Miroslav AKMADŽA
Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji. Svezak III. 1961.-1964.

1. Knjigu koju držiš u rukama, poštovani čitatelju i poštovana čitateljice, treća je u knjižnom nizu s glavnim naslovom “Crkva i država”, u kojem nam pisac, dr. Miroslav Akmadža daruje sadržaj izvornih isprava i zapisnika o razgovorima, kao svjedočanstvo međusobnih susreta, pregovora i rješavanja poteškoća između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u nesretnoj i propaloj Jugoslaviji, a unutar nje osobito u republici Hrvatskoj. Ovaj svezak obuhvaća razdoblje četiriju godina (1961.-1964.). Kao i predhodna dva sveska (I. 2008. i II. 2010.), i ovaj nam pruža obilje raznovrsnoga sadržaja koji proizvire iz zamršenosti života hrvatskoga vjerničkoga naroda, koji je po svom povijesnom određenju većinski katolički, a kojemu je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut politički ustroj koji je u podpunosti bio komunistički i bezbožnički obojen.

Čitajući ove isprave i zapisnike razgovora, čovjek može neposredno doživjeti u kakvom je to neljudskom, nedemokratskom i neslobodnom političkom okviru živio hrvatski narod, ne tako davno, pred samo pedeset godina. Čitajući, dakle, te isprave čitatelji i čitateljice će naići na mnoštvo “bisera” ljudske gluposti, a za koje se željelo uvjeriti cijeli narod – i ne samo jedan, već mnoge narode, da su te gluposti zapravo pametne stvari, koje osiguravaju dobrobit pojedinca i cijele zajednice. Tadašnja takozvana “avangarda” ili predvodnici hrvatskoga i drugih naroda, a to su za sebe tvrdili komunisti, koji su vlast preuzeli prevratom i nakon izvršenoga genocida nad hrvatskim narodom, lišila je samu sebe svake logike i zakonitosti u postupanju, te je snagom sile željela nametnuti konačna rješenja i za pojedince i za cijeli narod. Za takav način vladanja bili su im potrebni doušnici i podložnici, koje su nalazili u svim slojevima društva, pa, nažalost, i među crkvenim službenicima.

Primjera nezakonitih i nerazumnih postupanja od strane predstavnika vlasti ova je knjiga puna. Ovdje ističem samo neke.

2. Nadbiskup Stepinac bio je strašna smetnja komunističkoj vlasti. Žalostno-smiješnim akrobacijama željeli su ga uništiti, za života, a i nakon smrti. U razgovoru biskupa Josipa Laha s tajnikom Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske, Zlatkom Fridom, 26. listopada 1961., tajnik Frid prigovara biskupu Lahu zbog kićenja Stepinčeva groba u zagrebačkoj prvostolnici. Zapisnik o razgovoru o tome svjedoči: Uz sam grob ponovno se nalaze svijeće sa trobojkom crven, bijeli, plavi, a ista trobojka nalazi se na lovorovom vijencu na samom grobu. Tajnik postavlja pitanje šta te trobojke trebaju predstavljati na grobu crkvenog poglavara, pa konstatira da se očito radi o veličanju Stepinca kao političara, tj. veličanju njega kao ratnog zločinca (ovdje str. 160). Žalosno je da jednom hrvatskom političaru, što je bio Zlatko Frid, smeta hrvatska trobojnica! Očito je da su hrvatski političari samo naizgled bili hrvatski političari, a u stvarnosti su provodili neku stranu politiku: srbsku, jugoslavensku, komunističko-nadnacionalnu i slično. Izgleda da se ovaj podanički hrvatski politički stav teško mijenja, pa i današnji hrvatski političari više promiču probitke nekih stranih sila, negoli vlastitoga naroda.

