Redovnicu Amadeja Pavlović (1895.-1971.) s pravom treba ubrojiti među velikane crkvene povijesti na našim hrvatskim prostorima. Nakon školovanja i redovničkog oblikovanja, posvetila se odgojno-obrazovnom radu u školama Družbe Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu (1926.-1941.), od 1937. bila je članica provincijskoga Vijeća, a od 1940. zamjenica provincijalne poglavarice. U iznimno teškim okolnostima postala je 1943. provincijalka i obnašala tu službu do 1955. Bilo je to teško doba Drugoga svjetskog rata i komunističkoga terora, koji je uslijedio nakon rata. Unatoč svim nevoljama i poteškoćama, majka Amadeja je učinila sve kako bi prvenstveno sačuvala dobar redovnički duh kod svojih sestara, a time i samu redovničku zajednicu. U ratnim danima hrabro je štitila jednu židovsku djevojčicu i spasila je od nacista, zbog čega joj je 2009. posmrtno dodijeljen naslov pravednice među narodima. No, s jednakom hrabrošću se odupirala komunističkim vlastima kada su pokušavale oduzeti redovnicama što više posjeda i zabraniti im nošenje redovničkoga odijela dok rade u javnim službama. Bez straha je štitila sestre od raznih pritisaka i maltretiranja od strane komunističkih službenika, te razvila prijateljsku suradnju sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, ali i sa pravoslavnim biskupom Barnabom Nastićem. Po isteku službe provincijalne poglavarice, obnašala je službu kućne poglavarice na Sušaku (1955.-1959.) i odgojiteljice redovničkoga podmladka u Zagrebu (1959.-1966.). Nakon toga se povukla u provincijalnu kuću u Đakovu, gdje je provela zadnje godine života. Za sobom je ostavila glas uzorne i svete redovnice, kojoj se neki i danas u molitvama obraćaju za zagovor.

Sister Amadeja Pavlović (1895-1971) should rightly be counted as one of the great figures in Church history in the region of Croatia. After completing her education and religious formation she dedicated herself to teaching and upbringing in schools founded by the Sisters of the Holy Cross in Đakovo (1926-1941). Since 1937 she was a member of the Provincial Council and as of 1940 she was the deputy Provincial Superior. She became the Superior in 1943 in extremely difficult historical circumstances and held that office until 1955. This was during the difficult period of the Second World War and communist oppression that followed after the war. Despite all the hardships and misfortunes Mother Amadeja undertook all she could to preserve the religious spirit amongst her sisters and in that way salvage that religious community. During the war she courageously protected Jewish children and saved them from Nazi terror which was recognized in 2009 when she way posthumously awarded Righteous Amongst Nations. She was just as courageous in opposing the communist authorities when they tried to confiscate several properties owned by the Order and when the sisters were ordered not to wear their uniforms while working in public institutions. She protected her sisters without fear and resisted various pressures and abuse imposed by communist officials. She developed and amicable relationship with Zagreb Archbishop Alojzije Stepinac and Orthodox Episcopate Barnaba Nastić. When her mandate as Provincial Superior expires she became the Mother Superior of their convent on Sušak (1955-1959). Later she became a mentor for young religious candidates in Zagreb (1959-1966). She later withdrew to their convent in Đakovo where she spent the last days of her life. She died leaving behind a legacy of an exemplary and holy religious woman to whom many to this day turn to with their votives and prayers.

Translated by s. Anđelita Šokić

Ovim prikazom želimo baciti pogled u povijest kanoničke kuće ili kurije na Kaptolu broj 6 i njezinih stanovnika kanonika, te posebice na dugu i bezuspješnu borbu kanonika Jurja Kocijanića i njegova odvjetnika s komunističkim stanbenim vlastima i podstanarima u kuriji (2. polovica XX. stoljeća), da ju sačuvaju u vlasništvu Prvostolnoga kaptola i da u njoj može kanonik i stanovati.

Con questo articolo si vuole dare uno sguardo sulla storia della casa canonicale a Zagreb, Kaptol n. 6, e su suoi canonici abitanti, ed in particolare sulla lunga ed inutile lotta del canonico Juraj (Giorgio) Kocijanić e del suo avvocato con le autorità comuniste e gli inquilini residenziali in curia (seconda metà del XX secolo). Questa lotta aveva la fine di preservare la proprietà del capitolo metropolitano e di rendere possibile al canonico di abitare in essa.

Traduzione di Stjepan Razum

Dana 15. prosinca 1906. objelodanjen je u službenim “Narodnim novinama” poziv na podpisivanje dionica novoga novčanog zavoda pod imenom Hrvatska katolička banka d.d. u Zagrebu. Podpisali su taj poziv kao utemeljitelji: Đuro Andrašević, posjednik; Josip Bašić, trgovac; Ante Biljan, posjednik; Ivan Čefuta, nadbiskupski ekonom; Josip Domines, odvjetnik; Franjo Gorničić, trgovac; Gustav Goršetić, posjednik; Julijo Hegedüs, magistar farmacije;dr. Vjekoslav Homotarić, župnik; Mijo Majnarić, posjednik; dr. Mirko Marchetti, sveučilišni profesor; Elizar Mlinarić, nadšumar; dr. Josip Pazman, sveučilišni profesor; dr. Dominik Premuš, kanonik; Antun Stiplošek, posjednik; Franjo Šantl, trgovac; Eugen Šlangenberg, obrtnik; Dragutin Vasić, draguljar i urar, te Niko Vragović, posebnik. Temeljna glavnica ustanovljena je sa 250.000,00 kruna, rok podpisa do 31. siječnja 1907., a kao prijavno mjesto Hrvatska katolička gospodarska udruga u Zagrebu. Nakon što je podpisivanje dovršeno, sazvana je za dan 18. travnja 1907. ustanovljujuća glavna skupština novog bankovnog zavoda u dvorani Hrvatskoga katoličkog kasina u Zagrebu. Na ovoj je konstituirajućoj skupštini imenovano prvo ravnateljstvo i za kratko su obaviješteni svi dioničari posebnim dopisima, da je banka odpočela 15. svibnja 1907. sa svojim poslovanjem u Kukovićevoj ulici, br. 3.

Prvomu je ravnateljstvu bio predsjednik dr. Mirko Marchetti, podpredsjednici: nadarbenik Stjepan Bićanić i Mijo Majnarić, a članovi: Ante Biljan, Josip Domines, Franjo Gorničić, Gustav Goršetić, Julijo Hegedüs, profesor dr. Ladislav Jambreković, obrtnik Ivan Kralj, obrtnik Dragutin Marchesi, zamjenik kr. javnog bilježnika Milan Mihaljinec, sveučilišni profesor dr. Hugo Mihalović, dr. Josip Pazman, Antun Stiplošek, Eugen Šlangenberg, Dragutin Vasić i Niko Vragović. Temeljna glavnica od 250.000,00 kruna uplaćivana je postupno, tako da je cijela bila podpuno uplaćena do 30. lipnja 1908. Prva poslovna godina trajala je od 15. svibnja 1907. do 31. prosinca 1908. Tada je mladi zavod zatekla prva neugodnost: novčana kriza uslijed pripojenja Bosne, a s njom i njezina neizbježiva posljedica: skupoća novca. Unatoč toga, krajem prve poslovne godine, dok zavod nije bio objelodanio još nijedne svoje bilance, štedni su ulošci iznosili već skoro 800.000,00 kruna, dakle trostruku temeljnu dioničku glavnicu, a koncem druge poslovne godine poskočili su gotovo na 1.200.000,00 kruna. U međuvremenu se zavod preselio u svoje nove poslovne prostorije na Jelačićevom trgu, br. 3. U godini 1910. preuzeo je zavod likvidaciju Prve hrvatske gostioničarske banke i kupio posjed Selno kod Krapinskih Toplica, da ga parcelira. Ova je parcelacija trajala do godine 1916. U godini 1911. nabavio je zavod zgradu u Jurišićevoj ulici, br. 10, u koju se uselio naredne godine. U godinama 1915.-1917. nije se pod pritiskom teških ratnih prilika poslovanje moglo povoljno razvijati. Godine 1917. kupila je banka neka dobra u Đakovštini, koja je sljedeće godine s uspjehom rasprodala.

Odmah iza rata nastala je velika potražba za novcem, te je godine 1918. povišena temeljna dionička glavnica na 1.000.000,00 kruna, zatim godine 1919. na 2.000.000,00 kruna i iste godine opet na 5.000.000,00 kruna, te godine 1920. na 10.000.000,00 kruna. Iste godine osnovala je banka sa sinovima Josipa Svobode iz Bjelovara dioničko društvo pod imenom “Prva bjelovarska tvornica suhomesnate robe Josipa Svobode sinovi”, koju je podigla na zamjernu visinu i godine 1930. prepustila braći Svoboda. Osim toga, banka je godine 1920. kupila i kuću u Zagrebu na cesti Svetice, br. 15, sa zemljištem u površini od oko 3 i ½ rali. Pazeći uvijek na mobilitet zavoda, povišena je godine 1924. temeljna dionička glavnica na 4.000.000,00 dinara, a godine 1927. konačno na 5.000.000,00 dinara, koja je dionička glavnica podpuno uplaćena. Godine 1943. dionička glavnica povišena je od 5.000.000,00 kuna na 12.500.000,00 kuna, a godine 1944. od 12.500.000,00 kuna na 20.000.000,00 kuna.

Zbog obtužbe za suradnju s neprijateljem, Okružni narodni sud za grad Zagreb u krivičnom predmetu protiv upraviteljstva Hrvatske katoličke banke: Julija Susanića, Josipa Hrustića, Mirka Kapića, Dragutina Marchesia, Josipa Magića, ing. Ladislava Jovića i Franje Jurinca, osudio je na glavnoj raspravi, održanoj 4. prosinca 1945., pod brojem Kz. 619/1945.: Julija Susanića na dvije godine lišenja slobode s prinudnim radom, jednu godinu gubitka političkih i pojedinih građanskih prava i zapljenu cjelokupne imovine; Josipa Hrustića na dvije godine lišenja slobode s prinudnim radom, jednu godinu gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, te zapljenu cjelokupne imovine; Mirka Kapića na dvije godine lišenja slobode, jednu godinu gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, te zapljenu cjelokupne imovine; Dragutina Marchesija na tri godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, te zapljenu cjelokupne imovine, te Franju Jurinca na dvije godine lišenja slobode, jednu godinu gubitka političkih i pojedinih građanskih prava. Josip Magić i inž. Ladislav Jović oslobođeni su od svake kazne. Ujedno je naložena zapljena cjelokupne imovine Hrvatske katoličke banke d.d. u Zagrebu. Narodna banka FNRJ – Centrala za NRH Zagreb, kao likvidator, 17. studenoga 1949. objavljuje da je likvidacija Hrvatske katoličke banke d.d. Zagreb završena pravomoćnim sudskim rješenjem, a po propisima Uredbe o likvidaciji odnosa nastalih konfiskacijom imovine privatnih kreditnih poduzeća.

On 15 December 1906 the National Gazette advertised a call for signatures for shares in the newly established institute to be known as the Croatian Catholic Bank d.d. in Zagreb. The signatories of the Call for Signatures as the founders included: Đuro Andrašević, proprietor; Josip Bašić, trader; Ante Biljan, proprietor; Ivan Čefuta, archdiocesan treasurer; Josip Domines, attorney; Franjo Gorničić, trader; Gustav Goršetić, proprietor; Julijo Hegedüs, pharmacist; Dr. Vjekoslav Homotarić, parish priest, Mijo Majnarić, proprietor; Dr. Mirko Marchetti, university professor; Elizar Mlinarić, forest supervisor; Dr. Josip Pazman, university professor; Dr. Dominik Premuš, prebendary; Antun Stiplošek, proprietor; Franjo Šantl, trader; Eugen Šlangenberg, artisan; Dragutin Vasić, jeweller & watchmaker and Niko Vragović, proprietor. The founding capital amounted to 250,000.00 crowns, and the deadline for signatures was set at 31 January 1907, to be submitted at the Croatian Cham¬ber of Commerce in Zagreb. Once the signatures were submitted on 18 April 1907 a general assembly was convened of the new bank institute held in the Croatian Catholic Casino in Zagreb. During the assembly the forum elected the first directorate and each shareholder was advised of the election results and the bank began operating on 15 May 1907 seated in Kukovićeva ulica No. 3.

The first president to be appointed was Dr. Mirko Marchetti. The vice-presidents were: prebendary Stjepan Bićanić and Mijo Majnarić. The committee members were: Ante Biljan, Josip Domines, Franjo Gorničić, Gustav Goršetić, Julijo Hegedüs, Profesor Ladislav Jambreković, artisan Ivan Kralj, artisan Dragutin Marchesi, deputy notary Milan Mihaljinec, university professor Dr. Hugo Mihalović, Dr. Josip Pazman, Antun Stiplošek, Eugen Šlangenberg, Dragutin Vasić and Niko Vragović. The founding capital of 250,000.00 crowns was deposited gradually with the final amount completed on 30 June 1908. The first business year was recorded from 15 May 1907 to 31 December 1908. The newly founded institute was then confronted with its first inconvenience: the monetary crisis following the annexation of Bosnia as well as the unavoidable consequences that followed: the high cost of money. Nevertheless, in that first business year, while the institute had still not released its balances savings deposited amounted to almost 800,000.00 crowns which was three times the founding capital. At the end of the second business year this deposit had grown to virtually 1,200,000.00 crowns. In the meantime the institute moved to its new premises on Jelačić square, No. 3. In 1910 the institute took over the First Croatian Inn keepers Bank following the bank’s liquidation. The institute purchased the Selno estate near Krapinske Toplice which was then subdivided. Subdivision continued on until 1916. In 1911 the institute purchased a building in Jurišićeva ulica No 10, and moved in the following year. During the war years, 1915-1917 business slowed down. In 1917 the institute bought the Đakovština estate which was then successfully sold the following year.

Immediately following the war and the increased demand for money in 1918 the founding capital was increased to 1,000,000.00 crowns and in 1919 to 2,000,000.00 crowns and later that year to 5,000,000.00 crowns and then in 1920 to 10,000,000.00 crowns. That same year the bank merged with Josip Svoboda’s sons from Bjelovar and their shareholding company “First Bjelovar Salami – Josip Svoboda and Sons”, which then raised its business to an enviable level and in 1930 the factory was handed over to the Svoboda brothers. Apart from that the bank purchased a house in Zagreb in 1920 located on Svetice, No. 15 and surrounding land with an area of 3 ˝ acres. Keeping in mind the institute’s mobility, in 1924 its founding capital was raised to 4,000,000.00 dinars and in 1927 to 5,000,000.00 dinars which was paid in full. In 1943 the shareholders capital was increased from 5,000,000.00 kuna to 12,500,000.00 kuna and in 1944 from 12,500,000.00 kuna to 20,000,000.00 kuna.

Due to accusations of collaborating with the enemy, the People’s County Court in Zagreb raised charges against the directorate of the Croatian Catholic Bank: Julije Susanić, Josip Hrustić, Mirko Kapić, Dragutin Marchessi, Josip Magić, Ladislav Jović and Franje Jurinac,who were sentenced during a trail held on 4 December 1945 and registered as Case no. 619/1945. Julije Susanić was sentenced to two years of hard labour, and stripped of civil and political rights for a period of one year. His entire assets were confiscated. Josip Hrustić was sentenced to two years of hard labour and stripped of civil and political rights for a period of one year and his assets were confiscated. Mirko was sentenced to two years of hard labour and stripped of civil and political rights for a period of one year and his assets were confiscated. Dragutin Marchesi was stripped of political and civil rights for a period of three years and his assets and property confiscated. Franjo Jurinac was sentenced to two years jail with the loss of political and civil rights. Josip Magić and Ladislav Jović were acquitted. The court also ordered that the entire assets of the Croatian Catholic Bank d.d. in Zagreb be confiscated. The National Bank of the Federative Peoples’ Republic of Yugoslavia – on behalf of the Peoples’ Republic of Croatia Zagreb as the liquidator on 17 November 1949 declared the Croatian Catholic Bank d.d. in Zagreb insolvent which was concluded with a court decree pursuant to the Regulations on Insolvency Relations Consequent to the Confiscation of Property Owned by Private Loan Companies

Translated by s. Anđelita Šokić

Kapela svetih Apostolâ ili Sv. Ivana Krstitelja u Buševcu jedno je od najznačajnijih ostvarenja drvene sakralne arhitekture u Hrvatskoj. Prvi spomen kapele seže u 1668. godinu kada se opisuje kao ‘noviter erecta’ odnosno novopodignuta. Prema izvorima, trošna kapela srušena je stoljeće kasnije te je, 1768. godine, na istome mjestu izgrađena nova, također drvena kapela. Pri gradnji kapele korišteni su gotički tipološki obrasci: glavni brod pravokutna oblika završava trostrano zaključenim svetištem užim od glavnoga broda. Zidovi kapele oslikavani su od XVII. do XX. stoljeća: najraniji su slojevi ispod prikaza ‘Srce Isusovo’, ‘Sv. Margareta’ i ‘Sv. Ivan’, te prikaz ‘Rastanak apostola’. Važan dio opreme čini barokni oltar Sv. Ivana Krstitelja, rad Mihaela Komersteinera, s kraja XVII. stoljeća. Osim glavnoga oltara, kapeli su pripadali i bočni oltari Sv. Roka i Sv. Josipa, kao i niz štafelajnih slika te liturgijski predmeti i namještaj, a osobito je vrijedan kalež iz 1635. godine. Kapela je obnavljana u više navrata, a ističe se obnova poduzeta 1907. godine. Obsežni konzervatorsko-restauratorski radovi započeli su 2005. godine, a završetak je bio predviđen za kraj 2011. godine.

Kapela svetih Apostola u Buševcu pobuđuje zanimanje istraživača od 1911. godine, što je čini predmetom zanimanja čitavo stoljeće. Tada je Janko Barlè iznio povijest gradnje kapele u djelu “Povijest turopoljskih župa”. Nešto kasnije, 1938. godine, oprema kapele je fotografski dokumentirana zaslugom Arthura Schneidera, a kapelu je obradila i Ljeka Topali u djelu “Drvene crkvice i seljačko drveno graditeljstvo u Turopolju” (1941.). U novije doba kapelom su se bavili Đurđica Cvitanović (1974.), Igor Maroević (1997.), Katja Matković Mikulčić (1998.), Sanja Cvetnić (2005.) te Lara Černicki i Stašo Forenbaher (2008.), a kapela je zauzela mjesto i u najznačajnijim pregledima barokne umjetnosti u Hrvatskoj: u prilogu Anđele Horvat u knjizi “Barok u Hrvatskoj” (1982.), u prilogu Doris Baričević u knjizi “Hrvatska i Europa. Barok i prosvjetiteljstvo” (2004.) te u knjizi “Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske” (2008.) iste autorice. Osim istraživačima, kapela je bila izvor nadahnuća i književ¬nicima, o čemu svjedoče “Skitnje” Matka Peića (1967.).

Ovaj vrijedni rad mlade povjesničarke umjetnosti je njezin dotjerani diplomski rad, nastao pod vodstvom redovite profesorice, dr. zn. Sanje Cvetnić, koji je obranjen 21. ožujka 2011. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

The Chapel of St. Apostles in Buševec is one of the most significant examples of wooden sacral architecture in Croatia. It was first mentioned in 1668 and it was described as ‘noviter erecta’ or newly erected. According to sources, one century later, the dilapidated chapel was torn down and a new one was built in its place in 1778. Gothic typological forms were used: the rectangular nave of the chapel finishes with a trilateral ending of the choir, narrower than the nave. The walls of the chapel were painted from the 17th to the 20th century: the oldest layers are the ones beneath the scenes ‘Sacred Heart of Jesus’, ‘St. Margaret’ and ‘St. John’ and the scene ‘The Separation of the Apostles’. An important part of the inventory is the Baroque altar of St. John the Baptist, made by Michael Komersteiner at the end of the 17th century. Apart from the central altar of St. John the Baptist, the chapel also has two side altars: the altar of St. Rocco and the altar of St. Joseph, as well as several easel paintings, liturgical objects and furniture, among which the most valuable piece is a chalice from 1635. The chapel has been renovated several times: we shall only mention the renovation which took place in 1907. Comprehensive conservation and restoration work began in 2005 and should be finished by the end of 2011.

The Chapel of St. Apostles in Buševec has attracted the attention of researchers since 1911, which makes it an object of interest for nearly one hundred years. Back then, Janko Barlè described the history of the chapel’s construction in his book ‘The history of Parishes in Turopolje’ (1911). Later on, in 1938, a photographic documentation of the chapel’s inventory was made, thanks to Arthur Schneider. Ljerka Topali described it in her work ‘Wooden Chapels and Rural Architecture of Churches’ (1941). Recently, the chapel was studied by Đurđica Cvitanović (1974), Igor Maroević (1997), Katja Matković Mikulčić (1998), Sanja Cvetnić (2005) and Lara Černicki and Stašo Forenbaher (2008). Moreover, it was included in some of the most important overviews of Baroque art in Croatia: in Anđela Horvat’s contribution to the book ‘The Baroque in Croatia’ (1982), in Doris Baričević’s contribution to the book ‘Croatia and Europe. The Age of Baroque and Enlightenment’ (2004) and in the book ‘Baroque Sculpture in Continental Croatia’ (2008) written by the same author. The chapel was a source of inspiration not only to researchers, but also to writers such as Matko Peić in his ‘Wanderings’ (1967).

Kapela Sv. Josipa u franjevačkoj crkvi u Varaždinu nalazi se uzduž sjeverne strane svetišta. Tu je prostoriju krajem XVII. stoljeća uspješan varaždinski građanin i imućni trgovac Danijel Praunsperger (1635.-1692.) likovnom i kiparskom opremom dao pretvoriti u kapelu, posljednje počivalište njegovo i njegove druge supruge Ivane Kordule Hailek. Ova posebnička kapela smještena u redovničkoj crkvi predstavlja zanimljivo svjedočanstvo razdoblja obilježenoga spregom kasnomanirističkih i ranobaroknih utjecaja, odraženih u jedinstvenosti oblikovanja svoda stucco-uresom i zidnim slikama, a u ikonografiji neobičnih zbog pojave prikaza alegorijskih figura “Smrti”, te poslijetridentskih utjecaja, jer je posvećena Sv. Josipu, zaštitniku Crkve i “utočištu umirućih” (lat. “refugium agonizantium”), te svetcu čija ikonografija i čašćenje doživljavaju procvat u XVI. i XVII. stoljeću. Odabir svetca zaštitnika kapele povezan je s vlastitošću, životom i htijenjem naručitelja Praunspergera, osobe bez osobite političke moći, ali koja potječe iz plemićkoga staleža, te je svjesna eshatološkoga putovanja vlastita života. S tim ozbiljnim mislima, ali i onima prožetim nadom u vječni život, željom za besmrtnošću i stjecanjem slave pravednika i čovjeka čija duša posjedovanjem pobožnosti i vrlina nadilazi pakao i muke čistilišta te dolazi u nebeska prostranstva raja, naručitelj je u kapeli svjesno dao prikazati najvećega, uz Blaženu Djevicu Mariju, zagovornika i posrednika prelaska vjernikove duše i tijela iz zemaljskoga u nebeski život, naglašujući pritom njegovu ulogu kao roditelja i zaštitnika Sina.

Ovaj vrijedni rad mlade povjesničarke umjetnosti je njezin dotjerani diplomski rad, nastao pod vodstvom redovite profesorice, dr. zn. Sanje Cvetnić, koji je obranjen 22. rujna 2011. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

St. Joseph’s Chapel is located along the north side of the sanctuary of the Franciscan church of St. John the Baptist in Varaždin. It was transformed into an artistically and monumentally crafted tomb by anonimous artists at the end of the seventeenth century. The chapel was designed for a citizen of Varaždin, the wealthy merchant Daniel Praunsperger (1635-1692), who was buried in it next to his second wife Johanna Kordula Hailek (†1689). Being a part of the public church and monastery, this private chapel bares testimony to a period marked by the pluralism of the late-mannerist and early baroque influences, reflected in the uniqueness of design of its sculptures, stucco-decorated vault and its wall paintings. The iconographical influences are visible in the peculiar representation of the two allegorical figures of Death as a skeletonon on the one hand and post-tridentine on the other, since this chapel is dedicated to St. Joseph, the patron saint and the protector of the Catholic Church and patron of the dying (lat. refugium agonizantium), whose iconography, cult and worship flourished in the 16th and 17th century. The choice of St. Joseph as this chapel’s patron saint is connected to the identity, life and intention of Daniel Praunsperger, the commissioner of the transformation of the chapel into a tomb, an aristocrat without any political influences, who was aware of the eschatological destiny of his own life, it’s imminent end. These melancholic ideas were joined with the ones of hope for eternal life, desire for immortality, attainment of fame and desire for becoming a righteous man whose soul on account of its piety and virtues, transcends hell and torments of purgatory and continues straight into heaven. Daniel Praunsperger had consciously shown these ideas by depicting non-other than St. Joseph on the chapel’s easel and wall paintings, a saint who is, alongside Virgin Mary, the greatest intercessor and mediator of transition of one’s body and soul from the earthly to the heavenly life, emphasizing the saint’s role as a father and protector of his son, Jesus Christ.

Translated by s. Ana Kaniški

A capela de São José está localizada ao longo do lado norte do santuário da igreja franciscana de São João Baptista em Varaždin. No final do século XVII, ela foi transformada por um artista anônimo numa tumba artisticamente desenhada e monumental, projectada para um cidadão de Varaždin, o rico comerciante Daniel Praunsperger (1635-1692), que foi enterrado nela, ao lado da sua segunda esposa Johanna Kordula Hailek († 1689). Como esta capela faz parte do espaço público da igreja e do mosteiro franciscano, ela é testemunha de um período marcado pelo pluralismo das influências do maneirismo tardio e barroco, reflectidas na forma e modelagem excepcional das esculturas, na abóbada decorada com estuques e nas pinturas de mural. As influências iconográficas são visiveis na representação incomum de duas figuras alegóricas da Morte como Esqueleto e nas pós-tridentinas, já que esta capela é dedicada a São José, o santo padroeiro, protector da Igreja Católica e padroeiro dos moribundos (em Latim refugio agonizantium), cuja iconografia, culto e adoração floresceram no século XVI e XVII. A escolha de São José como padroeiro da capela está relacionada com a identidade, vida e intenções do mecenas que patrocinou a sua transformação. Ele é Daniel Praunsperger, um aristocrata sem qualquer influência política e origem aristocrática, que estava consciente do destino escatológico da sua própria vida e da morte imminente. Estas ideias melancólicas foram unidas com aquelas de esperança da vida eterna, da imortalidade, da aquisição de fama e do desejo para se tornar um homem justo cuja alma, graças a sua piedade e virtudes, ultrapassa inferno e tormentos do purgatório e alcança o céu. Daniel Praunsperger, conscientemente, mandou exibir essas ideias nas pinturas de cavalete e de murais na abóbada da capela, representadas nas imagens de São José, um santo que, ao lado da Virgem Maria, é o maior intercessor e mediador de transição do corpo e da alma terrestre de pessoas para a vida eterna celestial, sendo enfatizado o papel do santo como pai e protector de seu filho, Jesus Cristo.

Traduzido por Ana Kaniški

U radu su predočeni rezultati istraživanja izvornoga gradiva o rodu Saića od Pernice, najvažnijeg od rodova nižega plemstva samoborskog okruga. Cilj je bio proučiti rodbinske odnose unutar samoga roda, ali i njihovih nasljednika po tankoj krvi, među kojima su i neki od najznačajnijih hrvatskih rodova, i koji su po utrnuću roda vodili mnogobrojne imovinsko-pravne parnice, česte u hrvatskoj povjesnici. Proučeni su najvažniji izvori, ponajprije žalosni ostatci njihova obiteljskog arhiva, kao i arhivi obitelji s kojima su Saići stupali u rodbinske odnose i s kojima su dijelili baštinu po različitim osnovama, zatim arhivi mjesta gdje su kršteni, vjenčani i pokapani, zajedno s matičnim knjigama koje čuvaju o tome sigurne podatke. Prikazani su i osnovni posjedovni odnosi između pojedinih loza roda, koristeći pritom odgovarajuće obće arhivske zbirke, ali i sudske arhive pojedinih županija. Istražen je ukupno 91 pripadnik roda, što uključuje i njihove supružnike, raspravljeni su njihovi međusobni odnosi, kao što su i utvrđene službe, zvanja i pozivi za svakoga pojedinog pripadnika roda. Tako je potvrđen Martin iz druge polovice 16. st. kao prvi sigurni pripadnik roda kojeg spominju izvori i od kojeg potječu svi pripadnici roda kroz sedam koljena, do utrnuća polovicom 19 st., s Josipom i Jurjem, vjerojatno posljednjim muškim pripadnicima roda. Kao konačni rezultat istraživanja sastavljena je i rodoslovna ploča roda Saića

L’ouvrage présente les résultats des recherches sur les documents d’archives originaux se référant à la famille des Saić de Pernica, la plus importante famille de la petite noblesse de la région de Samobor. Le but des recherches était d’analyser les relations de famille au sein de la famille même, ainsi qu’entre leurs héritiers selon le lignage féminin, parmi lesquels l’on trouve quelques-unes des plus importantes familles croates qui menèrent au tribunal, suite à la disparition de la ligne masculine de la famille, de nombreux procès en matière de propriété. L’on analysa les sources principales, tout d’abord les pitoyables restes des archives familiales de la famille, ainsi que les archives des familles avec lesquelles les Saić entraient en relations de famille et avec lesquelles ils partageaient l’héritage sur divers fondements, puis les registres de baptêmes, mariages et enterrements qui contiennent, quant à eux, des données sûres. L’auteur de l’article présente également les principaux rapports de propriété ayant existé entre plusieurs lignes de la famille, en se servant – dans son travail – des collections d’archives générales ainsi que des archives judiciaires de certaines provinces historiques. En tout, l’on analysa 91 membres de la famille, ci-inclu leurs conjoints en mariage. L’on réussit également à établir la nature des relations qui existaient entre les membres de la famille, ainsi que les services, métiers et vocations de chacun desdits 91 membres de la famille recensés. Ainsi affirma-t-on l’existence d’un certain Martin, ayant vécu dans la seconde moitié du 16e siècle, comme étant le premier membre de la famille dont le nom fut attesté par les sources historiques et à qui il est possible de retracer l’origine de tous les membres de la famille à travers sept générations, jusqu’à sa disparition au milieu du 19e siècle. En résultat final des présentes recherches un arbre généalogique de la famille fut-il dressé.

Traduit par Jelena Puškarić..

U prilogu autor aktualizira školski učbenik za učenje latinskoga jezika iz 1747. koji se je upotrebljavao u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji, razredu “humanitas sive poesis”, u kojemu je učenik trebao djelatno znati i razumjeti latinski jezik. Autor je toga učbenika bio austrijski isusovac Franz Wagner (1675.-1748.) pa je za hrvatsku mladež prilagođeno izdanje iz 1747. u Zagrebu. Zato je i u naslovu naglašeno: “Syntaxis ornata ad usum Croaticae juventutis accomodata”. Pisac ovoga rada prikazuje sadržaj knjige s posebnim naglaskom na hrvatske kajkavske primjere, ističući kako je i tada bilo važno metodičko načelo kod učenja stranoga jezika: preko majčinskoga jezika do znanja stranoga jezika, u ovome slučaju latinskoga.

To je načelo posebno koristio i hrvatski isusovac Juraj Habdelić (1609.-1678.) u svome rječniku “Dictionar…” (1670.) u kojemu na prvo mjesto stavlja hrvatsku kajkavsku natuknicu, a potom latinsko značenje.

In diesem Beitrag wird das Lehrbuch für Latein aus dem Jahre 1747 aktualisiert. Dieses Buch wurde im Zagreber Jesuitengymnasium in der Klasse “humanitas sive poesis” für Unterricht in der lateinischen Sprache verwendet. Der Autor dieses Lehrbuches ist der österreichische Jesuit Franz Wagner (1675-1748). Für die kroatischen Schüler wurde eine neue Ausgabe 1747 in Zagreb adaptiert und herausgegeben. Aus diesem Grunde ist folgendes in der Überschrift hervorgehoben: “Syntaxis ornata ad usum croaticae juventutis accomodata”. Der Autor dieses Beitrages weist mit besonderem Augenmerk auf kajkawische Beispiele hin, da es auch damals als wichtig erachtet wurde, die Fremdsprache – in diesem Fall Latein – methodisch anhand der Muttersprache zu erlernen. Dieser Methode bediente sich insbesondere der kroatische Jesuit Juraj Habdelić (1609-1678) in seinem Wörterbuch “Dictionar…” (1670), in welchem er an erster Stelle das kaikawische Stichwort und an zweiter die lateinische Bedeutung stellt.

