Tkalčić
Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 12./2008.

Jugoslavenske komunističke vlasti su nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca (*8. V. 1898. †10. II. 1960.) sustavno pratile reakcije svjetskoga javnoga mnijenja, svjesne da će Stepinčeva smrt biti povod i za stvaranje slike o jugoslavenskom režimu i njegovu odnosu prema vjerskim i ljudskim pravima. Da bi ublažile tu sliku, odmah su najavile mogućnost normali­zacije crkveno-državnih odnosa, ističući da je smrću Stepinca nestala glavna prepreka koja je stajala na putu te normalizacije. U skladu sa željom stvaranja pozitivne slike o Jugoslaviji u svijetu bila je i odluka da se odobri Stepinčev pokop u zagrebačkoj prvostolnici. S druge strane, jugoslavenske su vlasti, svjesne Stepinčeva ugleda u hrvatskom narodu, kao i u katoličkom dijelu svijeta, strahovale od Stepinčeva mučeništva i najava o njegovoj mogućoj beatifikaciji. Zbog toga su sustavno pratili sva događanja koja su imala veze sa Stepincem i poduzimali sve moguće mjere da se spriječi njegova beatifikacija. U ovome sam radu, na temelju dosad uglavnom neobjavljenih izvora, nastojao prikazati ozračje u redovima komunističke vlasti nakon Stepinčeve smrti, odnosno njen obračun s umrlim Stepincem.

Conscient du fait que la mort du cardinal Alojzije Stepinac (*le 8 mai 1898 †le 10 février 1960) influencera la création de l’image du régime yougoslave et de son attitude envers les droits de l’homme et droits religieux, le gouvernement communiste yougoslave suivit de près, à la mort du cardinal, les réactions de l’opinion publique dans le monde. Afin d’adoucir cette image, le gouvernement annonça immédiatement la possibilité de normalisation des rapports entre l’Église et l’État, en soulignant qu’avec la mort de Stepinac disparut le principal obstacle qui barrait le chemin menant vers cette normalisation. La décision d’autoriser les funérailles du cardinal Stepinac à l’intérieur de la cathédrale de Zagreb doit être comprise dans le même contexte des efforts menant à la création d’une image positive de la Yougoslavie dans le monde. D’autre côté, conscient du renom dont Stepinac jouissait au sein du peuple croate ainsi que dans la partie du monde catholique, le gouvernement craignait fort le martyre de Stepinac et sa possible béatification. Ainsi le gouvernement suivait-il méticuleusement tous les événements concernant le feu cardinal et continuait à entreprendre toutes les mesures possibles afin d’entraver la procédure de sa béatification. Dans cet article, son auteur essaie de peindre, sur base de sources qui, jusque-là, et pour la plupart d’entre elles, ne furent pas publiées, le climat qui régnait dans les rangs du régime communiste après la mort de Stepinac, c’est-à-dire le “réglement des comptes” avec le feu cardinal auquel le régime recourut.

Traduit par Jelena Puškarić.

Josip Stadler (*24.I.1843. †8.XII.1918.) svećenik je Zagrebačke nadbiskupije i prvi nadbiskup vrhbosanski. Školovao se u Požegi, Zagrebu i Rimu, gdje je primio svećenički red 24. svibnja 1868. Nakon povratka iz Rima, u Zagrebu djeluje vrlo zauzeto u društveno-uljudbenom i crkveno-duhovnom životu, od 1869. do 1881., kada je imenovan prvim vrhbosanskim nadbiskupom. Nakon biskupskog ređenja, ponovno u Rimu, 20. studenoga 1881., svečano je uveden u nadbiskupsku službu u Sarajevu 15. siječnja 1882. U ovom radu spisateljica predstavlja odjek Stadlerova imenovanja nadbiskupom, u hrvatskoj javnosti. Taj odjek predstavlja na temelju pisanja tijekom 1881. godine u časopisima “Katolički list”, “Hrvatski učitelj”, “Glasnik Sv. Josipa” i “Vienac”.

