Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 9./2005.

U prilogu se na temelju raščlambe svega poznatog izvornoga gradiva prikazuje pred­turska povijest samostana Sv. Margarete u Bijeli (kod Daruvara), jedinog pouzdano dokumentiranog benediktinskog samostana na području srednjovjekovne Zagrebačke biskupije. Prema sačuvanim izvorima, taj je samostan izrastao iz svojevrsne podružnice koju je na svome posjedu u zapadnom prigorju Papuka osnovala opatija Sv. Margarete iz srijemskoga Grabova. Poslije višedesetljetne krize uprave u potonjoj opatiji, ustanova u Bijeli postala je tijekom zadnje trećine 14. stoljeća glavno sjedište opata i pravi samostan. Slijed opata i neredovničkih nadarbenika (komendatara) prekinuo se na duže vrijeme oko prijeloma 15. i 16. stoljeća, kada je utvrđena opatija u Bijeli skupa sa svojim velikim vlastelinstvom dospjela u ruke jajačkih banova, a redovnički život u njoj zamro. Poslije obnove 1513. opatija je pod vrhovništvom panonhalmskih opata poživjela do 1530-ih godina, kada se pred neposrednom prijetnjom turskoga osvajanja konačno ugasila.

Dans la présente étude, on se propose de démontrer, sur fond d’analyse de tout le matériel original connu, l’histoire précédant la période de l’occupation ottomane du couvent bénédictin de Sainte-Marguerite à Bijela (près de Daruvar), qui constitue le seul couvent bénédictin dépendant de l’évêché médiéval de Zagreb sur lequel on soit en possession d’une documentation fiable. Selon les sources qui parvinrent jusqu’à nous, ledit couvent est censé hériter d’une sorte de filière que l’abbaye de Sainte-Marguerite de Grabovo au Srijem fonda sur sa propriété située dans les environs de la montagne Papuk (dans sa partie Ouest). A la suite d’une crise qui avait affecté, pendant plusieurs décennies, la susdite abbaye, l’établissement de Bijela devint, durant le dernier tiers du XIVième siècle, le siège de l’abbé et assuma les fonctions d’un véritable couvent. La suite des abbés et des commendataires se vit interrompue, pour une période plus longue, à la fin du XVième et au début du XVIième siècles, lorsque l’abbaye fortifiée de Bijela, ensemble avec sa propriété féodale, tomba en mains des bans de Jajce, ce qui amena également l’interruption de la vie religieuse de l’abbaye. Après la restauration de 1513, l’abbaye continua à exercer ses fonctions, sous l’autorité de l’abbaye de Panonhalm, jusque dans les années 1530, lorsqu’elle s’éteignit finalement devant une menace immédiate de l’occupation turque. Traduit par Jelena Puškarić.

Komunistički je režim agrarnom reformom, provedenom od 1945. do 1948. godine, oduzeo Zagrebačkoj nadbiskupiji i njenim župama oko 82% obradivog zemljišta. Time je Zagrebačka nadbiskupija, kao i ostale biskupije u Jugoslaviji, došla u vrlo težak materijalni položaj. No, tu nije bio kraj. Naime, nakon svršene agrarne reforme, država je na ono malo zemljišta koje je ostalo crkvi, nametnula takve poreze i druga davanja, da ih mnoge župe nisu mogle podmiriti. U takvim prilikama župe su tražile odobrenje Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu za otuđenje većega dijela zemljišta u korist seljaka ili poljoprivrednih zadruga, s ciljem da isti preuzmu plaćanje obveza prema državi. S obzirom na to da Nadbiskupski duhovni stol, po crkvenim zakonima, to nije mogao odobriti, tražio je odobrenje od Svete Stolice. Sveta Stolica je, shvativši prilike u kojima se nalazi Crkva u Jugoslaviji, odobrila crkvenim vlastima u Jugoslaviji da daju odobrenja za otuđenje nadarbinskoga zemljišta.

Župnici i upravitelji župa masovno su tražili odobrenja od svojih crkvenih vlasti za otuđenja većega dijela nadarbinskoga zemljišta. Najveći dio zemljišta davan je preko kotarskih narodnih odbora (KNO) seljačkim radnim zadrugama na korištenje, a ponekad i u trajno vlasništvo. Jedan dio zemljišta župnici su uspjeli i dati u zakup ili prodati. Za prodaju zemljišta nije uvijek bio razlog visina poreza, nego i nedostatak novca za popravak župnih dvorova i crkvi, stradalih u ratu.