Zapisnik razgovora između Vlade Kuka i Milutina Juranića, od 24. veljače 1961., izvrstan je primjer kako su se komunistički vlastodršci zapetljavali u nedoslijednostima, zbog svoje diktatorske politike. Kad je Kuk spočitnuo Juraniću stavljanje hrvatskog znakovlja na grob Alojzija Stepinca, Juranić mu je, prema tom zapisniku, odgovorio kako je on zadužen da na Stepinčev grob stavlja darove vjernika. Kuk se nad njegovim odgovorom čudi i kaže, da mu je sada jasno zbog čega se na Stepinčevom grobu mogu dogadjati takve stvari, kad grob uredjuje ortodoksni političar, a ne pravi katolički svećenik. Zatim je rekao da je ovo bio pokušaj da se Juraniću prikaže ta stvar, ali ukoliko se u buduće još jedan put dogode političke parade na Stepinčevim grobom, onda će Juranić odgovarati kao Stepinčev politički istomišljenik, a Stepinac je osudjen kao politički krivac, što Juranić ne bi smio zaboraviti (ovdje str. 72). Eto, komunist Kuk je ovdje priznao da je Stepinac osuđen kao “politički krivac”, a ne kao zločinac ili suradnik okupatora, kako se to u javnosti prikazivalo. Ali politička krivnja bila je za komuniste isto što i zločin.

Kod svakog putovanja u inozemstvo, pojedinac se morao javiti Komisiji za vjerske poslove u zemlji, a onda po iskazanoj milosti dobivanja putovnice, morao se redovito javiti diplomatskom poslanstvu u dotičnoj stranoj zemlji. Isti razgovori koji su se vodili u zemlji, morali su se voditi i u inozemstvu. To je bio način da komunistička vlast neprekidno djeluje na crkvene ljude kako ne bi u bilo kojem trenutku i bilo gdje na kugli zemaljskoj počeli razmišljati različito od onoga što želi komunistička diktatorska vlast.

Među objavljenim ispravama nalazimo odgovor Narodnog odbora obćine Zadar iz 1961., u kojem gradska vlast obavještava benediktinski samostan Sv. Marije da mu se odbija molba za lokacijskom dozvolom obnove samostana, zbog predviđenih kulturnih potreba grada Zadra. Na kraju načelnik Dragičević piše: Da bi se moglo izdati riješenje o odbijanju potrebno je pridonijeti 1.050 dinara državnih biljega. Obrazloženje kao i posljednja rečenica kojom se upućuje molitelja na daljnji korak protive se svakom razumskom razmišljanju i shvaćanju. Vlast je tim pismom poručila da 900-godišnji samostan nije kulturna baština grada Zadra, a ako to hoće službeno znati preko niječnoga rješenja, neka uplate 1.050 dinara (vidi ovdje str. 111).

Absurdnost komunističke politike vidi se, među inim, i u stavu koji je iznio Stjepan Iveković u razgovoru s biskupom Marijanom Oblakom, 21. prosinca 1962., a koji ga je bio tražio izlazne vize za dvojicu svećenika radi daljnjega studija. Iveković mu je napomenuo, da ne vjeruje da će moći obezbjediti odlazak dvojice svećenika, jer i ostale biskupije i provincije zahtjevaju školovanje u inozemstvu svojih svećenika (ovdje str. 333). Čovjek bi pomislio da vlast osigurava novčane stipendije, pa zbog toga ograničava broj studenata. Ali kad se zna da se ne radi o osiguranju novčanih stipendija, već samo o izdavanju izlaznih viza, za koje je zasigurno trebalo platiti određene pristojbe, onda je navedena Ivekovićeva napomena očiti dokaz ograničavanja slobode kretanja i ometanja u školovanju, jer se vlast bojala školovanih ljudi.