Josip Stadler (*24.I.1843 †8.XII.1918) was a priest of the Zagreb Archdiocese and the first archbishop of Vrhbosna (Sarajevo). He was educated in Požega, Zagreb and Rome where he was ordained on 24 May 1868. After returning from Rome he was active in Zagreb in social-civilisational and church-spiritual life from 1869 to 1881, when he was appoint archbishop of Vrhbosna. After being consecrated as a bishop, once again in Rome – 10 November 1881, he was officially inaugurated to his archbishops’ service in Sarajevo on 15 January 1882. In the article the author presents the reactions to Stadler’s appointment in Croatian public. That reaction is based on the writing of the time in the “Katolički list” (The Catholic Paper), “Hrvatski učitelj” (The Croatian Teacher), “Glasnik Sv. Josipa”(St. Joseph’s Gazette) and “Vienac” periodicals.

Translated by s. Anđelita Šokić.

Zagrebački kanonik Kamilo Dočkal (*30.XII.1879. †7.VIII.1963.) pripada brojnoj skupini obrazovanih svećenika koji su svoje sposobnosti utkali u duhovni, znanstveni i uljudbeni život Crkve i Naroda, uvijek zauzeti za boljitak i napredak društva i zajednice u kojoj su se kretali, boravili i živjeli. No, kanonik Dočkal je izniman u toj skupini svojim životopisom (1), svojim uljudbenim i društvenim širokim obzorima (2), neobično plodnim i brižnim savjesnim i pouzdanim znanstvenim radom (3). Učinkovita, plodonosna je njegova zauzetost za skupljanje i čuvanje crkvene baštine (4), uključenost u vjerničko-društveni život svoga doba (5), njegova duhovna, svećenička i znanstvenička dosljednost i postojanost u osobnom životu (6). U radu se o tome raspravlja i na kralju promišlja o Kamilu Dočkalu i njegovu mjestu u hrvatskoj narodnoj i crkvenoj povjesnici (7). Uz rad je priložen popis važnijih djela Kamila Dočkala (8) i popis korištene literature (9).

Zagreb cannon Kamilo Dočkal (*30.XII.1879 †7.VIII.1963) belongs to that group of educated priests who wove their skills, both spiritual and scientific, into the civilised live of the Church and People always engaged in improving society and the community he lived and worked in. Dočkal however is an exception in that group with his biography (1); his civilisation and societal horizons (2); his unusually fruitful and conscientious and reliable scientific work (3); his fruitful and involvement in collecting and preserving church heritage (4); his involvement in the religious-social life of his era (5); his spiritual, priestly and scientific consistency and existence in his personal life (6). This article discusses these point and in the end analysis Dočkal and his position in Croatian national and ecclesiastic history (7). A supplement to the article presents a list of Dočkal’s significant works (8) and a list of reference literature (9).

