Ivan MIRNIK
Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine.

Knjiga koju držiš u rukama, poštovani čitatelju i poštovana čitateljice, novost je u hrvatskoj povjesničkoj književnosti. Pisac nam u njoj predstavlja dvije znamenite osobe iz Austro-Ugarske Monarhije, Austrijanca nadvoj¬vodu Eugena Habsburško-Lotarinškoga i Hrvata vojskovođu Sveto¬zara Boroevića, koji su svoju svjetsku slavu stekli za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Obojica su postali bojni maršali, što je bilo razumljivo za nadvojvodu Eugena, jer je pripadao vladajućoj kući Habsburgovaca-Lotaringa, ali je podpuno neočekivano da je tu najvišu vojničku službu obnašao i jedan Hrvat, koji je samim time postao najviši hrvatski vojni časnik u dugovječnoj zajedničkoj državi pod vodstvom Habsburgovaca. Ovu je čast vojskovođa Boroević stakao svojom vjernom službom i vlastitom sposobnošću. No, ovo nije knjiga o njihovom vojnom usponu i vojničkoj službi, već je ovdje prikazan događaj o dodjeli počasnoga doktorata njima dvojici od stra¬ne Zagrebačkoga sveučilišta, a to zbog njihovih ratnih zasluga. Čin dodjele dogodio se 31. siječnja i 1. veljače 1916. godine na Sočanskoj bojišnici. Razlog objavljivanja ove knjige unutar knjižnoga niza “Radovi” Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” jest taj što je jedan od glavnih sudionika dodjele počasnih doktorata bio dr. Fran Barac, tadašnji rektor Zagrebačkoga sveučilišta, a inače svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Dr. Barac ostavio je u prvoj polovici XX. stoljeća zapaženi trag svoje djelatnosti, i to ne samo na crkvenom području, već i na političkom, a vidimo iz ove knjige, i na kulturnom i znanstvenom području. U iscrpnoj uvodnoj raspravi pisac predstavlja odlikovane vojskovođe Eugena Habsburško-Lotarinškoga i Svetozara Boroevića, kao i sveučilišna znamenja koja su u svečanosti dodjele počasnih doktorata bila istaknuta i nošena. Sam čin dodjele podrobno je opisan na temelju samih isprava. Zasluženo mjesto u ovoj raspravi imaju promicatelji dodjele i sudionici svečanosti, a to su sveučilišni profesori Josip Šilović, Milorad Stražnicki i, naravno, Fran Barac, kojemu je zbog njegove vodeće uloge posvećeno najviše prostora. Glavninu knjige čine prepisane isprave i novinski članci, sveukupno njih 71, koji su poredani vremenskim slijedom. Dodjeljeni počasni doktorat znak je da su hrvatski znanstvenici i sveučilišni profesori ocijenili Boroevićeve ratne podvige najvišom ocijenom i počastili ga najvišom čašću, baš kao što su to učinili mnogi gradovi i mnoge ustanove diljem Hrvatske i tadašnje zajedničke države. No, ubrzo nadošle političke promjene bacile su Boroevićevu osobu i njegove ratne zasluge u zaborav. Tek se posljednjih nekoliko godina on počinje ponovno vrednovati i povjesničari mu u svojim istraživanjima i radovima daju zasluženo mjesto. Ova knjiga doprinos je novom vrednovanju njega i njegova djela. Za dvije godine Europa će se spominjati (samo spominjati, a nadam se da ne će slaviti) početak Prvoga svjetskoga rata. Hrvati su u njemu odigrali važnu ulogu i dokazali su se kao hrabri ratnici. Tome je dokaz i vojskovođa Boroević. Živimo u danima kada su Hrvati ponosni zbog svojih vojskovođa – generala Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su u vrijeme Domovin¬skoga rata odigrali također značajnu ulogu. Hrvati su baštinici i promicatelji kršćanske vjere, ali su i časni borci u obrani prava pojedinaca i naroda, narodne vlastitosti i slobode. Prvotno je tekst ove knjige bio namijenjen za objavljivanje unutar godišnjaka “Tkalčić” br. 16. No, zbog njegove obsežnosti i mnoštva drugih članaka unutar godišnjaka, Upravni je odbor Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” na svojoj sjednici, održanoj 5. lipnja 2012., odlučio da se ovaj rad objavi kao zasebna knjiga. Ta se odluka, evo, ostvarila i društvo “Tkalčić” je time obogatilo hrvatsku povjesničku književnost, koja se tiče povijesti Zagrebačkoga sveučilišta, povijesti znamenitih osoba, a i povijesti ratovanja. Zahvaljujem piscu, dr. Ivanu Mirniku za mukotrpni rad prepisivanja i priređivanja ovih isprava, koji je, osim toga, i novčano pomogao društvu “Tkalčić” kod objavljivanja ove knjige. Posebna hvala ocjenjivaču rukopisa, dr. Ivici Zvonaru, koji je pročitao rukopis i dao vrijedne primjedbe za poboljašnje teksta. Hvala i svim ostalim sudjelovateljima kod pripreme i objavljivanja knjige. Bila ova knjiga na veću slavu Božju! U Zagrebu, 26. studenoga 2012.