Posvemašnji nadzor nad svime i svačime, diktatorski nadzor bio je očit u svakom dijelu života. Nema slobode putovanja, čitanja, tiskanja, razgovaranja…

Zanimljivo je primjetiti podrobnost opisa pojedinih razgovora, bez obzira gdje su se vodili, u uredu ili negdje na putu. Postavlja se pitanje, na koji su način zapisnici razgovora sastavljani. Razumski gledano, moguće je da ih je sugovornik naknadno nakon razgovora sastavio po sjećanju; zatim, da je istovremeno netko brzo sastavljao sadržaj razgovora, ili da su snimani pa naknadno sastavljani. Odgovor na ovo pitanje možemo naći u raščlanbi razgovora što su ih Vlado Kuk i Josip Mokrović vodili 13. i 30. srpnja 1962., putujući zajedno vozilom u Kumrovec (ovdje str. 266 i 272). To je vrlo podroban zapisnik, za koji je vrlo teško vjerovati da bi ga Kuk tako podrobnog sastavio naknadno tek po sjećanju. Zbog okolnosti vođenja razgovora sigurno je da u vozilu nije bila nazočna (kao što to nije bila ni kod kojeg drugog razgovora, jer bi to u zapisniku vjerojatno bilo navedeno) neka treća osoba, sastavljač zapisnika. Preostaje zaključiti da je taj, a onda i svaki drugi zapisnik sastavljen naknadno na temelju snimljenoga razgovora. Osnovno je pitanje kod toga, jesu li sugovornici znali da se njihovi razgovori snimaju! O nekom predhodnom pristanku snimanja nema nigdje nikada ni riječi, što znači da su razgovori snimani tajno, kako u uredu Komisije, tako u uredima dotičnih sugovornika, pa i u vozilu kada su sugovornici zajedno putovali.

3. Provođenje jednoumne i diktatorske politike imalo je utjecaj na sve dijelove života, pa i na pojedince koji su se početno tome odupirali. Sredstva prisile i uvjetovanje na razini samoga bivstvovanja učinila su te pojedince poslušnicima i suradnicima vlasti u mjeri koja prelazi mjeru podnošljivosti. Takvi suradnici od strane katoličkih svećenika bili su zasigurno Rudolf Pukljak, dr. Mijo Pišonić, Josip Mokrović i drugi. Nasuprot njima, treba istaknuti dr. Stjepana Bakšića koji je ostao čvrst u stavovima i na crti bl. Alojzija Stepinca.

Zapisnike razgovora koje je učinila jedna strana u razgovoru treba uzeti s oprezom. No, ne može se oteti dojmu da se je upravo Josip Mokrović u tim razgovorima, kao što posvjedočuju ti zapisnici, ponio vrlo nedostojno. S jedne strane, bez ikakvih je ograda htio biti suradnik Komisije za vjerska pitanja, zbog čega je ispao zasigurno i pred svojim sugovornicima naivan, a s druge je strane doušnički iznosio sve pojedinosti koje je znao iz vodstva Zagrebačke nadbiskupije i Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga. Iznosio je sadržaj međusobnih razgovora s pojedinim svećenicima i biskupima. Na isti su se način ponašali Rudolf Pukljak i Mijo Pišonić. Sva trojica su, htjeli to oni ili ne, obavljali doušničku službu komunističkom totalitarnom režimu koji je u svojoj vlasti i pod svojim nadzorom htio imati svaki djelić osobnog i zajedničkog života.

Glasine o doušničkom djelovanju dr. Mije Pišonića potvrđuju se u ovdje objavljenim razgovorima. Tako, na primjer, u razgovoru sa Zlatkom Fridom, od 29. prosinca 1961., dr. Pišonić prokazuje splitskoga biskupa Franu Franića da je napisao zahtjev za proglašenje blaženim Alojzija Stepinca (ovdje str. 180).