Translated by s. Anđelita Šokić

U kolu vrsnih profesora zagrebačkoga Bogoslovnog fakulteta koji su u razdoblju između dva svjetska rata, okupljeni oko Hrvatske bogoslovske akademije u Zagrebu (1922.-1941.), namrli značajni znanstveno-teološki spisateljski opus, spada i profesor dr. Dragutin Kniewald, rođeni Zagrebčan. Školovao se u Rimu, te je 1914. godine zaređen za svećenika Senjske biskupije. Djeluje kao profesor senjskog Bogoslovnog učilišta od 1916. do godine 1921., a već je 1920. godine dodijeljen na stalnu službu Zagrebačkoj nadbiskupiji gdje preostali svoj radni vijek, do 1952. godine, djeluje kao profesor Bogoslovnog fakulteta. Pisac je knjiga i rasprava s područja crkvenih i drugih znanosti. Napisao je 20 knjiga i oko 300 znanstvenih rasprava. Točni broj objavljenih radova nije ustanovljen, jer neke svoje priloge Dragutin Kniewald nije podpisao. Umro je u Zagrebu, 5. svibnja 1979., u 90. godini života i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Zum Kreis der hervorragenden Professoren der Zagreber Theologischen Fakultät, die sich in dem Zeitraum zwischen den zwei Weltkriegen um die Kroatische theologische Akademie in Zagreb (1922-1941) versammelt und literarisch bedeutende wissenschaftlich-theologische Werke hervorgebracht haben, gehörte auch Pr. Dr. Dragutin Kniewald, geboren in Zagreb. Seine Ausbildung absolvierte er in Rom und im Jahr 1914 wurde er zum Priester des Bistums Senj geweiht. Von 1916 bis 1921 war er Professor an der Theologischen Lehranstalt in Senj, aber bereits 1921 bekam er eine feste Anstellung im Zagreber Erzbistum, wo er auch den Rest seines Berufslebens bis 1952 als Professor an der Theologischen Fakultät verbrachte. Er verfasste Bücher und Abhandlungen, in denen er sich mit theologischen und anderen wissenschaftlichen Themen auseinandersetzte. Er ist Autor von 20 Büchern und 300 wissenschaftlichen Abhandlungen. Die richtige Anzahl seiner veröffentlichten Arbeiten konnte jedoch nicht festgestellt werden, da er einige seiner Beiträge nicht unterzeichnet hat. Er starb mit 90 Jahren in Zagreb am 5. Mai 1979 und wurde auf dem Zagreber Friedhof Mirogoj beigesetzt.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Pisac u ovoj raspravi rasvljetljuje neka neriješena pitanja oko života poznate hrvatske novinarke i književnice Marije Jurić Zagorke (*Negovec, 2.III.1873. †Zagreb, 30.XI.1957.), tj. pitanja oko porijekla njezinih roditelja, broja i imena njihove djece – Zagorkine braće, njezinu povezanost s Jurićima iz Pavljana kod Bjelovara, prebivališta njezine obitelji i drugo. Roditelji su joj Ivan Ev. Jurić (*Pavljani, 16.XI.1843. †Lužnica, 13.X.1919.) i Josipa rođ. Domin (*Samobor, 12.III.1844. †Vrapče, 16.XII.1923.), koji su se vjenčali 17. veljače 1873. u župi Vrapče. Živjeli su zajednički na plemićkim imanjima: Negovec, Golubovec, Lužnica i Šenjugovo, te u Krapini. Rodili su petero djece, a to su naša Marija Jurić (*Negovec, 2.III.1873. †Zagreb, 30.XI.1957.), dijete nepoznatog imena i nadnevka rođenja, Berta Emilija Jurić (*Golubovec, 18.IV.1876. †Lužnica, 13.III. 1877.), Leonard Ivan Jurić (*Lužnica, 14.IX.1877. †Zagreb, 4.VIII.1961.) i Dragica Jelisava Jurić (*Lužnica, 26.II.1879. †Krapina, 14.XI.1897.).

Donoseći podatke o osobama i mjestima pisac ispravlja mnoge dosadašnje pogrješne podatke glede obitelji roditelja Marije Jurić Zagorke i nje same, te daje ključ za čitanje i razumijevanje Zagorkine romansirane autobiografije “Kamen na cesti”

Dans le cadre de cette étude son auteur jette la lumière sur certains aspects peu connus de la vie de la célèbre journaliste et écrivain Marija Jurić Zagorka (*Negovec, le 2 mars 1873 †Zagreb, le 30 novembre 1957), à savoir sur les questions de l’origine de ses parents, du nombre et des noms de leurs enfants – frères et soeurs de Zagorka, du lien qui lie sa famille aux Jurić de Pavljani près de Bjelovar, des lieux de résidence de sa famille et d’autres. Ses parents sont Ivan Ev. Jurić (*Pavljani, le 16 novembre 1843 †Lužnica, le 13 octobre 1919) et Josipa née Domin (*Samobor, le 12 mars 1844 †Vrapče, le 16 décembre 1923), qui se marièrent le 17 février 1873 dans la paroisse de Vrapče. Ils vécurent ensemble sur les propriétés nobiliaires de Negovec, Golubovec, Lužnica et Šenjugovo, ainsi que dans la ville de Krapina. Ils eurent cinq enfants. Ce sont: notre Marija Jurić (*Negovec, le 2 mars 1873 †Zagreb, le 30 novembre 1957), l’enfant du nom et de la date de naissance inconnus, Berta Emilija Jurić (*Golubovec, le 18 avril 1876 †Lužnica, le 13 mars 1877), Leonard Ivan Jurić (*Lužnica, le 14 septembre 1877 †Zagreb, le 4 août 1961) et Dragica Jelisava Jurić (*Lužnica, le 26 février 1879 †Krapina, le 14 novembre 1897).

En apportant ici des données concernant des personnes et des lieux, l’auteur corrige maintes données erronées, tenues jusqu’ici pour vraies, se rapportant aux familles respectives des parents de Marija Jurić Zagorka ainsi qu’à la personne de l’écrivain, et offre ainsi la clé de lecture et de compréhension de l’autobiographie romancée de Zagorka “La pierre sur la route”. Traduit par Jelena Puškarić.