Kada su 1950-tih godina nastali povoljniji porezni uvjeti i kada su prestajale postojati seljačke radne zadruge, župe su zahtijevale povrat otuđenoga zemljišta. Međutim, kotarski narodni odbori odbijali su zemljište vratiti, te su ga gruntovno prenosili u svoje vlasništvo, tvrdeći da im je isto darovano u trajno vlasništvo. Župe su to osporavale u sudskim parnicama, tvrdeći da nisu imale potrebito odobrenje od crkvenih vlasti za davanje zemljišta u trajno vlasništvo, nego samo na korištenje. Te sudske sporove župe su uglavnom gubile, osim u onim slučajevima gdje je u ugovoru bilo izričito navedeno da se zemljište daje na privremeno korištenje.

Tako je Katolička crkva pod pritiskom od države nametnutih prilika ostala bez još jednog dijela svoje imovine i došla u još teži materijalni položaj, što je državi i bio cilj, nadajući se da će je tako oslabiti i u njenom duhovnom djelovanju.

The communist regime confiscated about 82% of cultivable land previously owned by the Zagreb Archdiocese and its parishes in the period from 1945 till 1948. As such the Zagreb Archdiocese like other Dioceses in Yugoslavia resulted in the very difficult financial position. Nevertheless, this was not the end. After the agrarian reform was carried out, the State imposed unbearable land taxation that was left into ownership of parishes. In such circumastances the parishes seeked the Archdiocesan Chancellery Office for asssistance to approve that the land be temporarily granted to the people who themselves would pay these txes. Since the Archdiocesan Office did not have the authority to do this, it had to consult the Holy See. The Holy See, understanding the circumstances in Yugoslavia, approved the decision.

Priests and curates asked permission from the Church authorities to forfit the majority of the donated land to farmers. Most of the land was granted via the the Distric People’s Commitees which granted the land to cooperative farmers to cultivating and sometime the land became their porperty. Priests managed to lease or sell part of the land. The reason to sell was not only due to the increased tax, but also the lack of money needed to repair and to build presbyteries and churches damaged and destoyed during the war.

When in 1950’s more convenient land taxes were introduced and the cooperative farmers ceased to exist, the parishes demanded that the land be returned. However, the District People’s Committees denied the Church’s demands and registered this land as their property claiming that it had been permanently granted to them and refused to give tha land back to its owners, the Church. The land registrations, claiming the land on the statements that it was given to them into ownership and not only on beneficiary user basis.

The parishes filed legal proceedings claiming that they did not have the authority to grant the Church land on a permanent basis but only temporarily. The parishes usually lost these legal disputes, except for the cases where the contract explicitly stated that the land was given to people on temporary basis.

This is how through preassure by the State and imposed circumstances that the Church lost another part of its property and was put into an even more difficult material position which after all was the aim of the state with the intention of weakening the Church and its spiritual care. Translated by Ivana Tonžetić, s. Anđelita Šokić.

U godini koju je Crkva označila godinom Euharistije, prikladno je prisjetiti se Euharistijskog kongresa koji je nadbiskup Antun Bauer priredio u Zagrebu 1930. godine. No povod prisjećanju nije dozivanje u pamet duhovnih poruka s kongresa, nego političko ozračje u kojem je kongres održan.

Položaj Hrvata općenito i katoličkog svećenstva napose u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji pogoršao se uvođenjem kraljevske diktature 1929. godine. Mnogi su, naime, zbog vrlo bezazlenih razloga poput nošenja hrvatske trobojnice u bilo kojem obliku završavali na sudovima ili trpjeli žandarmerijske i policijske batine. Pojačao se policijski nadzor nad pučanstvom, a katolički svećenici našli su se na posebnu udaru policijskoga nadzora.

I Euharistijski kongres u Zagrebu 1930. godine bio je obilježen poli­cij­skim nadzorom i žandarmerijskim šikaniranjem. Ovaj je rad temeljen na policijskim izvješćima o pripremama za kongres te o praćenju nekih sveće­ni­ka i političkih djelatnika. Svećenici su bili praćeni i ranije, o čemu se tako­đer podastiru isprave, te su pripreme za kongres bile samo nastavak tih praćenja.