Dr. Mijo Pišonić rado je posjećivao Komisiju za vjerska pitanja, pa i telefosnki razgovarao s pojedinim službenicima te Komisije. U razgovoru s Vladom Kukom, 26. travnja 1961., bio je vrlo pričljiv, što se vidi i iz zapisnika, ali taj put Kuk nije uobće ništa govorio, već je samo slušao. Zašto se Kuk tako ponašao, vidljivo je iz posljednje rečenice zapisnika: Pišonić je bio raspoložen za pričanje, ali je drug Kuk skratio razgovor, jer se je vodio preko telefona (ovdje str. 97). Gospodin Kuk je, dakle, znao da su telefonski razgovori podložni prisluškivanju, o čemu dr. Pišonić uobće nije vodio računa.

Poznavajući sadržaj ovih isprava, mi danas znademo mnogo više o samim događajima i o tadašnjoj politici, nego li su to znali sami tadašnji suvremenici. U obćem nametanju jednoumlja bilo je razumljivo da su se mnogi utopili u tom jednoumlju i nisu bili sposobni kritički razmišljati i zauzimati vlastiti stav. Ljudi su počeli vjerovati da je dobro i istinito ono što čini politička vlast. Tako je namjesnik Šibenske biskupije, Rudolf Pian, u razgovoru s tajnikom komisije, Zlatkom Fridom, vođenim 8. svibnja 1961., rekao da Staleško društvo u Jugoslaviji nema namjeru ni zadatak razbijanja Katoličke crkve (ovdje str. 101), u čemu je bio podpuno u krivu, jer je poznato iz danas već objavljenih isprava da je komunistička vlast upravo preko tog društva nastojala razbiti jedinstvo Katoličke crkve.

Na koji je način komunistička vlast obrađivala pojedince i kako ih je svodila na svoje poslušnike, lijepo pokazuje razgovor Vlade Kuka i dr. Janka Oberškog, od 5. rujna 1962. Kuk dijeli packe Oberškom zbog neposlušnosti režimu, a ovaj poslušno obećaje da neće više biti neposlušan (ovdje str. 287). Komunistička je diktatura nametnula tragikomičan podanički odnos, od kojega nitko nije smio biti izuzet, pa čak ni sveučilišni predavači, kao što je bio dr. Oberški.

Zanimljivo je kako je komunistička vlast obrađivala i pojedine biskupe. Kad su biskupi zajednički iz svoje konferencije poslali bilo kakvu predstavku, komunistička vlast, prije nego li je odgovorila, uzela je u obradu pojedinačno svakoga biskupa. Predsjednici kotarskih vjerskih komisija razgovarali su sa svakim od njih kako bi ih razuvjerili u opravdanost pisanja predstavki. Prema normalnom postupanju, onaj koji je primio predstavku, trebao bi na nju argumentirano odgovoriti i time bi poteškoća bila riješena. No, za komunističku vlast nije vrijedilo to pravilo, jer je ona nastojala vladati ljudima i njihovim uvjerenjem, pa je nastojala na nedemokratski način razuvjeriti i poniziti svoga sugovornika. Nadbiskup Šeper je uspio takvom jednom poniženju izbjeći neposredno pred odlazak na zasjedanje Drugoga vatikanskog sabora, ne odazivajući se na poziv Stjepana Ivekovića.

4. Nasuprot snishodljivih sugovornika komunističkih dužnostnika, kao što su Pišonić, Pukljak, Mokrović i drugi, treba istaknuti osobu od čvrstog značaja, dr. Stjepana Bakšića, koji u razgovoru s Vladom Kukom (23. studenoga 1962., str. 320) nije bio poslušni slušatelj, već je slobodno iznio svoje mišljenje, npr. o srbizaciji Hrvatske, o odgovornosti hrvatskih komunista za lošu hrvatsku politiku, o nepravilnom odnosu komunističkih vlasti prema vjerskim zajednicama i slično, na što je Kuk mogao samo uzvratiti da o tome ne želi raspravljati.