U radu je prikazan dio rodoslovlja Čupora od Moslavine, najznačajnijeg roda srednjovjekovnog plemena Moslavačkih, nazvanih prema prastarom toponimu oko Moslavačke gore u Slavoniji, njihovom temeljnom posjedu. Osnovni cilj rada je rekonstrukcija stabla predaka poznatog kninskog i zagrebačkog biskupa Demetrija Čupora od Moslavine (br. 21) iz druge polovice 15. stoljeća, no obrađeni izvori omogućili su i daljnju rekon­strukciju, sve do gašenja roda u oba spola, na samom kraju 15. stoljeća. Kao temeljni izvori poslužili su spisi pavlinskog samostana u Gariću, drugog po starosti na području današnje Hrvatske, te najstarije isprave Zagrebačkoga kaptola iz zbirke “Stari kaptolski spisi” (Acta Capituli antiqua). Prikazano rodoslovlje ima šest koljena. Počinje utemeljiteljem Stjepanom od Moslavine (br. 1) iz druge polovice 13. stoljeća, koji je prvi ponio nadimak Čupor i što je zatim postalo obiteljsko prezime, a gasi se u muškom spolu 1492. godine, smrću još jednog Stjepana (br. 28), inače sinovca u drugom koljenu biskupa Demetrija, a u ženskom spolu smrću Katarine (br. 31), sestre toga posljednjeg Čupora, Stjepana. Rodoslovlje sadrži podatke o 31 pripadniku roda. Rad je tek jedan od priloga cjelovitoj povijesti roda, koju tek treba napisati.

Nello studio è presentata una parte della genealogia di Čupor de Moslavina. Si tratta della più importante famiglia della medioevale stirpe Moslavački, chiamata così secondo il più antico toponimo intorno al monte Moslavina nella Slavonia, dove si trovava il loro fondamentale latifondo. Lo scopo fondamentale dello studio è la ricostruzione dell’albero di antenati del noto vescovo di Knin e di Zagreb, Demetrio Čupor de Moslavina (N° 21) della seconda parte del Quattrocento. I fonti trattati hanno reso possibile anche una più avanzata ricostruzione della famiglia, fino all’estinzione della stirpe in tutti e due sessi nella fine del Quattrocento. Nella ricerca l’autore ha usato, prima di tutto, gli atti del monastero dei paulini a Garić, che è il secondo per ordine di anzianità dei monasteri dei paulini nel territorio della Croazia odierna. Ha usato anche i documenti del Capitolo di Zagreb, che si conservano dentro la raccolta “Acta Capituli antiqua”. La genealogia presentata ha sei generazioni. Comincia con il fondatore, Stefano de Moslavina (N° 1) della seconda metà del Duecento, il quale ha portato come primo il soprannome Čupor. Questo soprannome è diventato poi il cognome, e si estinse nel sesso maschile nel 1492 con la morte di un altro Stefano (N° 28), il quale era più lontano nipote del vescovo Demetrio. Nello sesso femminile la stirpe si estinse con la morte di Catarina (N° 31), la sorella di questo ultimo Čupor, Stefano. La genealogia contiene i dati sul 31 membro della stirpe. Lo studio presenta soltanto un contributo per la presentazione della storia completa della stirpe. Una completa storia è ancora da scrivere..

Traduzione di Stjepan Razum.

Pisac donosi životopis Andrije Novosela (*13.X.1935. †1.II.2008.), koji je rođen i proveo cijeli svoj život u Desincu pokraj Jastrebarskog. Bio je obiteljski čovjek. Sa svojom suprugom Ljubicom rođ. Galović rodio je troje djece: Stjepana, Ivana i Nevenku. Bio je zauzet u životu župne zajednice Sv. Ivana Krstitelja u Desincu, a poznat je u svojoj župi i okolnim mjestima kao dobar čovjek i dobar gospodar. Bio je član crkvenog odbora župe Desinec (1993.-1999.) i Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” (2001.-2008.). Posebnost ovog životopisa je u tome što se radi o osobi koja nije poznata u širem javnom životu Hrvatske, ali zbog njegova članstva u društvu “Tkalčić” ovim životopisom sada postaje poznat i toj široj javnosti. U prilogu životopisu donesena su dva oproštajna govora, izrečena na Novoselovu pogrebu, kao i popis svih članova roda Novosel iz Desinca s kraja 19. do početka 21. stoljeća, kao pomoć oblikovanju rodoslovlja roda Novosel iz Desinca.