Stjepan Razum

Tijekom Prvoga svjetskog rata među nekolicinom austrougarskih vojskovođa napose su se istakla dvojica legendarnih, nadvojvoda Eugen Habsburško-Lotarinški (*Gross-Seelowitz, 21.V.1863. †Meran, 30.XII.1954.) i vojskovođa Svetozar pl. Boroević od Bojne (*Umetić, 13.XII.1856. †Celovec/Klagenfurt, 23.V.1920.). Pred sam kraj rata obojica su postali i bojnim maršalima, ali nešto prije i počasnim doktorima Zagrebačkog sveučilišta. Posebno znamenit u povijesti Zagrebačkog sveučilišta, ali gotovo jedinstven i u svjetskoj vojnoj povijesti uobće, bio je, dakle, počasni doktorat koji je braniteljima Sočanske bojišnice nadvojvodi Eugenu Habsburško-Lotarinškom i Svetozaru Boroeviću (Borojeviću) “radi pobjeda nad neprijateljem i napose radi zaštite očinske grude, prava i kulturnog napretka Hrvata” podijelilo tadašnje Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. Danas raspolažemo sa sedamdesetak izvornih isprava o tom jedinstvenom promaknuću. Najveći dio spisa, skupa s primjercima novina iz tih dana, čuva se u arhivu Zagrebačkog sveučilišta, u omotu sa spisima koji se odnose na ostale počasne doktorate od osnutka Sveučilišta do danas, a dio izvješća objelodanjen je na drugim mjestima. Iako je poticaj za dodjelu počasnog doktorata obojici, najprije na prijedlog prof. Josipa Šilovića, jednoglasno predložio profesorski zbor Pravoslovnoga i državoslovnoga fakulteta na svojoj sjednici od 2. studenoga 1915. godine, cijeli je podhvat bez oklijevanja podupro i do konačnice doveo “rector magnificus”, dr. Fran Barac (*Šemovci/Virje, 26.VIII.1872. †Zagreb, 20.IX.1940.), profesor Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta. Nakon temeljitih priprema i preko Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade dobivene privole kralja i cara Franje Josipa I., na temelju koncepata, počasne je diplome, u suradnji s arhitektom Viktorom Kovačićem, ispisala Olga Höcker, a na njima su visjele drvene kapsule (s velikim sveučilišnim pečatom), koje je izradio Jakov Krameršek, a povelje su pohranjene u tuljcima od safijana ukrašenima zlatotiskom. Sačuvane su nam samo slike tih povelja. Rektor si je mnogo truda dao kod sastavljanja govora, koje je trebao održati na bojišnici. Tako je dana 31. siječnja 1916. god. u podne, pred poslanstvom Zagrebačkoga sveučilišta i nadvojvodinim glavnim stanom na samoj bojišnici, svečano promaknut nadvojvoda Eugen. Sljedećeg dana, 1. veljače 1916. god. u 8.30 sati ponovljeno je promaknuće s istim obredom u glavnom stanu Svetozara pl. Boroevića pred cijelim njegovim generalnim stožerom. Njega je rektor oslovio podužim govorom na hrvatskom jeziku. Svetozar pl. Boroević rektoru je uzvratio kraćim govorom na hrvatskom, dostojnim vojnika. Kao član sveučilišnog izaslanstva, na talijansku je bojišnicu u punom jeku rata i zime odputovao i veliki hrvatski kipar i medaljer Robert Frangeš-Mihanović. Rektor ga je pozvao s ciljem da portretira obojicu počasnih doktora. Portretni reljefi obojice počasnih doktora resili su, ali kratko vrijeme, sveučilišnu aulu. Rektor Fran Barac (Barec), ali i njegovi neposredni nasljednici ostali su u doticaju s novim počasnim doktorima. Počasti vojskovođi Boroeviću stizale su tih strašnih ratnih godina sa svih strana Trojedne kraljevine, ali i cijele Monarhije. Najbolja i najpodrobnija izvješća sačuvana su nam sa svečanog odkrića spomen-ploče koju je na kući Boroevićeva oca Adama u Mečenčanima dana 28. listopada 1917. god. postavila Družba “Braća Hrvatskoga zmaja”.