Dr. Stjepan Bakšić nije samo u razgovoru bio nedvosmisleno jasan i načelan. On je takav stav pokazao i u svome pismu, upućenom 28. studenoga 1962. Stjepanu Ivekoviću (ovdje str. 323). To pismo predstavlja uzor jasnoće stavova, bez zamaglivanja, bez rukavica, bez bojazni za posljedice. Vjerujem da je i sam Iveković morao ovo pismo čitati s puno više poštovanja, nego li ona koja su mu pisana sa snishodljivošću. U ovom je pismu Iveković mogao naći odgovor na svoje čuđenje zašto predstavnici Katoličke crkve ne odgovaraju istom mjerom u nastojanju za normalizacijom odnosa, kako je to željela komunistička vlast. Vlastodršci su u jednom vremenu (u ratu i poraću) učinili velike zločine i nepravde, pa su se dalje ponašali kao da to nisu učinili, misleći kod toga da će Katolička crkva sve to zaboraviti. Kad to Crkva nije mogla učiniti, jer ona propovijeda, ne samo ljubav, nego i pravednost, vlastodršci su se čudili zbog nedostatka suradnje. Bakšić je u ovom pismu tu poteškoću lijepo izrazio: nisam time ovlašten da predam zaboravu postupak nekih odbora Socijalističkog saveza na teritoriju grada Zagreba odnosno njihovih članova, koji su i bez osnova i mimoilazeći nadležnu crkvenu vlast tražili od nekih gradskih župnika da napuste svoje položaje, a da Gradski odbor Socijalističkog saveza nije do sada našao načina osuditi taj postupak kao protivan postojećem poretku. Dakle, ako se želi napredak u suradnji, potrebno je najprije riješiti prošle nepravde, a onda možemo govoriti o sadašnjoj i budućoj suradnji.

Iz ovih nekoliko primjera vidljiva je složenost života i raznolikost odnosa u vrijeme komunističke vladavine, koju su morali prihvatiti ili joj se barem prilagoditi svi državljani, ali su to činili na različite načine. Neka njihov primjer bude poticaj svakom Hrvatu i Hrvatici, svakom čitatelju i čitateljici ove knjige, da svojom glavom promisle o onome što im trenutačna vlast nudi ili na što ih želi prisiliti, pa da stvore o tome sud i vlastiti stav slobodnih ljudi.

Bila i ova knjiga na veću slavu Božju!

U Zagrebu, 11. studenoga 2012.

Stjepan Razum zc

Razdoblje od 1961. do 1964. godine u crkveno-državnim odnosima obilježeno je promjenama koje su uslijedile nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca. Upravu Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je nadbiskup Franjo Šeper, počeo je Drugi vatikanski sabor, ali i vatikansko-jugoslavenski pregovori. Nakon smrti nadbiskupa Stepinca, komunističke vlasti svu krivicu dotadašnjih loših odnosa između Crkve i države nastoje prebaciti na njega. Stepinčevog nasljednika, nadbiskupa Šepera, nastojalo se prikazati kao osobu drugačijih stavova od kardinala Stepinca, spremnog na suradnju s vlastima. Međutim nadbiskup Šeper, iako je bio spreman na razgovore s predstavnicima vlade u cilju rješavanja pojedinih pitanja, ni jednom prigodom nije odstupao od stajališta kardinala Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede sveukupnih crkveno-državnih odnosa.

Komunističke vlasti pokreću akcije u smjeru normalizacije crkveno-državnih, ali i jugoslavensko-vatikanskih odnosa. Tim nastojanjima jugoslavenskih vlasti išlo je u prilog i održavanje Drugoga vatikanskog sabora, na kojem nisu rješavana samo unutarcrkvena pitanja, nego i uloga Crkve u suvremenom svijetu, a time i njezin odnos prema ateističkim društvima, posebice u istočnoj Europi. Na Saboru je, među inim, odlučeno da je za dobrobit Crkve i njezinih vjernika u komunističkim državama, potrebno otvoriti dijalog s vladajućim režimima tih država i uspostaviti u njima koliko toliko povoljnije crkveno-državne odnose. Tako se taj pristup Crkve poklopio s nastojanjima jugoslavenskih vlasti, da s ciljem poboljšanja svoje slike u svijetu, smanje napetosti s Katoličkom crkvom u zemlji i ponovno uspostave odnose sa Svetom Stolicom. U tom smislu su pokrenuti i pregovori sa Svetom Stolicom, koji će biti završeni sporazumom o normalizaciji odnosa u lipnju 1966. godine.