The author presents biography of Andrija Novosel (*13.X.1935 †1.II. 2008), who was born and spent his entire life in Desinec near Jastrebarsko. He was a family man. He and his wife Ljubica (neé Galović) had three children: Stjepan, Ivan and Nevenka. He was involved in the life of the parish community in the parish of St. John the Baptist in Desinec and was known in his parish and surrounding towns as a good man and wise manager. He was a member of the parish choir in Desinec (1993-1999) and the “Tkalčić” Association of History of the Zagreb Archdiocese (2001-2008). The specifity of this biography is that it is about a person who is not know to the wider public in Croatia but due to his membership in “Tkalčić” he is now being introduced to the wider public. A supplement to the biography presents two speeches given at his funeral and a list of all the members of the Novosel family from Desinec from the end of the 19th century to the early 21th century as a guide to forming the genealogy of the Novosel family from Desinec.

Translated by s. Anđelita Šokić.

Pisac predstavlja rukopis poznatog povjesnika i zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića, o Zagrebačkom sjemeništu, iz 1754. godine, koji se sada prvi put objavljuje. Naslov rukopisa je “Stanje i računi Sjemeništa svećeničkoga podmladka stolne crkve zagrebačke, pod brigom Kaptola iste crkve, godine 1754.” U skladu sa sadržajem rukopisa, pisac piše o utemeljenju sjemeništa, te o njegovu ustroju sredinom 18. stoljeća, tj. tijekom trogodišta 1752.-1754. Nakon uvodne rasprave, dio koje je i popis svih tadašnjih pitomaca, pisac donosi cjeloviti latinski tekst Krčelićevog rukopisa.

L’autore presenta il manoscritto sul Seminario di Zagreb del 1754 del noto storico e canonico di Zagreb, Baltasare Adamo Krčelić. Questo manoscritto viene pubblicato adesso per la prima volta. Il titolo del manoscritto è “Seminarii clericorum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, sub cura eiusdem ecclesiae Capituli, status et rationes de anno 1754”. In conformità al contenuto del manoscritto, l’autore scrive sulla fondazione del seminario, come anche sulla sua struttura nella metà del Settecento, cioè durante il triennio 1752-1754. Dopo lo studio introduttivo, il cui parte è anche l’elenco di alunni, l’autore porta il completo testo latino del manoscritto di Krčelić.

Traduzione di Stjepan Razum.

Pavlinski samostan u Lepoglavi dao je podići oko 1400. godine Herman Celjski. Sve do njegova ukinuća 1786. godine bio je središte hrvatskih pavlina. Lepoglavski su pavlini u prvoj polovici XVIII. stoljeća dali oslikati svoju ljetnu blagovaonicu. Većinu oslika u baroknom slogu kasniji su povjesničari umjetnosti pripisali poznatom pavlinskom umjetniku Ivanu Rangeru. Zbog ukinuća samostana (1786.) i kasnijega potresa (1880.), te prenamjene samostanskih zgrada u zatvorsku cjelinu, zidni su oslici u najvećoj mjeri propali. Njihov nam je sadržaj posredno sačuvan i to preko opisa Izidora Kršnjavija (1878.), crteža Ferdinanda Quiquereza (1879.), te svjetlopisa Željka Jiroušeka i Đure Griesbacha (1938.-1939.). Na temelju tih izvora pisac nam predstavlja sadržaj slika, njihovo autorstvo, vrijeme nastanka i način propadanja.

Ovaj vrijedni rad mladoga povjesničara umjetnosti je njegov dotjerani diplomski rad, nastao pod vodstvom izvanredne profesorice, dr. zn. Sanje Cvetnić, koji je obranjen 24. travnja 2007. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Das Paulinerkloster wurde um das Jahr 1400 im Auftrag von Hermann von Cilli errichtet. Bis zu seiner Auflösung im Jahr 1786, galt es als Zentrum kroatischer Pauliner. Die Pauliner in Lepoglava haben in der ersten Hälfte des XVIII. Jhs. ihr Sommerrefektorium bemalen lassen. Die meisten Wandgemälde im Barockstil schrieben die späteren Kunsthistoriker dem bekannten Künstler und Pauliner Ivan Ranger zu. Aufgrund der Auflösung des Klosters (1786) und eines Erdbebens (1880), sowie seiner Umwandlung in ein Gefängniskomplex, wurden die Gemälde in grösstem Masse ruiniert. Ihr Inhalt ist in Schilderungen von Izidor Kršnjavi (1878), Zeichnungen von Ferdinand Quiquerez (1879), und Photographien von Željko Jiroušek und Đuro Griesbach (1938-1939) indirekt aufbewahrt worden. Aufgrund dieser Quellen stellt der Autor Inhalt, Urheberschaft, Entstehungszeit und Verfallsart der Waldgemälde dar.