U radu je izloženo istraživanje dijela knjižnoga fonda Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije iz 18. stoljeća. Prikazana je u kratkim crtama povijest Metropolitanske knjižnice, jedne od najvažnijih zbirki starih knjiga i rukopisa ne samo u Hrvatskoj, nego i u širem srednjoeuropskom prostoru. Uvid u fond knjiga 18. stoljeća omogućuje podpuniju rekon¬strukciju kulturnog konteksta zagrebačke sredine, koji se oblikuje oko Kaptola. Prema podatcima iz kataloških kartica, načinjenih početkom 20. stoljeća, analizirana je jezična zastupljenost naslova, od kojih prevladavaju naslovi na latinskom i njemačkom jeziku. Analizirana je i zastupljenost izdavača te mjesta objavljivanja knjiga, a na temelju tih podataka može se steći iscrpan uvid u razvoj tržišta knjiga u 18. stoljeću. Uočava se okretanje “novim” izdavačkim središtima u sjevernonjemačkom području, uz dominaciju bližih središta Beča i Venecije. Kao treća tema istraživanja prikazan je raspon tema i sadržaja obrađenih naslova, a u radu su izdvojeni i razmatrani naslovi s kraja 18 stoljeća, koji su objavljeni i nabavljeni za vrijeme biskupa Maksimilijana Vrhovca. Širok raspon zastupljenih tema odražava svestrane interese biskupa Vrhovca – od naslova koji se bave podukom i odgojem, preko trgovine i poboljšavanja zemljoradnje, do djela koja se bave aktualnim političkim i društvenim događajima, kao što su Francuski prevrat i donošenje Ustava Sjedinjenih Američkih Država – ti naslovi jasno govore o njegovom prihvaćanju ideja i tema prosvjetiteljskog pokreta. Kroz naslove i sadržaje knjiga moguće je tako steći neposredan uvid u ideje koje su oblikovale to prijelomno vrijeme brojnih reformi, i upodpuniti sliku o biskupu Vrhovcu kao najistaknutijem provoditelju reformatorskih zamisli prosvjetiteljstva u našoj hrvatskoj sredini. Provedena istraživanja tek manjeg dijela fonda Metropolitanske knjižnice pokazuju koliko je poznavanje te zbirke bitno za poznavanje povijesti i kulture Zagreba i Zagrebačke (nad)biskupije.

Im Text sind Ergebnisse der Erforschung von einem Teil der Bibliotheks¬bestände der Metropolitana aus dem 18. Jh. dargestellt. Die Bibliothek Metropolitana, Bibliothek der Erzdiözese Zagreb, heute untergebracht im Gebäude des Kroatischen Staatsarchivs, ist eine der wichtigsten Sammlungen alter Bücher und Handschriften, nicht nur im Kroatien, sondern in sudosteuropäischem Raum. Die Einsicht in die Sammlungsbestände aus dem 18. Jahrhundert ermöglicht eine Rekonstruktion des kulturellen Lebens in Zagreb, das sich um Kaptol entwickelte, sowie der Ideen die in diesem kulturellen Kontext damals aktuell waren. Auf Grund der Katalog-Karteien (die ersten 5 Karteikästen), die aus der Zeit anfangs des 20. Jahrhunderts stammen, ist Analyse der Sprachdistribution der Titel durchgeführt. Es überwiegen die Titel in Latein und Deutsch. Eine weitere Forschungsfrage war die Distribution der Verleger, die in der Sammlung vertreten sind. Dabei wurde festgestellt, dass die “neuen” Verlagszentren, vor allem aus dem norddeutschen Raum, immer wichtigere Rolle haben, aber weiterhin dominierende Rolle haben benachbarte Zentren Wien und Venedig. Diese Ergebnisse ermöglichen Einsicht in die Entwicklung des Buchhandels und – Markt im 18. Jh. in Europa. Anschließend werden die Inhalte und Themen der Titel dargestellt, wobei den Schwerpunkt dieser Arbeit die Titeln aus der Zeit vom Bischof Maximilian Vrhovac, (1752-1827, Bischof von Zagreb seit 1787.) d.h. aus dem letzten Jahrzehnt des 18. Jahrhunderts, bilden. Auffällig ist die Breite und Vielfalt der Inhalte, die die verschiedenen Interessen des Bischofs Vrhovac widerspiegeln – von den Titel über Erziehung und Pädagogik, über Handel und Verbesserung der Landwirtschaft, bis zu den Bücher die sich mit aktuellen politischen und gesellschaftlichen Ereignissen befassen, wie z. B. die Bücher über französische Revolution oder Verfassung der Vereinigten Staaten. Diese Titel sprechen klar über den weit verbreiteten Reformgeist der Epoche und können zu der Vervollständigung von der Rolle vom Bischof Vrhovac als Hauptvertreter der Aufklärung in Kroatien beibringen. Die durchgeführten Erforschungen von einem kleinerem Teil der Metropolitanabestände zeigen deutlich, wie inhaltlich reich und aktuell die Sammlung war, und dass die Erforschung der kulturellen Geschichte von Zagreb unvermeidlich diese Sammlung einbeziehen sollen.

U radu je u kratkim crtama prikazan život i znanstveno djelovanje hrvatskog svećenika mons. dr. Andrije Živkovića (1886.-1957.). Posebna je pozornost posvećena njegovoj rukopisnoj ostavštini (znanstveni članci, rasprave, osvrti i knjige) koja se nalazi u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu u okviru fonda Zbora duhovne mladeži zagrebačke. Autori su gradivo popisali i popratili odgovarajućim objašnjenjima i bibliografskim napomenama.

U radu je posebna pozornost posvećena rukopisnoj ostavštini hrvatskog svećenika mons. dr. Andrije Živkovića (*Sikirevci, 1886. †Zagreb, 1957.), koja se nalazi u arhivskoj cjelini Zbora duhovne mladeži zagrebačke u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Ostavština količinski obuhvaća četiri i pol arhivske kutije, a sadrži znanstvene tekstove, članke, rasprave, osvrte i knjige što ih je sam A. Živković objavio ili pripremao za tisak. Većina tekstova pisana je strojopisom. Dio ostavštine čine tekstovi objavljeni u raznim časopisima, dok je manji dio pisan rukom.

Tijekom svojega života A. Živković je zauzeto djelovao na raznim područjima crkvenog, znanstvenog, kulturnog i političkog života hrvatskog naroda, pa je tako u svojim djelima stručno i znanstveno obradio niz tema (npr. razne socijalne teme, pitanje braka, obitelji i ljudske seksualnosti, filozofske sustave, odnos čovjeka spram vjere i Boga, te moderne znanosti, fenomen nacizma i komunizma, papine okružnice i dr.) koje su zanimale čovjeka i društvo njegova vremena. Rukopisna ostavština koju su autori ovoga članka popisali i popratili odgovarajućim objašnjenjima i bibliografskim napomenama omogućit će da se u određenoj mjeri nadopune dosadašnje spoznaje o životu i radu marnoga svećenika, vrijednoga teologa i zaslužnoga znanstvenika, mons. dr. A. Živkovića.

L’ouvrage traite avec une attention particulière le legs manuscrit du prêtre croate, monseigneur Andrija (André) Živković (*Sikirevci, 1886 – †Zagreb, 1957), conservé aujourd’hui aux Archives archiépiscopales de Zagreb (collection de la Société de la jeunesse catholique de Zagreb). Le legs englobe quatre boîtes archivage et demie et contient textes scientifiques, polémiques, études, critiques et livres que le monseigneur Živković avait soit publiés soit préparés en vue d’être imprimés. La plupart des textes sont tapés à la machine. Les textes parus dans diverses revues font également une partie du legs tandis qu’une moindre partie des textes sont écrits à la main.

Au cours de sa vie le monseigneur Živković s’était engagé avec dévouement sur divers champs de la vie ecclésiastique, scientifique, culturelle et politique du peuple croate en ayant ainsi – en tant que spécialiste et scientifique – traité dans son œuvre maints sujets (par ex. divers sujets sociaux, questions du mariage, de la famille et de la sexualité de l’homme, systèmes philosophiques, rapport de l’homme envers la foi, Dieu et la science moderne, phénomènes du nacisme et du communisme, encycliques papales), lesquels sujets intéressaient l’homme et la société de son époque. Ledit legs manuscrit que les auteurs du présent article ont recensé et accompagné de commentaires et notes bibliographiques permettra d’ajouter – dans une certaine mesure – aux connaissances qu’on avait jusqu’à présent sur la vie et l’œuvre d’un prêtre dévoué ainsi que théologue et scientifique appliqué, le monseigneur Andrija (André) Živković.

Povodom 30. obljetnice smrti zagrebačkoga nadbiskupa i rimskoga stožernika Franje Šepera (*1905. †1981.) ovdje se objavljuju dva sjećanja na nadbiskupa Šepera i jedan prilog o njemu. Prvo sjećanje napisao je njegov školski vršnjak, Josip Deči, neposredno nakon njegove smrti (1983.-1984. godine), drugo je napisao svećenik Zagrebačke nadbiskupije, Stjepan Mlinarić (2011. godine), a prilog o nadbiskupu napisala je njegova vjeroučenica, Brigita Kurelac (2012. godine).

In occasione del 30° anniversario della morte dell’arcivescovo di Zagabria e cardinale romano Francesco Šeper (*1905 †1981) qui vengono pubblicati due ricordi dell’arcivescovo Šeper e un contributo su di lui. Il primo ricordo è stato scritto dal suo compagno di scuola, Josip (Giuseppe) Deči, poco dopo la sua morte (nell’anno 1983-1984), il secondo è stato scritto da un sacerdote dell’arcidiocesi di Zagabria, Stjepan (Stefano) Mlinarić (2011.), mentre il contributo sull’arcivescovo ha scritto la sua studentessa, Brigita Kurelac (2012.).

Traduzione di Stjepan Razum.

Župa Sv. Marije Magdalene u Štrigovi spada među najstarije međimurske župe, te je kao takva spomenuta u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine. Kako je oduvijek bila sastavni dio Međimurja, župa Štrigova priznavala je vlast njegovih gospodara koji su se mijenjali kroz prošlost. U crkveno-upravnom pogledu župa Štrigova je kao i čitavo Međimurje bila dio Bekšinskoga arhiđakonata Zagrebačke biskupije (odnosno nadbiskupije). Takvo stanje će ostati nepromijenjeno tijekom 19. te 20. stoljeća. Premda je područje Međimurja od 1861. do 1918., te od 1941. do 1945. godine bilo pod mađarskom upravom, tijekom koje je činjena mađarizacija cjelokupnoga javnog života Međimurja, ono je zadržalo hrvatsko obilježje, zahvaljujući činjenici da je podpadalo pod Zagrebačku nadbiskupiju, te odporu hrvatskoga svećenstva po međimurskim župama toj upravi. Po završetku Drugoga svjetskog rata i promjeni društveno-političkog uređenja župa Sv. Marije Magdalene će kao i mnoge druge župe i vjerske ustanove biti zahvaćena tzv. agrarnom reformom u kojoj će joj biti oduzet znatni dio imovine. O prošlosti župe Štrigove postoje rijedki objavljeni radovi, te se ovim radom želi dati prinos boljem poznavanju njezine prošlosti sredinom 20. stoljeća. U radu je, nakon općeg uvodnog dijela, prikazan postupak provedbe tzv. agrarne reforme na posjedima župe, opisane su tvarne značajke spisa, te je objavljeno 12 spisa.

FLa paroisse de Sainte-Marie-Madeleine à Štrigova est l’une des plus vieilles paroisses de Medjimurje et, en tant que telle, elle est recensée par le registre des paroisses de l’évêché de Zagreb de 1334. Faisant de tous les temps partie intégrante de Medjimurje, la paroisse avait toujours acquiescé au régime de divers gouverneurs de la région. Du point de vue ecclésiastique et administratif la paroisse de Štrigova, ainsi que tout le Medjimurje, faisait partie de l’archidiaconat de Bekšin (aujourd’hui Becsehely en Hongrie). Ledit état des choses restera sans changement tout au cours des 19e et 20e siècles. Malgré le fait que la région de Medjimurje était soumise – dans les périodes de 1861 à 1918 et de 1941 à 1945 – au gouvernement hongrois, durant lequel l’ensemble de la vie publique était marqué par une forte hongrisation, la région avait tout de même gardé son caractère croate, grâce également au fait que Medjimurje faisait partie de l’évêché de Zagreb ainsi qu’à l’opposition que les prêtres croates manifestaient à l’égard du gouvernement hongrois. Après la Seconde guerre mondiale et à la lumière du changement du système socio-politique la paroisse de Sainte-Marie-Madeleine sera, comme maints autres paroisses et établissements religieux, frappée par la soi-disante réforme agraire dans laquelle la paroisse sera privée d’une partie considérable de ses biens. Il existe peu d’ouvrages publiés sur le passé de la paroisse de Štrigova et l’on voulait, par le présent ouvrage, contribuer à une meilleure connaissance de l’histoire de la paroisse dans les années 1950. Après une introduction générale, l’ouvrage décrit les processus de la mise en oeuvre de la réforme agraire sur les propriétés de la paroisse ainsi que les qualités matérielles des 12 documents apportés en appendice.

Traduit par Jelena Puškarić

Povodom 30. obljetnice smrti zagrebačkoga nadbiskupa i rimskoga stožernika Franje Šepera (*1905. †1981.) ovdje se objavljuju dva sjećanja na nadbiskupa Šepera i jedan prilog o njemu. Prvo sjećanje napisao je njegov školski vršnjak, Josip Deči, neposredno nakon njegove smrti (1983.-1984. godine), drugo je napisao svećenik Zagrebačke nadbiskupije, Stjepan Mlinarić (2011. godine), a prilog o nadbiskupu napisala je njegova vjeroučenica, Brigita Kurelac (2012. godine).

In occasione del 30° anniversario della morte dell’arcivescovo di Zagabria e cardinale romano Francesco Šeper (*1905 †1981) qui vengono pubblicati due ricordi dell’arcivescovo Šeper e un contributo su di lui. Il primo ricordo è stato scritto dal suo compagno di scuola, Josip (Giuseppe) Deči, poco dopo la sua morte (nell’anno 1983-1984), il secondo è stato scritto da un sacerdote dell’arcidiocesi di Zagabria, Stjepan (Stefano) Mlinarić (2011.), mentre il contributo sull’arcivescovo ha scritto la sua studentessa, Brigita Kurelac (2012.).

Traduzione di Stjepan Razum.

Pisac, dugogodišnji župnik u Lepoglavi (1946.-1999.), objavio je 2002. godine knjigu “Uspomene lepoglavskog župnika, 1946.-1999.” (Varaždinske Toplice 2002.), a pet godina kasnije naš je godišnjak “Tkalčić” (11./2007., str. 509-532) objavio nastavak tih uspomena pod naslovom: “Da se ne zaboravi! Uspomene lepoglavskog župnika u miru”. Kako u knjizi, tako i u navedenom članku opisao je svoj život i djelovanje u Lepoglavi, te iznio svoja osobna sjećanja i posredovao predaju starijih. Nakon proteka novih pet godina, pisac ovdje iznosi pred javnost svoja novija prisjećanja.

The author who was the long standing parish priest in Lepoglava (1946-1999), in 2002 published a book entitled: “Uspomene lepoglavskog župnika [Memories of the Lepoglava Parish Priest], 1946-1999″ (Varaždinske Toplice 2002). Five years later our Anal: “Tkalčić” (11./2007, pp. 509-532) released the continuation of his memoirs in an article entitled: “Da se ne zaboravi! Uspomene lepoglavskog župnika u miru [Lest We Forget! Memories of the Lepoglava Parish Priest Emeritus]. His book and the subsequent article described his life and activities during his service in Lepoglava. He wrote about his own personal memories and of those that had been passed down from generation to generation. Now a further five years later, the author presents his memories to the public.

Dopunjujući i ispravljajući članak Lojze Buturca iz godišnjaka “Tkalčić” (15./2011.), pisac opisuje ulogu Ivana Hrena, upravitelja župe Sv. Kvirina u Sisku (1993.-2002.), u dovršetku gradnje župne kuće i u gradnji župne crkve Sv. Kvirina (1996.-2002.).

U kolovozu i rujnu 1946. u Varaždinu su provedeni istraga i suđenje desetorici osoba iz Međimurja, među kojima su bila četiri svećenika: Dragutin Gazivoda, Ivan Kolenko, Josip Lukša i Norbert Žalig. Svi optuženi proglašeni su krivim zbog navodnog podpomaganja terorista, tzv. “križara”. Iako je sudski predmet nazvan po kapelanu iz Nedelišča, Dragutinu Gazivodi, istražitelji i tužitelji imali su cilj osuditi ponajprije djelovanje franjevačkoga samostana u Čakovcu, a neizravno i cjelokupno svećenstvo u Međimurju. Štoviše, dio istražnog materijala i osobito medijska prezentacija suđenja optuživali su i cijelu Katoličku crkvu u Jugoslaviji, na čelu s Alojzijem Stepincem. Naime, suđenje u Varaždinu poklopilo se s pripremama za suđenje zagrebačkom nadbiskupu, a presuda je donesena samo nekoliko dana prije njegova uhićenja. S obzirom na donekle neočekivane razmjere koje je postupak u Varaždinu poprimio, sačuvani arhivski materijal o istome je vrlo velik, a i posljedice su bile višestruke. Osuđeni u postupku kažnjeni su vrlo teškim kaznama, neki od njihovih prijatelja i poznanika su također kasnije bili uhićeni, a nekoliko njih je čak i ubijeno bez suda od strane vlasti. Dio iznuđenih i konstruiranih izjava osuđenih, dugo se, krajnje propagandistički, koristio za opisivanje navodne političke i moralne odgovornosti Katoličke crkve u vremenima neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a čak ni danas ta stigma nije do kraja uklonjena u javnosti. Autor u članku raščlanjuje različite vrste izvora kako bi utvrdio svu slojevitost postupka u Varaždinu, pokušavajući ih objasniti u širem političkom, vremenskom, teritorijalnom i moralnom aspektu.

In August and September of 1946 in Varaždin, an investigation and trial has been conducted to ten people from Međimurje, among them, four were clergymen: Dragutin Gazivoda, Ivan Kolenko, Josip Lukša and Norbert Žalig. Everyone accused was convicted guilty for allegedly helping the terrorists, so called “crusaders”. Although the court trial was named after the chaplain from Nedelišče, Dragutin Gazivoda, the investigators and plaintiffs pursued their goal of accusing primarily the activities of the Franciscan monastery in Čakovec, while indirectly the entire clergy in Međimurje. Moreover, a part of the judicial investigation and especially the media presentation of the proceedings accused the entire Catholic Church in Yugoslavia and the head Alojze Stepinac. Namely, the proceedings in Varaždin coincided with the preparations for the trial of the archbishop of Zagreb, and the judgment was made only a few days prior to his arrest. Considering the somewhat unexpected proportions that the process in Varaždin has taken, the preserved archive material about it is quite large, and also the consequences were multiple. Those sentenced to the process were punished with severe retributions, also, some of their friends and acquaintances were later on arrested, and some were even killed from the authorities without court of law proceedings. A part of extorted and constructed declarations of the convicted were long after used for extreme propaganda in order to describe the allegedly political and moral responsibilities of the Catholic Church, and even today this stigma has not been entirely eradicated from the public. The author analyzes the different sources in order to determine the entire stratification of the proceedings in Varaždin, trying to explain them in a wider political, time, territorial and moral aspect.

Biskup dr. Dominik Premuš (*Prelog, 2.VIII.1861. †Zagreb, 27.II.1934.) jedan je od hrvatskih velikana koji je sve svoje sposobnosti, djelovanje i sav svoj život usmjerio na dobrobit Crkve i hrvatskoga naroda. Ove godine (2011.) spominjemo se 150. obljetnice njegova rođenja.

Dominik Premuš – svećenik koji je obnašao mnoge službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji, prebendar, kanonik, pomoćni biskup zagrebački, profesor, organizator, dobrotvor, prosvjetitelj, rodoljub, pjesnik – svojim je višestrukim djelovanjem ostavio duboki trag na mnogim područjima crkvenog i građanskog života. Sigurno je – makar toga nismo svjesni – da od njegovog djelovanja, od te prošlosti živi i naša sadašnjost.

Na temelju arhivskoga gradiva i ne baš bogate literature u članku predstavljamo njegovo podrijetlo i školovanje, službe i odlikovanja, bolest, smrt i pogreb. Također prikazujemo u glavnim crtama Premuševo djelovanje u Crkvi i na svjetovnom području, te ističemo njegov značaj. Dobro ga opisuje njegov suvremenik, kao čovjeka koji “se odlikuje zamjernim znanjem, rijetkom revnosti, osobitom plemenitošću, svijetlim karakterom, sjajnim svećeničkim življenjem” (“Katolički list”, 1915., str. 130). To je razlog da su ga ljudi cijenili i poštovali.

L’évêque Dominik/Dominique Premuš (docteur ès lettres) dédia tous ses talents, ses activités et toute sa vie au bien-être de l’Église et du peuple croate. Cette année – 2011 – l’on célèbre le 150e anniversaire de sa naissance.

L’évêque Premuš – qui, au cours de sa vie, occupa les différents postes au sein de l’Archevêché de Zagreb (il y fut prébendier, chanoine, évêque auxiliaire de Zagreb, en étant en même temps professeur, organisateur, mécène, réformateur, patriote, poète) – laissa, par ses multiples activités, une trace profonde dans maints domaines de la vie ecclésiastique et civil. Assurément – bien que l’on en soit peu conscients – ses activités – donc le passé – font également vivre notre présent.

Se basant sur les matériaux des archives et une bibliographie peu exhaustive, l’auteur présente ici l’origine familiale et la formation de l’évêque Premuš, ses fonctions et les décorations dont il était titulaire, sa maladie, sa mort et son enterrement. L’on présente également – en traits généraux – l’activité de l’évêque dans le cadre de l’Église, ainsi que dans le domaine laïque, en soulignant son importance et sa contribution. L’un de ses contemporains le décrit comme un homme “possédant un grand savoir, une application rare, une noblesse particulière, un caractère noble et une vie du prêtre brillante” (“Katolički list”/Journal catholique, 1915, p. 130). Pour ces raisons-là il était estimé et respecté par les gens de son temps.

Dominikanac Anđelko Fazinić (1902.-1983.) nedvojbeno je jedan od najznačajnijih hrvatskih dominikanaca 20. stoljeća. Nakon studija posvetio se odgojno-obrazovnim službama na dominikanskim gimnazijama i zavodima za odgoj srednjoškolske mladeži u Bolu na Braču (1928.-1934.; 1939.-1942.; 1950.-1963.) i u Zagrebu (1934.-1939.), a kasnije i na riječkoj Visokoj bogoslovnoj školi (1970.-1983.), te obavljao neke upravne službe u svojoj redovničkoj zajednici. Zaslužan je za utemeljenje Dominikanske klasične gimnazije u Zagrebu (1941.) i Caritasa u Rijeci (1970.), te za pokretanje Vjesnika Hrvatske dominikanske provincije (1964.), koji neprekidno izlazi do danas. Kao provincijal, kroz tri mandata (1942.-1946.; 1946.-1950.; 1963.-1967.), u teškim i prelomnim vremenima upravljao je Dalmatinskom, tj. Hrvatskom dominikanskom provincijom, čije granice je proširio do Subotice (1945.), postavio temelje za povratak dominikanaca u Sloveniju (1965.) i utemeljio samostan u Rijeci (1949.). Bavio se i spisateljskom djelatnošću surađujući u brojnim časopisima, uglavnom u domovini, pišući ponajviše o crkveno-povijesnim temama i književnosti. Također se bavio prevodilačkom i glazbeno-umjetničkom djelatnošću, ostavivši iza sebe jednu objavljenu zbirku i mnoštvo rukopisa skladbi različitoga sadržaja i opsega. Blisko je surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i obavljao starješinsku službu u dominikanskim samostanima u Bolu na Braču (1940.-1942.), Rijeci (1971.-1977.) i Zagrebu (1978.-1981.).

Dominican friar Anđelko Fazinić (1902-1983) is undoubtedly one of the most significant Croatian Dominicans in the 20th century. After completing his studies he dedicated himself to education in Dominican high schools and institutes established to educate youth in Bol on the island of Brač, (1928-1934; 1939-1942; 1950-1963) and in Zagreb (1934-1939), and then later at the Major Seminary in Rijeka(1970-1983). He also conducted several administrative positions in his religious community. He founded the Dominican Classics High School in Zagreb (1941). He founded the Caritas organisation in Rijeka (1970) and launched the Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije (1964), (Herald of the Croatian Dominican Province) which has been continuously published to this day. He was provincial in three mandates (1942-1946; 1946-1950; 1963-1967). He administered the Dalmatian, that is, Croatian Dominican Province expanding its boundaries all the way to Subotica (1945). He laid the way for the Dominicans to return to Slovenia (1965) and established the monastery in Rijeka (1949). He was also a writer and wrote for many magazines, mostly in the homeland, writing mostly about church-historical topics and literature. He was also involved in translating and with music, leaving behind an unpublished collection and multitude of manuscripts of musical pieces with various contents and ranging in scope. He was a close associate of Archbishop Alojzije Stepinac and at one time conducted the duties of the senior elder in Dominican monasteries in Bol on the island of Brač (1940-1942), Rijeka (1971-1977) and Zagreb (1978-1981).

La dominikano Anđelko Fazinić (1902.-1983.) sendube estas unu el la plej elstaraj kroataj dominikanoj de la 20-a jarcento. Post la studoj, li dediĉis sin al eduk-instruistaj servoj ĉe la dominikanaj gimnazioj kaj institutoj por la eduko de la mezlerneja junularo en Bol sur la insulo Brač (dum la periodoj 1928.-1934.; 1939.-1942.; 1950.-1963.), en Zagreb (1934.-1939.), kaj poste ĉe la Supera teologia lernejo en Rijeka (1970.-1983.). Li plenumis ankaŭ gravajn servojn en sia monaĥeja komunumo. Li meritas pro la fondo de la Dominikana klasika gimnazio en Zagreb (1941.) kaj de Caritas en Rijeka (1970.), kaj li iniciatis “Heroldon de la Kroata dominikana provinco” (1964.) kiu ĝis nun senĉese aperas. Kiel provincestro dum tri mandatoj (1942.-1946.; 1946.-1950.; 1963.-1967.) dum la malfacilaj kaj decidigaj tempoj li estris la Dalmatian, t.e. Kroatan dominikanan provincon, kies limojn li plivastigis ĝis Subotica (1945.), li starigis la bazon por la reveno de la dominikanoj en Slovenion (1965.) kaj li fondis la monaĥejon en Rijeka (1949.). Kiel verkisto li kunlaboris kun diversaj gazetoj, precipe en la patrolando, verkante unuavice pri la eklezi-historiaj temoj kaj pri literaturo. Li okupiĝis ankaŭ pri tradukado kaj muzik-arta agado, lasante post si unu publikigitan kolekton kaj aron da diversenhavaj kaj diversgrandaj komponaĵoj en manuskriptoj. Li proksime kunlaboris kun la ĉefepiskopo Alojzije Stepinac kaj li plenumis monaĥestan servon en la dominikanaj monaĥejoj Bol sur la insulo Brač (1940.-1942,), Rijeka (1971.-1977.) kaj Zagreb (1978.-1981.).

Dr. Josip Barbarić rođen je 16. ožujka 1937. u Vukovaru, a umro je 10. rujna 2010. u Zagrebu. Osnovnu školu polazi u rodnome Vukovaru (1944.-1951.), a gimnaziju u Zagrebu (1951.-1957.), gdje je polaznik i Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta (1959.-1965.). Kao mladi franjevac primio je 2. veljače 1964. u Zagrebu svećenički red. Stekavši 1965. godine u Zagrebu naslov magistra bogoslovlja, krajem iste godine odlazi u Rim gdje radi u Međunarodnom skotističkom povjerenstvu koje priprema kritičko izdanje svih djela franjevca Ivana Dunsa Skota. U isto vrijeme izrađuje doktorski rad koji je obranio 1975. godine na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu. U kolovozu 1976. vraća se u Zagreb. Nastavlja stručno i znanstveno djelovati unutar Hrvatskoga državnog arhiva, tada Arhiv Hrvatske (1977.-1985.) i unutar Hrvatske, tada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u Zavodu, odnosno Odsjeku za povijesne znanosti (1985.-2003.). Posljednjih sedam godina živi kao umirovljenik. Priredio je veliki broj knjiga u kojima objavljuje srednjovjekovne i novovjekovne isprave na latinskom jeziku, kao i ljetopise franjevačkih samostana u Slavonskom Brodu i Šarengradu. U “Glasu Koncila”, godišnjaku “Tkalčić” i drugim časopisima objavio je veliki broj prikaza knjiga. Odjeljak “Knjige” u “Glasu Koncila” zaživio je upravo s njegovim člancima, počevši 1991. godine prikazivati povjesničke i arhivističke knjige. Bio je od samoga osnivanja (23.V.1996.) član Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, pa mu ono ovim životopisom zahvaljuje za članstvo, za pisanu suradnju i za njegov sveukupni doprinos hrvatskoj povjesnici.

Dr. Josip Barbarić was born on 16 March 1937 in Vukovar. He died on 10 September 2010 in Zagreb. He attended primary school in his hometown Vukovar 1944-1951), and high school in Zagreb 1951-1957), where he later enrolled in the Faulty of Roman Catholic Theology (1959-1965). As a young Franciscan on 2 February 1964, he was ordained in Zagreb. In 1965 he obtained his Masters in Theology in Zagreb and later that year went to Rome where he worked for the International Scott Commission in Rome to prepare a critical review of all the works by Franciscan John Duns Scott. At the same time he prepared his doctorate which he successfully defended in 1975 at the Pontifical Lateran University in Rome. In August 1976 he returned to Zagreb where he continued to work in his field and the sciences within the Croatian State Archives the then Arhive of Croatia, (1977-1985), and within Croatian, the then Yugoslav Academy of Arts and Sciences, the Institute of Historical Sciences (1985-2003). During the last seven years of his life, he lived in retirement. He prepared a great number of books in which he published medieval and new age documents in Latin as well as the annals of the Franciscan monasteries in Slavonski Brod and Šarengrad. He published a great number of book reviews in the “Glas Koncila”,“Voice of the Council”- Catholic Weekly paper, the “Tkalčić” annals and other magazines. The “Knjige”- “Books” section of the “Glas Koncila” (in fact emerged due to his book reviews which he began writing in 1991. From the very start (23.V.1996) he was a member of the “Tkalčić” Association of Historians of the Zagreb Archdiocese. We wish to thank him for his membership, for his written cooperation and his overall contribution to Croatian history.

D-ro Josip Barbarić naskiĝis la 16an de marto 1937 en Vukovar kaj li mortis la 10an de septembro 2010 en Zagreb. La bazlernejon li vizitis en sia naskiĝurbo Vukovar (1944.-1951.) kaj la mezlernejon en Zagreb (1951.-1957.), kie li studis ĉe la Romkatolika teologia fakultato (1959.-1965.). Kiel juna franciskano li estis ordinita pastro. En la jaro 1965 en Zagreb li akiris la titolon de la magistro pri teologio. Fine de la sama jaro li foriris al Romo, kie li eklaboris ĉe la Internacia skotista komisiono kiu pretigas la kritikajn eldonojn de ĉiuj verkoj de la franciskano Ivan Duns Skot. Samtempe li ellaboris la doktoran disertacion kiun li sukcese defendis en la jaro 1975 ĉe la Papa laterana universitato en Romo. En aŭgusto 1976 li revenis al Zagreb. Li daŭrigis agi fake kaj science kadre de la Kroata ŝtata arkivo, tiam la Arkivo de Kroatio (1977.-1985.), kaj kadre de la Kroata, tiam la Jugoslavia akademio de artoj kaj sciencoj, la Instituto, ĝia Sekcio de la historiaj sciencoj (1985.-2003.). La lastajn sep jarojn li vivis kiel emerito.

Li redaktis multajn librojn en kiuj li prilaboris la mezepokajn kaj la novepokajn dokumentojn en la latina lingvo, kaj la kronikojn de la franciskanaj monaĥejoj en Slavonski Brod kaj Šarengrad. En “Glas Koncila”, en la analo “Tkalčić” kaj en aliaj revuoj li publikigis multnombrajn librorecenzojn.

La rubriko “Libroj” en “Glas Koncila” ekvivis ĝuste dank’ al liaj artikoloj de la jaro 1991 kiam li komencis rezenci la historiajn kaj la arkivajn librojn. De la fondo (23.V.1996.) li membris en la Societo por historio de la Zagreba ĉefdiocezo “Tkalčić”, pro tio per ĉi tiu biografio la Societo dankas al li pro la membreco, por la skriba kontribuo kaj por lia kompleta kontribuo al la kroata historio. Tradukis: Marija Belošević.

Nakon uvodnog dijela u kojem predstavlja sveukupni dosadašnji povjesnički prinos o zagrebačkom nadbiskupu Jurju Hauliku, pisac u glavnom dijelu donosi opširan pregledni životopis toga zagrebačkoga nadbiskupa iz sredine 19. stoljeća. Budući da je jugoslavenska povjesnica pisala o Haulikovu životu i djelu neobjektivno i neznanstveno, uspostavom slobodne Republike Hrvatske dogodio se zaokret, te hrvatski povjesničari daju nove ocjene i ispravno vrednuju njegovu povijesnu ulogu, kako na crkvenom, tako i na javnom, političkom, gospodarstvenom i kulturnom području. Značajan preokret u tom smislu dogodio se 2003. godine, održavanjem znanstvenoga skupa u povodu 150. obljetnice uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine i uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije, kada je upravo on postao prvi zagrebački nadbiskup. Posebno vrijedan povjesnički doprinos ovoga članka sastoji se u prikazu međusobne povezanosti triju hrvatskih Slovaka, Aleksandra Alagovića, Stjepana Moysesa i Jurja Haulika, te njihove povezanosti s ostrogonskim nadbiskupom Aleksandrom Rudnayem, također znamenitim Slovakom. Sva trojica, odnosno četvorica, odigrala su značajne uloge, kako u Hrvatskom, tako i u Slovačkom narodnom preporodu.