Kongres je ipak bio mirno slavlje katoličkih vjernika na kojem se dogodio jedva koji manji politički incident. Vjernici su, nedvojbeno, bili svjesni kakvo političko značenje ima vjersko slavlje bez izazivanja vlasti na drastične poteze. To nije spriječilo zagovaratelje jugoslavenskog integralizma da nastave s napadima, kako na Euharistijski kongres, tako i na Katoličku crkvu općenito, o čemu se daju neki pokazatelji.

Dans l’année que l’Eglise plaça sous le signe de l’Eucharistie, il convient de se rappeler le Congrès eucharistique que l’archevêque Antun Bauer organisa à Zagreb en 1930. Cependant, le motif de ce rappel ne correspond pas au recensement mental des messages spirituels formulés par les participants du congrès, mais bien à une mise en valeur de l’ambiance politique dans laquelle le congrès se déroula.

La position du peuple croate en général, et du clergé catholique en particulier, au Royaume des Serbes, Croates et Slovènes / en Yougoslavie, se vit aggravée par la mise en place de la dictature royale de 1929. Nombreux étaient ceux qui, pour raisons mineures, telle que le port du tricolore croate sous quelque forme que ce soit, finissaient devant les tribunaux ou subissaient des représailles de la part des gendarmes et de la police. La surveillance policière de la population s’intensifia tandis que les membres du clergé catholique se trouvèrent sous un coup particulièrement violent du contrôle policier.

Le Congrès eucharistique tenu à Zagreb en 1930 était, lui aussi, marqué par l’exercice de la surveillance policière et par les représailles exercées par la gendarmerie. La présente étude se fonde sur les rapports policiers concernant les préparations pour le congrès et les résultats de la mise sous surveillance de certains membres du clergé et de certains hommes politiques. Les membres du clergé se trouvaient déjà sous contrôle policier, ce qui est également corroboré par les documents, si bien que les préparations pour le congrès ne constituèrent que la suite de cette surveillance.

Cependant, le congrès se passa dans une ambiance tranquille de fête catholique, marqué seulement par un ou deux mineurs incidents politiques. Les fidèles étaient, sans doute, conscients de l’envergure politique de cette fête catholique, en se gardant de toute manifestation ostentatoire ou provocation susceptible d’amener la mise en place, par le gouvernement, des mesures drastiques. Cela n’empêcha pas les partisans de l’intégrisme yougoslave de continuer leurs assauts tant sur le Congrès eucharistique que sur l’Eglise catholique en général, ce qui est illustré par quelques indicateurs. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac, mladi povjesničar umjetnosti, u ovom radu obrađuje donatorsku i naručiteljsku djelatnost zagrebačkoga kanonika Ivana Znike (1629.-1706.). Na temelju dosadašnje literature, kao i vlastitim istraživanjem, pisac je ustanovio da je kanonik Znika pripadao kulturnom krugu zagrebačkoga biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića, kojemu su pripadali još Pavao Ritter Vitezović i kanonik Ivan Josip Babić. Ivan Znika doveo je u Zagreb onodobne istaknute umjetnike i njihova djela. Znika je po svojim naručiteljskim i dobročiniteljskim činima zaslužan za pojavu mramornih kipova u Zagrebu. Najpoznatije Znikino djelo, do danas u cijelosti sačuvano, je kanonički dvor u Zagrebu na Kaptolu br. 28, koji se i danas uobičajeno naziva “Znikina kurija”.

Ovaj rad mladoga povjesničara umjetnosti, člana Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, je njegov dotjerani diplomski rad koji je izradio pod vodstvom dr. Sanje Cvetnić i obranio 2005. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Der Autor, ein junger Kunsthistoriker, beschäftigt sich in dieser Arbeit mit der Spenden- und Auftragstätigkeit des Zagreber Kanonikers Ivan Znika (1629-1706). Aufgrund der bestehender Literatur, sowie eigener Forschung, stellte er fest, dass Kanoniker Znika dem Kulturkreis um Zagreber Bischof Aleksandar Ignacije Mikulić angehörte, zu welchem auch noch Pavao Ritter Vitezović und Kanoniker Ivan Josip Babić zählten. Ivan Znika brachte nach Zagreb damalig bedeutende Künstler und ihre Werke. Seiner Auftrags- und Wohltätigkeit ist das Erscheinen von Marmorstatuen in Zagreb zu verdanken. Das bekannteste Werk von Znika, das bis heute vollständig erhalten ist, ist die Kanonikal-Kurie in Zagreb, Kaptol 28, der auch heute gebräuchlich “Znikas Kurie” geheissen wird.