Im Laufe des Ersten Weltkriegs haben sich unter den österreich-ungarischen Heerführern zwei legendäre Generäle besonders ausgezeichnet. Beide wurden noch kurz vor dem Kriegsende zu Feldmarschälen befördert, und etwas früher zu Ehrendoktoren der Zagreber Universität gewählt geworden. Der eine von ihnen war Erzherzog Eugen und der zweite Svetozar Boroević von Bojna. Deshalb sind die genannten Doktorate h. c. der Zagreber Universität besonders berühmt, nicht nur in der Geschichte dieser Universität, sondern auch einmalig in der allgemeinen Militärgeschichte der Welt. Die Doktorate wurden dem Erzherzog Eugen sowie Svetozar Boroević “wegen der Siege über den Feind und besonders wegen der Verteidigung des Vaterlandes, der Rechte und des Fortschrittes der Kroaten” von der damaligen Königlichen Kroatischen Franz-Josefs-Universität in Zagreb verliehen. In diesem Moment stehen uns etwa hundert Originaldokumente über diese einmalige Promotion zur Verfügung. Die meisten Dokumente, zusammen mit den Zeitungen jener Zeit, werden im Archiv der Zagreber Universität, im Register der Schriften über die Ehrendoktorate seit der Gründung der Universität bis heute aufbewahrt. Ein Teil der Berichte wurde anderswo veröffentlicht. Das ganze Unternehmen der Verleihung der Ehrendoktorate wurde zuerst von Prof. Dr. Josip Šilović vorgeschlagen und von dem Professorenkollegium der Juridischen Fakultät während ihrer am 2. November 1915 gehaltenen Sitzung einstimmig angenommen. Dies wurde sofort vom rector magnificus Hochw. Prof. Dr. Fran Barac, Professor an der Theologischen Fakultät, ohne Zögern weitergeführt und zu Ende geführt. Nach gründlichen Vorbereitungen und nachdem man über die Königliche Kroatisch-Slavonisch-Dalmatinische Landesregierung die Genehmigung des Kaisers und Königs Franz Josef I. erhalten hat, wurden die Ehrendiplomen konzipiert, von dem Architekten Viktor Kovačić entworfen und von Olga Höcker ausgeführt. An den Diplomen hangen von Jakov Krameršek gedrechselte Holzkapseln mit dem grossen Universitätssiegel, und beide Diplomen wurden in den mir Vergoldung verzierten Safianröhren aubewahrt. Von den Diplomen sind uns nur Bilder erhalten. Der Rektor hat die Reden, welche er an der Isonzofront halten sollte gründlich vorbereitet. So wurde Erzherzog Eugen am 31. Jänner 1916 um Mittag vor der Delegation der Zagreber Universität und dem Generalstab feierlich promoviert. Am nächten Tag, dem 1. Februar 1916 um 8.30 Uhr wurde dasselbe Zeremoniell im Generalstab des Svetozar von Boroević wiederholt. Boroević wurde vom Rektor in einer ziemlich langen Rede in kroatischer Sprache angesprochen, und er selbst, Svetozar von Boroević erwiederte mit einer kurzen, eines Soldatens würdigen Rede. Zusammen mit der Delegation der Universität kam zum italienischen Kampfplatz, im vollen Lauf der Schlachten und kalten Winter, auch der grosse kroatische Bildhauer und Medailleur Robert Frangeš-Mihanović. Er wurde vom Rektor beauftragt die beiden Ehrendoktoren zu porträtiren. So wurden die Porträtreliefs der beiden Heerführer in der Universitätsaula, jedoch auf kurze Zeit, aufgestellt. Rektor Fran Barac, aber auch seine unmittelbaren Nachfolger bis Ende 1918, blieben im Kontakt mit den neuen Ehrendoktoren. Ehrungen an den Heerführer Boroević kamen während dieser schrecklichen Kriehgsahre aus dem Dreieinigen Königreich und der ganzen Monarchie an. Die besten und ausführlichsten Berichte sind uns von der Enthüllung der bronzenen Gedenktafel am Hause des Adam Boroević, des Vaters von Svetozar, im Dorfe Mečenčani am 28. Oktober 1917, welche die Brüder des Kroatischen Drachen aufgestellt hatte, erhalten.