Après avoir présenté – dans la partie introductoire de l’article – l’ensemble de la contribution historiographique sur le cardinal Haulik, l’auteur nous apporte une biographie exhaustive de cet archevêque de Zagreb qui occupa le siègle archiépiscopal au milieu du 19e siècle. Vu que l’historiographie yougoslave ne pouvait poser qu’un regard peu objectif et peu scientifique sur la vie et l’oeuvre de Haulik, l’établissement d’une République de Croatie souveraine et libre entraîna après soi – dans ce sens-là – un changement radical. Ainsi les nouvelles études historiographiques apportent-elles des estimations correctes concernant le rôle historique de Haulik, tant sur le plan ecclésiastique que dans les domaines politique, économique et culturel de l’époque. Un événement particulièrement important fut, en 2003, l’organisation du colloque sur le 150e anniversaire de l’établissement de la Province ecclésiastique croato-slavone à l’occasion duquel l’évêché de Zagreb fut élevé au statut d’archevêché. Une valeur particulière de l’article consiste dans le fait qu’il démontre également les liens qui existaient entre les trois Slovaques croates, Aleksandar/Alexandre Alagović, Stjepan/Étienne Moyses et Juraj/Georges Haulik, ainsi que ceux reliant les derniers à l’archevêque de Strigonie (Esztergom), Aleksandar/Alexandre Rudnay, un autre éminent Slovaque de l’époque. Tous les quatres furent porteurs de rôles importants dans les mouvements nationaux et populaires du milieu du 19e siècle (Printemps des peuples) tant croate que slovaque.

Traduit par Jelena Puškarić.

Nach der Einführung, in der er den vollständigen bisherigen historiogra¬fischen Beitrag über den Zagreber Erzbischof Juraj Haulik vorstellt, präsentiert der Autor in dem Hauptteil eine umfangreiche übersichtliche Biographie dieses Erzbischofs von Zagreb aus der Zeit der Mitte des 19. Jahrhunderts. Da die jugoslawische Geschichtsschreibung das Leben und Werk Hauliks unsachlich und unwissenschaftlich darstellte, geschah mit der Errichtung der freien Republik Kroatien eine Wende, so dass die kroatischen Historiker eine Neubewertung vollzogen und nun dessen historische Rolle im kirchlichen, öffentlichen, politischen, wirtschaftlichen sowie kulturellen Bereich korrekt würdigen. Ein entscheidender Umschwung in dieser Hinsicht vollzog sich im Jahre 2003 durch das wissenschaftliche Symposium anlässlich des 150. Jahrestages der Errichtung der Kroatisch-slawonischen Kirchenprovinz und der Erhebung des Zagreber Bistums in den Rang eines Erzbistums, als Haulik der erste Agramer Erzbischof wurde. Der besondere wertvolle historiografische Beitrag dieses Artikels besteht in der Darstellung, wie die drei kroatischen Slowaken Aleksandar Alagović, Stjepan Moyses und Juraj Haulik miteinander verbunden waren, sowie deren Beziehung zu dem Erzbischof von Gran (Esztergom), Aleksandar Rudnay, einem ebenfalls berühmten Slowaken. Alle drei, beziehungsweise vier, spielten sowohl in der Kroatischen als auch Slowakischen Nationalen Wiedergeburt eine wichtige Rolle.

Übersetzung: Janko Schandor.

U prilogu autor otkriva široj javnosti, dosad neprimijećen, rukopisni prijevod ‘Novoga zavjeta’ na kajkavskom književnom jeziku. Prijevod je nastao u doba zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca i Tomaša Mikloušića (u prvoj polovici 19. st.). Doduše, na rukopis su već ukazali Rudolf Strohal (1910.) i Vatroslav Jagić (1913.). Obojica spominju i ime prevoditelja. Budući da je riječ o prijevodu ‘Novoga zavjeta’ na kajkav¬skome književnom jeziku, kroatiste i hrvatske bibliciste on nije zanimao, jer oni su ipak više bili okrenuti prijevodu ‘Biblije’ na štokavštini. Tako je do danas taj horvatski (kajkavski) prijevod široj javnosti (i mnogim stručnja¬cima) gotovo nepoznat. U slavistici se uvriježila predpostavka da je autor spomenuta prijevoda zagrebački kanonik Stjepan Korolija, Vrhovčev savjetnik. No, kako se iz predočena rada razabire, autor je svećenik jastrebarskoga kraja, rođen u Vivodini, Ivan Gusić, kojemu je redovničko ime bilo Rupert (bivši benediktinac).

Autor ovim radom želi aktualizirati spomenuti prijevod ‘Novoga zavjeta’, jer to je plod rada Vrhovčeva “Biblijskoga društva” koje je trebalo prevesti čitavu ‘Bibliju’ na horvatski (kajkavski) književni jezik. Prema tome, imamo razloga reći, da je rukopis, o kojemu je ovdje riječ, “Vrhovčeva Biblija” kojoj se iznova u trag ušlo.

Le présent article dévoile au public l’existence d’une traduction manuscrite en kaïkavien littéraire – dont l’on n’avait pas jusqu’ici eu connaissance – du texte du Nouveau Testament. La traduction date de l’époque de l’évêque de Zagreb Maksimilijan/Maximilien Vrhovac et Tomo/Thomas Mikloušić (première moitié du 19e siècle). L’existence dudit texte fut déjà signalée par Rudolf/Rodolphe Strohal (en 1910) et Vatroslav/Ignace Jagić (en 1913). Les deux font également mention du nom du traducteur. Puisqu’il s’agissait de la traduction du Nouveau Testament en kaïkavien littéraire, les croatistes et les biblicistes croates ne manifestaient pas d’intérêt particulier pour ledit texte, étant plutôt orientés vers les traductions de la Sainte Écriture en stokavien. Ainsi jusqu’à présent cette traduction croate (kaïkavienne) resta-t-elle quasiment inconnue au public général, mais à de nombreux spécialistes aussi. En slavistique l’opinion qui prévaut veut que l’auteur de ladite version soit le chanoine de Zagreb Stjepan/Étienne Korolija, un conseiller de l’évêque Vrhovac. Cependant le présent article démontre que l’auteur du texte est Ivan/Jean Gusić, un prêtre des environs de la petite ville de Jastrebarsko, né en Vivodina, et ancien bénédictin dont le nom religieux fut Rupert.

Avec cet article l’auteur veut-il renouveler l’intérêt pour ladite traduction du Nouveau Testament, celle-ci étant le fruit du travail accompli au sein de la “Société biblique” – fondée et dirigée par l’évêque Vrhovac – où l’on s’était donné pour objectif de traduire l’ensemble du texte biblique en croate (kaïkavien) littéraire. De fait, l’on peut dire ici que le manuscrit en question n’est l’autre que “La Bible de Vrhovac” dont l’on réussit à retrouver la trace.

In seinem Beitrag enthüllt der Autor der breiten Öffentlichkeit eine bislang unbeachtete, handschriftliche Übersetzung des Neuen Testaments in kajkavischer Schriftsprache. Die Übersetzung entstand zur Zeit des Zagreber Bischofs Maximilian Vrhovac und Thomas Mikloušić (in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts). Jedoch wiesen auf diese Handschrift schon Rudolf Strohal (1910) und Vatroslav Jagić (1913) hin, wobei beide auch den Namen des Übersetzers nannten. Da es sich um eine Übersetzung des Neuen Testaments auf Kajkavisch handelt, fand sie weder bei Kroatisten noch kroatischen Bibelwissenschaftlern Beachtung, weil sie eher an einer Übersetzung der Bibel auf Štokavisch interessiert waren. Auf diese Weise blieb bis heute diese kajkavische (im kroat. Original: horvatski; Anm. d. Übers.) Übersetzung der breiten Öffentlichkeit (wie auch vielen Experten) nahezu unbekannt. In der Slawistik setzte sich die Annahme fest, dass der Autor der genannten Übersetzung der Zagreber Kanoniker Stjepan Korolija, ein Berater Vrhovacs, sei. Wie man aber der vorliegenden Arbeit entnehmen kann, ist dies jedoch Ivan Gusić, ein Priester aus der Gegend von Jastrebarsko, der in Vivodina geboren wurde und dessen Ordensname Rupert lautete (ein ehemaliger Benediktiner).

Der Autor möchte mit dieser Arbeit die genannte Übersetzung des Neuen Testaments wieder in das Bewusstsein rücken, weil sie die Frucht der “Bibelgesellschaft” Vrhovacs ist, die die gesamte Bibel in das Kajkavische (im kroat. Original: horvatski; Anm. d. Übers.) übertragen sollte. Demnach haben wir allen Grund zu sagen, dass die Handschrift, von der hier die Rede ist, die “Bibel von Vrhovac” ist, der man wieder auf die Spur kam.

Schlüsselwörter: Bibel, kroatische Übersetzung der Bibel, kajkavische Schriftsprache, Ivan Gusić. Maximilian Vrhovac, Thomas Mikloušić.

O ratnim logorima u Hrvatskoj, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, godinama su se iznosile stravične priče, a naročito o dječjim logorima u Jastrebarskom i Sisku. Izmišljale su se laži da su u Jastrebarskom časne sestre ubijale djecu, a da se masovno ubijalo i u Sisku. Tek nakon što je komunizam sišao s vlasti, može se o tim logorima ili prihvatilištima govoriti realno i istinito. Što se tiče Doma, a ne logora, za ratnu siročad u Jastrebarskom, već su javno opovrgnute sve ranije iznošene neistine i laži. U ovom uradku pisac pokušava bar djelomično iznijeti istinu o ratnoj siročadi, koja se 1942. godine zatekla u Sisku.

Sui campi di raccolta in Croazia, durante la Seconda guerra mondiale, soprattutto sui campi per i bambini a Jastrebarsko e Sisak, per un lungo tempo sono state presentate terribili storie. Sono state inventate le menzogne al riguardo delle suore che avrebbero ucciso i bambini a Jastrebarsko, nonché che a Sisak sarebbero stati uccisi bambini in massa. Soltanto dopo il crollo del comunismo, è possibile parlare e scrivere di questi campi di raccolta in modo reale e vero. Riguardo al duomo, e non al campo di raccolta degli orfani di guerra a Jastrebarsko, sono già state confutate tutte le menzogne. In questo articolo l’autore, invece, prova almeno parzialmente esporre la verità sugli orfani di guerra che sono stati ospitati nel 1942 a Sisak.

Traduzione di Stjepan Razum.

U Godišnjaku “Tkalčić”, broj 13 iz 2009., Miroslav Akmadža je opisao brojne poteškoće u gradu Zagrebu pri izgradnji crkava za komunističke protuvjerske vladavine. To je potaklo pisca ove rasprave da opiše slične poteškoće pri izgradnji crkvenih građevina u Sisku, Pleternici i Požegi. Pisac, kao građevinski inženjer, suradnik i prijatelj sa župnicima u navedenim gradovima, iznosi svoje osobno svjedočenje, od kojih su mnoga zapisana u njegovim bilješkama, člancima i knjigama, objavljenima neposredno nakon samih događanja.

Nell’annuario “Tkalčić”, numero 13 del 2009, Miroslav Akmadža ha descritto i numerosi problemi nella città di Zagreb riguardo alla costruzione delle chiese durante il governo comunista antireligioso. Questo testo ha stimolato l’autore di questo articolo di descrivere simili problemi al riguardo della costruzione degli edifici ecclesiastici a Sisak, Pleternica e Požega, allora nell’arcidiocesi di Zagreb. L’autore, ingegnere edile, collaboratore e amico dei parroci nelle città menzionate, esprime la sua testimonianza personale. Molte di queste sue testimonianze sono state iscritte nelle sue note, negli articoli e nei libri, pubblicati immediatamente dopo gli eventi stessi.

Traduzione di Stjepan Razum.

Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini, mjestu sjeveroistočno od Zagreba (danas u granicama grada), na obroncima Medvednice, jedan je od najvažnijih spomenika sakralne arhitekture historicizma središnje Hrvatske. Zahvaljujući pokroviteljstvu Prvostolnoga kaptola zagrebačkog nad župom, projektiranje nove građevine, na mjestu starije srednjovjekovne barokizirane crkve stradale u potresu 1880. godine, povjereno je arhitektu Hermanu Bolléu koji je, usprkos ograničenim sredstvima koje je imao na raspolaganju ostvario u Granešini jednu od svojih najranijih i najkvalitetnijih novosagrađenih sakralnih građevina.

Crkva je građena u razdoblju od 1885. do 1886. kao trobrodna jednotoranjska novogotička bazilika s transeptom i višestraničnim svetištem. Oblikovno rješenje Bollé je izveo pod snažnim utjecajem crkve Svete Brigitte u Brigittenauu, predgrađu Beča, građene prema projektima Friedricha Schmidta, u razdoblju od 1867. do 1874. godine.

Tijekom 1887. opremljena je novim oltarima, propovjedaonicom, orgu¬ljama, klupama i ispovjedaonicama, izvedenima po Bolléovim nacrtima od strane uglednih zagrebačkih obrtnika (Slavoljuba Wagmeistera, Friedricha Häckera, Antuna Mesića i drugih). Od značajnijih dijelova opreme stare crkve zadržan je u novoj građevini samo kasnogotički kip Bogorodice s Kristom u naručju, izrađen vjerojatno u drugoj polovici 15. stoljeća.

Unutrašnjost je oslikana 1899. najvećim dijelom ukrasnim oslikom s nekoliko figurativnih polja. Izradu oslika započeo je Richard Rojnik. No, zbog sukoba sa župnikom, završio je samo svodove. Skupina slikara koje je nadzirao Ivan Tišov: Josip i Mijo Butković, Ivan Zenc, Antun Špende i Neihäusler izveli su ostatak ukrasnog oslika zidova brodova i svetišta crkve, a Lovro Sirnik figurativne kompozicije. Bogata višebojnost oslika i variranje motiva postavljaju ukrasno slikarstvo granešinske crkve na istaknuto mjesto u umjetnosti historicizma u Hrvatskoj.

L’église paroissiale de la Nativité-de-la-Bienheureuse-Vierge-Marie à Granešina, village situé au nord-est de Zagreb (aujourd’hui dans les limites de la ville), sur les collines du mont Medvednica, constitue l’un des plus importants monuments de l’architecture sacrale du période de l’historicisme dans la Croatie centrale. Grâce au patronage du Chapitre cathédral de Zagreb, le projet du nouvel édifice qui devait être érigé à l’emplacement d’une église médiévale – plus tard baroquisée, laquelle avait été détruite dans le tremblement de terre de 1880, fut confié à l’architecte Herman Bollé qui, malgré les moyens financiers limités dont il disposait à l’époque, réalisa à Granešina l’un de ses premiers projets – à la fois des mieux réussis – d’édifices sacraux.

L’église, dont la construction dura de 1885 à 1886, fut conçue comme une basilique néogothique, composée de trois nefs, d’un transept et d’un sanctuaire polygonal, et flanquée d’un clocher. Dans son concept Bollé s’inspira fort de l’église de Sainte-Brigitte à Brigittenau, faubourg de Vienne, édifiée selon le projet de Friedrich Schmidt dans la période de 1867 à 1874.

Durant 1887 l’église fut dotée de nouveaux autels, d’une chaire, d’un orgue, de bancs et de confessionaux, le tout exécuté – selon les projets de Bollé – par les artisans de Zagreb connus à l’époque, tels Slavoljub Wagmeister, Friedrich Häcker, Antun/Antoine Mesić et d’autres. Des éléments de l’intérieur de la vieille église l’on ne garda qu’une statue gothique tardive représentant la Notre-Dame avec le petit Christ dans les bras datant probablement de la seconde moitié du 15e siècle.

L’intérieur fut peint en 1899 principalement en fresques décoratives avec quelques représentations figuratives. L’exécution des peintures murales fut commencée par Richard Rojnik. Cependant, s’étant fâché avec le curé, il ne finit que les voûtes. Le groupe de peintres sous la direction de Ivan/Jean Tišov – Josip/Joseph et Mijo/Michel Butković, Ivan/Jean Zenc, Antun/Antoine Špende et Neihäusler achevèrent la peinture des murs des nefs et du sanctuaire de l’église, tandis que Lovro/Laurent Sirnik réalisa les compositions figurales. Le riche chromatisme des fresques ainsi que la variation des motifs assurent à la peinture décorative de l’église de Granešina une place distinguée dans l’art de l’historicisme croate.

Traduit par Jelena Puškarić.

Predmet ovoga članka jest Bratovština Sv. Barbare u Brdovcu, odnosno njezina matica u kojoj su upisani svi njezini članovi, od 1676. do 1758., te od 1791. do 1813. godine. Nakon uvodnih tumačenja, pregleda sadržaja i opisa tvarnoga stanja matice, glavnina članka sastoji se od cjelovitoga prijepisa matice, u kojoj su zasebno upisivani pučani, zasebno plemići i zasebno građani. Prema općem uvidu u ovaj popis, članovi bratovštine bili su iz širega okruženja središnje Hrvatske i susjedne Slovenije. Cjelovitim objavljivanjem ovoga popisa, kojim su se i dosada bavili pojedini istraživači, budući će istraživači moći sustavno proučiti brojnost članova, njihov socijalni položaj, zemljopisnu rasprostrajnenost, kao i druge pojedinosti koje su sačuvane u ovom popisu.

L’oggetto di questo articolo è la confraternità di Santa Barbara a Brdovec, nell’arcidiocesi di Zagreb, cioè la sua matricola, in cui sono stati iscritti tutti i suoi membri, dal 1676 fino al 1758 e dal 1791 fino al 1813. Dopo le spiegazioni introduttive, la panoramica del contenuto e la descrizione dello stato materiale della matricola, la maggior parte dell’articolo consiste nella trascrizione completa della matricola, in cui sono iscritti separatamente i plebei, i nobili ed i cittadini. Secondo una visione generale in questo elenco, i membri della confraternità provengono dall’ampia circoscrizione della Croazia centrale e dalla vicina Slovenia. Con la pubblicazione di questo elenco integrale, che è stato, del resto, oggetto di ricerche scientifiche anche fino ad oggi, i futuri ricercatori potranno sistematicamente esaminare la numerosità dei membri, il loro stato sociale, la divulgazione geografica, come anche le altre particolarità che si trovano in questo elenco.

Traduzione di Stjepan Razum.

Franjo Brdarić (*16.I.1885. †6.XII.1941.) sastavio je 1934. godine u Spomenici župe Rasinja, u Podravini, popis svih rasinjskih župnika i povjesnicu župe Rasinja, te je dopisao mnoge rubne bilješke uz tekstove rasinjskih župnika. S obzirom na to da se radi o poznatom crkvenom povjesničaru, pisac u ovom radu, nakon kratkog Brdarićeva životopisa i uvodnih napomena (dio 1.), objavljuje cjeloviti Brdarićev doprinos rasinjskoj Spomenici (dio 2.).

Franjo (Francesco) Brdarić (*16.I.1885 †6.XII.1941) ha composto nell’anno 1934 nel Libro memoriale della parrocchia di Rasinja, in Podravina, allora l’arcidiocesi di Zagreb, l’elenco di tutti i parroci di Rasinja, come anche la storia della parrocchia di Rasinja, nonché ha aggiunto molte note marginali accanto ai testi dei parroci di Rasinja. Siccome si tratta di un noto storico ecclesiastico dell’arcidiocesi di Zagreb, l’autore in questo lavoro, dopo la breve biografia di Brdarić e le annotazioni introduttive (parte I), pubblica il completo contributo di Brdarić al Libro memoriale di Rasinja (parte II).

Traduzione di Stjepan Razum.

Župa Sv. Leonarda u Goričanu utemeljena je uz još nekoliko župa u Međimurju 1789. godine, a dotad se nalazila u sastavu župe Svetog Jurja u Trnju kao njezina podružnica. Već potkraj 17. stoljeća u zapisnicima kanonskih pohoda spominje se kapela Sv. Leonarda koja će nakon utemeljenja župe 1789. godine postati župnom crkvom. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u tadašnjoj Jugoslaviji, u novonastalim okolnostima župa u Goričanu će poput ostalih biti obuhvaćena tzv. agrarnom reformom u kojoj će joj biti oduzet dio dotadašnjih posjeda (oranice, livade, šume), o čemu svjedoče spisi koji se ovdje objavljuju. Iako je 1989. godine obilježena 200. obljetnica osnutka župe Sv. Leonarda u Goričanu, objavom monografije o samoj župi, objavljivanjem 16 spisa iz Državnog arhiva za Međimurje želi se dati prilog poznavanju povijesti župe Sv. Leonarda u Goričanu polovicom 20. stoljeća. U radu je, nakon općeg uvodnog dijela, prikazan postupak provedbe tzv. agrarne reforme na posjedima župe, opisane su tvarne značajke spisa, te se objavljuje svih 16 spisa.

La paroisse de Saint-Léonard à Goričan fut fondée, avec quelques autres paroisses à Međimurje (une région du nord de la Croatie), en 1789. Avant cette époque-là elle faisait partie de la paroisse de Saint-Georges à Trnje en tant que sa filiale. Déjà à la fin du 17e siècle les procès-verbaux des visites canoniques font mention de la chapelle de Saint-Léonard, laquelle deviendra, après l’établissement de la nouvelle paroisse en 1789, l’église paroissiale. Après la Seconde guerre mondiale, en ce qui était alors la Yougoslavie, la paroisse à Goričan sera affectée, comme les autres, par la soi-disant réforme agraire, laquelle la privera d’une partie de ses propriétés (champs, prés, forêts), dont témoignent les documents que l’on publie dans le cadre du présent article. Bien qu’en 1989 l’on ait célébré le 200e anniversaire de l’établissement de la paroisse de Saint-Léonard à Goričan, et cela avec la publication d’une monographie sur la paroisse, en publiant les 16 documents provenant des Archives nationales pour Međimurje l’on veut contribuer ici à l’historiographie de ladite paroisse dans la période du milieu du 20e siècle. Après une introduction générale l’auteur de l’article présente les processus de la mise en oeuvre de ladite réforme agraire sur les propriétés de la paroisse, décrit les caractéristiques matérielles des documents publiés et apporte l’intégralité des 16 documents.

Traduit par Jelena Puškarić.

Uz mnogobrojne dosadašnje radove o odnosima između komunističke vlasti i Katoličke crkve u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata te dvije objavljene knjige isprava o tim odnosima, pisac ovdje objavljuje 31 zapisnik sa sjednica Komisije za vjerska pitanja Sabora NR Hrvatske, iz Zagreba, i istoimene komisije Saveznog izvršnog vijeća iz Beograda, iz razdoblja od 1955. do 1958. godine. Ti zapisnici predstavljaju dragocjeni izvor za upoznavanje stvarne politike tadašnje komunističke vlasti koja je provodila sustavnu borbu protiv Katoličke crkve i vjere kao takve.

In addition to the many papers dealing with relations between the communist government and Catholic Church in Croatia after World War II, and two books published containing documents referring to these relations, the author now releases 31 minutes taken during meetings of the Commission for Religious Matters in the parliament of the National Republic of Croatia in Zagreb and the identical commission of the Federal Executive Council in Belgrade during the period from 1955 to 1958. These minutes represent a valuable source to be informed about the actual politics of the then communist authorities and its systematic battle against the Catholic Church and religion as such.

Translated by: s. Anđelita Šokić.

Krom multaj antaŭaj verkoj kiuj traktis la rilatojn inter la komunisma registaro kaj la Katolika Eklezio en Kroatio post la Dua Mondmilito, kaj du publikigitaj libroj kun dokumentoj pri tiuj rilatoj, la verkinto ĉi tie prezentas 31 protokolojn de la kunsidoj de la Komisiono pri la Religiaj problemoj de la Parlamento de la Popola Respubliko Kroatio, el Zagreb, kaj de la samnoma komisiono de la Federacia plenumkomitato en Beograd, en la periodo de la 1955-a ĝis la 1958-a jaroj. Tiuj protokoloj prezentas valoran fonton por esplorado de la vera politiko de la tiama komunisma registaro kiu emfazis konstantan batalon kontraŭ la Katolika Eklezio kaj la religio kiel tia.

Tradukis: Marija Belošević.

Pisateljica izvješćuje o proslavi 120. obljetnice osnivanja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, koja je održana u Zagrebu, u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta i u zagrebačkoj prvostolnici.

L’autrice informa sulla celebrazione del 120° anniversario della fondazione della Congregazione delle Suore Serve del Gesù Bambino, la quale fu celebrata a Zagreb, nell’aula “Vijenac” dell’Istituto pastorale arcivescovile e nella chiesa metropolitana a Zagreb. Traduzione di Stjepan Razum.

Predmet ovog rada je zagrebačka prvostolnica posvećena Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj. Pisac u radu daje presjek njezine dugostoljetne gradnje (1217.) i obnove do današnjih dana. Ističe njezinu graditeljsku i kulturnu vrijednost za cijeli Hrvatski narod. No, ona predstavlja bogatstvo nadasve po svojim duhovnim vrijednostima koje su se u njoj tijekom stoljeća ostvarivale i obogaćivale Kristove vjernike Zagrebačke biskupije i nadbiskupije, kao i sve hrvatske vjernike koji u nju rado svraćaju. Ta se duhovnost u njoj događa po redovitom dnevnom te nedjeljnom i blagdanskom bogoslužju, kao i po mnogim izvanrednim crkvenim slavljima. Nakon otkrivanja tajne o veličini zagrebačke prvostolnice (1. poglavlje), pisac obrazlaže složenost odnosa stolne crkve prema trima zagrebačkim župama: Sv. Marije, Sv. Ivana Kristitelja i Sv. Petra (2. poglavlje) i ustanovljuje stvarnoga nebeskog zaštitnika ili naslovnika, a to je Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa (3. poglavlje). U 4. poglavlju piše o crkvenoj glazbi i liturgijskom pjevanju u (prvo)stolnici, a u 5. o tijeku bogoslužja i o vjerskom životu u njoj. Sveukupna tvarna i duhovna događanja u prvostolnici dalje prati po razdobljima pojedinih zagrebačkih nadbiskupa, a to su: (6.) nadbiskup bl. Alojzije Stepinac (1934.-1960.), (7.) biskup Franjo Salis-Seewis (1946.-1954.), (8.) nadbiskup Franjo Šeper (1954.-1969.), (9.) nadbiskup Franjo Kuharić (1969.-1997.) i (10.) nadbiskup Josip Bozanić (1997.-).

The subject of this article is Zagreb’s Cathedral dedicated to Our Lady of Assumption. The author gives an outlay of the centuries from its construction first began (1217) until the current renovations being conducted today. He highlights its architectural and cultural value for the entire Croatian nation. However, the cathedral primarily represents its spiritual wealth which has enriched all Christ’s faithful in the Zagreb Diocese and Archdiocese who readily visited it throughout the centuries. This spirituality is felt through regular liturgies – daily, on feast-days and Sunday Liturgies as well as many other celebrations. After having discovered the mystery of the greatness of the Zagreb Cathedral (Chapter 1), the author explains the difficult relations between the main Church (Cathedral) with its three parishes in Zagreb: St. Mary’s, St. John the Baptist and St. Peter’s (Ch. 2). The author then reflects on the patronage of the cathedral – the Assumption of our Lady (Ch. 3). In chapter four the author describes the sacral music and singing in the cathedral, whereas chapter 5. describes the continuation of the Sacred Liturgy and the life of the faithful in it. The author then describes the actual and spiritual events that take place in the principle church throughout the times of various Zagreb Archbishops: (6th) Archbishop blessed Alojzije Stepinac (1934-1960), (7th) Bishop Franjo Salis-Seewis (1946-1954), (8th) Archbishop Franjo Šeper (1954-1969), (9th) Archbishop Franjo Kuharić (1969-1997); and (10th) Arhcbishop Josip Bozanić (1997-).

Translated by s. Anđelita Šokić

La temo de ĉi tiu verko estas la zagreba katedralo dediĉita al Ĉieliro de la Beata Virgulino Maria. La aŭtoro prezentas en la verko sekcion de ĝia plurjarcenta konstruado (1217.) kaj ĝian renovigon ĝis hodiaŭ. Li substrekas ĝiajn arkitekuran kaj kulturan valorojn por la tuta kroata popolo. Krom tio, ĝi reprezentas ĝian riĉecon unuavice pro siaj spiritaj valoroj kiuj dum jarcentoj estis en ĝi realigitaj kaj kiuj riĉigis la Kristajn kredantojn de la Zagreba diocezo kaj ĉefdiocezo, kaj ĉiujn kroatajn kredantojn kiuj ĝin vizitas. Tiu spiriteco en ĝi realiĝas dum regulaj tagaj, dimanĉaj kaj festtagaj liturgioj, kaj ankaŭ per pluraj eksterordinaraj ekleziaj festoj. Post la malkovro de la sekreto pri grandeco de la zagreba katedralo (ĉapitro 1), la aŭtoro klarigas la komplekson de la interrilatoj inter la katedralo kaj tri zagrebaj paroĥoj: Sta Maria, Sta Johano Baptisto kaj Sta Petro (ĉapitro 2) kaj la eltrovon de la vera ĉiela patrono aŭ adresato, kio estas Ĉieliro de la Beata Virgulino Maria (ĉapitro 3). En la 4a ĉapitro la aŭtoro skribas pri la eklezia muziko kaj liturgia kantado en la katedralo, kaj en la 5a ĉapitro pri liturgio kaj religia vivo en ĝi.

La kompletajn materian kaj spiritan eventojn en la katedralo oni daŭre sekvas dum la periodoj de la unuopaj zagrebaj ĉefepiskopoj, kaj tio estas: (ĉapitro 6) ĉefepiskopo beata Alojzije Stepinac (1934.-1960.), (ĉapitro 7) episkopo Franjo Salis-Seewis (1946.-1954.), (ĉapitro 8) ĉefepiskopo Franjo Šeper (1954.-1969.), (ĉapitro 9) ĉefepiskopo Franjo Kuharić (1969.-1997.) kaj (ĉapitro 10) ĉefepiskopo Josip Bozanić (1997.-).

Tradukis Marija Belošević

Plodna duhovna i kulturna djelatnost zagrebačkih franjevaca, čiji početci sežu sve do vremena samoga osnivača Reda, doživljava osobit zamah tijekom dvaju “baroknih stoljeća”. U razdoblju oporavka nakon krize XVI. stoljeća, tijekom kojeg je cijela Hrvatska strepila pred neizvjesnošću turskih nasrtaja, zbivanja u njihovu kaptolskom samostanu svjedoče o svojevrsnom kulturnom preporodu koji je polako počinjao zahvaćati grad na samom rubu Habsburškoga carstva. Do sredine XVII. stoljeća stvoreni su uvjeti i za osnutak samostalne kustodije a ubrzo i provincije posvećene Sv. Ladislavu, u čije središte prerasta upravo zagrebački samostan. Prilikom njegovih pregradnji, kao i preuređenja gotičke samostanske crkve, nastaju neka od najznačajnijih baroknih ostvarenja na području grada Zagreba. Ona se, osim umjetničkom kvalitetom, ističu i zanimljivom ikonografskom sintezom mjesne predaje i likovnih rješenja koja svoje izvore nalaze u velikim umjetničkim središtima poput onodobnoga Rima ili Münchena. Jedinstveni ambijent XVII. i XVIII. stoljeća unutar zagrebačkoga franjevačkoga samostana predstavlja kapela Sv. Franje. Njezina nebeskoga zaštitnika, kao protagonista umjetničkoga zbivanja, susrećemo na prvom likovnom prikazu predaje o njegovu posjetu Zagrebu, ali i na oltarnoj slici koja se kompozicijom nadovezuje na svečevu skulpturu kipara Carla Monaldija, postavljenu 1725. godine u svetištu rimske bazilike Sv. Petra. Upravo je takvo ponosno isticanje vlastite predaje, uz istodobnu snažnu svijest o pripadnosti općoj Crkvi, jedna od bitnih značajki likovnih umjetnosti u razdoblju koje je uslijedilo nakon Tridentskoga sabora (1545.-1563.), te predstavlja važnu odrednicu i naše umjetničke baštine.

Prolific spiritual and cultural activity of the Franciscans in Zagreb, with its beginnings reaching back to the times of St. Francis himself, experienced a special impetus during the two baroque centuries. In the era of recovery from the 16th century crisis, which caused the entire Croatia quail in suspense of Ottoman raids, the events in their Kaptol monastery witness a certain cultural revival slowly taking up the city on the very margin of Habsburg Empire. By the mid-17th century, conditions were made for the foundation of autonomous Custodia, soon to be Province of St. Ladislav, with the Zagreb monastery as its centre. During the reconstructions of the building as well as redecorations of the old gothic church, some of the prominent examples of baroque art in Zagreb emerged. In addition to the artistic quality, they are distinguished by their interesting iconographic synthesis of local traditions and artistic solutions deriving from eminent art centres such as Rome or Munich. Thus, in the St. Francis’ chapel – an unique 17th and 18th century ambience within the monastery – we meet St Francis as a protagonist of the first artistic display of his legendary visit to Zagreb, as well as on the altar painting, the composition of which refers to a sculpture made by Carlo Monaldi, placed in the sanctuary of St Peters in Rome in 1725. It is exactly this proud emphasis on a specific tradition, alongside to the strong conciousness of affiliation to the universal Church legacy, which is one of the significant characteristics of visual arts reflecting the statements of the Council of Trent (1545-1563), and an important factor in our cultural legacy.