Diese Arbeit des jungen Kunsthistorikers und Mitglieds des Vereins für Geschichte des Zagreber Erzbistums, ist seine erweiterte Diplomarbeit, die er unter der Betreuung von Dr. Sanja Cvetnić erarbeitete. Seine Diplomprüfung bestand er 2005 an der Philosophischen Fakultät der Universität in Zagreb, am Lehrstuhl für Kunstgeschichte. Übersetzung Danijela Marjanić.

U ovoj raspravi, na temelju neobjavljene i objavljene arhivske građe te literature, predstavljamo Katedru (stolicu) kanonskoga prava Bogoslovnoga fakulteta prvog Sveučilišta u hrvatskom narodu, danas Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U prvom dijelu članka riječ je o tradiciji kanonskopravne izobrazbe i znanosti na hrvatskom području od srednjega vijeka do 1874. godine. Crkveno pravo se proučavalo, poučavalo, tumačilo i primjenjivalo i prije postojanja katedre, ali je neosporno da ono dobiva važnost i veću djelo­tvornost s ustanovljenjem te osnovne znanstveno-nastavne jedinice koju čine predmeti crkvenoga prava i s njim povezane srodne znanstvene discipline. Ove godine je 280. obljetnica Katedre kanonskoga prava, koja je ustanovljena u sklopu novonastale isusovačke Zagrebačke akademije (1669.-1773.). Najveće zasluge za osnutak te katedre ima Juraj Plemić, a prvi pročelnik i profesor je postao Franjo Janešić, akademske godine 1726./1727. Nakon ukinuća Isusovačkog reda (1774.) Marija Terezija ‘Kraljevskim dobrohotnim nalogom o sustavu studija’ od 5. kolovoza 1776. (dakle, prije 230 godina) preuredila je generalni studij u Kraljevsku akademiju znanosti s Bogoslovnim, Pravnim i Mudroslovnim fakultetom. Na Bogoslovnom i Pravnom fakultetu obvezatni predmet je bio kanonsko pravo, koje je kao prvi profesor predavao zagrebački kanonik Franjo Milašinčić.

Kada je Hrvatski sabor 13. siječnja 1874. proglasio ‘Zakonski članak ob ustrojstvu sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu’ od 5. siječnja 1874., utemeljena su u okviru modernog hrvatskog Sveučilišta četiri fakulteta: Bogoslovni (teološki), Pravno- i državoslovni (pravni), Mudroslovni (filozofski) i Liječnički (medicinski) fakultet. Od osnivanja modernoga Sveučilišta, Bogoslovni i Pravni fakulteti imali su i katedre kanonskoga ili crkvenoga prava. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu postojala je katedra kanonskoga prava do 1946. Od tada do danas ne postoji niti izborni predmet one discipline koja je na tom Fakultetu od osnutka modernog Sveučilišta bila jedna od devet katedri.

U drugom dijelu rasprave pišemo o Katedri kanonskoga prava Bogoslovnog fakultetu u Zagrebu, od osnivanja modernog Sveučilišta 1874. do danas. Iznosimo kratku povijest Katedre u tom razdoblju te predstavljamo nastavnike i navodimo suplente koji su svoj rad i znanje uložili na dobrobit ljudi i ustanova.

Dans la présente étude, on se propose d’esquisser le portrait de la Chaire de droit canonique à la Faculté de théologie, agissant dans le cadre de la première université croate, dont la Faculté de théologie catholique de l’Université de Zagreb est aujourd’hui héritière.