Napetost u crkveno-državnim odnosima postupno se smirivala, te su sve učestaliji bili razgovori između predstavnika crkvenih i državnih vlasti, koji su poprimali i sve miroljubiviji ton. Represivne mjere državnih vlasti prema biskupima i svećenicima znatno su smanjene. Smanjio se i broj crkvenih prosvjeda zbog smetnji vjeronauka, iako je takvih slučajeva još bilo, a odnos državnih vlasti prema vjeronauku je i dalje bio jedan od glavnih razloga nezadovoljstva u crkvenim redovima. Državne vlasti su popustile i u odnosu prema vjerskom tisku, koji je bio sve brojniji, a posebno značajno bilo je pokretanje Glasa Koncila, koji će s vremenom postati najznačajniji crkveni list u zemlji.

Iako se u mnogim stvarima osjećao napredak u crkveno-državnim odnosima, bilo je i problema koji su usporavali normalizaciju tih odnosa. Početkom 1960-ih država je vrlo aktivno provodila politiku tvarnoga slabljenja Crkve, podruštvljenjem velikog broja crkvenih zgrada i građevinskoga zemljišta. Također je nastavljen spor u svezi s djelovanjem staleških svećeničkih udruženja, oko čega nije bilo popuštanja ni s jedne strane. Sporovi su se vodili i u svezi sa zauzećem mnogih crkvenih zgrada, posebice samostana, sjemeništa i župnih stanova. Posebna je napetost vladala u svezi s djelovanjem iseljenog svećenstva, na čemu će jugoslavenske vlasti posebno ustrajati i u pregovorima sa Svetom Stolicom. Država se sve više nastojala miješati i u rad vjerskih škola, koje su taktički popuštale, jer je trebalo osigurati školovanje sve većeg broja svećenika, zbog znatnog porasta stanovništva posebice u gradovima. Međutim školovanje svećenika u inozemstvu bilo je i dalje otežano, država ih je puštala u veoma malom broju i nastojala utjecati na izbor onih svećenika i bogoslova koji odlaze u inozemstvo, tražeći zauzvrat od crkvenih vlasti popuštanje u mnogim stvarima.

U svakom slučaju iako su još mnogi problemi obterećivali crkveno-državne odnose, obje su strane bile zainteresirane za smirivanje napetosti, ali vodeći računa da u tom razvoju događaja, postignu, svaka za sebe, što povoljnije rezultate, Crkva u skladu sa svojim vjerskim, a država svojim ideološkim potrebama

The period between 1961 and 1964 concerning Church-State relations was a period of changes following the death of Cardinal Alojzije Stepinac. Archbishop Franjo Šeper took over governance of the Zagreb Archdiocese, the Second Vatican Council commenced, as did negotiations between the Vatican and Yugoslavia. After his death, the Yugoslav government tried to lay the blame on Cardinal Stepinac for the deteriorated relations between the Church and State. The authorities endeavoured to portray Stepinac’s successor, Archbishop Šeper as being different and that he was willing to negotiate with government authorities. Even though Archbishop Šeper was prepared to negotiate with the government with the aim of resolving certain issues he not once digressed from the views of Cardinal Stepinac, the Conference of Bishops and the Holy See regarding relations between the Church and State.