Translated by Danko Šourek

Crkva Svetih Ćirila i Metoda u Karlovcu, sagrađena između 1906. i 1910., prema projektima zagrebačkog arhitekta Hektora pl. Eckhela, među najvećim je župnim crkvama podignutima u arhitekturi historicizma u Hrvatskoj. Radilo se o trobrodnoj novoromaničkoj bazilici s tornjem na pročelju i polukružnom završnicom (apsidom), sa strana koje su se nalazile niske sakristijske prostorije.

Zamisao o gradnji crkve počela se ostvarivati 1902., kada je Alojzije Hegedić, župnik iz Dubovca, unutar čije se župe nalazilo karlovačko gra­đanstvo izvan užeg središta, tzv. jezgre, započeo sa skupljanjem sredstava. Najveći iznos za gradnju, 50.000 kruna, dodijelilo je karlovačko Gradsko poglavarstvo. Hrvatska vlada doprinijela je s 20.000 kruna, a naknadno je još posudila 43.000 kruna, što se može ponajprije zahvaliti vezama župnika s tadašnjim vlastima u Hrvatskoj. I brojni karlovački građani i drugi pojedinci darovali su, kadkad veća, kadkad manja sredstva za njezinu gradnju.

Na gradnji crkve angažiran je sisački graditelj Andrija Colussi. Klesarske radove na glavnom portalu izvodio je tada najkvalitetniji hrvatski klesar Ignjat Franz, dok su limarski radovi povjereni Aleksandru Maruzziju.

Stilsko rješenje crkve, koje je primijenio arhitekt Eckhel, nastavlja se na specifičan pristup novoromanici, koji se razvio kod hrvatskih učenika bečkog arhitekta Friedricha Schmidta, ponajprije na rješenja Hermana Bolléa.

Crkvu su porušile komunističke vlasti, između 1948. i 1950. godine, pod izlikom da zbog trošnosti ugrožava prolaznike.

L’église Saints-Cyrille-et-Méthode à Karlovac, érigée entre 1906 et 1910 sur les plans de l’architecte zagrébois Hector Eckhel fut l’une des plus grandes églises paroissiales élevées en Croatie dans le style historiciste. La construction comportait une basilique à trois nefs construite dans le style néo-roman avec un clocher du côté de la façade principale et une abside au fond, laquelle abside était flanquée par quelques locaux au rez-de-chaussée appartenant à la sacristie.

L’idée de construire l’église remonte à l’an 1902 lorsqu’Alojzije Hegedić, curé à Dubovac, laquelle paroisse comprenait ce qui alors était des banlieues de la ville de Karlovac, commença à collecter des dons. La somme la plus élevée, soit 50 000 couronnes, fut accordée par les autorités municipales. Le gouvernement croate contribua au projet avec 20 000 couronnes et fit plus tard également un prêt de 43 000 couronnes, lequel geste est dû en premier lieu aux connaissances que le curé Hegedić avait dans les rangs du gouvernement. Ce furent également de nombreux citoyens et autres particuliers qui firent des dons plus ou moins substantiels pour la construction de l’église.

Ce fut le bâtisseur André Colussi, de Sisak, qui fut engagé aux travaux de construction. Le portail principal fut sculpté par Ignace Franz, le marbrier croate le plus renommé de l’époque tandis que les travaux de tôle furent confiés à Alexandre Maruzzi.

Le style appliqué par l’architecte Eckhel représente la continuation d’une approche spécifique à l’art néo-roman que développèrent les élèves croates de l’architecte viennois Friedrich Schmidt, voire une continuation des idées de Herman Bollé.

L’église fut démolie par les autorités communistes entre 1948 et 1950 sous prétexte qu’elle représente une menace aux passants en raison de son état ruineux.

Traduit par Jelena Puškarić

U predočenomu radu pisac prikazuje kako je gradišćanskohrvatski učitelj iz Pajngrta (Baumgarten), Martin Borenić (1850.-1939.), u jednom pismu zagrebačkome kanoniku Janku Barlèu (1869.-1941.) spomenuo svoje zauzimanje za svoje učenike koje je slao u Zagreb na školovanje. Borenić u tom pismu ne spominje imena učenika, osim što za jednoga piše da je župnik u Dekanovcu (1928.). Pisac je ušao u trag tome župniku, odnosno njegovom gimnazijskom školovanju i teološkom studiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je to Petar Lichtenberger. O njemu je više riječi u čitavome radu. Uz Lichtenbergera, koji je postao svećenik i ostao djelovati u Hrvatskoj, pisac spominje i Tomu Hombauera, također Borenićeva učenika, koji je u Zagrebu položio ispit zrelosti i koji se nakon ispita zaposlio kao činovnik u Zagrebu. Iz Borenićeva primjera o slanju svojih učenika na školovanje u Zagreb, može se zaključiti da je njemu bilo stalo do toga da se gradišćanski Hrvati školuju u matičnoj zemlji svojih predaka, u Hrvatskoj, i tako obnove svoju hrvatsku svijest o svome identitetu koji bi svjedočili u Gradišću, ukoliko bi se vratili natrag, a takvih je također bilo.

Dans la présente étude l’auteur signale au lecteur la lettre que l’instituteur croate à Pajngrt (Baumgarten au Burgenland), Martin Borenić (1850-1939), adressa au chanoine du chapitre de Zagreb Janko Barlè (1869-1941) et dans laquelle il recommande au soin du dernier les élèves qu’il envoie aux études à Zagreb. Dans ladite lettre Borenić ne fait pas mention des noms des élèves en faisant toutefois remarquer au sujet d’un des élèves qu’il s’agit du curé à Dekanovec (1928). L’auteur de l’étude réussit à repérer le curé en question, voire son parcours lycéen et universitaire à la Faculté de théologie catholique de Zagreb. Il s’agissait en fait de Pierre Lichtenberger dont il sera plus amplement question dans le présent ouvrage. En plus de Pierre Lichtenberger qui devint prêtre et continua à exercer son activité pastorale en Croatie, la lettre fait mention de Thomas Hombauer qu’on trouve, son baccalauréat en main, au poste de fonctionnaire à Zagreb. Sur l’exemple de Borenić qui envoyait ses élèves aux études en Croatie, l’on peut conclure qu’il tenait à voir la jeunesse croate du Burgenland s’éduquer en Croatie, le pays de leurs ancêtres, et ainsi raviver la conscience de leur identité nationale pour pouvoir la faire implanter plus tard au Burgenland à leur éventuel retour.

Traduit par Jelena Puškarić

En ĉi tiu verko, la aŭtoro montras kiel la burglandkroata instruisto el Pajngrt (Baumgarten), Martin Borenić (1850.-1939.), en letero al la zagreba kanoniko Janko Barlè (1869.-1941.) menciis sian engaĝon por siaj lernantoj kiujn li sendis al Zagreb pro edukado. En tiu letero Borenić ne mencias la nomojn de lernantoj, krom pri unu li skribas le li estas paroĥestro en Dekanovac (1928.). La aŭtoro trovis spurojn pri tiu paroĥestro, aŭ pli precize pri lia gimnazia edukado kaj teologiaj studoj ĉe la Teologia fakultato en Zagreb. Tiu estis Peter Lichtenberger. Pri li troveblas pli da informoj en la tuta verko. Krom Lichtenberger, kiu fariĝis sacerdoto kaj restis servi en Kroatio, la aŭtoro mencias Tomo Hombauer, same lernanton de Borenić kiu en Zagreb abiturientiĝis kaj eklaboris kiel oficisto en Zagreb. Laŭ la ekzemplo de Boretić pri sendado de lernantoj al daŭra edukado en Zagreb, oni povas konkludi ke li zorgis pri tio ke la burglandaj kroatoj edukiĝu en la patrolando de siaj praŭloj, en Kroatio, kaj tiel ili firmigu sian kroatan konscion pri sia identeco kiun ili poste atestos en Burglando, se ili revenos, kaj ankaŭ tiaj ekzistis.

Tradukis Marija Belošević

Pisac prikazuje život i rad svećenika Mirka Kapića (Virje, 25.IX.1878. – Zagreb, 7.XI.1949.). Taj samozatajni i zaslužni, ali i danas gotovo zaboravljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije, dugi je niz godina skrbio za imovinu i gospodarstvo Nadbiskupskoga sjemeništa i Prvostolnoga kaptola zagrebačkog. Zbog doprinosa razvoju crkvenih dobara bio je imenovan članom Zbora nadarbenika prvostolne crkve zagrebačke (1906.-1934.), a kasnije i kanonikom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog (1934.-1949.). Bio je član Družbe “Braća Hrvatskoga zmaja” (1926.-1945.), te je surađivao u raznim kulturnim i socijalnim ustanovama i društvima. U teškim društvenim, političkim i gospodarskim prilikama u jugoslavenskoj državi između dva svjetska rata, Kapić je u javnim istupima iskazivao ljubav i skrb za hrvatsku Domovinu, Katoličku crkvu i svoj narod. Na temelju trenutno dostupnih arhivskih izvora i fragmenata iz historiografske literature donosi se kratki prilog za njegov životopis.

The author presents the life and work of Father Mirko Kapić (Virje, 25.IX.1878 – Zagreb, 7.XI.1949). He was an independent and deserved but much forgotten priest of the Zagreb Archdiocese. For many years he was in charge of the property and economics of the Archdiocesan Seminary and the Metropolitan Capitol of Zagreb. His contribution to the progress of church good resulted in his appointment to the Corps of prebendaries of the metropolitan Zagreb church (1906-1934), and later a canon of the Metropolitan Capitol of Zagreb. (1934-1949). He was a member of the “Brothers of the Croatian Dragon” brotherhood (1926-1945), as well as being involved in various cultural and social institutions and associations. During the difficult social, political and economic circumstances under the Yugoslav regime between the two world wars, in all his public addresses Kapić always expressed his love for his homeland Croatia, the Catholic Church and his people. Based on available archival sources and fragments of historical literature, the author of this article presents a brief overview of this priest’s biography.

Translated by s. Anđelita Šokić

La aŭtoro prezentas la vivon kaj laboron de la sacerdoto Mirko Kapić (Virje, 25.IX.1878. – Zagreb, 7.XI.1949.). Tiu sinforgesa kaj merita, sed hodiaŭ preskaŭ forgesita sacerdoto de la Zagreba ĉefdiocezo, dum pluraj jaroj prizorgis la havaĵon kaj ekonomion de la Ĉefepiskopeja Seminario kaj de la Zagreba katedrala kapitulo. Li estis nomita membro de la Prebendara konsilio de la zagreba katedralo (1906.-1934.) pro lia kontribuo al la pliigo de la ekleziaj havaĵoj, kaj poste li iĝis kanoniko de la Zagreba katedrala kapitulo (1934.-1949.). Li estis membro de la Asocio “Braća Hrvatskoga zmaja” (1926.-1945.) kaj li kunlaboris en diversaj kulturaj kaj sociaj institucioj kaj asocioj. Dum malfacilaj sociaj, politikaj kaj ekonomiaj periodoj en Jugoslavio inter la du mondmilitoj, Kapić publike elpaŝis esprimante la amon kaj zorgon pri la kroata patrolando, la Katolika Eklezio kaj sia popolo. Surbaze de momente konsulteblaj arkiviaj fontoj kaj fragmentoj el la historiografia literaturo, ĉi tiu verko donas mallongan kontribuon al lia biografio.

Ŝlosilvortoj: Mirko Kapić, biografio, la historio de la Eklezio, Zagreba ĉefdiocezo

Tradukis Marija Belošević

Vjekoslav Noršić opisao je u drugoj polovici 1920-ih godina povijest župe Bednja na uobičajeni način, kako je to učinio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o starosti i obsegu župe, te o pokroviteljskom pravu obitelji Drašković. Slijedi opis župne crkve Blažene Djevice Marije, zajedno s njezinim sastavnim dijelovima (toranj, zvona, dobnik, predvorje, sakristija, pjevalište i orgulje, groblje i grobnica, žrtvenici, propovjedaonica, crkveno posuđe). Zatim opisuje posjede župne crkve, misne zaklade, bratovštine, deset župnih kapela i dvadeset bednjanskih župnika. Popisuje dvadeset i četvoricu bednjanskih duhovnih pomoćnika, opisuje župnu nadarbinu i župnu kuću, kao i ubožnicu u Bednji. Donosi još neke zanimljive podatke iz matičnih knjiga i o školi. Sastavni dio ovog rada jest opis petorice svećenika rođenih u župi Bednja, zatim opis buna u Bednji 1884. i 1903., te spomenica o obnovi zvonika iz 1862.

Objavljenom Noršićevom tekstu predhodi priređivačevo uvodno tumačenje, u kojem navodi Noršićeve korištene izvore, opisuje rukopis, određuje vrijeme nastanka rukopisa i pojašnjava način njegova objavljivanja.

Vjekoslav Noršić nella seconda metà degli anni 1920 descrive la storia della parrocchia di Bednja, allora nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive l’antichità e l’estensione della parrocchia, nocché il diritto di patronato della famiglia comitale Drašković. Segue la descrizione della chiesa parrocchiale di Beata Vergine Maria, insieme con le sue parti integranti (il campanile, le campane, l’orologgio, l’atrio, la sagrestia, il coro e l’organo, il cimitero e la cripta, gli altari, il pulpito, le suppellettili). Poi descrive le tenute della chiesa parrocchiale, le pie fondazioni, le confraternite, le dieci cappelle parrocchiali ed i venti parroci di Bednja. Fa l’elenco dei 24 vicari del parroco di Bednja, descrive il beneficio del parroco e la curia parrocchiale nonché l’ospizio dei poveri a Bednja. Presenta anche altre informazioni interessanti, riprese dalle matricole e della scuola. La parte integrante di questo lavoro è la descrizione dei cinque sacerdoti, provenienti dalla parrocchia di Bednja, poi la descrizione delle rivolte dei contadini negli anni 1884 e 1903, come anche la promemoria sul rinovo del campanile nell’anno 1862.

Al testo pubblicato di Noršić precede la spiegazione introduttiva, nel quale il curatore cita i fonti utilizzati da Noršić, descrive il manoscritto, determina il tempo dello scrivere del manoscritto e spiega il modo della sua pubblicazione.

Traduzione di Stjepan Razum

Vjekoslav Noršić opisao je vjerojatno u drugoj polovici 1920-ih godina povijest župe Cvetlin na uobičajeni način, kako je to učinio i s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o osnutku župe 1789., odnosno 1792., o njenom obsegu i pokroviteljskom pravu obitelji Drašković. Slijedi opis župne crkve Sv. Petra, koja je do 1789. bila područna kapela župe Bednja. Kratko opisuje groblje. Opisao je 15 cvetlinskih župnika i tri duhovna pomoćnika. U posljednjem poglavlju opisuje župni dvor i župnikovu nadarbinu, a u bilješkama daje osnovne vijesti o župnim knjigama i o školi.

Objavljenom Noršićevom tekstu predhodi priređivačevo uvodno tumačenje, u kojem navodi Noršićeve korištene izvore, opisuje rukopis, određuje vrijeme nastanka rukopisa i pojašnjava način njegova objavljivanja.

Dopo l’introduzione e fondamentali dati della biografia, l’autore pubblica 117 Vjekoslav Noršić probabilmente nella seconda metà degli anni 1920 descrive la storia della parrocchia di Cvetlin, allora nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive la fondazione della parrocchia nell’anno 1789, cioè nell’anno 1792, e l’estensione della parrocchia, nocché il diritto di patronato della famiglia Drašković. Segue la descrizione della chiesa parrocchiale di San Pietro, la quale era fino all’anno 1789 la chiesa filiale della parrocchia di Bednja. Brevemente descrive il cimitero. Descrive i 15 parroci di Cvetlin e tre vicari del parroco di Cvetlin. Nell’ultimo capitolo descrive la curia parrocchiale e le tenute del parroco. Nell’ultima parte porta qualche dato interessante sui libri dell’archivio parrocchiale e sulla scuola.

Al testo pubblicato di Noršić precede la spiegazione introduttiva, nel quale il curatore cita i fonti utilizzati da Noršić, descrive il manoscritto, determina il tempo dello scrivere del manoscritto e spiega il modo della sua pubblicazione.

Traduzione di Stjepan Razum

Vjekoslav Noršić opisao je 1928. godine povijest župe Jesenje na uobičajeni način, kako je to učinio i s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o osnutku župe 1786., o njenom obsegu i pokroviteljskom pravu. Slijedi opis župne crkve Sv. Ivana Krstitelja, koja je do 1786. bila područna kapela župe Radoboj. Kao sastavne dijelove crkve opisuje sakristiju, zvona, žrtvenike, propovjedaonicu, orgulje i crkveno posuđe. Opisuje također groblje, crkveni posjed i misne zaklade. Opširno je opisao 9 jesenjanskih župnika i jednog duhovnog pomoćnika. Kao neizostavni dio župne povjesnice, tu dolazi i opis župne kuće i župnikove nadarbine. Na kraju opisuje školu u Jesenju, a u bilješkama daje druge zanimljive podatke.

Objavljenom Noršićevom tekstu predhodi priređivačevo uvodno tumačenje, u kojem navodi Noršićeve korištene izvore, opisuje rukopis, određuje vrijeme nastanka rukopisa i pojašnjava način njegova objavljivanja.

Vjekoslav Noršić nell’anno 1928 descrive la storia della parrocchia di Jesenje, allora nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive la fondazione della parrocchia nell’anno 1786 e l’estensione della parrocchia, nocche il diritto di patronato. Segue la descrizione della chiesa parrocchiale di San Giovanni Batista, la quale fino l’anno 1786 era stata la chiesa filiale della parocchia di Radoboj. Descrive le parti integranti della chiesa quali la sagrestia, le campane, gli altari, il pulpito, l’organo e le suppellettili. Descrive anche il cimitero, la tenuta della chiesa parrocchiale e le pie fondazioni. Con molta cura descrive i nove parroci di Jesenje e un vicario del parroco di Jesenje. Come parte insostituibile della storia di una parrocchia, qui si trova anche la descrizione della curia parrocchiale e del beneficio del parroco. Alla fine descrive la scuola a Jesenje, e tra le note finali porta qualche altro dato interessante.

Al testo pubblicato di Noršić precede la spiegazione introduttiva, nel quale il curatore cita i fonti utilizzati da Noršić, descrive il manoscritto, determina il tempo dello scrivere del manoscritto e spiega il modo della sua pubblicazione.

Traduzione di Stjepan Razum

Vjekoslav Noršić opisao je oko 1924. godine povijest župe Kamenica na uobičajeni način, kako je to učinio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o starosti i obsegu župe, o nebeskom zaštitniku, te o pokroviteljskom pravu, koje su tijekom stoljeća imale razne obitelji, a najposlije obitelj Drašković iz Trakoščana. Slijedi opis župne crkve Svih svetih, odnosno od 1640. godine Sv. Bartola, zajedno s njezinim sastavnim dijelovima (toranj, zvona, groblje i grobnice, žrtvenici, propovjedaonica, orgulje). Opisuje čin posvete crkve 1822. godine. Popisuje i crkveno posuđe i druge stvari. Zatim opisuje Bratovštinu kršćanskoga nauka, misne zaklade, te kapele: Sv. Antuna u Klenovniku, Majke Božje u Žarovnici, Pohoda Bl. Dj. Marije u Višnjici, Presv. Trojstva u Klenovniku, Sv. Vuka u Vukovoju i Sv. Tome apostola. U posljednjem poglavlju opisuje dvadeset kameničkih župnika. Rukopis nije dogotovljen, jer mu nedostaju popis duhovnih pomoćnika te opisi župne kuće i župnikovih posjeda, kao i orguljaša (koje inače nalazimo kod drugih Noršićevih rukopisa).

Objavljenom Noršićevom tekstu predhodi priređivačevo uvodno tumačenje, u kojem navodi Noršićeve korištene izvore, opisuje rukopis, određuje vrijeme nastanka rukopisa i pojašnjava način njegova objavljivanja.

Attorno all’anno 1924 Vjekoslav Noršić descrive la storia della parrocchia di Kamenica, allora nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive l’antichità e l’estensione della parrocchia, presenta il suo patrono celeste e descrive il diritto di patronato delle famiglie diverse durante i secoli e finalmetne della famiglia comitale Drašković de Trakoščan. Segue la descrizione della chiesa parrocchiale di Tutti i santi, cioè dall’anno 1640 di San Bartolomeo, insieme con le sue parti integranti (il campanile, le campane, il cimitero e le cripte, gli altari, l’organo). Descrive l’atto della dedica della chiesa nell’anno 1822. Fa elenco delle supelletilli e di altre cose. Poi descrive la confraternita della dottrina cristiana, le pie fondazioni e le cappelle parrocchiali: di San Antonio a Klenovnik, di Madre di Dio a Žarovnica, della Visita della Beata Vergine Maria a Višnjica, di Santissima Trinità a Klenovnik, di San Volfgango a Vukovoj e di San Tomaso apostolo. Nell’ultimo capitolo descrive venti parroci di Kamenica. Il manoscritto non è finito, perché manca elenco dei vicari del parroco di Kamenica e la descrizione della curia parrocchiale e delle tenute del parroco, nonché dell’organista (tutto questo, del resto, troviamo negli altri manoscritti di Noršić).

Al testo pubblicato di Noršić precede la spiegazione introduttiva, nel quale il curatore cita i fonti utilizzati da Noršić, descrive il manoscritto, determina il tempo dello scrivere del manoscritto e spiega il modo della sua pubblicazione.

Traduzione di Stjepan Razum

Vjekoslav Noršić opisao je oko 1924. godine povijest župe Klenovnik na uobičajeni način, kako je to učinio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o osnutku župe 1789., o njenom obsegu i pokroviteljskom pravu obitelji Drašković i drugih. Slijedi opis župne crkve Presvetoga Trojstva, koja je do 1789. bila područna kapela župe Kamenica, a koju je 1822. godine posvetio biskup Maksimilijan Vrhovac. Zatim opisuje groblje, misne zaklade, te kapelu Sv. Vuka u Vukovoju. Opisao je 12 klenovničkih župnika i pet duhovnih pomoćnika. U posljednjem poglavlju opisuje župni dvor i župnikovu nadarbinu, a u bilješkama daje osnovne vijesti o župnim knjigama i o školi.

Objavljenom Noršićevom tekstu predhodi priređivačevo uvodno tumačenje, u kojem navodi Noršićeve korištene izvore, opisuje rukopis, određuje vrijeme nastanka rukopisa i pojašnjava način njegova objavljivanja.

Attorno all’anno 1924 Vjekoslav Noršić descrive la storia della parrocchia di Klenovnik, allora nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive la fondazione della parrocchia nell’anno 1789 e l’estensione della parrocchia, nocché il diritto di patronato della famiglia Drašković e di altre famiglie. Segue la descrizione della chiesa parrocchiale di Santissima Trinità, la quale fino l’anno 1789 era stata la chiesa filiale della parrocchia di Kamenica, e la quale l’ha consacrata il vescovo Massimiliano Vrhovac nell’anno 1822. Poi descrive il cimitero, le pie fondazioni e la capella di San Wolfgango a Vukovoj. Descrive i 12 parroci di Klenovnik e cinque vicari del parroco di Klenovnik. Nell’ultimo capitolo descrive la curia parrocchiale e le tenute del parroco. Alla fine porta qualche dato interessante sui libri dell’archivio parrocchiale e sulla scuola.

Al testo pubblicato di Noršić precede la spiegazione introduttiva, nel quale il curatore cita i fonti utilizzati da Noršić, descrive il manoscritto, determina il tempo dello scrivere del manoscritto e spiega il modo della sua pubblicazione.

Traduzione di Stjepan Razum

Vjekoslav Noršić opisao je 1924. godine povijest župe Višnjica na uobičajeni način, kako je to učinio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o osnutku župe 1705. godine, o obsegu župe, te o pokroviteljskom pravu obitelji Drašković iz Trakoščana. Slijedi opis župne crkve Blažene Djevice Marije, zajedno s njezinim sastavnim dijelovima (toranj, zvona, groblje i grobnica, svetohranište, žrtvenici, propovjedaonica, orgulje, crkveno posuđe). Opširno opisuje čin posvete crkve 1757. godine. Zatim opisuje posjede župne crkve, Bratovštinu kršćanskoga nauka, misne zaklade, kapelu u mjestu Zlogonje, petnaest višnjičkih župnika, trideset i sedam višnjičkih duhovnih pomoćnika, župnu kuću i župnikove posjede, te orguljaša. Donosi još neke zanimljive podatke iz župnih knjiga.

Objavljenom Noršićevom tekstu predhodi priređivačevo uvodno tumačenje, u kojem navodi Noršićeve korištene izvore, opisuje rukopis, određuje vrijeme nastanka rukopisa i pojašnjava način njegova objavljivanja.

Vjekoslav Noršić nell’anno 1924 descrive la storia della parrocchia di Višnjica, allora nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive la fondazione della parrocchia nell’anno 1705 e l’estensione della parrocchia, nocché il diritto di patronato della famiglia comitale Drašković de Trakoščan. Segue la descrizione della chiesa parrocchiale di Beata Vergine Maria, insieme con le sue parti integranti (il campanile, le campane, il cimitero e la cripta, il tabernacolo, gli altari, il pulpito, l’organo, le suppellettili). Dettagliatamente descrive l’atto di dedica della chiesa nell’anno 1757. Poi descrive le tenute della chiesa parrocchiale, la confraternita della dottrina cristiana, le pie fondazioni, la cappella nel paese Zlogonje, i quindici parroci di Višnjica, i 37 vicari del parroco di Višnjica, la curia parrocchiale e le tenute del parroco, nonché l’organista. Porta ancora qualche dato interessante, ripreso dai libri parrocchiali.

Al testo pubblicato di Noršić precede la spiegazione introduttiva, nel quale il curatore cita i fonti utilizzati da Noršić, descrive il manoscritto, determina il tempo dello scrivere del manoscritto e spiega il modo della sua pubblicazione.

Traduzione di Stjepan Razum

Vjekoslav Noršić opisao je sredinom 1920-ih godina povijest župe Zajezda na uobičajeni način, kako je to učinio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o starosti i obsegu župe, te o pokroviteljskom pravu triju obitelji: Patačića iz Zajezde, Viteza iz Budinščine i Gotala iz Gotalovca. Slijedi opis župne crkve Blažene Djevice Marije, zajedno s njezinim sastavnim dijelovima (toranj, zvona, sakristija, groblje i grobnice, sveto­hranište, žrtvenici, crkveno posuđe). Zatim opisuje posjede župne crkve, Bratovštinu kršćanskoga nauka, misne zaklade, dvije župne kapele, trideset zajeških župnika, četrdeset i četvoricu zajeških duhovnih pomoćnika, župnu kuću i župnikove posjede. Donosi još neke zanimljive podatke iz matičnih knjiga.

Objavljenom Noršićevom tekstu predhodi priređivačevo uvodno tumačenje, u kojem navodi Noršićeve korištene izvore, opisuje rukopis, određuje vrijeme nastanka rukopisa i pojašnjava način njegova objavljivanja.

Vjekoslav Noršić nella metà degli anni 1920 descrive la storia della parrocchia di Zajezda dell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive l’antichità e l’estensione della parrocchia, nocche il diritto di patronato delle famiglie comitali Patačić de Zajezda, Vitez de Budinščina e Gotal de Gotalovec. Segue la descrizione della chiesa parrocchiale di Beata Vergine Maria, insieme con le sue parti integranti (il campanile, le campane, la sagrestia, il cimitero e le cripte, il tabernacolo, gli altari, le suppellettili). Poi descrive le tenute della chiesa parrocchiale, la confraternita della dottrina cristiana, le pie fondazioni, le due cappelle parrocchiali, i trenta parroci di Zajezda, i 44 vicari del parroco di Zajezda, la curia parrocchiale e le tenute del parroco. Porta ancora qualche dato interessante, ripreso dalle matricole.

Al testo pubblicato di Noršić precede la spiegazione introduttiva, nel quale il curatore cita i fonti utilizzati da Noršić, descrive il manoscritto, determina il tempo dello scrivere del manoscritto e spiega il modo della sua pubblicazione.

Traduzione di Stjepan Razum

U povijesnim vrelima od početka 15. st. naovamo mogu se uočiti na području Zagrebačke biskupije mnogobrojni plemeniti Mihanovići koji vrlo rijedko dolaze uz svoj plemićki predikat, te je njihov međusobni odnos posve nejasan, a dosadašnja hrvatska historiografija nije se tim problemom sustavno pozabavila. Svrha istraživanja čiji se rezultati ovdje iznose bila je proučiti rodoslovlje onih Mihanovića koji nose predikat “od Konščice” i odrediti njihov odnos prema ostalim plemenitim Mihanovićima sjeverozapadne Hrvatske. Ispitana vrela omogućuju sastavljanje cjelovitog rodoslovlja spomenute loze, te je utvrđeno da loza potječe od Ivana, koji je živio sredinom 16. st., da ima sedam koljena, te da je utrnula u muškom spolu smrću Nikole 1776. god., a u cijelosti smrću njegove kćerke Ane Marije Josipe, koja je kao varaždinska uršulinka Suzana Pelagija umrla 1820. godine. Kao zakoniti baštinici preostali su samo potomci po tankoj krvi, poglavito pripadnici roda Malenića od Kurilovca, slijednici Ane Marije Mihanović iz V. koljena i njezina muža, podbana Nikole Malenića. Najveći dio izvora za ovu lozu Mihanovića nalazi se u dvije zbirke u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Documenta i Acta Jelačićiana). Istraženo je ukupno 55 pripadnika loze i njihovih bračnih drugova i družica, te je tako nepobitno utvrđeno da toj lozi pripadaju, između ostalih, Franjo (*~1640. †1688.), bilježnik Zagrebačkog i Čazmanskog kaptola; Vuk (*~1642. †1690.), podžupan Varaždinske županije; Vuk ml. (*1685. †1718./20.) i sin mu Nikola (*~1713. †1776.), vlasnici Laduča; Adam (*~1716. †1754.), župnik u Martinskoj Vesi, te Juraj (*1718. †1758.), kapetan na Banskoj krajini. Pouzdano krvno srodstvo sa starim rodom plemenitih Mihanovića od Petropolja, odnosno s plemenitim Mihanovićima Varaždinske županije i kasnijim Mihanovićima, koji se početkom 19. st. javljaju u Zagrebu ponovno s predikatom “od Petropolja”, nije se moglo dosadašnjim istraživanjem potvrditi. No, upozoreno je na niz okolnosti koje ipak upućuju na zaključak da Mihanovići od Konščice vjerojatno nisu zaseban rod nego samo grana petropoljskih Mihanovića, odnosno Mihanovića iz Varaždinske županije, te je time postavljen temelj za daljnja istraživanja.

Déjà dans les sources historiques remontant au début du 15e siècle l’on recense, sur le territoire de l’évêché de Zagreb de nombreux membres de la noble famille de Mihanović qui ne portent que très rarement leur prédicat nobiliaire, les liens les unissant restant dans les documents tout à fait vagues. Ce n’était que tout dernièrement que l’historiographie croate avait essayé d’apporter plus de lumière aux incongruités rencontrées dans les sources. Le but de la présente étude consiste alors à analyser le lignage des Mihanović de Konščica ainsi que d’établir leur relation par rapport aux autres membres de la famille qu’on rencontre dans les actes de la région nord-ouest de la Croatie. Les sources étudiées permettent d’établir le lignage de la famille dans son intégrité avec Jean en tant qu’ancêtre fondateur du lignage (milieu du 16e siècle). Elles nous permettent également de tracer jusqu’à sept générations de la famille qui s’éteint avec Anne-Marie-Joséphine (soeur ursuline Susanne-Pélagie, †1820), fille de Nicolas (†1776) dont le décès marque la fin de la lignée masculine de la famille. En tant qu’héritiers légitimes il ne reste alors que les membres de la famille Malenić de Kurilovec, descendants de Anne-Marie Mihanović (5e génération) et de son époux, le vice-ban Nicolas Malenić. La plupart des sources concernant cette lignée de la famille Mihanović se trouvent dans les deux fonds des archives de l’Académie croate des Sciences et des Arts (Documenta et Acta Jelačićiana). Les 55 membres du lignage ainsi que leurs conjoints firent l’objet de l’étude qui montra sans aucun équivoque que, parmi d’autres, François (*~1640 – †1688), notaire des chapitres de Zagreb et de Čazma, Vuk (*~1642 – †1690), sous-préfet du comitat de Varaždin, Vuk le jeune (*1685 – †1718/20) et son fils Nicolas (*~1713 – †1776), propriétaires de la terre de Laduč, Adam (*~1716 – †1754), curé à Martinska Ves et Georges (*1718 – †1758), capitaine dans la Banska krajina, appartiennent tous à la famille étudiée. L’on n’était pas cependant possible d’établir le lien avec la vieille famille de Mihanović de Petropolje, voire avec les Mihanović du comitat de Varaždin ou encore avec une branche de la même famille se nommant “de Petropolje”, dont les membres on trouve à Zagreb au début du 19e siècle. Néanmoins maintes circonstances soulignées par la présente étude laissent croire que la famille de Mihanović de Konščica ne constitue pas une lignée à part, n’étant qu’une branche des Mihanović de Petropolje, voire des Mihanović du comitat de Varaždin. Ainsi, par la publication du présent ouvrage, la voie menant vers de futures études est-elle dégagée.