Dans la première partie du texte il sera question de la tradition concernant la formation en droit canonique ainsi que la science y correspondante, sur le territoire croate depuis le Moyen Age jusqu’à l’an 1874. Le droit ecclésiastique faisait déjà l’objet d’études, d’enseignements, d’explications et d’applications avant la constitution de ladite chaire, mais il est indéniable qu’il gagne en importance et en efficacité avec l’établissement de cette unité scientifique enseignée de base, composée des matières concernant le droit ecclésiastique et les disciplines scientifiques y apparentées. Cette année on fête les 280 ans de la constitution de la Chaire de droit canonique, fondée dans le cadre de la nouvellement créée, sous l’autorité jésuite, Académie de Zagreb (1669 – 1773). Les plus grands mérites pour la fondation de cette chaire vont à Juraj Plemić, tandis que le titre de premier professeur et chef de chaire revient à Franjo Janešić, qui s’acquittait desdites fonctions dans le cours de l’année académique 1726/1727. Après la suppression de l’ordre des Jésuites (1774), Marie–Thérèse réforma, par son ‘Bienveillant édit royal sur l’organisation des études’ du 5 août 1776 (ça fait donc 230 ans de la publication), les études générales en les regroupant dans le cadre de l’Académie royales des sciences avec, dans sa composition, les facultés de théologie, de droit et de médecine. Au programme des facultés de théologie et de droit, figurait, en tant qu’une des matières obligatoires, le droit canonique, enseigné par le chanoine zagrébois, Franjo Milašinčić, en tant que premier professeur de la matière.

Lorsque le Parlement croate (Sabor) proclama, le 13 janvier 1874, ‘L’article de loi sur l’organisation de l’Université de François – Joseph Ier à Zagreb’, furent fondées, dans le cadre de l’Université croate moderne, quatre facultés: de théologie, de droit, de lettres et de médecine. Dès la fondation de l’Université, la Faculté de droit et celle de théologie possédaient également les chaires de droit canonique ou ecclésiastique. Une chaire de droit canonique avait existé, à la Faculté de droit de Zagreb, jusqu’à l’an 1946. Dès lors jusqu’à nos jours, il n’existe même pas de matière optionnelle correspondante à la discipline qui avait constitué, depuis la fondation de l’Université croate moderne, l’une de ses neufs chaires principales.

La deuxième partie du texte est consacrée à la Chaire de droit canonique à la Faculté de théologie de Zagreb, depuis la fondation de l’Université croate moderne (1874) jusqu’à nos jours. On se propose d’y présenter un précis historique de ladite chaire dans la période citée ainsi que les professeurs et les suppléants qui contribuèrent, par leurs efforts et leur savoir, au bien-être des gens et des établissements. Traduit par Jelena Puškarić.

Nalazeći se na granici dvaju carstava: habsburškoga i osmanskoga, koprivnička župa je svoje najteže trenutke proživljavala početkom 17. stoljeća. Dio kanonskoga zapisnika koprivničke župe iz 1615. jedan je od pokazatelja toga teškog stanja.

Being on the borderline between two great empire: the Habsburg and the Ottoman, Koprivnica parish was, in later war activities, to spend the hardest times in the beginning of 17th century. This canon report of Koprivnica parish from 1615 is part of this situation.

Pisac opisuje život glazbenog odgojitelja i sakupljača glazbenoga narodnoga blaga Miroslava Vuka Croate. Rodio se 18. svibnja 1930. u Mačkovcu kod Čakovca. Od mladosti se bavio sviranjem orgulja. Nakon svladanih objektivnih poteškoća, završio je Državnu muzičku školu u Zagrebu (1956./1957.-1961.), kao i Muzičku akademiju u Zagrebu (1962.-1967.). Dugogodišnji je glazbeni odgojitelj u Osnovnoj školi “Kustošija” u Zagrebu (1960.-1993.). Ne osnovavši vlastitu obitelj, potpuno se posvetio odgoju djece, kao i mnogim kulturnim djelatnostima, a osobito istraživanju hrvatske glazbene baštine. Objavio je više knjiga, a u raznim časopisima napisao je mnoge članke. Popis svih knjiga i članaka sastavni je dio ovog životopisa. Umro je 31. listopada 2005. u Zagrebu, a pokopan je na gradskom groblju u Čakovcu.

Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” zahvaljuje se ovim životopisom svome redovitome članu, Miroslavu Vuku Croati, koji je jedan od 19 osnivača Društva.