Diese erwähnenswerte Arbeit des jungen Kunsthistorikers ist eigentlich seine überarbeitete Diplomarbeit, die unter der Leitung der außerordentlichen Professorin Dr. sc. Sanja Cvetnić entstanden ist. Die Diplomarbeit wurde am 24. April 2007 am Lehrstuhl für Kunstgeschichte der Philosophischen Fakultät der Universität Zagreb verteidigt.

Übersetzung Danijela Marjanić.

U ovom radu pisac predstavlja odnos katoličkih i pravoslavnih svećenika te muslimanskih vjerskih službenika prema izborima koji su održani 26. svibnja 1963. i 16. lipnja 1963. u komunističkoj Jugoslaviji. Zbog nedemokratskog načina vladanja, katolički svećenici su nakon Drugoga svjetskog rata samo neznatno sudjelovali na komunističkim izborima (koji u stvarnosti nisu bili izbori, jer je bio istaknut samo jedan kandidat, kojega su svi trebali zaokružiti). Zbog djelomično promijenjenih crkveno-državnih odnosa početkom 1960-tih godina, na izbore 1963. izišao je nešto veći broj katoličkih svećenika; na izborima za općinske skupštine, 26. svibnja 1963., sudjelovalo je 52% svih katoličkih svećenika, bogoslova i časnih sestara, a na izborima za republički Sabor i saveznu Skupštinu, 16. lipnja 1963., sudjelovalo ih je 54%. Premda je to bilo znatno povećanje u odnosu na predhodne izbore, komunističke vlasti nisu bile zadovoljne ni s tim brojem sudjelovatelja, pa je republička vjerska komisija podrobno raščlanila sve izborne podatke, kako bi u budućnosti postigla još bolje rezultate. Pisano gradivo vjerske komisije poslužilo je piscu kao temelj ovoga rada.

Dans l’article l’on présente l’attitude respective qu’adopta le clergé catholique, orthodoxe et musulman envers les élections tenues le 26 mai et le 16 juin 1963 dans la Yougoslavie communiste. Le régime non-démocratique d’après-guerre rendit insignifiante la participation des prêtres catholiques aux élections communistes, qui, en fait, n’étaient pas de vraies élections puisque les listes ne portaient qu’un seul candidat dont le nom il fallait entourer. Dû à des rapports partiellement changés entre l’Église et l’État au début des années 1960, les élections de 1963 virent une plus grande participation des prêtres catholiques au scrutin; aux élections municipales du 26 mai 1963 52% du nombre total des prêtres catholiques, séminaristes et religieuses accédèrent aux urnes, tandis qu’aux élections républicaines (pour le parlement /Sabor/ de la République socialiste de Croatie) et fédérales (pour le parlement fédéral à Belgrade) ce nombre se hissa à 54%. Bien qu’il s’agît, en nombre de participants, d’une augmentation considérable, comparée aux élections précédentes, le gouvernement communiste n’en fut pas content et chargea la commission républicaine aux affaires religieuses de mener une analyse détaillée des résultats des élections afin de pouvoir réaliser d’encore meilleurs résultats dans l’avenir. Les documents écrits de ladite commission servirent à l’auteur de cet article de base d’analyse.

Traduit par Jelena Puškarić.

Nakon što su u godišnjaku “Tkalčić” prikazane dvije područne kapele župe Sv. Josipa Radnika u Sisku-Galdovu (Sv. Ilije u Hrastelnici i Srca Isusova u Tišini Erdedskoj), u ovom se radu prikazuje i treća područna kapela navedene župe, kapela Svetih apostola Filipa i Jakoba u naselju Palanjek. Želja je župe Sv. Josipa Radnika da se u jubilarnoj godini, kad župa obilježava 40. obljetnicu svoga postojanja (1968.-2008.), prikaže i objavi povijest i treće njihove područne kapele. Neka to bude doprinos jubileju njihove župe.