The communist authorities initiated proceedings toward normalising Church-State relations as well as relations between Yugoslavia and the Vatican. The Second Vatican Council offered an opportunity for improvement in these relations. The Council was an appropriate auditorium to resolve internal Church issues but also dealt with the role of the Church in the modern world which included relations toward atheist societies, particularly in Eastern Europe. The Council decided that it was in the benefit of the Church and its faithful in communist countries for the Church to conduct a dialogue with the ruling regimes in these countries and to establish at least some form of Church-State relations. These endeavours coincided with the attitude of the Yugoslav authorities to improve its poor image in the world and relieving tension toward the Catholic Church in the country and in particular to establish relations with the Holy See. Hence negotiations were instigated with the Holy See which was concluded in June 1966 with a concordat to normalise relations.

Tension between the Church and State began to gradually ease up and dialogue between government and Church officials became more frequent and even took on a peaceful tone. Repressive measures by the state toward bishops and priests significantly diminished. Protests against Religious Instructions began to waiver even though these still continued for some time and the government’s attitude toward RI continued to be one of the major contentious issues that led to dissatisfaction in the Church structure. The government became more relaxed toward the religious press too and the number of issues began to grow creating a desirable environment for the launching of the Glas Koncila (Voice of the Council) which in time became the most significant religious media in the country.

Even though gradually there was obviously a feeling of positive progress in Church-State relations there were still many problems that existed that thwarted the normalisation of these relations. In the early 60-ies the government actively implemented policies that impoverished the Church. Many Church owned buildings were confiscated and transformed into public venues. The conflict between Class Structured priests continued to be contentious and neither side would give in. Conflicts arose over the confiscation of Church property particularly monasteries, convents and presbyteries. Particular pressure was placed on the activities of priests sent into emigration to serve in missions there and the Yugoslav government placed particular emphasis on this issue during its negotiations with the Holy See. The government increasingly intervened in the work of religious schools. The Church compromised as a tactic to preserve these institutions to facilitate the education of the growing number of vocations which resulted from the significant increase in the population after the war particularly in urban centres. The government still did not look favourably upon priests continuing their education abroad allowing very few and then only handpicked seminarians to continue their studies abroad and in return demanding that the Church compromise on other issues in favour of the government.

In any case there were still many problems that burdened Church-State relations although both sides were interested in relieving these tensions but each keeping in mind that they gained as much in favour for their side as possible. The Church was adamant in keeping with its religious aspects and beliefs and the government in keeping with its ideological aspirations.

(Translated by s. Anđelita Šokić)

La période de 1961 à 1964 – dans les relations entre l’Église catholique et l’État yougoslave – est marquée par les changements qui suivirent le décès du cardinal Alojzije (Aloïs) Stepinac. C’est l’époque qui vit l’archevêque Franjo (François) Šeper venir à la tête de l’archevêché de Zagreb mais aussi l’époque du début du second concile du Vatican ainsi que des pourparlers entre l’État de la cité du Vatican et la Yougoslavie. Après le décès de l’archevêque Stepinac le régime communiste essaie de rattacher à sa personne toute la culpabilité ayant résulté en de mauvaises relations lesquelles avaient jusqu’alors régné entre l’Église et l’État. L’on voulait représenter le successeur du cardinal Stepinac, l’archevêque Šeper, comme une personne ayant des opinions différentes de celles du feu cardinal, à voire comme une personne prête à collaborer avec le régime communiste. Cependant, l’archevêque Šeper, tout prêt aux pourparlers avec les représentants du gouvernement afin de trouver une solution à certaines questions, ne renonça-t-il pas une fois aux positions du feu cardinal Stepinac, de la Conférence des évêques et du Saint-Siège concernant les relations entre l’Église catholique et l’État yougoslave.