L’autore descrive la vita del pedagogo musicale ed etnomusicologo Miroslav Vuk Croata. Nacque il 18 maggio 1930 a Mačkovec presso Čakovec. Dalla giovinezza suona l’organo. Dopo aver superato certi problemi obiettivi, compì la Scuola musicale statale a Zagreb (1956/1957-1961), come anche l’Accademia musicale a Zagreb (1962-1967). Per molti anni ha rivestito la carica di pedagogo musicale nella Scuola elementare “Kustošija” a Zagreb (1960-1993). Non avendo la propria famiglia, si consacrò totalmente all’educazione dei fanciulli, nonché alle molte attività culturali, specialmente alla ricerca dell’eredità musicale croata. Ha pubblicato diversi libri, e nelle diverse riviste ha scritto molti articoli. L’elenco di tutti i libri ed articoli fa la parte integrale di questa biografia. Morì il 31 ottobre 2005 a Zagreb ed è stato sepolto nel cimitero della città di Čakovec.

Con questa biografia la nostra Società per la storia dell’arcidiocesi di Zagreb “Tkalčić” intende rendere omaggio e ringraziare al suo membro ordinario, Miroslav Vuk Croata, che è uno dei 19 membri fondatori.

Pisac, član Družbe “Braća hrvatskoga zmaja”, predstavlja 16 članova te Družbe koji su u njoj obnašali službe meštra kapelana i njihovih zamjenika, tijekom stotinu godina njezina postojanja. To su: mons. Janko Barlè (1869.-1941.), Filip Hajduković (1879.-1961.), Mihovil Pavlić (1872.-1950.), Vladimir Kerdić (1876.-1940.), Edmund Šlumpf (1868.-1944.), dr. Franjo Rant (1886.-1947.), Zlatko Kolander (1877.-1941.), dr. Milan Ivšić (1887.-1972.), mons. Milan Crnek (1876.-1942.), Vjekoslav Noršić (1880.-1953.), dr. Mijo Selec (1894.-1956.), mons. dr. Franjo Grundler (1893.-1973.), dr. Juraj Kolarić (1938.-), dr. Stjepan Kožul (1947.-), mons. Josip Šantić (1946.-) i Dragutin Komorčec (1935.-). Svi su svećenici Zagrebačke nadbiskupije, osim Josipa Šantića koji je svećenik Hvarske biskupije, odnosno sada Vojne biskupije u Republici Hrvatskoj.

L’autore, il membro della Società “I fratelli del dragone croatico”, presenta 16 membri di questa Società, i quali hanno detenuto la carica di maestri cappellani e di loro sostituti, durante cento anni della sua esistenza. Questi sono: mons. Janko Barlè (1869-1941), Filip Hajduković (1879-1961), Mihovil Pavlić (1872-1950), Vladimir Kerdić (1876-1940), Edmund Šlumpf (1868-1944), dr. Franjo Rant (1886-1947), Zlatko Kolander (1877-1941), dr. Milan Ivšić (1887-1972), mons. Milan Crnek (1876-1942), Vjekoslav Noršić (1880-1953), dr. Mijo Selec (1894-1956), mons. dr. Franjo Grundler (1893-1973), dr. Juraj Kolarić (1938-), dr. Stjepan Kožul (1947-), mons. Josip Šantić (1946-) e Dragutin Komorčec (1935-). Tutti sono i sacerdoti dell’arcidiocesi di Zagreb, eccetto Josip Šantić, il quale e il sacerdote della diocesi di Hvar, cioè adesso della diocesi militare nella Repubblica di Croazia. Traduzione di Stjepan Razum.

Četvorica župnika u župi Ruševo, Požeškoga dekanata Zagrebačke nadbiskupije, a danas Požeške biskupije, koji su djelovali u župi za moga djetinjstva i mladenaštva, ostali su mi u tako živom sjećanju da osjećam potrebu i sada, nakon više od pola stoljeća, nešto o njima reći. To su Stjepan Kalamari, Ivan Kokša, Dragutin Jesih i Lorand Mathesz. Istina je da su dvojica od njih umrli kad mi je bilo 7 i 8 godina, ali su oni bili toliko omiljeni u župi da se je o njima godinama i nakon smrti mnogo pričalo, pa su mi i oni ostali u živom sjećanju. O njima postoje i zapisi u knjigama i člancima, što nije slučaj za ostalu dvojicu. Posebno je dojmljivo što je jedan od župnika umro mlad, s 36 godina života, a dvojica nasilnom smrću, ne navršivši ni 50 godina života.