Traduit par Jelena Puškarić

Déjà dans les sources historiques remontant au début du 15e siècle l’on recense, sur le territoire de l’évêché de Zagreb de nombreux membres de la noble famille de Mihanović qui ne portent que très rarement leur prédicat nobiliaire, les liens les unissant restant dans les documents tout à fait vagues. Ce n’était que tout dernièrement que l’historiographie croate avait essayé d’apporter plus de lumière aux incongruités rencontrées dans les sources. Le but de la présente étude consiste alors à analyser le lignage des Mihanović de Konščica ainsi que d’établir leur relation par rapport aux autres membres de la famille qu’on rencontre dans les actes de la région nord-ouest de la Croatie. Les sources étudiées permettent d’établir le lignage de la famille dans son intégrité avec Jean en tant qu’ancêtre fondateur du lignage (milieu du 16e siècle). Elles nous permettent également de tracer jusqu’à sept générations de la famille qui s’éteint avec Anne-Marie-Joséphine (soeur ursuline Susanne-Pélagie, †1820), fille de Nicolas (†1776) dont le décès marque la fin de la lignée masculine de la famille. En tant qu’héritiers légitimes il ne reste alors que les membres de la famille Malenić de Kurilovec, descendants de Anne-Marie Mihanović (5e génération) et de son époux, le vice-ban Nicolas Malenić. La plupart des sources concernant cette lignée de la famille Mihanović se trouvent dans les deux fonds des archives de l’Académie croate des Sciences et des Arts (Documenta et Acta Jelačićiana). Les 55 membres du lignage ainsi que leurs conjoints firent l’objet de l’étude qui montra sans aucun équivoque que, parmi d’autres, François (*~1640 – †1688), notaire des chapitres de Zagreb et de Čazma, Vuk (*~1642 – †1690), sous-préfet du comitat de Varaždin, Vuk le jeune (*1685 – †1718/20) et son fils Nicolas (*~1713 – †1776), propriétaires de la terre de Laduč, Adam (*~1716 – †1754), curé à Martinska Ves et Georges (*1718 – †1758), capitaine dans la Banska krajina, appartiennent tous à la famille étudiée. L’on n’était pas cependant possible d’établir le lien avec la vieille famille de Mihanović de Petropolje, voire avec les Mihanović du comitat de Varaždin ou encore avec une branche de la même famille se nommant “de Petropolje”, dont les membres on trouve à Zagreb au début du 19e siècle. Néanmoins maintes circonstances soulignées par la présente étude laissent croire que la famille de Mihanović de Konščica ne constitue pas une lignée à part, n’étant qu’une branche des Mihanović de Petropolje, voire des Mihanović du comitat de Varaždin. Ainsi, par la publication du présent ouvrage, la voie menant vers de futures études est-elle dégagée.

Traduit par Jelena Puškarić

Le couvent franciscain de Čakovec existe depuis 1659 lorsque le duc Nicolas VII Zrinski accueillit les moines franciscains dans le bourg. Dans la seconde moitié du 18e siècle l’église Saint-Nicolas vint compléter le complexe monastique tandis qu’en 1789 les moines franciscains reçurent la charge pastorale de l’évêché Saint-Nicolas, alors nouvellement établi à Čakovec à la place de la paroisse Saint-Michel à Mihovljan, près de Čakovec, qui se vit supprimée. Après la Seconde guerre mondiale le couvent fut comme beaucoup d’autres touché par la mise en place de la réforme agraire dans le cadre de laquelle il perdit la plupart de ses biens (prés, forêts, terres arables, maisons, vignobles, bâtiments agricoles) dont témoignent les documents publiés dans le cadre de la présente étude. Bien qu’en 2009 le couvent franciscain à Čakovec ait célébré son 350e anniversaire l’on voulut contribuer par la publication des 22 documents contenus dans la présente étude à une meilleure connaissance de l’histoire du couvent ainsi que de la paroisse Saint-Nicolas dans les années 1950. Le présent ouvrage consiste en une partie introductoire suivie d’une présentation des méchanismes de la mise en place de ladite réforme agraire, voire du processus d’expropriation dans le cadre duquel le couvent et la paroisse durent se départir de leurs propriétés, ensuite d’une description matérielle des 22 documents présentés ainsi que d’une transcription fidèle.

Traduit par Jelena Puškarić

Zagrebački pomoćni biskup Mijo Škvorc (*Ruševec, 1.IX.1919. †Zagreb, 15.II.1989.) predstavlja istaknutu osobu Zagrebačke nadbiskupije u drugoj polovici XX. stoljeća. U ovom se članku objavljuje sedam isprava o njemu iz vremena njegova biskupstva (1970.-1989.).

Il vescovo ausiliare di Zagreb Mijo (Michele) Škvorc (*Ruševec, 1.IX.1919 †Zagreb, 15.II.1989) é la persona importante dell’arcidiocesi di Zagreb nella seconda metà del secolo XX. In questo lavoro si pubblicano i sette documenti riguardanti la sua vita e il suo lavoro dal tempo del suo vescovato (1970-1989).

Traduzione di Stjepan Razum

U naglom razvoju grada Zagreba i povećanju broja vjernika u njemu, trebalo je graditi nove crkve. Komunističke vlasti nastojale su gradnju crkava spriječiti, pa su župne zajednice tu poteškoću rješavale pretvaranjem stambenih u bogoslužne prostore. U ozračju razgovora između predstavnika Jugoslavije i Svete Stolice, koji će dovesti do podpisivanja sporazuma (protokola) 1966. godine, nadbiskup zagrebački Franjo Šeper osnovao je 23. svibnja 1965. “Fond pape Ivana XXIII. za gradnju novih crkava”. Nakon opisa crkveno-političkih prilika, posebno u odnosu na gradnju novih crkava, pisac je u raspravi posebno opisao poteškoće i tijek gradnje i obnove crkava i drugih zgrada u sljedećim zagrebačkim naseljima: Kozari-Bok, Vukomerec, Botinec, Prečko, Špansko, Siget, Retkovec, druga novozagrebačka naselja, Rudeš, Staglišče, Gajnice, Fratrovac, Jordanovac, Volovčica i gornja Dubrava. Tijek gradnje pojedinih crkava pratio je na temelju dostupnog arhivskog gradiva, od sredine 1960-ih godina do 1980. godine.

Vu la croissance subite de la ville de Zagreb et l’augmentation du nombre de fidèles y résidant, il fallut construire de nouvelles églises. Les autorités communistes essayaient d’empêcher cette construction. Alors, les communautés paroissiales surmontaient cette difficulté en transformant des espaces résidentiels en des espaces liturgiques. Dans l’ambiance des pourparlers menés entre les représentants de l’État yougoslave et le Saint-Siège qui seront conclus par la signature de l’accord (protocole) de 1966, l’archevêque de Zagreb, Franjo Šeper, fonda, le 23 mai 1965, le „Fonds du pape Jean XXIII pour la construction de nouvelles églises“. Après avoir présenté les circonstances politico-ecclésiastiques, surtout celles touchant plus particulièrement à la construction de nouvelles églises, l’auteur de l’article nous livre une description détaillée des difficultés rencontrées ainsi que des étapes de la construction et de la reconstruction des églises et d’autres bâtiments liturgiques dans les quartiers suivants de Zagreb: Kozari-Bok, Vukomerec, Botinec, Prečko, Špansko, Siget, Retkovec, et d’autres agglomérations du Nouveau Zagreb, Rudeš, Staglišče, Gajnice, Fratrovac, Jordanovac, Volovčica et Gornja Dubrava. Les étapes de la construction de certaines églises, l’auteur pouvait les suivre à partir du matériel d’archives disponible couvrant la période allant de la moitié des années 1960 jusqu’aux années 1980.

Traduit par Jelena Puškarić.

Ova je rasprava prošireni tekst predavanja što ga je pisac 14. svibnja 2009. održao u Peščenici.

U prvom poglavlju rasprave pisac prikazuje važnije nadnevke i događaje iz povijesti župe Peščenica unutar Stolnog ili Katedralnog arhiđakonata, a od 1771. godine unutar Turopoljskog arhiđakonata. Zatim slijede tri poglavlja u kojima obrađuje svećenike vezane službom ili rođenjem uz župu Peščenica. Dakle, u drugom poglavlju prikazuje 30 župnika ove župe, čiji je redoslijed od 1620. godine naovamo posve pouzdan. U trećem je poglavlju obrađeno 38 svećenika, redovitih kapelana ili duhovnih pomoćnika, i k tome još skupina od 30 franjevaca, koji su povremeno zalazili na duhovnu ispomoć u župu tijekom 18. i 19. stoljeća, kao i više od 20 biskupijskih svećenika, odnosno kapelana iz susjednih župa, koji su zalazili u Peščenicu, te po jedan kapucin i pavlin. Od 1878. godine na ovamo, župa u Peščenici nije više imala kapelane. U četvrtom poglavlju prikazao je 17 svećenika rodom iz župe u Peščenici, gdje se posebno ističu Levačići, Dumbovići i Severi.

This debate is an expanded text of a lecture given by the author on 14 May 2009 in the Peščenica parish.

In the first chapter the writer presents the most significant dates and events in the history of Peščenica parish as part of the See or Cathedral archdeaconate and then from 1771 within the Turopolje archdeaconate. The following three chapters are dedicated to priests who served or were born in the parish. The second chapter notes 20 parish priests who served in the parish with absolutely reliable data dating back to 1620. In the third chapter the author notes 38 priests, regular chaplains and spiritual assistants with an additional group of 30 Franciscan friars who occasionally served as spiritual assistants in the parish during the 18th and 19th centuries in addition to more than 20 diocesan priests or chaplains from neighbouring parishes who occasionally assisted in the parish and finally one Capuchin monk and a Paulist. From 1878 to date, the parish did not have a chaplain. The fourth chapter presents 17 priests who were born in Peščenica parish with particular reference to Fathers Levačić, Dumbović and Sever.

Translated by s. Anđelita Šokić.

Uz životopisne podatke o Jurju Habdeliću, autor ovoga priloga prikazuje njegova djela u razmišljanjima pojedinih slavista i kroatista. Prvi koji je o Habdelićevim djelima pisao u slavistici bio je Vatroslav Jagić, koji je napisao opširne dvije rasprave (1904. i 1910.) o djelima: ‘Pervi otca našega Adama greh’ (1674.) i ‘Zerczalo Marianzko’ (1662.) na njemačkome jeziku u časopisu ‘Archiv für slavische Philologie’. Autor se osvrće na radove koje su o Habdeliću napisali: Vjekoslav Jakušić, Vladoje Dukat, Franjo Galinec, Ivan Fuček, Zvonimir Bartolić, Zlatko Vince, Slavko Ježić, Krešimir Georgijević, Mihovil Kombol, Franjo Švelec i dr. Osim toga, autor zauzima kritički stav prema onim radovima o Habdeliću u kojima se on nepravedno kritizira u povijestima hrvatske književnosti, prikazujući ga kao “progonitelja narodne popijevke” za što nisu imali nikakvih uporišta. Kao što se iz predočena priloga razabire, djelo Jurja Habdelića u 19. i 20. stoljeću našlo se u središtu interesa znanstvenih proučavanja o čemu svjedoči i popis literature. Prilogom se želi pokazati različitost pristupa u pisanju o Habdelićevim djelima u pojedinih autora. U ovome prilogu, predočeni su citati iz Habdelićevih djela u latiničkoj suvremenoj transkripciji.

Neben der biographischen Angaben über Juraj Habdelić werden in dieser Arbeit auch seine Werke im Rahmen der Erwägungen einzelner Slawisten und Kroatisten vorgestellt. Der erste, der sich mit seinen Arbeiten beschäftigte war Vatroslav Jagić, der über seine Werke: ‘Pervi otca našega Adama greh/Die erste Sünde unseres Vaters Adam’ (1674) und ‘Zerczalo Marianzko/Marien-Spiegel’ (1662) zwei ausführliche Abhandlungen (1904 und 1910) in deutscher Sprache in der Zeitschrift ‘Archiv für slavische Philologie’ veröffentlichte. Der Autor dieser Arbeit bespricht folgende sich mit Habdelić beschäftigenden Verfasser: Vjekoslav Jakušić, Vladoje Dukat, Franjo Galinec, Ivan Fuček, Zvonimir Bartolić, Zlatko Vince, Slavko Ježić, Krešimir Georgijević, Mihovil Kombol, Franjo Švelec u.a. Ferner nimmt er eine kritische Einstellung zu den Werken über die Geschichte der kroatischen Literatur, in welchen Habdelić ungerecht und ohne ausreichende Begründung als “Verfolger der Volksdichtung” getadelt wurde. Dieser Beitrag weist dagegen auf die Tatsache hin, daß das Schaffen von Juraj Habdelić im 19. und 20. Jahrhundert ins Zentrum des Interesses der wissenschaftlichen Forschung rückte, was auch der beiliegende Literaturnachweis bestätigt. Diese Arbeit macht auf die Verschiedenheit der Betrachtungen einzelner Autoren aufmerksam, die sich mit Werken von Habdelić auseinandersetzten. Auch die Zitate aus seinen Werken werden in der gegenwärtigen lateinischen Transkription wiedergegeben.

Übersetzung Danijela Marjanić

U “Tkalčiću” je 2007. godine Alojz Jembrih objavio jezičnu raspravu o molitveniku “Pobožne molitve” (Beč, 1678.), u kojoj je učinio usporedbu s drugim onodobnim molitvenicima i došao je do zaključka da bi isusovac Baltazar Milovec mogao biti autor tog molitvenika.

Spisateljica ove rasprave, nezadovoljna dosadašnjim rješenjima o autorstvu “Pobožnih molitava”, nastavlja tragati za njihovim autorom, točnije autoricom. Prema prikazanim povijesnim, društvenim i duhovnim zbivanjima u 17. stoljeću u sjevernoj Hrvatskoj, autorica “Pobožnih molitava” trebala bi biti jedna od zagrebačkih klarisa, najvjerojatnije Judita Petronila Zrinski, koja je zbog svoje obiteljske tragedije (Bečko Novo Mjesto, 1671.) morala ostati u sjeni anonimnosti. Spisateljičino traganje za autorstvom ovoga jedinstvenog hrvatskog molitvenika, događa se (2008. godine) u sklopu 800. obljetnice franjevačkoga reda, 700 godina klarisa u Hrvatskoj, 355 godina Bratovštine muke i smrti Isusove u Zagrebu, 333 godine od osnivanja Bratovštine Svete Barbare u Brdovcu, kao i 330 godina nakon objavljivanja samoga molitvenika, za potrebe te bratovštine u Brdovcu.

Im Jahrbuch “Tkalčić” aus dem Jahr 2007 veröffentlichte Alojz Jembrih eine Sprachabhandlung über das Gebetbuch “Pobožne molitve” (“Andäch¬tige Gebete”, Wien, 1678), in welcher er es mit anderen Gebetbüchern aus dieser Zeit verglich und stellte die Vermutung auf, daß sein Autor der Jesuit Baltazar Milovec sein könnte.

Die Autorin dieser Arbeit, die mit allen bisherigen Beschlüssen bezüglich der Urheberschaft des Gebetbuches unzufrieden war, machte sich auf die Suche nach womöglich einem anderen Verfasser bzw. einer Verfasserin. Indem sie sich mit historischen, gesellschaftlichen und geistigen Ereignissen des 17. Jhs. auf dem Gebiet des Nordkroatiens beschäftigte, kam sie zum Schluß, daß die Urheberschaft der “Andächtigen Gebete” am wahrschein¬lichsten der Klarisse Judita Petronila Zrinski zuzuschreiben wäre, die aber wegen ihrer Famlientragödie (Wiener Neustadt 1671) im Schatten der Anonymität verborgen blieb. Diese Suche nach der Urheberschaft dieses einmaligen kroatischen Gebetbuches geschah (im Jahr 2008) zur 800. Jahresfeier des Franziskanerordens sowie zum 700. Jubiläum der Klarissen. Es vergingen auch 355 Jahre seit der Gründung der Bruderschaft von der Todesangst Christi in Zagreb, 333 Jahre seit der Gründung der St. Barbara Bruderschaft in Brdovec sowie 330 Jahre seit der in ihrem Auftrag gegebenen Veröffentlichung des Gebetbuches.

Übersetzung Danijela Marjanić

Kao što su objavili hrvatski mediji, povodom 150. obljetnice smrti slavnoga hrvatskoga bana Josipa Jelačića, mudrog i odvažnog državnika koji je predvodio hrvatski narod u osobito teško doba njegove povijesti (1848.-1859.), te zaslužnog za uzdignuće Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije i uspostavu Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, održano je u srijedu, 20. svibnja 2009., u 18,00 sati, slavlje sv. Mise u zagrebačkoj prvostolnici, koje je uz prigodnu propovijed predvodio pomoćni biskup zagrebački, mons. dr. Vlado Košić. Održavanje slavlja sv. Mise pripremilo je Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”. Istoga dana, dakle 20. svibnja 2009., u 19,15 sati, autorica ovoga priloga, dr. sc. Agneza Szabo, Zmajica od antičke Murse, održala je po završetku svete Mise, prigodno predavanje o banu Jelačiću pod naslovom “Ban Josip Jelačić – utemeljitelj moderne Hrvatske”, u organizaciji Družbe “Braće Hrvatskoga zmaja”, u zmajskoj Kuli nad kamenitim vratima, u dobro poznatoj “viteškoj dvorani”. Isto predavanje uz manje autoričino proširenje, kao i potrebne bilješke s korištenim vrelima i literaturom, donosimo ovdje u cijelosti.

Die kroatischen Medien haben schon veröffentlicht, daß anläßlich zum 150. Jahrestag des Todes des berühmten kroatischen Bans Josip Jelačić, eines weisen und tapferen Staatsmannes, der das kroatische Volk in der schwersten Zeit seiner Geschichte (1848-1859) anführte, und einer verdienten Perönlichkeit für die Erhebung des Zagreber Bistums zum Erzbistum sowie Gründung der Kroatisch-slawonischen Kirchenprovinz, am Mittwoch, den 20. Mai 2009 um 18 Uhr, die Heilige Messe in der Zagreber Domkriche unter der Leitung des Zagreber Hilfsbischofs Monsignore Vlado Košić, der auch eine gelegentliche Predigt las, gefeiert wurde. Die Feier organisierte der Verein für die Geschichte des Zagreber Erzbistums “Tkalčić”. Nach der Messe hielt um 19,15 Uhr die Autorin dieses Beitrags, Dr. sc. Agneza Szabo, Drachenfrau von der antiken Stadt Mursa, eine entsprechende Vorlesung über den Ban unter dem Titel “Ban Josip Jelačić – utemeljitelj moderne Hrvatske/Ban Josip Jelačić – Gründer des modernen Kroatiens”, welche in der Organisation der Gesellschaft “Brüder des kroatischen Drachen” in den Räumen des Drachenturms in dem bekannten “Rittersaal” stattfand. Dieser Vortrag wird hier mit kleineren Ergänzungen und nötigen Notitzen der Autorin bezüglich der benutzten Quellen und Literatur veröffentlicht.

Übersetzung Danijela Marjanić

Nakon nekoliko stručnih podataka o trusnosti sisačkog područja, pisac opisuje potres koji se dogodio u Sisku 8. listopada 1909. i njegove posljedice općenito, a osobito za župnu crkvu Sv. Križa u Sisku. Opisuje također stanje župne crkve prije potresa, ali i tijek njezine obnove poslije potresa (1909.-1913.), što se događalo za vrijeme župnika Mije Međimorca.

Dopo qualche dato tecnico sulla scossa del territorio di Sisak, l’autore descrive il terremoto che è successo a Sisak l’8 ottobre 1909, le sue conseguenze generalmente, e specialmente conseguenze per la chiesa parrocchiale della Santa Croce a Sisak. Descrive anche lo stato della chiesa parrocchiale prima del terremoto, come anche il corso della sua restaurazione dopo il terremoto (1909-1913): tutto ciò che è accaduto nel tempo del parroco Michele Međimorec.

Traduzione di Stjepan Razum

Nakon uvoda i osnovnih životopisnih podataka, pisac objavljuje 117 isprava i tri priloga o životu i djelu dugogodišnjeg sjemenišnog duhovnika i pomoćnog biskupa zagrebačkog, dr. Josipa Salača (*Daruvar, 22.I.1908. †Zagreb, 19.XII.1975.). Isprave potječu iz raznih zagrebačkih crkvenih ustanova i arhiva. Njihovo objavljivanje omogućuje čitatelju neposrednu spoznaju osobe Josipa Salača, a poticaj za objavljivanje dala je proslava Godine Josipa Salača, proslavljena 2008. godine, o 100. obljetnici njegova rođenja.

Dopo l’introduzione e fondamentali dati della biografia, l’autore pubblica 117 documenti e tre contributi sulla vita e lavoro del padre spirituale di seminario di molti anni e del vescovo ausiliare di Zagreb, dott. Josip Salač (*Daruvar, 22.I.1908 †Zagreb, 19.XII.1975). I documenti provengono di diversi istituti ed archivi ecclesiastici di Zagreb. La loro pubblicazione ai lettori rende possibile immediata conoscenza della persona di Josip (Giuseppe) Salač. L’impulso per la pubblicazione l’ha dato la celebrazione dell’Anno di Josip Salač, celebrata nell’anno 2008, nel centenario della sua nascita.

Traduzione di Stjepan Razum

S obzirom na to da se 1960-ih godina, zbog otvaranja jugoslavenskih granica, veliki broj hrvatskoga stanovništva odselio na tzv. privremeni rad u inozemstvo, povećao se i broj svećenika koji su brinuli o vjernicima u inozemstvu. Nakon podpisivanja protokola između Svete Stolice i Jugoslavije 1966., povećao se i broj bogoslova i svećenika koji su odlazili na školovanje u inozemstvo. Jugoslavenske su vlasti pojačale svoj nadzor nad svećenicima u inozemstvu, strahujući od njihovoga povezivanja s političkim iseljeništvom. Strahovali su da će uslijed tog utjecaja svećenici vršiti protujugoslavensku promidžbu među hrvatskim iseljenicima. Još od 1945. pratili su rad iseljenoga svećenstva koje se u inozemstvu našlo zbog bijega od komunističkih vlasti, ili se tamo zateklo na misionarskim poslovima. Najveći broj svećenika završio je u Italiji, Zapadnoj Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, SAD-u, Kanadi i zemljama Južne Amerike. Svećenici u inozemstvu nastojali su se organizirati u razne organizacije i djelovati na crkvenom, ali i političkom polju, sa željom širenja istine o komunističkom teroru prema hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi u domovini. Komunističkim vlastima jako je smetalo djelovanje iseljenoga svećenstva, te su sustavno pratile njihov rad i činile pritisak na biskupe u Jugoslaviji, ali i na Svetu Stolicu, da zabrane njihovo političko djelovanje. Sustavno su prikupljale podatke o svećenicima u iseljeništvu i pratile njihov rad. Tako su nastali i spisi iz 1970. godine koji se ovdje objavljuju, a na kojima se nalaze podatci o katoličkim svećenicima u inozemstvu, kao i o crkvenim ustanovama u pojedinim zemljama koje su povezane sa Crkvom u Hrvatskoj. Navedeni spisi daju nam dosta korisnih podataka.

Vu que dans les années 1960, en raison de l’ouverture des frontières yougoslaves, un grand nombre de la population croate quitta le pays pour ce qu’on appelait “travail temporaire à l’étranger”, le nombre des prêtres qui prenaient soin des fidèles à l’étranger augmenta également. Après la signature du protocole entre le Saint-Siège et la Yougoslavie en 1966, le nombre des séminaristes et des prêtres qui partaient en formation à l’étranger augmenta aussi. Les autorités yougoslaves renforcèrent leur surveillance des prêtres à l’étranger, craignant qu’ils prennent contact avec l’émigration politique. Elles craignaient que, dû à cette influence, le clergé effectue une propagande anti-yougoslave parmi les émigrés croates. À partir de 1945 les autorités yougoslaves suivaient les activités du clergé émigré qui se trouva à l’étranger en fuyant le régime communiste ou y fut amené par les travaux missionnaires. Le plus grand nombre des prêtres finirent par s’installer en Italie, Allemagne de l’Ouest, Autriche, Espagne, États-Unis, Canada et dans les pays de l’Amérique Latine. Les prêtres à l’étranger tâchaient de s’organiser en diverses organisations et d’agir sur le plan ecclésiastique ainsi que politique, avec une ferme volonté de répandre la vérité sur la terreur communiste exercée sur le peuple croate et l’Église catholique dans la patrie. Le travail effectué par le clergé en émigration ennuyait fort les autorités communistes qui suivaient de façon régulière son travail et faisaient pression sur les évêques en Yougoslavie, ainsi que sur le Saint-Siège, d’interdire son activité politique. Les autorités yougoslaves recueillaient de façon systématique des données sur les prêtres en émigration et suivaient leur travail. Les documents de la Commission pour l’année 1970 qu’on publie ici et dans lesquels l’on trouve des données sur le clergé catholique à l’étranger, ainsi que sur les institutions ecclésiastiques dans des pays ayant un lien avec l’Église en Croatie, concernent justement les faits décrits supra. Les documents ici présentés nous fournissent maintes données utiles.

Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac predstavlja zbirku rukopisa koja se čuva u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije. Rukopisi su nastali u razdoblju od 18. do 20. stoljeća, ali se tu nalazi i pokoji stariji rukopis. Zbog činjenice da među njima ima oveći broj prigodnica (čestitaka), upućenih nadbiskupu Jurju Hauliku i drugim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima, ta je zbirka dosada nazivana “Metropolitanske prigodnice”, i označavana kraticom MP. No, najveći dio tih rukopisa obilježen je drugim sadržajima (književnost, bogoslovlje, mudroslovlje, povjesnica, pjesništvo, govorništvo, medicina i drugo), pa pisac ovu zbirku naziva jednostavno “Noviji rukopisi”, za razliku od onih starih, srednjovjekovnih rukopisa Metropolitanske knjižnice. U ovom je članku popisao i opisao 226 rukopisa.

Der Autor stellt die Handschriftensammlung der Metropolitan-Bibliothek des Zagreber Erzbistums vor. Die Handschriften entstanden überwiegend im Zeitraum zwischen 18. und 20. Jahrhundert, aber die Sammlung versteckt auch einige ältere Handschriften. Aufgrund der Tatsache, daß sie auch eine größere Anzahl an Gelegenheitsgedichten (Gratulationen), welche an Erzbischof Juraj Haulik und andere kirchliche und weltliche Würdenträger gerichtet wurden, verwahrt, wurde diese Sammlung bislang unter dem Titel “Gelegenheitsdichtung der Metropolitan-Bibliothek” und der Abkürzung MP geführt, aber da der größte Teil der Sammlung doch aus anderen Inhalten (Literatur, Theologie, Philosophie, Geschichte, Rethorik, Medizin u.s.) besteht, wird sie vom Autor einfach in “Neuere Handschriften” umbenannt und so steht sie im Unterschied zu den alten, mittelalterlichen Handschriften der Bibliothek. In diesem Beitrag wurden 226 Handschriften verzeichnet und erschloßen.

Übersetzung Danijela Marjanić.

U prilogu se sažeto prikazuju odabrane činjenice, sada već povijesne, u povodu studijskih proslava značajnih obljetnica sluge Božjega Josipa Stadlera, prvoga vrhbosanskog nadbiskupa sa sjedištem u Sarajevu. Stadler je kroz svoju mladost i školovanje vezan za Zagrebačku nadbiskupiju, koja ga je u liku zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika, školovala u Požegi, Zagrebu i Rimu. Po povratku u Zagreb, upravo u tome gradu, sjedištu Zagrebačke nadbiskupije, služio je Stadler kao odgojitelj i profesor, također i na Bogoslovnom fakultetu, tijekom više od dvanaest godina (1869.-1881.). Štoviše, po odlasku na služenje Bogu, Crkvi i narodu na slavnu stolicu Vrhbosanske nadbiskupije (1882.-1918.) Stadler i njegova djela ostaju i dalje usko vezana i uz grad Zagreb, Zagrebačku nadbiskupiju, kao i Hrvatsku, i uopće cijeli hrvatski narod.

The article presents a succinct presentation of selected facts, now already historical, on the occasion of celebrating this significant anniversary of God’s servant Josip Stadler – the first archbishop seated in Sarajevo. Throughout his youth and education, Stadler was tied to the Zagreb archdiocese and Archbishop Juraj Haulik and as such, gained his education in Požega, Zagreb and Rome. Upon returning to Zagreb, it was in fact here in the see of the Zagreb archdiocese that Stadler served as a teacher and professor and at the Theological Faculty where he spent over twelve years (1869-1881). What is more, upon leaving to serve God, the Church and people in the Vrhbosna archdiocese (1882-1918), Stadler and his works continued to be closely tied to the city of Zagreb, the Zagreb archdiocese, as well as Croatia and the entire Croatian people.

Translated by s. Anđelita Šokić.

Uz sažeti osvrt na Gajev životopis, odnosno njegove bitne zasluge u pogledu standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskim osnovama te pokretanja prvih novina i književnoga glasila na hrvatskome jeziku: “Novine horvatske” i “Danica horvatska, slavonska i dalmatinska”, autorica u uvodnom dijelu ističe i još neke neosporne činjenice: velike Gajeve doprinose na popularizaciji Hrvatskoga narodnog preporoda, koji je započeo već mnogo ranije (Kašić, Vitezović), kao i njegove doprinose u pogledu osnivanja hrvatskih nacionalnih središnjih ustanova (političkih, gospodarskih i kulturnih), koje postoje i danas. Uz Gajeve uspone, upozorava se također i na njegove političke padove. Oni su uzrokovani nizom političkih okolnosti, ali i Gajevom osobnošću, koja se nije uspijevala nositi s novonastalim izazovima, o čemu je također bilo riječi i na znanstvenome skupu, kojega se rad ovdje prikazuje.

En apportant en de brèves lignes la biographie de Ljudevit Gaj, voire ses mérites quant à la standardisation de la langue croate en son expression stokavienne ainsi qu’au lancement du premier journal et du premier périodique littéraire en langue croate, “Novine hrvatske” et “Danica hrvatska, slavonska i dalmatinska”, l’auteur souligne, dans l’introduction à son article, quelques faits incontestables: les grandes contributions de Gaj à la popularisation du Renouveau national croate qui se fit d’ailleurs connaître déjà avant (Kašić, Vitezović), ainsi que celles touchant à la fondation des institutions centrales croates (politiques, économiques et culturelles) qui continuent d’exister encore de nos jours. À côté des montées politiques de Gaj, l’article ne manque également pas de signaler ses chutes. Ces dernières sont dues à toute une gamme de circonstances politiques, mais également à la personnalité de Gaj, qui ne réussissait pas à lutter avec de nouveaux challenges, ce qui fit également l’objet de l’intervention au cours du colloque ici présenté.

Traduit par Jelena Puškarić.

Jugoslavenske komunističke vlasti su nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca (*8. V. 1898. †10. II. 1960.) sustavno pratile reakcije svjetskoga javnoga mnijenja, svjesne da će Stepinčeva smrt biti povod i za stvaranje slike o jugoslavenskom režimu i njegovu odnosu prema vjerskim i ljudskim pravima. Da bi ublažile tu sliku, odmah su najavile mogućnost normali­zacije crkveno-državnih odnosa, ističući da je smrću Stepinca nestala glavna prepreka koja je stajala na putu te normalizacije. U skladu sa željom stvaranja pozitivne slike o Jugoslaviji u svijetu bila je i odluka da se odobri Stepinčev pokop u zagrebačkoj prvostolnici. S druge strane, jugoslavenske su vlasti, svjesne Stepinčeva ugleda u hrvatskom narodu, kao i u katoličkom dijelu svijeta, strahovale od Stepinčeva mučeništva i najava o njegovoj mogućoj beatifikaciji. Zbog toga su sustavno pratili sva događanja koja su imala veze sa Stepincem i poduzimali sve moguće mjere da se spriječi njegova beatifikacija. U ovome sam radu, na temelju dosad uglavnom neobjavljenih izvora, nastojao prikazati ozračje u redovima komunističke vlasti nakon Stepinčeve smrti, odnosno njen obračun s umrlim Stepincem.

Conscient du fait que la mort du cardinal Alojzije Stepinac (*le 8 mai 1898 †le 10 février 1960) influencera la création de l’image du régime yougoslave et de son attitude envers les droits de l’homme et droits religieux, le gouvernement communiste yougoslave suivit de près, à la mort du cardinal, les réactions de l’opinion publique dans le monde. Afin d’adoucir cette image, le gouvernement annonça immédiatement la possibilité de normalisation des rapports entre l’Église et l’État, en soulignant qu’avec la mort de Stepinac disparut le principal obstacle qui barrait le chemin menant vers cette normalisation. La décision d’autoriser les funérailles du cardinal Stepinac à l’intérieur de la cathédrale de Zagreb doit être comprise dans le même contexte des efforts menant à la création d’une image positive de la Yougoslavie dans le monde. D’autre côté, conscient du renom dont Stepinac jouissait au sein du peuple croate ainsi que dans la partie du monde catholique, le gouvernement craignait fort le martyre de Stepinac et sa possible béatification. Ainsi le gouvernement suivait-il méticuleusement tous les événements concernant le feu cardinal et continuait à entreprendre toutes les mesures possibles afin d’entraver la procédure de sa béatification. Dans cet article, son auteur essaie de peindre, sur base de sources qui, jusque-là, et pour la plupart d’entre elles, ne furent pas publiées, le climat qui régnait dans les rangs du régime communiste après la mort de Stepinac, c’est-à-dire le “réglement des comptes” avec le feu cardinal auquel le régime recourut.