Nachdem im Jahrbuch “Tkalčić” schon zwei örtliche Kapellen der Pfarrei von St. Joseph der Arbeiter in Sisak-Galdovo (Sankt Elias in Hrastelnica und Herzens Jesu in Tišina Erdedska) dargestellt wurden, wird in dieser Arbeit auch die dritte Kapelle der erwähnten Pfarrei, die Kapelle der Heiligen Apostel Philipp und Jakob im Ort Palanjek, vorgestellt. Es war der Wunsch der Pfarrei, dass zum 40. Jahrestag ihres Bestehens (1968-2008) die Geschichte ihrer dritten örtlichen Kapelle veröffentlicht wird. Möge dies der Beitrag zum Jubiläum dieser Pfarrei sein.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Rad prikazuje povijesni pregled i pastoralno poslanje unutar kapele “Corpus Domini”, na Trešnjevki, u župi Sv. Marka Krizina (Križevčana), u Zagrebu. Kapelu je podiglo Društvo Presvetog Oltarskog Sakramenta u sastavu Doma Božje Providnosti, koji je trebao biti duhovno središte za žensku mladež u ondašnjoj “crvenoj” Trešnjevki. Unutrašnjost kapele uređena je u stilu beuronske škole sakralne umjetnosti, a sagrađena je na spomen 13. stoljeća pokrštenja Hrvata. Glavno je poslanje kapele sveudiljno klanjanje ili trajno dnevno klanjanje (adoracija). Tu je zamisao izložio bl. Alojzije Stepinac, posebnom okružnicom iz 1943. godine. U razdoblju poslije 1945., kad je postojala opasnost da kapela nestane, posebnu je brigu o njoj vodio biskup Josip Lach, kao duhovnik Društva sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. On je kapelu povjerio sestrama Pohoda Marijina, koje su zajedno s upraviteljima kapele očuvale njezino poslanje.

Die Arbeit enthält einen historischen Überblick über die Kapelle “Corpus Domini” der Pfarrei St. Markus Krizin (von Križevci) im Zagreber Stadtteil Trešnjevka, sowie eine Darstellung ihrer pastoralen Sendung. Die Kapelle errichtete der Verein des Allerheiligsten Altarsakraments im Rahmen des Hauses der göttlichen Vorsehung, das als geistliches Zentrum für die weibliche Jugend im damaligen “roten” Stadtteil Trešnjevka dienen sollte. Das Innere der Kapelle wurde im Stil der Beuroner Kunstschule der Sakralkunst eingerichtet, und sie wurde zur Erinnerung an die dreizehn Jahrhunderte seit der Annahme des Christentums durch die Kroaten gebaut. Ihre Hauptmission besteht in der ewigen Anbetung oder ewigen täglichen Anbetung (Adoration). Dieses Vorhaben bestimmte in einem besonderen Rundschreiben aus dem Jahr 1943 der selige Alojzije Stepinac. In dem Zeitraum nach 1945, als die Gefahr bestand, dass sie aufgelöst wird, sorgte für sie besonders Bischof Josip Lach als Geistlicher des Vereins des Allerheiligsten Altarsakraments. Er hat mit der Kapelle und der Bewahrung ihrer Sendung die Schwester von der Heimsuchung Mariä sowie den Verwalter der Kapelle betraut.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Na temelju župne Spomenice, spisateljica daje povijesni presjek najznačajnijih događaja iz prošlosti župe Štrigova u razdoblju od 1334. do 1955., ali uz naglasak na događajima iz prve polovice 20. stoljeća. U članku se razmatra položaj župe Štrigova u općim, društvenim i političkim okolnostima prve polovice 20. stoljeća, te prije svega pitanje oko njezine teritorijalne cjelovitosti i osnutka župe u Raskrižju.

Sulla base del Libro della memoria della parrocchia di Štrigova, l’autrice presenta uno quadro storico dei più importanti eventi dal passato della parrocchia di Štrigova, dal 1334 fino al 1955. Un’accento particolare mette sugli eventi della prima metà del Novecento. Nell’articolo si considera il posto della parrocchia di Štrigova nelle generali e socio-politiche circostanze della prima metà del Novecento, e prima di tutto il problema dell’integrità territoriale e della fondazione della parrocchia di Raskrižje.

Traduzione di Stjepan Razum.