The period between 1961 and 1964 concerning Church-State relations was a period of changes following the death of Cardinal Alojzije Stepinac. Archbishop Franjo Šeper took over governance of the Zagreb Archdiocese, the Second Vatican Council commenced, as did negotiations between the Vatican and Yugoslavia. After his death, the Yugoslav government tried to lay the blame on Cardinal Stepinac for the deteriorated relations between the Church and State. The authorities endeavoured to portray Stepinac’s successor, Archbishop Šeper as being different and that he was willing to negotiate with government authorities. Even though Archbishop Šeper was prepared to negotiate with the government with the aim of resolving certain issues he not once digressed from the views of Cardinal Stepinac, the Conference of Bishops and the Holy See regarding relations between the Church and State. The communist authorities initiated proceedings toward normalising Church-State relations as well as relations between Yugoslavia and the Vatican. The Second Vatican Council offered an opportunity for improvement in these relations. The Council was an appropriate auditorium to resolve internal Church issues but also dealt with the role of the Church in the modern world which included relations toward atheist societies, particularly in Eastern Europe. The Council decided that it was in the benefit of the Church and its faithful in communist countries for the Church to conduct a dialogue with the ruling regimes in these countries and to establish at least some form of Church-State relations. These endeavours coincided with the attitude of the Yugoslav authorities to improve its poor image in the world and relieving tension toward the Catholic Church in the country and in particular to establish relations with the Holy See. Hence negotiations were instigated with the Holy See which was concluded in June 1966 with a concordat to normalise relations. Tension between the Church and State began to gradually ease up and dialogue between government and Church officials became more frequent and even took on a peaceful tone. Repressive measures by the state toward bishops and priests significantly diminished. Protests against Religious Instructions began to waiver even though these still continued for some time and the government’s attitude toward RI continued to be one of the major contentious issues that led to dissatisfaction in the Church structure. The government became more relaxed toward the religious press too and the number of issues began to grow creating a desirable environment for the launching of the Glas Koncila (Voice of the Council) which in time became the most significant religious media in the country. Even though gradually there was obviously a feeling of positive progress in Church-State relations there were still many problems that existed that thwarted the normalisation of these relations. In the early 60-ies the government actively implemented policies that impoverished the Church. Many Church owned buildings were confiscated and transformed into public venues. The conflict between Class Structured priests continued to be contentious and neither side would give in. Conflicts arose over the confiscation of Church property particularly monasteries, convents and presbyteries. Particular pressure was placed on the activities of priests sent into emigration to serve in missions there and the Yugoslav government placed particular emphasis on this issue during its negotiations with the Holy See. The government increasingly intervened in the work of religious schools. The Church compromised as a tactic to preserve these institutions to facilitate the education of the growing number of vocations which resulted from the significant increase in the population after the war particularly in urban centres. The government still did not look favourably upon priests continuing their education abroad allowing very few and then only handpicked seminarians to continue their studies abroad and in return demanding that the Church compromise on other issues in favour of the government. In any case there were still many problems that burdened Church-State relations although both sides were interested in relieving these tensions but each keeping in mind that they gained as much in favour for their side as possible. The Church was adamant in keeping with its religious aspects and beliefs and the government in keeping with its ideological aspirations. (Translated by s. Anđelita Šokić)