Traduit par Jelena Puškarić.

Josip Stadler (*24.I.1843. †8.XII.1918.) svećenik je Zagrebačke nadbiskupije i prvi nadbiskup vrhbosanski. Školovao se u Požegi, Zagrebu i Rimu, gdje je primio svećenički red 24. svibnja 1868. Nakon povratka iz Rima, u Zagrebu djeluje vrlo zauzeto u društveno-uljudbenom i crkveno-duhovnom životu, od 1869. do 1881., kada je imenovan prvim vrhbosanskim nadbiskupom. Nakon biskupskog ređenja, ponovno u Rimu, 20. studenoga 1881., svečano je uveden u nadbiskupsku službu u Sarajevu 15. siječnja 1882. U ovom radu spisateljica predstavlja odjek Stadlerova imenovanja nadbiskupom, u hrvatskoj javnosti. Taj odjek predstavlja na temelju pisanja tijekom 1881. godine u časopisima “Katolički list”, “Hrvatski učitelj”, “Glasnik Sv. Josipa” i “Vienac”.

Josip Stadler (*24.I.1843 †8.XII.1918) was a priest of the Zagreb Archdiocese and the first archbishop of Vrhbosna (Sarajevo). He was educated in Požega, Zagreb and Rome where he was ordained on 24 May 1868. After returning from Rome he was active in Zagreb in social-civilisational and church-spiritual life from 1869 to 1881, when he was appoint archbishop of Vrhbosna. After being consecrated as a bishop, once again in Rome – 10 November 1881, he was officially inaugurated to his archbishops’ service in Sarajevo on 15 January 1882. In the article the author presents the reactions to Stadler’s appointment in Croatian public. That reaction is based on the writing of the time in the “Katolički list” (The Catholic Paper), “Hrvatski učitelj” (The Croatian Teacher), “Glasnik Sv. Josipa”(St. Joseph’s Gazette) and “Vienac” periodicals.

Translated by s. Anđelita Šokić.

Zagrebački kanonik Kamilo Dočkal (*30.XII.1879. †7.VIII.1963.) pripada brojnoj skupini obrazovanih svećenika koji su svoje sposobnosti utkali u duhovni, znanstveni i uljudbeni život Crkve i Naroda, uvijek zauzeti za boljitak i napredak društva i zajednice u kojoj su se kretali, boravili i živjeli. No, kanonik Dočkal je izniman u toj skupini svojim životopisom (1), svojim uljudbenim i društvenim širokim obzorima (2), neobično plodnim i brižnim savjesnim i pouzdanim znanstvenim radom (3). Učinkovita, plodonosna je njegova zauzetost za skupljanje i čuvanje crkvene baštine (4), uključenost u vjerničko-društveni život svoga doba (5), njegova duhovna, svećenička i znanstvenička dosljednost i postojanost u osobnom životu (6). U radu se o tome raspravlja i na kralju promišlja o Kamilu Dočkalu i njegovu mjestu u hrvatskoj narodnoj i crkvenoj povjesnici (7). Uz rad je priložen popis važnijih djela Kamila Dočkala (8) i popis korištene literature (9).

Zagreb cannon Kamilo Dočkal (*30.XII.1879 †7.VIII.1963) belongs to that group of educated priests who wove their skills, both spiritual and scientific, into the civilised live of the Church and People always engaged in improving society and the community he lived and worked in. Dočkal however is an exception in that group with his biography (1); his civilisation and societal horizons (2); his unusually fruitful and conscientious and reliable scientific work (3); his fruitful and involvement in collecting and preserving church heritage (4); his involvement in the religious-social life of his era (5); his spiritual, priestly and scientific consistency and existence in his personal life (6). This article discusses these point and in the end analysis Dočkal and his position in Croatian national and ecclesiastic history (7). A supplement to the article presents a list of Dočkal’s significant works (8) and a list of reference literature (9).

Translated by s. Anđelita Šokić

U kolu vrsnih profesora zagrebačkoga Bogoslovnog fakulteta koji su u razdoblju između dva svjetska rata, okupljeni oko Hrvatske bogoslovske akademije u Zagrebu (1922.-1941.), namrli značajni znanstveno-teološki spisateljski opus, spada i profesor dr. Dragutin Kniewald, rođeni Zagrebčan. Školovao se u Rimu, te je 1914. godine zaređen za svećenika Senjske biskupije. Djeluje kao profesor senjskog Bogoslovnog učilišta od 1916. do godine 1921., a već je 1920. godine dodijeljen na stalnu službu Zagrebačkoj nadbiskupiji gdje preostali svoj radni vijek, do 1952. godine, djeluje kao profesor Bogoslovnog fakulteta. Pisac je knjiga i rasprava s područja crkvenih i drugih znanosti. Napisao je 20 knjiga i oko 300 znanstvenih rasprava. Točni broj objavljenih radova nije ustanovljen, jer neke svoje priloge Dragutin Kniewald nije podpisao. Umro je u Zagrebu, 5. svibnja 1979., u 90. godini života i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Zum Kreis der hervorragenden Professoren der Zagreber Theologischen Fakultät, die sich in dem Zeitraum zwischen den zwei Weltkriegen um die Kroatische theologische Akademie in Zagreb (1922-1941) versammelt und literarisch bedeutende wissenschaftlich-theologische Werke hervorgebracht haben, gehörte auch Pr. Dr. Dragutin Kniewald, geboren in Zagreb. Seine Ausbildung absolvierte er in Rom und im Jahr 1914 wurde er zum Priester des Bistums Senj geweiht. Von 1916 bis 1921 war er Professor an der Theologischen Lehranstalt in Senj, aber bereits 1921 bekam er eine feste Anstellung im Zagreber Erzbistum, wo er auch den Rest seines Berufslebens bis 1952 als Professor an der Theologischen Fakultät verbrachte. Er verfasste Bücher und Abhandlungen, in denen er sich mit theologischen und anderen wissenschaftlichen Themen auseinandersetzte. Er ist Autor von 20 Büchern und 300 wissenschaftlichen Abhandlungen. Die richtige Anzahl seiner veröffentlichten Arbeiten konnte jedoch nicht festgestellt werden, da er einige seiner Beiträge nicht unterzeichnet hat. Er starb mit 90 Jahren in Zagreb am 5. Mai 1979 und wurde auf dem Zagreber Friedhof Mirogoj beigesetzt.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Pisac u ovoj raspravi rasvljetljuje neka neriješena pitanja oko života poznate hrvatske novinarke i književnice Marije Jurić Zagorke (*Negovec, 2.III.1873. †Zagreb, 30.XI.1957.), tj. pitanja oko porijekla njezinih roditelja, broja i imena njihove djece – Zagorkine braće, njezinu povezanost s Jurićima iz Pavljana kod Bjelovara, prebivališta njezine obitelji i drugo. Roditelji su joj Ivan Ev. Jurić (*Pavljani, 16.XI.1843. †Lužnica, 13.X.1919.) i Josipa rođ. Domin (*Samobor, 12.III.1844. †Vrapče, 16.XII.1923.), koji su se vjenčali 17. veljače 1873. u župi Vrapče. Živjeli su zajednički na plemićkim imanjima: Negovec, Golubovec, Lužnica i Šenjugovo, te u Krapini. Rodili su petero djece, a to su naša Marija Jurić (*Negovec, 2.III.1873. †Zagreb, 30.XI.1957.), dijete nepoznatog imena i nadnevka rođenja, Berta Emilija Jurić (*Golubovec, 18.IV.1876. †Lužnica, 13.III. 1877.), Leonard Ivan Jurić (*Lužnica, 14.IX.1877. †Zagreb, 4.VIII.1961.) i Dragica Jelisava Jurić (*Lužnica, 26.II.1879. †Krapina, 14.XI.1897.).

Donoseći podatke o osobama i mjestima pisac ispravlja mnoge dosadašnje pogrješne podatke glede obitelji roditelja Marije Jurić Zagorke i nje same, te daje ključ za čitanje i razumijevanje Zagorkine romansirane autobiografije “Kamen na cesti”

Dans le cadre de cette étude son auteur jette la lumière sur certains aspects peu connus de la vie de la célèbre journaliste et écrivain Marija Jurić Zagorka (*Negovec, le 2 mars 1873 †Zagreb, le 30 novembre 1957), à savoir sur les questions de l’origine de ses parents, du nombre et des noms de leurs enfants – frères et soeurs de Zagorka, du lien qui lie sa famille aux Jurić de Pavljani près de Bjelovar, des lieux de résidence de sa famille et d’autres. Ses parents sont Ivan Ev. Jurić (*Pavljani, le 16 novembre 1843 †Lužnica, le 13 octobre 1919) et Josipa née Domin (*Samobor, le 12 mars 1844 †Vrapče, le 16 décembre 1923), qui se marièrent le 17 février 1873 dans la paroisse de Vrapče. Ils vécurent ensemble sur les propriétés nobiliaires de Negovec, Golubovec, Lužnica et Šenjugovo, ainsi que dans la ville de Krapina. Ils eurent cinq enfants. Ce sont: notre Marija Jurić (*Negovec, le 2 mars 1873 †Zagreb, le 30 novembre 1957), l’enfant du nom et de la date de naissance inconnus, Berta Emilija Jurić (*Golubovec, le 18 avril 1876 †Lužnica, le 13 mars 1877), Leonard Ivan Jurić (*Lužnica, le 14 septembre 1877 †Zagreb, le 4 août 1961) et Dragica Jelisava Jurić (*Lužnica, le 26 février 1879 †Krapina, le 14 novembre 1897).

En apportant ici des données concernant des personnes et des lieux, l’auteur corrige maintes données erronées, tenues jusqu’ici pour vraies, se rapportant aux familles respectives des parents de Marija Jurić Zagorka ainsi qu’à la personne de l’écrivain, et offre ainsi la clé de lecture et de compréhension de l’autobiographie romancée de Zagorka “La pierre sur la route”. Traduit par Jelena Puškarić.

U radu je prikazan dio rodoslovlja Čupora od Moslavine, najznačajnijeg roda srednjovjekovnog plemena Moslavačkih, nazvanih prema prastarom toponimu oko Moslavačke gore u Slavoniji, njihovom temeljnom posjedu. Osnovni cilj rada je rekonstrukcija stabla predaka poznatog kninskog i zagrebačkog biskupa Demetrija Čupora od Moslavine (br. 21) iz druge polovice 15. stoljeća, no obrađeni izvori omogućili su i daljnju rekon­strukciju, sve do gašenja roda u oba spola, na samom kraju 15. stoljeća. Kao temeljni izvori poslužili su spisi pavlinskog samostana u Gariću, drugog po starosti na području današnje Hrvatske, te najstarije isprave Zagrebačkoga kaptola iz zbirke “Stari kaptolski spisi” (Acta Capituli antiqua). Prikazano rodoslovlje ima šest koljena. Počinje utemeljiteljem Stjepanom od Moslavine (br. 1) iz druge polovice 13. stoljeća, koji je prvi ponio nadimak Čupor i što je zatim postalo obiteljsko prezime, a gasi se u muškom spolu 1492. godine, smrću još jednog Stjepana (br. 28), inače sinovca u drugom koljenu biskupa Demetrija, a u ženskom spolu smrću Katarine (br. 31), sestre toga posljednjeg Čupora, Stjepana. Rodoslovlje sadrži podatke o 31 pripadniku roda. Rad je tek jedan od priloga cjelovitoj povijesti roda, koju tek treba napisati.

Nello studio è presentata una parte della genealogia di Čupor de Moslavina. Si tratta della più importante famiglia della medioevale stirpe Moslavački, chiamata così secondo il più antico toponimo intorno al monte Moslavina nella Slavonia, dove si trovava il loro fondamentale latifondo. Lo scopo fondamentale dello studio è la ricostruzione dell’albero di antenati del noto vescovo di Knin e di Zagreb, Demetrio Čupor de Moslavina (N° 21) della seconda parte del Quattrocento. I fonti trattati hanno reso possibile anche una più avanzata ricostruzione della famiglia, fino all’estinzione della stirpe in tutti e due sessi nella fine del Quattrocento. Nella ricerca l’autore ha usato, prima di tutto, gli atti del monastero dei paulini a Garić, che è il secondo per ordine di anzianità dei monasteri dei paulini nel territorio della Croazia odierna. Ha usato anche i documenti del Capitolo di Zagreb, che si conservano dentro la raccolta “Acta Capituli antiqua”. La genealogia presentata ha sei generazioni. Comincia con il fondatore, Stefano de Moslavina (N° 1) della seconda metà del Duecento, il quale ha portato come primo il soprannome Čupor. Questo soprannome è diventato poi il cognome, e si estinse nel sesso maschile nel 1492 con la morte di un altro Stefano (N° 28), il quale era più lontano nipote del vescovo Demetrio. Nello sesso femminile la stirpe si estinse con la morte di Catarina (N° 31), la sorella di questo ultimo Čupor, Stefano. La genealogia contiene i dati sul 31 membro della stirpe. Lo studio presenta soltanto un contributo per la presentazione della storia completa della stirpe. Una completa storia è ancora da scrivere..

Traduzione di Stjepan Razum.

Pisac donosi životopis Andrije Novosela (*13.X.1935. †1.II.2008.), koji je rođen i proveo cijeli svoj život u Desincu pokraj Jastrebarskog. Bio je obiteljski čovjek. Sa svojom suprugom Ljubicom rođ. Galović rodio je troje djece: Stjepana, Ivana i Nevenku. Bio je zauzet u životu župne zajednice Sv. Ivana Krstitelja u Desincu, a poznat je u svojoj župi i okolnim mjestima kao dobar čovjek i dobar gospodar. Bio je član crkvenog odbora župe Desinec (1993.-1999.) i Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” (2001.-2008.). Posebnost ovog životopisa je u tome što se radi o osobi koja nije poznata u širem javnom životu Hrvatske, ali zbog njegova članstva u društvu “Tkalčić” ovim životopisom sada postaje poznat i toj široj javnosti. U prilogu životopisu donesena su dva oproštajna govora, izrečena na Novoselovu pogrebu, kao i popis svih članova roda Novosel iz Desinca s kraja 19. do početka 21. stoljeća, kao pomoć oblikovanju rodoslovlja roda Novosel iz Desinca.

The author presents biography of Andrija Novosel (*13.X.1935 †1.II. 2008), who was born and spent his entire life in Desinec near Jastrebarsko. He was a family man. He and his wife Ljubica (neé Galović) had three children: Stjepan, Ivan and Nevenka. He was involved in the life of the parish community in the parish of St. John the Baptist in Desinec and was known in his parish and surrounding towns as a good man and wise manager. He was a member of the parish choir in Desinec (1993-1999) and the “Tkalčić” Association of History of the Zagreb Archdiocese (2001-2008). The specifity of this biography is that it is about a person who is not know to the wider public in Croatia but due to his membership in “Tkalčić” he is now being introduced to the wider public. A supplement to the biography presents two speeches given at his funeral and a list of all the members of the Novosel family from Desinec from the end of the 19th century to the early 21th century as a guide to forming the genealogy of the Novosel family from Desinec.

Translated by s. Anđelita Šokić.

Pisac predstavlja rukopis poznatog povjesnika i zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića, o Zagrebačkom sjemeništu, iz 1754. godine, koji se sada prvi put objavljuje. Naslov rukopisa je “Stanje i računi Sjemeništa svećeničkoga podmladka stolne crkve zagrebačke, pod brigom Kaptola iste crkve, godine 1754.” U skladu sa sadržajem rukopisa, pisac piše o utemeljenju sjemeništa, te o njegovu ustroju sredinom 18. stoljeća, tj. tijekom trogodišta 1752.-1754. Nakon uvodne rasprave, dio koje je i popis svih tadašnjih pitomaca, pisac donosi cjeloviti latinski tekst Krčelićevog rukopisa.

L’autore presenta il manoscritto sul Seminario di Zagreb del 1754 del noto storico e canonico di Zagreb, Baltasare Adamo Krčelić. Questo manoscritto viene pubblicato adesso per la prima volta. Il titolo del manoscritto è “Seminarii clericorum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, sub cura eiusdem ecclesiae Capituli, status et rationes de anno 1754”. In conformità al contenuto del manoscritto, l’autore scrive sulla fondazione del seminario, come anche sulla sua struttura nella metà del Settecento, cioè durante il triennio 1752-1754. Dopo lo studio introduttivo, il cui parte è anche l’elenco di alunni, l’autore porta il completo testo latino del manoscritto di Krčelić.

Traduzione di Stjepan Razum.

Pavlinski samostan u Lepoglavi dao je podići oko 1400. godine Herman Celjski. Sve do njegova ukinuća 1786. godine bio je središte hrvatskih pavlina. Lepoglavski su pavlini u prvoj polovici XVIII. stoljeća dali oslikati svoju ljetnu blagovaonicu. Većinu oslika u baroknom slogu kasniji su povjesničari umjetnosti pripisali poznatom pavlinskom umjetniku Ivanu Rangeru. Zbog ukinuća samostana (1786.) i kasnijega potresa (1880.), te prenamjene samostanskih zgrada u zatvorsku cjelinu, zidni su oslici u najvećoj mjeri propali. Njihov nam je sadržaj posredno sačuvan i to preko opisa Izidora Kršnjavija (1878.), crteža Ferdinanda Quiquereza (1879.), te svjetlopisa Željka Jiroušeka i Đure Griesbacha (1938.-1939.). Na temelju tih izvora pisac nam predstavlja sadržaj slika, njihovo autorstvo, vrijeme nastanka i način propadanja.

Ovaj vrijedni rad mladoga povjesničara umjetnosti je njegov dotjerani diplomski rad, nastao pod vodstvom izvanredne profesorice, dr. zn. Sanje Cvetnić, koji je obranjen 24. travnja 2007. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Das Paulinerkloster wurde um das Jahr 1400 im Auftrag von Hermann von Cilli errichtet. Bis zu seiner Auflösung im Jahr 1786, galt es als Zentrum kroatischer Pauliner. Die Pauliner in Lepoglava haben in der ersten Hälfte des XVIII. Jhs. ihr Sommerrefektorium bemalen lassen. Die meisten Wandgemälde im Barockstil schrieben die späteren Kunsthistoriker dem bekannten Künstler und Pauliner Ivan Ranger zu. Aufgrund der Auflösung des Klosters (1786) und eines Erdbebens (1880), sowie seiner Umwandlung in ein Gefängniskomplex, wurden die Gemälde in grösstem Masse ruiniert. Ihr Inhalt ist in Schilderungen von Izidor Kršnjavi (1878), Zeichnungen von Ferdinand Quiquerez (1879), und Photographien von Željko Jiroušek und Đuro Griesbach (1938-1939) indirekt aufbewahrt worden. Aufgrund dieser Quellen stellt der Autor Inhalt, Urheberschaft, Entstehungszeit und Verfallsart der Waldgemälde dar.

Diese erwähnenswerte Arbeit des jungen Kunsthistorikers ist eigentlich seine überarbeitete Diplomarbeit, die unter der Leitung der außerordentlichen Professorin Dr. sc. Sanja Cvetnić entstanden ist. Die Diplomarbeit wurde am 24. April 2007 am Lehrstuhl für Kunstgeschichte der Philosophischen Fakultät der Universität Zagreb verteidigt.

Übersetzung Danijela Marjanić.

U ovom radu pisac predstavlja odnos katoličkih i pravoslavnih svećenika te muslimanskih vjerskih službenika prema izborima koji su održani 26. svibnja 1963. i 16. lipnja 1963. u komunističkoj Jugoslaviji. Zbog nedemokratskog načina vladanja, katolički svećenici su nakon Drugoga svjetskog rata samo neznatno sudjelovali na komunističkim izborima (koji u stvarnosti nisu bili izbori, jer je bio istaknut samo jedan kandidat, kojega su svi trebali zaokružiti). Zbog djelomično promijenjenih crkveno-državnih odnosa početkom 1960-tih godina, na izbore 1963. izišao je nešto veći broj katoličkih svećenika; na izborima za općinske skupštine, 26. svibnja 1963., sudjelovalo je 52% svih katoličkih svećenika, bogoslova i časnih sestara, a na izborima za republički Sabor i saveznu Skupštinu, 16. lipnja 1963., sudjelovalo ih je 54%. Premda je to bilo znatno povećanje u odnosu na predhodne izbore, komunističke vlasti nisu bile zadovoljne ni s tim brojem sudjelovatelja, pa je republička vjerska komisija podrobno raščlanila sve izborne podatke, kako bi u budućnosti postigla još bolje rezultate. Pisano gradivo vjerske komisije poslužilo je piscu kao temelj ovoga rada.

Dans l’article l’on présente l’attitude respective qu’adopta le clergé catholique, orthodoxe et musulman envers les élections tenues le 26 mai et le 16 juin 1963 dans la Yougoslavie communiste. Le régime non-démocratique d’après-guerre rendit insignifiante la participation des prêtres catholiques aux élections communistes, qui, en fait, n’étaient pas de vraies élections puisque les listes ne portaient qu’un seul candidat dont le nom il fallait entourer. Dû à des rapports partiellement changés entre l’Église et l’État au début des années 1960, les élections de 1963 virent une plus grande participation des prêtres catholiques au scrutin; aux élections municipales du 26 mai 1963 52% du nombre total des prêtres catholiques, séminaristes et religieuses accédèrent aux urnes, tandis qu’aux élections républicaines (pour le parlement /Sabor/ de la République socialiste de Croatie) et fédérales (pour le parlement fédéral à Belgrade) ce nombre se hissa à 54%. Bien qu’il s’agît, en nombre de participants, d’une augmentation considérable, comparée aux élections précédentes, le gouvernement communiste n’en fut pas content et chargea la commission républicaine aux affaires religieuses de mener une analyse détaillée des résultats des élections afin de pouvoir réaliser d’encore meilleurs résultats dans l’avenir. Les documents écrits de ladite commission servirent à l’auteur de cet article de base d’analyse.

Traduit par Jelena Puškarić.

Nakon što su u godišnjaku “Tkalčić” prikazane dvije područne kapele župe Sv. Josipa Radnika u Sisku-Galdovu (Sv. Ilije u Hrastelnici i Srca Isusova u Tišini Erdedskoj), u ovom se radu prikazuje i treća područna kapela navedene župe, kapela Svetih apostola Filipa i Jakoba u naselju Palanjek. Želja je župe Sv. Josipa Radnika da se u jubilarnoj godini, kad župa obilježava 40. obljetnicu svoga postojanja (1968.-2008.), prikaže i objavi povijest i treće njihove područne kapele. Neka to bude doprinos jubileju njihove župe.

Nachdem im Jahrbuch “Tkalčić” schon zwei örtliche Kapellen der Pfarrei von St. Joseph der Arbeiter in Sisak-Galdovo (Sankt Elias in Hrastelnica und Herzens Jesu in Tišina Erdedska) dargestellt wurden, wird in dieser Arbeit auch die dritte Kapelle der erwähnten Pfarrei, die Kapelle der Heiligen Apostel Philipp und Jakob im Ort Palanjek, vorgestellt. Es war der Wunsch der Pfarrei, dass zum 40. Jahrestag ihres Bestehens (1968-2008) die Geschichte ihrer dritten örtlichen Kapelle veröffentlicht wird. Möge dies der Beitrag zum Jubiläum dieser Pfarrei sein.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Rad prikazuje povijesni pregled i pastoralno poslanje unutar kapele “Corpus Domini”, na Trešnjevki, u župi Sv. Marka Krizina (Križevčana), u Zagrebu. Kapelu je podiglo Društvo Presvetog Oltarskog Sakramenta u sastavu Doma Božje Providnosti, koji je trebao biti duhovno središte za žensku mladež u ondašnjoj “crvenoj” Trešnjevki. Unutrašnjost kapele uređena je u stilu beuronske škole sakralne umjetnosti, a sagrađena je na spomen 13. stoljeća pokrštenja Hrvata. Glavno je poslanje kapele sveudiljno klanjanje ili trajno dnevno klanjanje (adoracija). Tu je zamisao izložio bl. Alojzije Stepinac, posebnom okružnicom iz 1943. godine. U razdoblju poslije 1945., kad je postojala opasnost da kapela nestane, posebnu je brigu o njoj vodio biskup Josip Lach, kao duhovnik Društva sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. On je kapelu povjerio sestrama Pohoda Marijina, koje su zajedno s upraviteljima kapele očuvale njezino poslanje.

Die Arbeit enthält einen historischen Überblick über die Kapelle “Corpus Domini” der Pfarrei St. Markus Krizin (von Križevci) im Zagreber Stadtteil Trešnjevka, sowie eine Darstellung ihrer pastoralen Sendung. Die Kapelle errichtete der Verein des Allerheiligsten Altarsakraments im Rahmen des Hauses der göttlichen Vorsehung, das als geistliches Zentrum für die weibliche Jugend im damaligen “roten” Stadtteil Trešnjevka dienen sollte. Das Innere der Kapelle wurde im Stil der Beuroner Kunstschule der Sakralkunst eingerichtet, und sie wurde zur Erinnerung an die dreizehn Jahrhunderte seit der Annahme des Christentums durch die Kroaten gebaut. Ihre Hauptmission besteht in der ewigen Anbetung oder ewigen täglichen Anbetung (Adoration). Dieses Vorhaben bestimmte in einem besonderen Rundschreiben aus dem Jahr 1943 der selige Alojzije Stepinac. In dem Zeitraum nach 1945, als die Gefahr bestand, dass sie aufgelöst wird, sorgte für sie besonders Bischof Josip Lach als Geistlicher des Vereins des Allerheiligsten Altarsakraments. Er hat mit der Kapelle und der Bewahrung ihrer Sendung die Schwester von der Heimsuchung Mariä sowie den Verwalter der Kapelle betraut.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Na temelju župne Spomenice, spisateljica daje povijesni presjek najznačajnijih događaja iz prošlosti župe Štrigova u razdoblju od 1334. do 1955., ali uz naglasak na događajima iz prve polovice 20. stoljeća. U članku se razmatra položaj župe Štrigova u općim, društvenim i političkim okolnostima prve polovice 20. stoljeća, te prije svega pitanje oko njezine teritorijalne cjelovitosti i osnutka župe u Raskrižju.

Sulla base del Libro della memoria della parrocchia di Štrigova, l’autrice presenta uno quadro storico dei più importanti eventi dal passato della parrocchia di Štrigova, dal 1334 fino al 1955. Un’accento particolare mette sugli eventi della prima metà del Novecento. Nell’articolo si considera il posto della parrocchia di Štrigova nelle generali e socio-politiche circostanze della prima metà del Novecento, e prima di tutto il problema dell’integrità territoriale e della fondazione della parrocchia di Raskrižje.

Traduzione di Stjepan Razum.

Povodom proslave 70. obljetnice osnutka župe Sv. Terezije “Sv. Terezija od Djeteta Isusa: Zagreb-Trnje” od Djeteta Isusa u Zagrebu, u Trnju, pisac je održao predavanje o osnutku i povijesti te župe, 27. rujna 2006. Predavanje, podkrijepljeno bilješkama objavljuje se cjelovito ovdje. Nakon kratkog uvoda, pisac opisuje (I.) političko-crkveno stanje u Hrvatskoj i Zagrebačkoj nadbiskupiji između dva svjetska rata, ističući poteškoće s kojima se suočila Crkva nasuprot nesklonoga režima. U II. poglavlju prikazuje stanje u Zagrebu i tijek osnivanja 15 novih župa u tadašnjoj južnoj periferiji grada Zagreba. U III. poglavlju opisuje osnutak župe Sv. Terezije od Djeteta Isusa i poteškoće njezinoga rasta do današnjih dana. U IV. poglavlju prikazuje sve dosadašnje župnike i upravitelje župa, a to su: dr. Marko Klarić (1936.-1944.), Mijo Jelić (1944.-1945.), Josip Đurić (1945.-1947. i 1949.-1968.), Antun Schenk (I-IV. 1947.), Nikola Galović X (IV.1947.- IV.1949.), Nikola Stojanović (1968.-1969. i 1972.-1998.), Đuro Pukec (1969.-1972.), Dragutin Kujavec (1998.-2002.) i mr. Antun Vukmanić (2002.-). Uz njih ukratko predstavlja i jedanaest duhovnih pomoćnika. Ovim je predavanjem pisac ukazao na snažan lik zagrebačkoga nadbiskupa, bl. Alojzija Stepinca koji je odigrao najznačajniju ulogu u osnivanju novih župa i tako Crkvu približio radničkom stanovništvu grada Zagreba .

A l’occasion de la célébration du 70e anniversaire de la paroisse de Sainte-Thérèse de l’Enfant-Jésus à Zagreb, dans le quartier de Trnje , l’auteur de l’article a donné, le 27 septembre 2006, une conférence centrée sur les circonstances de fondation et sur l’histoire de ladite paroisse. Le premier chapitre, précédé d’une courte introduction, décrit l’état politico-ecclésiastique en Croatie et sur le territoire de l’archevêché de Zagreb dans la période d’entre-deux-guerres, en soulignant surtout les difficultés que l’Eglise devait confronter face à un régime défavorable à elle. Le deuxième chapitre met à la lumière l’ambiance politique à Zagreb et les circonstances entourant la fondation des 15 nouvelles paroisses dans ce qui constituait la banlieue sud de Zagreb. Le troisième chapitre se concentre sur la fondation de la paroisse de Sainte-Thérèse de l’Enfant-Jésus et les difficultés de sa croissance jusqu’à l’époque contemporaine. Dans le quatrième chapitre, l’auteur dresse la liste de notices biographiques de tous les curés et administrateurs paroissiaux ayant officié dans la paroisse à travers les années, à savoir celles de dr. Marko Klarić (1936-1944), Mijo Jelić (1944-1945), Josip Đurić (1945-1947 et 1949-1968), Antun Schenk (janvier-avril 1947), Nikola Galović (avril 1947-avril 1949), Nikola Stojanović (1968-1969 et 1972-1998), Đuro Pukec (1969-1972), Dragutin Kujavec (1998-2002) et mr. Antun Vukmanić (2002-)

A leurs côtés, l’auteur présente également les onze prêtres auxiliaires ayant été nommés au service de la paroisse. Par cette conférence l’auteur a fait valoir la personnalité marquante de l’archevêque de Zagreb, le bienheureux Alojzije Stepinac , qui a joué un rôle prépondérant dans le processus de fondation des nouvelles paroisses et a ainsi approché l’Eglise des populations ouvrières de la ville de Zagreb. Traduit par Jelena Puškarić .

Iz hrvatske molitveničke riznice dosad su u pretiscima objelodanjeni molitvenici “Raj duše”, što ga je Nikola Dešić priredio (preveo s latinskoga ) za Katarinu Zrinsku (1560., pretisak 1995.), “Kinč osebujni slavnoga orsaga horvatckoga” Petra Berkea (1775., pretisak 1995.), “Zercalo Marijanskoga kipa jeruzalemskoga vu Krapine” (1767., pretisak 1996.), te “Putni tovaruš” Katarine Zrinske (1661., pretisak 2005.). “Pobožne molitve iz vnogeh molitveneh knjig izebrane” (1678.), u pretisku su objavljene 2005., a 2007. i s transkripcijom u suvremenoj hrvatskoj latinici. Sastavljač toga molitvenika dosad nije poznat. Tekst posvete upućen je Barbari i Ivani Drašković kao pokroviteljicama i dobrotvorkama Bratovštine Sv. Barbare u Brdovcu.

U opširnom prikazu spomenuta molitvenika, autor priloga osvrće se na izvore, usporedbe i sličnosti s drugim hrvatskim molitvenicima: “Raj duše” (1560.), “Molitvene knjižice” (1640.), “Putni tovaruš ” (1661.) i “Dušni vert” (1664.).

Budući da je molitvenik namijenjen Bratovštini Sv. Barbare, ponajprije ženskim članicama, mnoge su molitve prilagođene, u gramatičkoj strukturi, moliteljici, dakle ženskoj osobi. Posebno je to uočljivo u pokorničkim Psalmima.

Na temelju pokazatelja, sastavljač bi “Pobožnih molitava” (1678.) mogao biti isusovac Baltazar Milovec .

Raščlambom slovopisa u “Pobožnim molitvama” (1678.), autor pokazuje veliku neujednačenost u pisanju palatalnih glasova. Taj postupak prisutan je inače i u djelima kajkavske književnosti dopreporodnoga razdoblja. Što se pak jezičnih obilježja tiče, “Pobožne molitve” (1678.) pisane su kajkavskim jezikom s obilježjima štokavštine i pokojim čakavskim leksemom. U 17. sto­ljeću neka djela kajkavske književnosti pisana su tzv. zrinsko-frankopanskim jezičnim obilježjima, tj. jezičnim prožimanjem svih triju hrvatskih jezičnih sastavnica, kaj-ča-što. Naš molitvenik je, dijelom, i na toj crti.

