1866. Dnevnik Sabora 1865.-1867., str. 592. (558).

Zusammenfassung: Reden des Zagreber Erzbischofs Juraj Haulik in Kroatischen Landtag 1861 und 1865-1867, p. 561.

In diesem Beitrag schildert die Autorin die bisher unerforschte politische Tätigkeit des ersten Zagreber Erzbischofs, Kardinal Juraj Haulik. Die Schilderung umfasst 12 Reden, die J. Haulik während zwei Landtagsperioden 1861 und auch 1865-1867 hielt. Haulik war Landtagsmitglied nach seinem Dienst als Zagreber Erzbischof (also Virilmitglied). Während der sehr wichtigen politischen staatlich-rechtlichen Festlegung der Beziehungen mit Ungarn und Österreich, die auf der Tagesordnung des Kroatischen Landtags in der 60-er Jahren vorigen Jahrhunderts waren, vertrat Erzbischof Haulik konsequent die klare politische Stellungnahme: Kroatien kann einen Bund mit Ungarn eingehen, erst nachdem Ungarn die Selbständigkeit, Unabhängigkeit und territoriale Integrität Kroatiens anerkannt hat. Falls Ungarn das nicht tut, soll Kroatien seine staatlichen Beziehungen unmittelbar mit dem Kaiser regeln. In diesem Sinne setzt er sich dafür ein, daß der Kroatische Landtag seine Vertreter in den Wiener Staatsrat als das Zentralparlament schickt. Erzbischof Haulik respektierte den Keiser als den legalen Souverän und teilte nicht die Meinung mancher Landtagsmitglieder, die sich für die Vereinigung aller südslawischen Völker einsetzten, denn eine derartige Vereinigung war keine Garantie für eine bessere Zukunft Kroatiens, und konnte auch nur auf dem blutigen Wege Verwirklichkeit werden. Gerade diese Stellungnahme rückte Haulik an den Rand in der künftigen geschichtlichen Bewertung, besonders im ehemaligen Jugoslawien. Durch die Deutung der geschichtlichen Umstände, in welchen die erwähnten Reden gehalten wurden, sowie durch dessen Veröffentlichung, lasst die Autorin Raum für ein richtiges und positives Urteil über Erzbischof Haulik und seine politische Tätigkeit.

Prikazi knjiga

Josip BARBARIĆ, Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije (Monumenta historica episcopatus Zagrabienseis), svezak V. (1395.-1420.). Skupio i priredio Andrija Lukinović. Izd. Kršćanska sadašnjost i Arhiv Hrvatske (danas: Hrvatski državni arhiv). Croatica christiana – Fontes 3, Monumenta historica 1. Zagreb, 1992., stranica I-VI + 1-714. Str. 563-565.

Josip BARBARIĆ, Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije (Monumenta historica episcopatus Zagrabienseis), svezak VI. (1421.-1440.). Skupio i priredio Andrija Lukinović. Izd. Kršćanska sadašnjost i Hrvatski državni arhiv. Croatica christiana – Fontes 4, Monumenta historica 2. Zagreb, 1994., stranica I-VII + 1-772. Str. 565-567.

Josip BARBARIĆ, Andrija Lukinović, Zagreb – devetstoljetna biskupija. Izd. Nadbiskupski duhovni stol – Glas Koncila, Zagreb, 1995., str. 1-488. Str. 567-569.

Josip BARBARIĆ, Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Izd. Školska knjiga, Zagreb, 1995, str. I-XXII + 1-543. Ilustracije crno-bijele i u boji. Autori: J. Batelja, L. Dobronić, J. Kolarić, M. Korade, A. Lukinović, V. Magić, O. Maruševski, S. Razum, A. Sekulić, J. Sopta, A. Szabo i F. Šanjek. Str. 570-571.

Josip BARBARIĆ, Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094.-1994. Zbornik u čast kard. Franje Kuharića (Novem saecula Dioecesis Zagrabiensis. Miscellanea in honorem Francisci cardinalis Kuharić). Izd. Nadbiskupija zagrebačka i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odbor za organiziranje znanstvenoga skupa o 900. obljetnici Zagrebačke biskupije, Zagreb, 1995, str. I-XII + 1-703. Str. 571-574.

Pravila (Statut) Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“. Str. 575-580.

TAJNIK, Ljetopis Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“. Str. 581-605.

I. Osnivačka skupština (581); II. Sjednice Upravnog odbora (589): Prva sjednica (589), Druga sjednica (591), Treća sjednica (596), Četvrta sjednica (598), Peta sjednica (602); III. Sastanak uredništva (605).

TAJNIK, Popis društvovnih članova. Str. 607-612.

TAJNIK, Popis svjetlopisa. Str. 613-615.

Stjepan RAZUM, Kazalo osoba, mjesta i pojmova. Str. 617-685.

Naručbenica

knjiga_tkalcic_1a

Tkalčić.
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije.
1./1997.

Zagreb, 1997
688 stranica.

cijena: 100 kn (+odpremnina)

Ime i prezime / Naziv pravne osobe *

Ulica i kućni broj *

Mjesto *

Poštanski broj *

Država *

Telefon *

GSM

E-adresa

Broj primjeraka *

* Molimo Vas da upišete svoje podatke u pripadajuća polja kako bismo mogli zaprimiti Vašu naručbu. Kontaktirat ćemo Vas u najkraćem mogućem roku. Hvala!


Ključne riječi:,