Le régime communiste incita alors des actions dont le but était la normalisation des relations entre l’Église et l’État, mais également de celles entre le Vatican et la Yougoslavie. Aux insistances du gouvernement yougoslave était également favorable le fait qu’à l’époque l’on discutait aux sessions du second concile du Vatican des questions purement ecclésiastiques mais également de la question du rôle de l’Église dans le monde contemporain, auquel sujet était également associée le sujet de la nature de la relation de l’Église envers les sociétés athées, surtout celles de l’Europe de l’Est. Lors du concile la décision fut adoptée, entre autres, qu’il fallait – pour le bien-être de l’Église et de ses fidèles dans les pays communistes, ouvrir le dialogue avec les régimes en pouvoir dans ces pays-là et établir avec eux des relations plus favorables. Ainsi cette approche de l’Église trouva-t-elle son homologue dans les insistances du gouvernement yougoslave qui voulait, afin d’améliorer son image dans le monde, diminuer la tension qui existait dans ses relations envers l’Église catholique dans le pays ainsi que rétablir ses relations avec le Saint-Siège. En ce sens-là les pourparlers avec le Saint-Siège furent entamés, lesquelles négociations seront conclues par l’accord sur la normalisation des relations en juin 1966.

La tension dans les relations entre l’Église et l’État se relâchait peu à peu alors que les négociations entre les représentants de l’Église d’un côté et ceux du gouvernement communiste de l’autre s’intensifiaient en adoptant un ton de plus en plus pacifique. Le nombre de cas de répression envers les évêques et les prêtres chuta considérablement. La fréquence des manifestations amenées par les obstacles que le régime communiste levait au déroulement normal des cours de religion – ce qui constituait l’un des principaux sujets de mécontentement dans les milieux ecclésiastiques – diminua également. Le régime étatique modifia également son rapport envers la presse religieuse, laquelle croissait en nombre de publications, la parution de la Voix du Concile (Glas Koncila), qui deviendra au cours du temps le journal ecclésiastique le plus influent du pays, étant particulièrement importante.

Bien qu’en maints sujets l’on pût ressentir de l’évolution dans les relations entre l’Église et l’État, il y avait encore des problèmes qui ralentissaient le processus de la normalisation de ces mêmes relations. Au début des années 1960 l’État menait intensivement une politique de l’affaiblissement matériel de l’Église, en nationalisant un grand nombre de bâtiments et terrains à bâtir étant auparavant en possession de l’Église. De même, le procès mené devant le tribunal au sujet de l’activité des corps de prêtres, dans laquelle matière ni l’un ni l’autre parti n’était prêt à lâcher du terrain, continua-t-il. Des procès en tribunal étaient également menés au sujet de la confiscation de maints bâtiments ecclésiastiques, surtout couvents, séminaires et appartements paroissiaux. Une tension particulière pouvait être observée au sujet de l’activité des prêtres dans l’immigration, sur lequel sujet l’État yougoslave allait particulièrement insister dans ses négociations avec le Saint-Siège. L’État essayait de se mêler de plus en plus au fonctionnement des écoles religieuses alors que ces dernières se pliaient “tactiquement” devant ces mesures de répression, ayant en vue les besoins de former un nombre de prêtres toujours croissant pour répondre à une augmentation en population, surtout dans les villes. Néanmoins, la formation des prêtres à l’étranger rencontrait toujours beaucoup de difficultés; l’État yougoslave laissait toujours un tout petit nombre de prêtres partir à l’étranger et essayait d’influencer sur le choix de ceux qui allaient obtenir la permission de partir. En revanche, le gouvernement exigeait des autorités ecclésiastiques qu’elles modifient leurs positions au sujet de maints sujets discutés.

En tout cas, quoique de nombreux problèmes pesassent sur les relations entre l’Église catholique et l’État yougoslave dans la période observée, l’un et l’autre parti était intéressé, chacun de son côté, de diminuer la tension tout en s’efforçant – au cours de l’évolution des événements décrits – de se négocier un résultat plus favorable, l’Église ayant devant les yeux les besoins religieux et l’État essayant d’agir en accord avec ses proclamations idéologiques.

(Traduit par Jelena Puškarić)