Les fonds portant la désignation “livres de prières” des trésors bibliothécaires croates abritent des volumes précieux, parmi lesquels les titres suivants ont jusqu’à nos jours vu le jour sous forme d’éditions réimprimées: “Raj duše (Le paradis de l’âme) – traduit du latin par Nikola Dešić pour Katarina Zrinska (première publication en 1560, réimpression en 1995); “Kinč osebujni slavnoga orsaga horvatckoga” de Petar Berke (Le trésor particulier du célèbre pays croate, première parution en 1775, réimpression en 1995); “Zercalo Marijanskoga kipa jeruzalemskoga vu Krapine” (Miroir de la statue de la Sainte Vierge de Jérusalem à Krapina , première édition en 1767, réimpression en 1996); “Putni tovaruš” de Katarina Zrinska (Le compagnon de voyage, paru en 1661, réimpression en 2005); “Pobožne molitve iz vnogeh molitveneh knjig izebrane” (Prières pieuses choisies de beaucoup de livres de prières, première édition en 1678, première réimpression en 2005, seconde réimpression en 2007, celle-ci accompagnée d’une transcription en caractères latins contemporains). Le nom du rédacteur des “Prières pieuses” n’a pas jusqu’ici été révélé. Le texte de la dédicace désigne, en tant qu’adressées, Barbara et Ivana Drašković, dans leur rôle de patronnes et bienfaitrices de la Fraternité de sainte Barbara à Brdovec.

Dans le cadre d’une présentation exhaustive des “Prières pieuses”, l’auteur de l’article fait référence aux sources, comparaisons et similarités avec d’autres livres de prières de langue croate: “Raj duše” (1560), “Molitvene knjižice” (Les livrets de prières, ouvrage paru en 1640), “Putni tovaruš” (1661) et “Dušni vert” (Le jardin de l’âme, paru en 1664).

Vu que ledit livre de prières est destiné à l’usage des membres de la Fraternité de sainte Barbara, donc en premier lieu à un public féminin, beaucoup de prières ont été adaptées, dans la structure grammaticale, à la personne priante, qui est, ipso facto, une femme.

Selon certains indices, le nom du rédacteur des “Prières pieuses” (1678) pourrait être associé à la personne du jésuite Baltazar Milovec.

En analysant la structure orthographique du texte des “Prières pieuses”, on se rend compte que l’auteur fait preuve d’une considérable disparité dans la représentation graphique des sons palataux. Cette démarche est présente, d’ailleurs, dans la littérature kaïkavienne d’avant le renouveau, connu sous le nom de Mouvement illyrien. Quant aux caractéristiques linguistiques du texte, il est rédigé dans l’idiome kaïkavien avec certains apports du dialecte stokavien et, ici et là, quelques lexèmes tchakaviens. Il est à souligner en cet endroit qu’au 17e siècle certains ouvrages de la littérature kaïkavienne portaient la marque d’un langage spécifique, portant les patronymes respectifs des deux familles de noblesse croate les plus influentes à travers l’histoire, à savoir ceux des comtes Zrinski et Frankopan. Ledit langage correspond à une interférence de toutes les trois composantes de la langue croate, à savoir celle de kaj-ča-što. Notre livre de prières se trouve, d’une partie, sur cette piste. Traduit par Jelena Puškarić.

Rad se temelji na dugogodišnjem istraživanju povijesti, povijesne baštine pavlinskoga reda na hrvatskom narodnom području, poglavito u karlo­vačkom kraju. Sačuvana građa u pismohranama, hrvatska i ugarska vrela koja su proučavali znanstvenici i pisci pomogli su u prikazu samostana koje su izgradili ili dobili sljedbenici Sv. Pavla Pustinjaka, te ih uredili za svoj duhovnički život u službi Crkvi i Narodu od najstarijega na vrhu Petrove gore, te slavljeničkoga u Kamenskom, do najmlađega u Sveticama.

(Ovo je predavanje održano 20. svibnja 2004. u samostanu Kamensko u Karlovcu na znanstvenom skupu povodom 600. obljetnice samostana u Kamenskom. Ovaj podatak, urednik zahvaljuje pavlinu Jurju Domšiću, poglavaru samostana u Kamenskom.)

Die Arbeit basiert auf langjähriger Forschung der Geschichte und historischen Erbschaft des Paulinerordens auf kroatischem Nationalgebiet, besonders in der Gegend von Karlovac. Die aufbewahrten Unterlagen in Archiven, sowie kroatische und ungarische von Wissenschaftlern und Schriftstellern erforschte Quellen, haben bei der Darstellung der Klöster, die von Anhängern des Sankt Paulus des Einsiedlers gebaut oder übernommen, und dann für das geistliche Leben im Dienste der Kirche und des Volkes, vom ältesten Kloster auf der Spitze des Peters-Berges, über das feierliche in Kamensko bis zum jüngsten in Svetice, eingerichtet wurden, geholfen. Übersetzung Danijela Marjanić.

Ovdje je predstavljen rukopis od 40 stranica, na kojima je Vjekoslav Noršić, tada župnik u Bedekovčini, godine 1924. napisao povijesni prikaz župe Lobor. Rukopis se čuva u ostavštini kanonika Đure Pukeca, u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Nakon uvodne rasprave, slijedi, do sada neobjavljen, cjeloviti Noršićev rukopis o Loboru.

In questo lavoro è presentato il manoscritto di Vjekoslav Noršić, composto da 40 pagine, nelle quali l’allora parroco di Bedekovčina, nell’anno 1924, ha scritto la storia della parrocchia di Lobor, nell’arcidiocesi di Zagreb. Il manoscritto è conservato nel fondo personale del canonico di Zagreb, Đuro (Giorgio) Pukec, nell’Archivio arcivescovile di Zagreb. Dopo questo studio introduttivo, viene riportato il testo integrale del manoscritto di Noršić sulla parrocchia di Lobor, finora inedito. Traduzione di Stjepan Razum.

Vjekoslav Noršić opisao je 1924. godine povijest župe Lobor na uobičajeni način, kako je to učinio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Piše o starosti i obsegu župe, te o pokroviteljskom pravu grofovske obitelji Keglević. Slijedi opis stare župne crkve Sv. Ane (srušene poslije 1830.), zajedno s njezinim sastavnim dijelovima (toranj, zvona, grobnice i groblje, svetohranište, žrtvenici, propovjedaonica, pjevalište). Zatim opisuje gradnju nove župne crkve (1808.-1830.), te pojedine njezine dijelove (žrtvenici, crkveno posuđe). Opisuje zatim posjede župne crkve, bratovštine, misne zaklade, devet župnih kapela, devetnaest loborskih župnika, sedamdeset i dvojicu loborskih duhovnih pomoćnika, župni dvor i župnikove posjede. Ukratko opisuje još matične knjige i župnu spomenicu, daje brojidbeno stanje župe, nabraja svećenike rodom iz Lobora, te opisuje postupak ustanovljenja škole. U dodatku su prepisana dva novinska članka o Loboru iz 1939. godine.

Vjekoslav Noršić descrive nell’anno 1924 la storia della parrocchia di Lobor, nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive l’antichità e l’estensione della parrocchia, nocche il diritto di patronato della famiglia comitale Keglević. Segue la descrizione della vecchia chiesa parrocchiale di S. Anna (distrutta dopo 1830), insieme con le sue parti integranti (il campanile, le campane, le cripte, il cimitero, il tabernacolo, gli altari, il pulpito, il coro). Poi descrive la costruzione della nuova chiesa parrocchiale (1808-1830), come anche le sue parti particolari (gli altari, argenteria ecclesiastica). Descrive poi le tenute della chiesa parrocchiale, le confraternite, le pie fondazioni, le nove cappelle parrocchiali, i diciannove parroci di Lobor, i 72 vicari del parroco di Lobor, la curia parrocchiale e le tenute del parroco. Brevemente descrive ancora le matricole e il libro della memoria, presenta lo stato statistico della parrocchia, enumera i sacerdoti nativi da Lobor e finalmente descrive il processo della fondazione della scuola. In appendice sono stati trascritti due articoli giornalieri su Lobor dell’anno 1939. Traduzione di Stjepan Razum

Zagrebački kaptol kao Vjerodostojno mjesto (Locus credibilis) stvorio je svojom djelatnošću znamenitu cjelinu isprava i knjiga iz kojih se može doznati mnogo pojedinosti o hrvatskom plemstvu u prošlim stoljećima. Radi se o imovinskim, imovinsko-pravnim, sudbenim i drugim spisima, pisanim latinskim jezikom, koji su samo djelomično iskorišteni za pisanje povjesnica pojedinih obitelji, mjesta ili šireg okruženja. U ovom radu objavljuju se tri isprave sa sljedećim nadnevcima: 14. ožujka 1580., 21. ožujka 1580. i 17. svibnja 1580. Sve tri isprave napisane su na jednom dugom, slijepljenom listu, koji bi se mogao oblikovati kao svitak. Objavljivanjem ovih isprava želi se pridonijeti boljem poznavanju povjesnice Hrvatskoga zagorja. Nakon uvoda, opisan je tvarni oblik isprave, prikazan je sadržaj svake isprave, te su cjelovito prepisane.

Il Capitolo di Zagreb come Loco credibile (Locus credibilis) ha creato con la propria attività un significativo fondo di documenti e di libri, da cui è possibile apprendere molti dettagli sulla nobiltà croata dei secoli passati. Si tratta di documenti dei beni terriero-giuridici, giudiziari ed altri, scritti nella lingua latina, i quali sono soltanto parzialmente sfruttati per lo scrivere delle storie delle famiglie, dei paesi oppure delle regioni. In questo lavoro vengono pubblicati i tre documenti con le seguenti date: il 14 marzo 1580, il 21 marzo 1580 e il 17 maggio 1580. Tutti i tre documenti sono scritti su un lungo, incollato foglio, che potrebbe prendere la forma di un rotolo. Con la pubblicazione di questi documenti si desidera di contribuire alla migliore conoscenza della storia di Hrvatsko Zagorje (la Croazia settentrionale). Dopo l’introduzione, è descrita la forma materiale del documento, ed è presentato contenuto di tutti i tre documenti che sono completamente trascritti. Traduzione di Stjepan Razum.

Pisac predstavlja četiri isprave i četiri nacrta, koji se čuvaju u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu (Nadbiskupski duhovni stol , br. 392/1809.), a koji svjedoče o pokušaju Pavla Smendrovića, župnika u Svetom Martinu pod Okićem, da izgradi novu župnu crkvu i novi župni stan (1807.-1809.). Premda do novogradnje u Svetom Martinu pod Okićem nije došlo, objavljeni izvori pomažu u razumijevanju gradnje i njezine vrijednosti, na početku 19. stoljeća.

L’autore presenta i quattro documenti e i quattro progetti, che si conservano nell’archivio dell’arcidiocesi di Zagreb (Nadbiskupski duhovni stol / Ordinariato, nr. 392/1809), e che testimoniano il tentativo di Paolo Smendrović, parroco di Sveti Martin pod Okićem (San Martino sotto Okić, presso la città Samobor ), di costruire nuova chiesa parrocchiale e nuova casa del parroco (1807-1809). Sebbene non venga la realizzazione di questa costruzione in Sveti Martin pod Okićem, le fonti pubblicate aiutano a capire meglio la questione riguardante la costruzione in genere all’inizio del XIX secolo. Traduzione di Stjepan Razum.

U ovom je radu predstavljen i cjelovito objavljen prvi svezak duhovnoga dnevnika, naslovljenog “testimonium contra me ipsum ”, Mihovila Kanotija, svećenika Zagrebačke nadbiskupije, dugogodišnjega vjeroučitelja i župnika u Varaždinu i počasnog kanonika Zbornoga kaptola čazmanskoga. Dnevnik je pisao u vrijeme svojih sjemenišnih, odnosno studentskih godina, od 1902. do 1905. U dnevniku se očituje njegova duhovnost, ali i cjelokupni odgojni i vrijednosni sustav u kojem su odgajani svećenički pripravnici u Nadbi­skupskom sjemeništu u Zagrebu na početku 20. stoljeća. U uvodnom dijelu predstavljam ukratko životni put Mihovila Kanotija, osobito njegove studentske dane, te samu rukopisnu bilježnicu. Objavljivanjem cjelovitoga teksta prvoga sveska njegova duhovnoga dnevnika, želim upoznati današnje čitatelje s mladim Mihovilom Kanotijem, ali i ukazati na vrijednosni sustav, temeljen na evanđeoskim vrijednostima i Kristovim načelima , u kojima su se početkom 20. stoljeća odgajali svećenički pripravnici.

Dans le cadre de cet article le lecteur trouvera la version intégrale du premier volume du journal spirituel, intitulé “testimonium contra me ipsum”, de Mihovil Kanoti, prêtre de l’archevêché de Zagreb, catéchiste et curé, pendant des années, à Varaždin et chanoine honoraire du chapitre de Čazma . Mihovil Kanoti avait tenu ledit journal pendant ses années de séminaire et d’études, dans la période de 1902 à 1905. Le journal révèle la spiritualité de son auteur, mais également tout le système éducatif et de valeurs dans lequel étaient formés les candidats au sacerdoce au sein du séminaire de l’archevêché de Zagreb au début du 20e siècle. Dans l’introduction le rédacteur de la publication retrace, en quelques lignes, le parcours biographique de Mihovil Kanoti, notamment ses années étudiantes, et présente également les cahiers manuscrits du journal. En publiant le texte intégral du premier recueil du journal de Mihovil Kanoti, le rédacteur a l’intention de présenter au lecteur contemporain le jeune auteur du journal, mais également d’attirer son attention sur le système de valeurs, fondé sur les valeurs évangéliques et les principes du Christ, qui formaient les fondements du curriculum scolaire des candidats au sacerdoce au début du 20e siècle. Traduit par Jelena Puškarić.

U ovom radu, nakon uvodne rasprave, pisac donosi cjeloviti prijepis dvaju popisa: (1.) popis ili pregled osuđenih svećenika, časnih sestara i crkvenih službenika svih vjeroispo­vijedi na ozemlju tadašnje NR Hrvatske od 1944. do 1951. godine, te (2.) popis ili pregled osuđenih bogoslova na istom području i za isto razdoblje. U prvom popisu nalazi se 256 osoba, a u drugom popisu, 15 osoba. Prema sastavljaču popisa, koji nam je ostao nepoznat, u tom razdoblju osuđeno je 206 rimokatoličkih svećenika, 15 rimokatoličkih bogoslova i 15 rimokatoličkih redovnica, te 3 grkokatolička svećenika; zatim 13 pravoslavnih svećenika i 2 pravoslavne redovnice; na­dalje 2 službenika evangeličke zajednice, 7 službenika adventističke zaje­dnice i 7 službenika Jehovinih svjedoka, kao i 2 službenika muslimanske vjerske zajednice. Sveukupno je osuđena 271 osoba. Kao što proizlazi iz raščlambe samoga izvora, osuđenici su najčešće nepravedno osuđeni i to zbog ideoloških razlika u odnosu na tadašnje komunističke vlastodršce, koji su upravo tim osudama uspostavljali svoju strahovladu. Nekoliko godina nakon dosuđenih drastično velikih kazni, isti su kažnjenici pomilovani kako bi ih se učinilo ovisnima o samim vlastodršcima. Cilj objavljivanja ovoga popisa nije promicanje nepravednoga osuđivanja od strane komunističkih vlastodržaca, već iskazivanje poštovanja nepravedno osuđenim hrvatskim žrtvama.

In questo lavoro, dopo la parte introduttiva, l’autore riporta la trascrizione intera di due elenchi: (1.) l’elenco oppure prospetto di condannati sacerdoti, religiose e funzionari religiosi di tutte le confessioni nel territorio di allora Repubblica popolare di Croazia dal 1944 fino al 1951; (2.) l’elenco oppure prospetto di condannati studenti di teologia (seminaristi) nello stesso territorio e nello stesso periodo. Nel primo elenco si trovano 256 persone, e nel secondo 15 persone. Secondo il compilatore degli elenchi, che ci è rimasto ignoto, in questo periodo sono stati condannati 206 sacerdoti romano-cattolici, 15 seminaristi romano-cattolici e 15 religiose romano-cattoliche, come anche 3 sacerdoti greco-cattolici; poi, 13 sacerdoti ortodossi e 2 religiose ortodosse; poi, 2 funzionari della comunità evangelica, 7 funzionari della comunità adventista e 7 funzionari dei testimoni di Jehova, come anche 2 funzionari della comunità musulmana. Tutto insieme è stata condannata 271 persona. Come risulta dall’analisi della fonte stessa, le vittime sono il più spesso condannate ingiustamente cioè a causa delle differenze ideologiche riguardo ai potenti comunisti di quel tempo. Tali comunisti, proprio con queste condanne hanno ristabilito la loro tirannia. Alcuni anni dopo le condanne aggiudicate drasticamente grandi, gli stessi detenuti sono stati amnistiati, affinché si sarebbero fatti dipendenti dai potenti stessi. Lo scopo della pubblicazione di questi elenchi non è la promozione delle ingiuste condanne fatte da parte dei potenti comunisti, ma la dimostrazione di stima alle vittime croate ingiustamente condannate. Traduzione di Stjepan Razum.

Veliki broj katoličkih svećenika napustio je domovinu, što zbog ratnih zbivanja, što u strahu od komunističke represije. Neki svećenici su se zbog službe nalazili u inozemstvu još od prije rata te su dolaskom komunista na vlast tamo i ostali. Najveći broj svećenika završio je u Italiji, Zapadnoj Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, SAD -u, Kanadi i zemljama Južne Amerike. Svećenici u inozemstvu nastojali su se organizirati u razne organizacije i djelovati na crkvenom ali i političkom polju, sa željom širenja istine o komunističkom teroru prema hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi u domovini. Poseban odjek u svijetu, ali i žestoke reakcije jugoslavenskih vlasti, izazvao je “Memorandum o vjerskim progonstvima i pravnom položaju Hrvatske i njenog pučanstva”, kojeg je uputilo hrvatsko katoličko svećenstvo SAD-a i drugih dijelova slobodnog svijeta, vladama, vodećim političarima i vjerskim vođama, te novinarima i novinarskim kućama u zemljama zapadne demokracije. Memorandum je 15. lipnja 1954. predan osobno predsjedniku SAD-a, Dwightu D. Eisenhoweru, a potpisala su ga 143 svećenika. U Memorandumu je pojašnjen položaj hrvatskog naroda i Katoličke crkve u prvoj Jugoslaviji, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, te posebice u razdoblju od dolaska komunista na vlast u Jugoslaviji. Nakon navedene akcije, komunističke su vlasti krenule u skupljanje raznih podataka o svećenicima u inozemstvu i njihovim vezama u domovini, s ciljem onemogućavanja njihovoga djelovanja. Tako su nastali i spisi koji se ovdje objavljuju, a na kojima se nalazi popis svećenika u iseljeništvu. Popis, premda nije u potpunosti točan, daje nam ipak dosta korisnih podataka. Borba komunističkog režima protiv djelovanja iseljenih svećenika bit će jedna od glavnih točaka sporenja države i Crkve te jedna od glavnih točaka pregovora između Svete Stolice i Jugoslavije 60-tih godina 20. stoljeća, koji će završiti protokolom o normalizaciji odnosa 1966. godine.

A great number of Catholic priests left the homeland due to war events or fear of communist repression. Some had already emigrated before the war as they had been commissioned there by duty and after the communists came to power, just remained there. Most of them ended up in Italy, Western Germany, Austria , Spain , USA , Canada and countries in South America. In emigration they attempted to organise themselves in various association and became active in church and political life with the aim of spreading the truth about the communist terror being imposed upon the Croatian people and the Catholic Church in the homeland. There was particular reaction by the Yugoslav authorities in response to the ‘Memorandum on Religious Oppression and the Legal Status of Croatia and its People’, that the Croatian Catholic priests in the USA and other parts of the free world sent to the governments and leading political and religious leaders and the press in the Western democratic world. The memorandum, signed by 143 priests, was personally presented to the president of the USA Dwight D. Eisenhower on 15 June 1954. The memorandum explained the position of the Croatian people and the Catholic Church in the first Yugoslavia, during the time of the Independent State of Croatia and particularly in the era following the emergence of communism to power in Yugoslavia. Consequent to that event the communist government embarked on particularly fierce action collecting information about priests abroad and what ties they had to the homeland all with the aim of thwarting their action. This resulted in various acts with lists of priests in emigration. The lists, even though not entirely correct, offer us some interesting information. The struggle by the communist regime against priests in emigration is to be one of the main stumbling points in the conflict between the State and Church and one of the main negotiation points between the Holy See and Yugoslavia in the sixties of the twentieth century which resulted in the protocol to normalise relations in 1966. Translated by s. Anđelita Šokić

Poljski pavlin Salezije Strzelec posjetio je 1944. Zagreb i Hrvatsku. Bio je gost zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Po povratku u Poljsku, objavljuje u pavlinskom časopisu “Vox eremi ” (1945.) svoje dojmove iz Hrvatske . Zanimljivi su zbog njegova neposrednog i osobnog svjedočanstva o osobi blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i zbog opisa Zagreba , Marije Bistrice i drugih mjesta u Hrvatskoj.

Le religieux polonais de l’Ordre des ermites de Saint-Paul (OSPPE), Salezy Strzelec, a visité, en 1944, Zagreb et la Croatie. Il était l’invité de l’archevêque de Zagreb, Alojzije Stepinac. A son retour en Pologne, il a publié, dans la revue de son ordre, “Vox eremi” (1945), les impressions de son voyage en Croatie. Leur intérêt gît dans le témoignage, direct et personnel, qu’elles apportent au lecteur sur la personne du bienheureux archevêque Alojzije Stepinac, ainsi que dans la description de Zagreb, de Marija Bistrica et d’autres lieux en Croatie qu’elles esquissent. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac, dugogodišnji župnik u Lepoglavi (1946.-1999.), objavio je 2002. godine knjigu “Uspomene lepoglavskog župnika, 1946.-1999.” (Varaždinske Toplice 2002.). U njoj je opisao svoj život i djelovanje u Lepoglavi. Želeći sačuvati za budućnost spoznaju o nekim događajima kojima je bio svjedokom ili ih je čuo od drugih, a dosada nisu zapisani, opisao ih je na način kratkih životnih crtica, koje se ovdje objavljuju. Crtice su nanizane vremenskim slijedom događanja. To su ujedno svjedočanstva o vremenu prije Drugoga svjetskoga rata, a napose o vremenu komunističke strahovlade nakon rata. Zapaženo mjesto u tim svjedočanstvima ima zagrebački nadbiskup, bl. Alojzije Stepinac, koji je pet godina proveo u zatvoru u Lepoglavi, kao najbliži piščev susjed, ali bez mogućnosti da se susretnu.

The author, long-time parish priest in Lepoglava (1946 – 1999) in 2002 published a book entitled “Memoirs of the Lepoglava Parish Priest, 1946 – 1999”. (Varaždinske Toplice 2002). In it he describes his life and actions in Lepoglava. In the desire to preserve his reflections concerning certain events that he witnessed himself or heard from others but had not been written until then, he described them as part of brief life notes that are published here. These notes are connected chronologically. They are at the same time a testimony of the time prior to World War II and particularly during the time of the communist terror after the war. A particularly impressive part of the times is dedicated to Zagreb Archbishop Bl. Alojzije Stepinac who spent five years in jail in Lepoglava and was our author’s closest neighbour yet they were never allowed to meet. Translated by s. Anđelita Šokić

Pisac se tijekom svoga zauzetoga vjerničkoga života u župama sisačkoga kraja često susretao sa zagrebačkim nadbiskupom i rimskim stožernikom, Franjom Kuharićem. U ovom članku, napisanom na temelju svojih knjiga i objavljenih članaka u raznim časopisima, ali i na temelju vlastitoga sjećanja, predstavlja nadbiskupa Kuharića u 35 zgoda ili događaja, u većini kojih je i on, pisac, bio sudionikom. Vrijednost ovoga rada je osobito u tome što su na jednom mjestu opisani svi Kuharićevi pohodi Sisku i sisačkim župama.

Durante la sua attiva vita del credente nelle parrocchie della regione di Sisak, l’autore spesso incontrava l’arcivescovo di Zagreb, cardinale Franjo Kuharić. L’autore ha scritto questo articolo in base ai suoi libri e agli articoli pubblicati nelle diverse riviste, anche in base ai propri ricordi. In questo articolo l’autore presenta l’arcivescovo Kuharić nelle 35 diverse situazioni, in cui partecipava anche l’autore stesso. Il valore di questo articolo consiste soprattutto nel fatto, che tutte le visite di Kuharić a Sisak e alle parrocchie di Sisak sono descritte e presentate dentro un articolo. Traduzione di Stjepan Razum.

Ovo je treći rad o arhivskom gradivu Hrvatskoga državnoga arhiva, koje se odnosi na izgradnju crkvenih, bogoštovnih i gospodarskih zgrada. Prva dva rada objavljena su u 8. i 10. broju godišnjaka “Tkalčić” (2004., 2006.) i donose popise građevinskih nacrta. U ovom trećem radu popisani su pak građevinski spisi i to oni koji se odnose, kako na zgrade kršćanskih Crkava (katoličke, pravoslavne, evangeličke, starokatoličke), tako i na zgrade drugih vjerskih zajednica (židovske i muslimanske). Pretežno su zastupljeni spisi koji se odnose na zgrade kršćanskih Crkava , što je istaknuto i u naslovu. Kod sastavljanja ovoga popisa korištena su obavijesna pomagala u HDA-u, ali je obavljeno i pretraživanje samih spisa u arhivskim kutijama. Pretraženi su spisi sljedećih fondova HDA-a: Zemaljska vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu (1869.-1921.); Kulturno-tehnički odsjek Odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade (1886.-1920.); Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju (1922.-1925.); Zagrebačka oblast (1924.-1929.); Upravno odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.); Tehničko odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.); Odjel za unutarnje poslove Banovine Hrvatske (1939.-1941.). Dakle, za razdoblje od 1869. do 1941. popisano je sveukupno 1615 arhivskih predmeta, razvrstanih po arhivskim fondovima i mjestima.

Dies ist die dritte Arbeit über das Archivgut des Kroatischen Staats­ar­chivs, das sich auf den Bau von Kirchen-, Kultus- und Wirtschaftsgebäuden bezieht. Die ersten zwei Arbeiten wurden im 8. und 10. Band des Jahrbuches “Tkalčić” (2004 und 2006) veröffentlicht und haben die Verzeichnisse der Bauentwürfe enthalten. In dieser dritten Arbeit wurden aber nicht nur die Bauakten von Gebäuden der christlichen (katholischen, orthodoxen, evangelischen und altkatholischen) Kirchen, sondern auch von Objekten anderer (jüdischer und moslemischer) Glaubensgemeinden veröffentlicht. Diese zweite Gruppe aber stellt einen wesentlich kleineren Teil dieser archivalischen Unterlagen dar, was aber schon im Titel hervorgehoben wurde. Bei der Anlegung deses Vezeichnisses wurden die Findhilfsmittel des Kroatischen Staatsarchivs konsultiert, sowie die Archivalien (Bauakten) folgender Archivbestände erforscht: Landesregierung, Abteilung für Kultus und Unterricht (1869-1921); Kultur-technische Sektion der Innenabteilung der Landesregierung (1886-1920); Provinzverwaltung für Kroatien und Slavonien (1922-1925); Agramer Verwaltungsbezirk (1924-1929); Verwal­tungsabteilung der Banschaft Save (1929-1939); Technische Abteilung der Banschaft Save (1929-1939); die Innenabteilung der Banschaft Kroatien (1939-1941).

Für den Zeitraum von 1869 bis 1941 wurden insgesamt 1615 Archiva­lien, die man nach Archivbeständen und Orten klassifizierte, verzeichnet. Übersetzung Danijela Marjanić.

Želeći nadopuniti popis karata Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu , objavljen 2001. u godišnjaku “Tkalčić”, pisci su popisali 182 novopronađene i novopristigle zemljopisne karte, koje se čuvaju u raznim zbirkama i fondovima Nadbiskupijskoga arhiva. Veliku vrijednost imaju rukopisne karte koje se čuvaju u skupinama Kaptolskog i Nadbiskupskog arhiva , a vrijedne su i dvije zbirke topografskih karata koje se čuvaju u ostavštinama Vladimira Dumbovića i dr. Lelje Dobronić. Karte su popisane i opisane u skladu s Međunarodnim standardom za opis kartografske građe.

Mit der Absicht das Kartenverzeichnis des Archivs des Erzbistums in Zagreb, das 2001 im Jahrbuch “Tkalčić” veröffentlicht wurde, zu ergänzen, haben die Autoren 182 neugefundene und neuangekommene Landkarten, die in verschiedenen Sammlungen und Archivbeständen des Archivs aufbewahrt werden, verzeichnet. Sehr wertvoll sind die gruppenweise verwahrten handschriftlichen Karten des Kapitel- und Erzbistumsarchivs, sowie die zwei Sammlungen der topographischen Karten in Nachlässen von Vladimir Dumbović und Dr. Lelja Dobronić.

Die Karten sind nach der Internationalen standardisierten bibliographi­schen Beschreibung für Kartenmaterialien ISBD(CM) erschlossen. Übersetzung Danijela Marjanić

Pisac predstavlja 17 tiskanih knjiga koje se čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, a koje su do ukinuća isusovačkoga reda (1773.) pripadale knjižnici isusovačkoga Zagrebačkoga zavoda. Nakon povjesničkoga i sadržajnoga uvoda, knjige su razvrstane prema vremenskom ključu u četiri skupine: inkunabule , knjige tiskane u 16. stoljeću, knjige tiskane u 17. stoljeću, te knjige iz 18. stoljeća. Ovaj rad predstavlja jedan korak uspostave zamišljene knjižnice isusovačkoga Zagrebačkoga zavoda.

L’autore presenta 17 libri pubblicati, che si conservano nella Libreria metropolitana dell’archidiocesi di Zagreb, i quali fino alla soppressione della Compagnia di Gesù XE “Compagnia di Gesù” (1773) appartenevano alla libreria del Collegio di gesuiti a Zagreb. Dopo l’introduzione storiografica, i libri vengono raggruppati in quattro gruppi secondo la chiave cronologica: gli incunaboli, i libri pubblicati nel Cinquecento, i libri pubblicati nel Seicento e i libri pubblicati nel Settecento. Questo lavoro presenta un passo del virtuale ristabilimento della libreria del Collegio di gesuiti a Zagreb. Traduzione di Stjepan Razum

U ovoj raspravi predstavljam biskupijsku skupštinu (sinodu) Zagrebačke biskupije iz 1673. godine (15.-17. svibnja 1673.). To je druga od četiriju u nizu biskupijskih skupština, koje je održao zagrebački biskup Martin Borković. Rasprava je temeljena na arhivskim izvorima ih Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu (NAZ, Acta ecclesiastica, 8/182, 8/185, 8/188 i 8/220). Tu je sačuvano sazivno pismo biskupa Borkovića (23. travnja 1673.), pripremni popisi svećenika, skupštinski zapisnik župničkih ispita i donesenih skupštinskih odredaba. Skupština je donijela devet zaključaka ili odredaba koje se tiču trajne krijeposti zaključaka Tridentskog sabora (I.) i prošlih biskupijskih skupština (II.), ispravnosti slavljenja sv. Zahvale ili Mise (III.), dužnosti podarhiđakona i arhiđakona te slavljenja sv. Zahvale za pokojnog biskupa (IV.), zatim franjevaca i svidničkog biskupa Pavla Zorčića (V.), župnih pokrovitelja (VI.), brojnosti područnih kapela i jubilejskog oprosta (VII.), ćudorednog života svećenika s obzirom na ženske osobe (VIII.), te školovanja i svećeničkog reda (IX.). Posebno skupštinsko povjerenstvo ispitalo je tijekom tri dana nazočne i nenazočne župnike. Bilo sam biskup, bilo povjerenstvo, zajedno su ispitali 216 kanonika, nadarbenika, župnika i župnih upravitelja, od kojih je 130 ocijenjeno dobrom ocjenom, a 86 lošom ocjenom.

Unutar rasprave popisano je, zajedno s dva biskupa, 27 kanonika i 12 stolnih nadarbenika, sveukupno 220 svećenika, koji su navedeni u skupštin­skim ispravama i o njima su doneseni oni podatci koji se nalaze u samim ispravama. Sada su također ovdje cjelovito objavljene sve skupštinske isprave. Godine 1742. objavio je isusovac Karlo Peterffy skraćeni oblik skupštinskih odredaba i tako prenio u javnost necjelovitu sliku skupštin­skoga rada. Na temelju ove rasprave i priložnih isprava moguće je dobiti podpunu sliku stanja među dušobrižnim svećenstvom 1673. godine i skupštinskoga rada druge Borkovićeve biskupijske skupštine.

In questo lavoro presento il sinodo diocesano della diocesi di Zagabria nell’anno 1673 (15-17 maggio 1673). Questo è stato il secondo di una serie di quattro sinodi diocesani promossi dal vescovo di Zagabria Martin Borković. Il lavoro si basa sulle fonti dell’Archivio arcivescovile di Zagabria (NAZ, Acta ecclesiastica, 8/182, 8/185, 8/188 e 8/220), nel quale sono conservati la lettera di convocazione del sinodo (23 aprile 1673), gli elenchi preparatori dei sacerdoti, il verbale sinodale sugli esami dei parroci e le conclusioni del lavoro sinodale. Il sinodo ha elaborato 9 conclusioni o decreti che riguardano la validità perenne delle conclusioni del concilio ecumenico di Trento (I) e dei sinodi diocesani precedenti (II), la correttezza della celebrazione della sacra Messa (III), i doveri dei sottoarcidiaconi ed arcidiaconi e la celebrazione della messa di requiem per il vescovo defunto (IV), i francescani e il vescovo svidnicense Pavao (Paolo) Zorčić (V), i patroni delle parrocchie (VI), la numerosità delle cappelle in alcune parrocchie e l’indulgenza giubilare (VII), la vita morale dei parroci nei rapporti con le persone di sesso femminile (VIII) e finalmente l’istruzione e l’ordinazione sacerdotale (IX). Il comitato speciale del sinodo ha esaminato durante i tre giorni di seduta tutti i parroci presenti e assenti. Sia il vescovo personalmene, sia il comitato, insieme hanno esaminato in tutto 216 canonici, prebendari, parroci ed amministratori parrocchiali, dei quali 130 sono giudicati con voto positivo, mentre 86 con voto negativo.