Obično se u raznim župnim ili dekanatskim monografijama o župnicima govori samo najkraće: godina rođenja, godina zaređenja i godine provedene u župi. Međutim, župnici pojedinih župa zaslužuju da se o njima kaže nešto više, pa i sjećanja onih, koji su ih dobro poznavali. U ovoj raspravi ne će biti u potpunosti obrađeno sjećanje na navedene župnike, jer bi se o sjećanjima na njih mogla napisati i knjiga. Ovdje se daje samo djelomično sjećanje prilagođeno jednoj raspravi, odnosno članku.

I quattro parroci della parrocchia di Ruševo, del decanato di Požega dell’arcidiocesi di Zagreb, oggi della diocesi di Požega, i quali hanno lavorato nella parrocchia nel tempo della mia fanciullezza e giovinezza, mi sono rimasti talmente nel vivo ricordo che anche adesso, dopo più di metà secolo, sento il bisogno di dire qualcosa di loro. Questi sono Stjepan Kalamari, Ivan Kokša, Dragutin Jesih e Lorand Mathesz. E’ vero che due di loro sono morti quando avevo 7 ed 8 anni (Stjepan Kalamari e Ivan Kokša). Però, loro erano tanto amati nella parrocchia che si parlava di loro anche tanti anni dopo la morte. Per questo motivo, anche loro, mi sono rimasti nel vivo ricordo. Di loro due esistono testimonianze nei libri e negli articoli, mentre questo non è il caso per altri due. Specialmente è impressionante il fatto, che uno di loro è morto giovane (Ivan Kokša), a 36 anni, mentre altri due hanno subito la morte violente (Dragutin Jesih e Lorand Mathesz), prima di aver compiuto 50 anni.

Nelle diverse monografie di parrocchie o decanati di parroci si parlava di solito soltanto in modo brevissimo: l’anno della nascita, l’anno dell’ordinazione sacerdotale e il periodo del loro servizio parrocchiale. I parroci delle singole parrocchie, però, meritano il discorso più ampio, infatti, anche le testimonianze di coloro che li conoscevano. In questo articolo non è stato scritto tutto quello che si può scrivere di loro, perché per questo ci occorebbe tutto il libro. Qui presento soltanto il mio ricordo parziale, adatto ad un articolo. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Spisateljica, inače arhivistica u Hrvatskom državnom arhivu, na poticaj mons. Matije Stepinca, župnika u župi Sv. Petra u Zagrebu u Vlaškoj ulici, uredila je župni arhiv te župe. U ovom članku prikazuje postupak sređivanja i stanje sređenosti. Donosi pregled arhivskih skupina i podskupina od kojih se župni arhiv Sv. Petra sastoji, te sadržajno opisuje navedene skupine i podskupine.

L’autrice, che è l’archivista nell’Archivio di Stato di Croazia, sollecitata dal mons. Matija Stepinac, parroco della parrocchia di S. Pietro a Zagreb, ha sistemato l’archivio di questa parrocchia. In questo articolo presenta il procedimento dell’ordinamento e lo stato dell’ordinatezza. Porta il prospetto dei fondi e sottofondi archivistici, dai quali archivio parrocchiale è composto, descrive anche il contenuto dei detti fondi e sottofondi. Traduzione di Stjepan Razum.

Nakon kraćeg uvoda u kojem ističe veličinu i značaj križevačkoga biskupa dr. Janka Šimraka, pisac predstavlja javnosti u cjelovitom obliku iskaz biskupa Šimraka o svojoj Križevačkoj biskupiji, što ga je dao istražiteljima OZNE 20. lipnja 1945. Objavljivanjem tog iskaza pisac doprinosi ispravljanju slike o biskupu Šimraku, što su je nagrdila mnoga protuvjerska i nazoviznanstvena djela objavljena nakon II. svjetskoga rata.

Dopo la breve introduzione, nella quale mette in rilievo la grandezza ed importanza del vescovo di Križevci dr. Janko Šimrak, l’autore presenta in modo integrale la deposizione di vescovo Šimrak sulla sua diocesi di Križevci. Questa deposizione il vescovo l’ha data agli inquisitori dell’OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda, cioè Reparto per la protezione del popolo) il 20 luglio 1945. Pubblicando questa deposizione, l’autore contribuisce alla correzione dell’immagine sul vescovo Šimrak, la quale è stata deformata con le molte opere antireligiose e cosìdette scientifiche, pubblicate dopo la Seconda guerra mondiale. Traduzione di Stjepan Razum.