Nel lavoro sono stati elencati, insieme con i due vescovi, 27 canonici e 12 prebendari della cattedrale, insomma, in tutto 220 sacerdoti, menzionati nei documenti sinodali; di loro è riportata una breve biografia, basata sui documenti medesimi. Per mezzo di questo lavoro sono stati pubblicati integralmente anche tutti i documenti sinodali. Nell’anno 1742 il gesuita Carlo Peterffy aveva pubblicato i decreti sinodali in forma abbreviata, dando al pubblico un’immagine incompleta del lavoro sinodale. Adesso, grazie alla pubblicazione di questi documenti è possibile farsi un’immagine esaustiva dello stato dei curati nell’anno 1673, e anche del lavoro sinodale del secondo sinodo promosso dal vescovo Borković. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Srednjovjekovni dvorac Moslavina kod Popovače, nanovo izgrađen 1754. godine, bio je u vlasništvu grofovske obitelji Erdödy do 1898. godine. Godine 1917. kupio ga je Miroslav Kulmer, ali ga je već 1919. godine darovao invalidima rata koji su se u njemu već nalazili od Prvoga svjetskoga rata. Godine 1919. u dvorac je iz Zagreba preseljen i Kraljevski zemaljski zavod za slijepe. U sastavu dvorca nalazi se i kapela Bl. Dj. Marije (Sv. Obitelji). U dogovoru državnih vlasti i Nadbiskupskoga duhovnoga stola, dušobrižnu skrb za zaposlenike i sve korisnike Zemaljskog zavoda za slijepe i Invalidskog doma u dvorcu Moslavina obavljaju posebno određeni dušobrižnici ili susjedni svećenici. To su bili Matej Srša (1920.), franjevac samostanac Srećko Auer (1920.-1921.), Mato Hailo (1922.-1923.), Josip Turzan (1923.-1924.), Aleksandar Čavlek (1924.-1927.), Antun Kušmišević (1928.-1942.) i drugi. U dvorcu djeluju i redovnice, najprije Milosrdne sestre Sv. Križa (1920.-1921.), a potom Služavke Malog Isusa (1922.-1927.). Dvorac Moslavina s kapelom Bl. Dj. Marije (Sv. Obitelji) i susjedno mjesto Popovača do 1945. godine nalaze se na području župe Voloder. Zagrebački nadbiskup, bl. Alojzije Stepinac, 23. rujna 1945. osniva u Popovači novu župu pod zaštitom Sv. Alojzija Gonzage. Upravitelji župe Popovača do danas su sljedeći: Dragutin Delija (1945.), Nikola Iverović (1945.-1959.), Juraj Kuhtić (1959.-1993.), Stjepan Hlevnjak (1993.-2002.), Ivan Vragović mlađi (2002.-2003.) i Nikola Sanjković (2003.-).

Prikaz svih navedenih ustanova i osoba, pisac opširno daje u ovoj raspravi, koja je utemeljena na tiskanim djelima, a još više na spisima koji se čuvaju u Nadbiskupskom duhovnom stolu pod brojem 8071/1938. Rasprava je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu prikazuje povijesnu okolinu i razvoj dvorca, zajedno s ustanovama koje su se u njemu udomile u 20. stoljeću. U drugom dijelu piše o dušobrižnoj skrbi za korisnike i službenike u dvorcu, tj. u Zemaljskom zavodu za slijepe i Invalidskom domu. U trećem dijelu piše o osnutku župe Sv. Alojzija Gonzage u Popovači (1945.) i o njenim upraviteljima.

Le château médiéval – et entièrement reconstruit en 1754 – de Moslavina près de la petite ville de Popovača, fut, jusqu’à 1898, en possession des comtes Erdödy. En 1917 la propriété fut achetée par Miroslav Kulmer, qui, déjà en 1919, en fait don aux invalides de guerre qui occupaient ses intérieurs déjà depuis la Première Guerre mondiale. En l’an 1919, le château se voit assigner un autre occupant, cette fois il s’agit de l’Institut royal et national des aveugles, qui y transfère son siège de Zagreb. Dans la propriété du château on trouve également la chapelle de la Bienheureuse Vierge Marie (de Sainte-Famille). Selon les dispositions de l’accord entre les représentants de l’État et le Conseil archiépiscopal, le soin pastoral des employés et des bénéficiaires de l’Institut national des aveugles et de la Maison des invalides est confié aux pères spirituels, désignés spécialement pour cette tâche, ou aux prêtres officiant dans le voisinage du château. Parmi les prêtres et religieux qui accomplissaient ledit soin pastoral au château de Moslavina, on trouve les noms suivants: Matej Srša (1920), le franciscain conventuel Srećko Auer (1920-1921), Mato Hailo (1922-1923), Josip Turzan (1923-1924), Aleksandar Čavlek (1924-1927), Antun Kušmišević (1928-1942) et les autres. Les religieuses sont également actives au sein du château – dans les premiers temps ce sont les Soeurs miséricordieuses de Sainte-Croix (1920-1921), puis les Servantes de l’Enfant-Jésus (1922-1927). Le château de Moslavina, ensemble avec la chapelle de la Bienheureuse Vierge Marie (de Sainte-Famille) et la ville voisine de Popovača, font partie, jusqu’à 1945, de la paroisse de Voloder. L’archevêque de Zagreb, le bienheureux Alojzije Stepinac fonde à Popovača, le 23 septembre 1945, la nouvelle paroisse qu’il place sous la protection de saint Louis de Gonzague, dont les administrateurs sont, jusqu’à nos jours, comme il suit: Dragutin Delija (1945), Nikola Iverović (1945-1959), Juraj Kuhtić (1959-1993), Stjepan Hlevnjak (1993-2002), Ivan Vragović junior (2002-2003) et Nikola Sanjković (2003-).

Dans la présente étude, l’auteur nous donne une présentation exhaustive de tous les établissements et personnages dont il y fait mention. Dans le texte il recourt aux ouvrages imprimés, mais encore plus aux actes conservés à la Chancellerie archiépiscopale sous le numéro 8071/1938. L’étude est divisée en trois parties, la première traitant de l’environnement historique et du développement du château, ensemble avec les établissements qui y ont trouvé leur résidence au XXe siècle. La deuxième partie est consacrée au soin pastoral des bénéficiaires et des employés de l’Institut national des aveugles et de la Maison des invalides, tandis que la troisième et dernière partie de l’article nous apporte les circonstances de la fondation de la paroisse de Saint-Louis-de-Gonzague à Popovača (1945) et l’activité de ses administrateurs. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac predstavlja svećenika i župnika u Grubišnom Polju, Ivana Nepomuka Jemeršića (1864.-1938.). Radi se o zaslužnoj osobi, kako za vjernički i crkveni život Zagrebačke nadbiskupije, tako i za uljudbeni život Hrvatskoga naroda. Rodio se 17. travnja 1864. u župi Veliko Trgovišče. Gimnaziju i bogoslovlje uči u Zagrebu. Nakon svećeničkog ređenja (1887.), cijeli svećenički vijek provodi u Grubišnom Polju. Tu je najprije duhovni pomoćnik Josipu Maršiću (1887.-1890.), zatim privremeni upravitelj župe (1890.-1891.), te pravi župnik (1891.-1928.). Zajedno sa svojim duhovnim pomoćnicima lijepo je razvijao vjernički i dušobrižni život u svojoj velikoj župi, koju osim Hrvata čine vjernici različitih narodnosti (Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci). Obnavlja župni hram Sv. Josipa i druge župne zgrade i spomenike. Zaslužan je za lijepo uređenje groblja. Povećao je župnu nadarbinu. Uz župnički posao bavio se i politikom, te je bio narodni zastupnik u Hrvatskom saboru (1908.-1911.). Velike zasluge u Hrvatskom narodu stekao je svojim književnim radom. Uz mnoštvo novinskih članaka objavio je trinaest knjiga. Umirovljeničke dane proveo je u svojoj kući “Moj mir” koju je izgradio u Grubišnom Polju i oporučno ostavio Milosrdnim sestrama koje do danas u njoj borave.

U prilogu raspravi objavljuje se cjeloviti Jemeršićev tekst iz Spomenice župe Sv. Josipa u Grubišnom Polju.

L’autore presenta il sacerdote e parroco di Grubišno Polje, nell’arcidiocesi di Zagreb, Ivan Nepomuk (Giovanni Nepomuceno) Jemeršić (1864-1938). Si tratta di una persona meritevole, sia nell’ambito religioso ed ecclesiastico dell’arcidiocesi di Zagreb, che per la vita culturale del popolo croato. Egli nacque il 17 aprile 1864 nella parrocchia di Veliko Trgovišče, dell’arcidiocesi di Zagreb. Frequentò il liceo classico e studiò teologia alla Facoltà teologica di Zagreb. Dopo l’ordinazione (1887), esercitò il ministero sacerdotale a Grubišno Polje. Qui fu prima di tutto vicario del parroco Josip (Giuseppe) Maršić (1887-1890), poi, temporaneamente, amministratore della parrocchia (1890-1891) e finalmente il parroco dal 1891 al 1928. Insieme con i suoi vicari dette grande sviluppo alla vita religiosa e pastorale della sua grande parrocchia, nella quale, oltre ai croati, vivevano fedeli di diverse nazionalità (cechi, slovacchi, magiari e tedeschi). Rinnovò la chiesa parrocchiale di San Giuseppe e gli altri edifici e monumenti. E’ meritevole anche per la sistemazione del cimitero. Egli aumentò la prebenda parrocchiale. Accanto al lavoro pastorale, si occupò anche di politica e fu deputato popolare nel parlamento croato, “Hrvatski sabor” (1908-1911). Grande rilievo ha avuto nella cultura croata il suo lavoro letterario. Oltre ai molti articoli di giornale, pubblicò tredici libri. Trascorse gli anni della pensione nella sua casa, chiamata “Mia pace” (“Moj mir”), che aveva fatto costruire a Grubišno Polje e donato per testamento alle suore della Carità di san Vicenzo de Paola, le quali fino ad oggi vivono in essa.

In appendice del saggio viene pubblicata integralmente la parte da lui scritta del Libro memoriale (Liber memorabilium) della parrocchia di San Giuseppe a Grubišno Polje. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Svoj cjelokupni biskupski staž, pomoćni biskup zagrebački Josip Lach, morao je odraditi u vrlo bremenitim vremenima. Prvih pet godina, od 1940. do 1945. djelovao je u ratnim okolnostima, dok je sve ostalo razdoblje djelovao u okolnostima komunističkoga totalitarizma. No, imao je i sreću da je sve vrijeme bio pouzdani suradnik trojice hrvatskih kardinala, Alojzija Stepinca, Franje Šepera i Franje Kuharića. S obzirom na veliko vremensko razdoblje njegove biskupske službe i na njegovu neiscrpnu djelatnost i značajnu ulogu u odnosima s državnim vlastima, ta djelatnost morat će se obraditi u najmanje dva ili više razdoblja, ovisno o količini i dostupnosti arhivskoga gradiva. Za prvi rad uzeo sam razdoblje od 1945. do 1962. godine, iz razloga što sam za to razdoblje skupio potrebno i trenutačno dostupno arhivsko gradivo, ali i zbog toga što od 1962. počinje jedno novo razdoblje u crkveno-državnim odnosima, tj. razdoblje pregovora Svete Stolice i Jugoslavije i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.

U razdoblju od 1945. do 1962. biskup Lach imao je značajnu, ali i posebnu ulogu u odnosima Katoličke crkve, posebice Zagrebačke nadbiskupije, i državnih vlasti. U vrijeme zatočenoga kardinala Alojzija Stepinca pomagao je, kao generalni vikar, biskupu Franji Salis-Seewisu u vođenju nadbiskupije, što je nastavio i u vrijeme nadbiskupa supomoćnika Franje Šepera, te je razgovarao s državnim vlastima, posebno s Komisijom za vjerske poslove NR Hrvatske. Razgovore je vodio po želji i zapovijedi nadbiskupa Franje Šepera.

U ovom radu njegovi razgovori i dopisi s predstavnicima državnih vlasti, prikazani su vrlo podrobno, da bi se što bolje vidjelo i razumjelo u kavom ozračju i okolnostima su se događali. Navedeni dopisi popraćeni su poja­šnjenjima i stavljanjem u kontekst događanja u kojima su se odvijali, da bi se bolje razumjela svaka izjava i njen smisao u određenim okolnostima. Cilj je bio da se što podrobnijim prikazom dopisbe upozna diplomatičnost, staloženost i taktičnost biskupa Lacha, koji je išao do donjih granica popustljivosti i snošljivosti, ali nikad ispod granice biskupskoga dostojan­stva i temeljnih stavova Katoličke crkve i njenoga vodstva, kako u Zagrebačkoj nadbiskupiji, tako i na višim razinama.

Za ispravno razumijevanje stavova i izjava biskupa Lacha, važno je istaknuti da je ovaj rad izrađen najvećim dijelom na zapisnicima i bilješkama, koje su sastavili djelatnici republičke Komisije za vjerske poslove. Lachove nam bilješke o tim razgovorima nedostaju, pa stoga nije uvijek jasno što je u tim razgovorima bilo stvarno rečeno, a što je tek tumačenje Komisije za vjerske poslove.

Toute la période pendant laquelle l’évêque auxiliaire de Zagreb, Josip Lach, exerçait sa fonction épiscopale correspondait à des temps particulièrement lourds. Les cinq premières années, de 1940 à 1945, furent marquées par la guerre, tandis que plus tard son activité épiscopale se déroulait dans des circonstances d’un totalitarisme communiste. Mais, l’évêque Lach avait également de la chance, étant durant tout le temps de son service un assistant de confiance de trois cardinaux croates, Alojzije Stepinac, Franjo Šeper et Franjo Kuharić. Vu la longueur de son service épiscopal, son activité inépuisable et le rôle important qu’il jouait dans les relations de l’Église avec les représentants de l’État, cette activité devra faire objet d’une étude répartie en, au moins, deux ou plusieurs périodes, et cela en fonction de la quantité et de la disponibilité du matériel archivistique. Pour le premier ouvrage, je me suis concentré sur la période entre 1945 et 1962, pour la raison que je suis parvenu à ramasser, pour la période en question, le matériel archivistique nécessaire et actuellement disponible, mais également puisqu’à partir de 1962 commence une nouvelle période dans les relations entre l’Église et l’État, i. e. la période de pourparlers entre le Saint-Siège et la Yougoslavie autour du rétablissement des relations diplomatiques entre les deux pays.

Dans la période entre 1945 et 1962, l’évêque Lach jouait un rôle considérable, et spécifique à la fois, dans les relations de l’Église catholique, notamment de l’archevêché de Zagreb, et les représentants de l’État. Pendant la captivité du cardinal Alojzije Stepinac, il aidait, en tant que vicaire général, l’évêque Franjo Salis-Seewis dans la direction des affaires de l’archevêché, lequel service il continua d’accomplir également auprès de l’archevêque coadjuteur, Franjo Šeper. De même, il entretenait des contacts avec les représentants de l’État, notamment avec la Commission pour les affaires religieuses de la République populaire de Croatie, en agissant dans cette qualité conformément à la volonté et aux mandements de l’archevêque Franjo Šeper.

Dans la présente étude, les entretiens qu’il avait et la correspondance qu’il entretenait avec les représentants de l’État, sont données d’une manière particulièrement détaillée, afin que le lecteur puisse voir et comprendre, le mieux que possible, dans quelle ambiance et dans quelles circonstances l’évêque Lach agissait. Ladite correspondance est accompagnée des explications et de la mise en contexte des événements dans lesquels elle avait lieu, afin que chaque déclaration y contenue, ensemble avec le sens qu’elle comporte, soit mieux comprise dans des circonstances données. L’objectif de l’étude consiste en l’intention de son auteur de faire savoir au lectorat, à travers une présentation se voulant toujours plus détaillée, l’approche diplomatique, la nature calme et le sens du tact de l’évêque Lach, qui acceptait de descendre jusqu’aux dernières limites de la complaisance et de la tolérance, tout en refusant, en même temps, d’aller au-dessous de la dignité épiscopale et des attitudes fondamentales de l’Église catholique et de sa direction, tant en ce qui concerne son activité au sein de l’archevêché de Zagreb qu’aux niveaux supérieurs.

Pour une compréhension correcte des attitudes et des déclarations de l’évêque Lach, il est important de souligner que cette étude se fonde, en majeure partie, sur les procès-verbaux et les notes dressés par les fonctionnaires de la Commission pour les affaires religieuses. Nous manquons de notes de l’évêque Lach sur le contenu de ces entretiens et, de ce fait, il n’est pas toujours facile d’établir ce qui fut réellement prononcé, au cours des entretiens, et où il ne faut chercher que l’interprétation de la Commission pour les affaires religieuses. Traduit par Jelena Puškarić.

U ovoj raspravi autor pokušava na primjerima iz prakse prikazati pitanja prijelaza iz jedne vjere u drugu. Veoma mnogo se, u vrijeme komunističkoga režima okrivljavalo Katoličku crkvu u Hrvatskoj da je ona kriva za prisilne prijelaze iz vjere u vjeru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Gotovo pola stoljeća prava istina o prijelazima nije uspjela prodrijeti u javnost, nego se govorilo o prijelazima kao ratnom zločinu. Prilikom suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, 1946. godine, jedna točka optužnice teretila ga je i za prijelaze. Budući da se i nakon 60 godina poslije rata, govori o nekom prisilnom prelaženju iz vjere u vjeru, potrebno je o tim prijelazima konačno reći punu istinu.

In questo saggio, l’autore tenta di dimostrare con degli esempi concreti il problema dei passaggi da una religione ad un’altra in quest’area. Nel tempo del regime comunista la Chiesa cattolica in Croazia era stata fortemente accusata di aver voluto dei passaggi forzati da una religione ad un’altra durante la Seconda guerra mondiale. La piena verità su tali passaggi non è riuscita dopo quasi mezzo secolo a penetrare nell’opinione pubblica, dato che i passaggi stessi erano considerati come crimini di guerra. In occasione del processo penale all’arcivescovo di Zagreb, Alojzije Stepinac, nell’anno 1946, un articolo dell’atto d’accusa l’incolpava anche riguardo a questi passaggi. Siccome anche dopo 60 anni dalla guerra si parla ancora dei cosiddetti passaggi forzati dall’una all’altra religione, è necessario dire su tale tema la piena verità. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Ovdje je predstavljen rukopis od 23 stranice, na kojima je Vjekoslav Noršić, tada župnik u Bedekovčini, napisao povijesni prikaz župe Konjščina, do 1920-ih godina. Rukopis se čuva u ostavštini kanonika Đure Pukeca, u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Nakon uvodne rasprave, u dodatku se objavljuje, do sada neobjavljen, cjeloviti Noršićev rukopis o Konjščini.

In questo lavoro è presentato il manoscritto di Vjekoslav Noršić, composto da 23 pagine, nelle quali l’allora parroco di Bedekovčina ha scritto la storia della parrocchia di Konjščina, nell’arcidiocesi di Zagreb, considerando il periodo di tempo che va fino agli anni 1920-mi. Il manoscritto è conservato nel fondo personale del canonico di Zagreb, Đuro (Giorgio) Pukec, nell’Archivio arcivescovile di Zagreb. Dopo questo studio introduttivo, viene riportato il testo integrale del manoscritto di Noršić sulla parrocchia di Konjščina, finora inedito. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Vjekoslav Noršić opisao je povijest župe Konjščina na uobičajeni način, kako je to činio s drugim župama Zagorskoga arhiđakonata. Opisuje najprije utemeljitelje župe (obitelj Konjski), te njenu starost i veličinu, zatim župnu crkvu i sve kapele. Donosi podatke o župnicima i njihovim pomoćnicima, kao i o župnoj nadarbini.

Vjekoslav Noršić descrive la storia della parrocchia di Konjščina, nell’arcidiocesi di Zagreb, con lo stesso metodo che egli ha usato per le altre parrocchie nell’arcidiaconato di Zagorje. Prima di tutto descrive la fondazione della parrocchia e la storia della famiglia Konjski, riportando la data di tale fondazione; descrive poi la chiesa parrocchiale e tutte le cappelle. Riporta i dati sui parroci e i loro vicari, come anche sulla prebenda parrocchiale. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Samostan i crkva Sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu jesu središte Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, koje su, na poziv zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika, u Zagreb došle 1845. godine. Godine 2005. milosrdnice su proslavile 160. obljetnicu svoga dolaska u Zagreb (1845.-2005.), a 2006. godine, 150 godina od osamostaljenja Družbe i postojanja samostalne Kuće matice sa sjedištem u Zagrebu (1856.-2006.). Crkva Sv. Vinka građena je u tri vremenska razdoblja (1841.-1845; 1860.-1862; 1899.) i sazdana je kao jednostavna harmonična trobrodna cjelina, skladno uklopljena u dvokrilnu samostansku zgradu. U ovom radu osvijetljen je dolazak sestara milosrdnica u Zagreb, te su prikazani značajni razvojni događaji u graditeljskim podhvatima na njihovoj crkvi Sv. Vinka, kao i bogati duhovni i bogoslužni život redovnica i njihovih školskih štićenica (bratovštine, društva). Opisana su i četiri poglavara (superiori) Družbe sestara milosrdnica: Antun Traut (1856.-1857.), Fidel Höpperger (1857.-1896.), Andrija Jagatić (1896.-1901.) i Matija Seigerschmied (1901.-1920.).

Ovaj rad mlade teologice je njezin dotjerani diplomski rad koji je izradila pod vodstvom prof. dr. Jurja Kolarića i obranila 2006. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Kloster und Kirche vom heiligen Vincenz von Paul in Zagreb ist das Zentrum der Kongregation der Barmherzigen Schwestern vom heiligen Vincenz von Paul, die auf Einladung des Zagreber Bischofs Juraj Haulik, im Jahr 1845 nach Zagreb gekommen sind. Im Jahr 2005 haben sie den 160. Jahrestag ihrer Ankunft in Zagreb (1845-2005) gefeiert, und 2006 feierten sie wiederum 150 Jahre ihrer Selbständigkeit und des Bestehens eines selbständigen Mutterhauses mit dem Sitz in Zagreb (1856-2006). Die Kirche vom heiligen Vincenz von Paul wurde in 3 Zeitabschnitten (1841-1845; 1860-1862; 1899) gebaut, und als einfache, harmonische, dreischiffige, einträchtig in das zweiflügelige Kloster eingefügte Anlage, konstruiert. In dieser Arbeit wird die Ankunft von Barmherzigen Schwestern in Zagreb erläutert, die bedeutenden Entwicklungsereignisse im Bau ihrer Kirche sowie das reiche geistige und liturgische Leben der Schwestern und ihrer Schützlinge in der Schule (Bruderschaften, Gesellschaften). Auch vier Oberhäupter (superiori) der Kongregation der Barmherzigen Schwestern wurden dargestellt: Antonius (Antun) Traut (1856-1857), Fidelis Höpperger (1857-1896), Andreas (Andrija) Jagatić (1896-1901) und Matteus (Matija) Seigerschmied (1901-1920).

Diese Arbeit der jungen Theologin ist ihre zurechtgemachte Diplom­arbeit, die sie unter der Leitung vom Prof. Dr. Juraj Kolarić verfasste, und im Jahr 2006 an der Katholischen theologischen Fakultät der Universität in Zagreb verteidigte. Übersetzung Danijela Marjanić.

Autorica, profesorica povijesti i povijesti umjetnosti, u ovome radu je istražila život i naručiteljsku djelatnost hrvatske plemkinje, Helene Patačić, udovice Ručić (1628.-1701.), u drugoj polovici XVII. stoljeća. Spomenuta plemkinja obilježila je zagrebačku sredinu i okolna mjesta (Remete, Ksaver, Brdovec, Vukovina, Varaždin, Lepoglava, Brežice i dr.) svojom pobožnošću i istančanim ukusom, karakterističnim za širi, srednjoeuropski krug, te je svojom neprekidnom naručiteljskom i donatorskom djelatnošću u malenu zagrebačku sredinu dovela i neke od najznačajnijih majstora svojega vremena. Koristeći postojeću dostupnu literaturu i sačuvane izvore, te vlastitim istraživačkim radom, autorica je obuhvatila i sastavila prvi cjelokupni (danas poznati) popis (‘opus’) narudžbi Helene pl. Patačić, te prepisala njezinu oporuku, iz 1679. godine, koja se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu (ona se u ovome radu prvi put objavljuje, u cjelosti). Autorica u radu povezuje povijesno stanje Hrvatske u XVII. stoljeću s nekim značajnim djelima hrvatske povijesti umjetnosti, a navodi i neka od najznačajnijih imena hrvatske prošlosti (crkvena i svjetovna) – ljudi s kojima je istaknuta donatorica surađivala i živjela. Popis Heleninih naručiteljskih djela (‘opus’) izuzetno je velik, te svojim opsegom premašuje gotovo sve do danas poznate popise naručiteljskih djela hrvatskoga baroknog razdoblja.

Ovaj vrijedni rad mlade povjesničarke umjetnosti je njezin dotjerani i prošireni diplomski rad, nastao pod vodstvom izvanredne profesorice, dr. zn. Sanje Cvetnić, koji je obranjen 2006. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

In this paper, the author, a History and History of Art teacher, has researched the life and commissionary activity of Croatian noblewoman, Helena Patačić, dowager Ručić (1628-1701), in the second half of the XVIIth century. Patačić marked the Zagreb area and its environs (Remete, Ksaver, Brdovec, Vukovina, Varaždin, Lepoglava, Brežice etc.) with her devotion and refined good taste, which was characteristic in the wider, Central European sphere. With her continuous commissionary and patronal activity she managed to bring some of the most significant masters of art, at that time, to the small town of Zagreb.

Using already existent and accessible literature, as well as preserved sources in the archives in addition to her own research-work, the author composed the first complete (known today) opus of commissionary activities of noblewoman Helena pl. Patačić, as well as transcribing Helena’s testament, dated 1679. The testament is preserved in the Metropolitan Archive in Zagreb. This is the first time that it has been published in its entirety.

In this paper, the author links the historical moments of Croatian XVIIth century with some significant Croatian works of art. She notes some of the most renowned names and persons (ecclesial and secular) of Croatia’s past – persons with whom the eminent patroness contacted and lived, in the same time and space. Helena’s commissionary opus is extremely grand, so that its magnitude has surpassed almost all commissionary opuses known today of Croatian baroque period of art.

This paper is the result of scientific research conducted as part of a graduation exam at the Faculty of Philosophy at the University of Zagreb, in 2006, under the mentorship of Dr. Sanja Cvetnić, Associate Prof. It represents an elaborate and extensive thesis made at the Department of the History of Art, at the said faculty.

Na molbu velečasnog gospodina Franje Mezaka, župnika Sv. Jurja u Desiniću, a posredstvom prečasnoga gospodina dr. Stjepana Kožula, predsjednika društva “Tkalčić”, prepisao sam za potrebe župnika Mezaka 11 isprava koje se čuvaju u župnom arhivu u Desiniću. Isprave osvjetljavaju povijest župe Desinić i velikaške obitelji Ratkaj od Velikog Tabora. Zbog zanimljivog sadržaja isprava, kako za župu Desinić, tako i općenito za hrvatsku povijest, nakon kraćega uvoda priopćujem u cijelosti svih 11 isprava.

Rispondendo alla domanda del parroco di San Giorgio a Desinić, nell’arcidiocesi di Zagreb, Franjo Mezak, ricevuta per il tramite del dott. Stjepan Kožul, presidente della società “Tkalčić”, l’autore trascrive, su richiesta del parroco stesso undici documenti che si conservano nell’archivio parrocchiale a Desinić. Tali documenti illustrano la storia della parrocchia di Desinić e della famiglia dei magnati Ratkaj di Veliki Tabor. A causa del grande interesse che tali documenti hanno per la parrocchia Desinić e anche, generalmente, per la storia croata, dopo una breve introduzione, l’autore riporta integralmente tutti i testi degli undici documenti. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Ova rasprava predstavlja nastavak članka “Nacrti crkvenih zgrada u Hrvatskom državnom arhivu. Zbirka građevinskih nacrta i Zbirka planova”, objavljenog u “Tkalčiću”, br. 8/2004. S obzirom da navedene zbirke čuvaju nacrte crkvenih zgrada iz razdoblja 1850.-1941., a koji su izvučeni iz izvornih fondova HDA-a, izvršeno je istraživanje i kartografska obrada nacrta drugih fondova u HDA-u u istom razdoblju. Tako je omogućen uvid u dosada neobrađene nacrte crkvenih zgrada iz ovih fondova: Carsko i kraljevsko građevno upraviteljstvo u Zagrebu (1850.-1869.), Bogoštovlje i nastava Zemaljske vlade u Zagrebu (1869.-1921.), Kulturno-tehnički odsjek Odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade u Zagrebu (1886.-1920.), Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju (1922.-1925.), Građevinska direkcija Ministarstva građevina SHS (1920.-1929.), Zagrebačka oblast (1924.-1929.), Upravno odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.), Tehničko odjeljenje Savske banovine (1929.-1939.), Odjel za unutarnje poslove Banovine Hrvatske (1939.-1941.) i Odjel za tehničke radove Banovine Hrvatske (1939.-1941.). Svi su nacrti arhivistički obrađeni prema posebnom Međunarodnom standardu za opis kartografske građe – ISBD (CM)-u, te su popisani prema mjesnom kriteriju unutar svakoga pojedinog fonda.

Diese Abhandlung stellt die Fortsetzung des Artikels “Pläne der kirchlichen Objekte in den Archivbeständen des Kroatischen Staatsarchivs: Bauplänesammlung und Plänesammlung” (Tkalčić 8/2004), dar. Da diese Sammlungen die Baupläne der kirchlichen Objekte in der Periode 1850-1941 hüten, wurde die Forschung und kartographische Bearbeitung der Baupläne in den anderen Beständen des Kroatischen Staatsarchivs für dieselbe Periode ausgeführt. So ist ein Einblick in die bis jetzt nicht erschlossenen Baupläne der kirchlichen Objekte folgender Bestände gewährt: K.k. Landes-Baudirektion für Croatien und Slavonien in Agram (1850-1869), Kultus und Unterricht der Landesregierung in Agram (1869-1921), Innenabteilung der Landesregierung – Kultur-technische Abteilung (1886-1920), Provinzverwaltung für Kroatien und Slawonien (1922-1925), Baudirektion des Bauministeriums des Königreichs der Serben, Kroaten und Slowenen (1920-1929), Agramer Verwaltungsbezirk (1924-1929), Verwal­tungs­abteilung der Banschaft Save (1929-1939), Technische Abteilung der Banschaft Save (1929-1939), Innenabteilung der Banschaft Kroatien (1939-1941), Abteilung für die Technik der Banschaft Kroatien (1929-1941). Alle Baupläne sind archivisch erschlossen, und aufgrund der Internationalen standardisierten bibliographischen Beschreibung für Kartenmaterialien, bekommt man innerhalb jedes Bestandes eine Ortsliste.

Übersetzung Danijela Marjanić.

Mons. Mijo Dukić, župnik u Slavonskom Kobašu i član društva “Tkalčić”, objavljuje u godišnjaku “Tkalčić” svoj drugi rad. U prvom radu (2001.) objavio je popis stradalnika u II. svjetskom ratu i poraću u 11 župa Novokapelačkoga dekanata. Sada objavljuje popis istih stradalnika iz cijeloga Pleterničkoga dekanata sadašnje Požeške biskupije, koji se sastoji od 8 župa (Bučje, Buk, Čaglin, Kuzmica, Pleternica, Požeške Sesvete, Ruševo i Zdenkovac), odnosno od 55 naselja. U vrijeme opisanog stradanja, ove su se župe nalazile u Zagrebačkoj nadbiskupiji, najvećim dijelom unutar Požeškoga dekanata. Na temelju župnih knjiga, osobito Matice obitelji (“Status animarum”), a uz pomoć župnika i župljana pojedinih župa, popisao je 1321 stradalnika.

Monsigneur Mijo Dukić, curé à Slavonski Kobaš et membre de la société «Tkalčić», publie, dans la revue annuelle de ladite société portant le même nom, son second article. Le premier article de l’auteur paru sur les pages de ladite publication dressait la liste des victimes de la Seconde Guerre mondiale et des années d’après-guerre provenant des 11 paroisses du décanat de Nova Kapela. Cette fois, monsigneur Dukić nous apporte la liste des victimes de la même période provenant du tout le décanat de Pleternica (dans l’actuel évêché de Požega), englobant 8 paroisses (Bučje, Buk, Čaglin, Kuzmica, Pleternica, Požeške Sesvete, Ruševo et Zdenkovac), i. e. 55 agglomérations. Aux temps où ces atrocités furent comises, lesdites paroisses faisaient partie de l’archevêché de Zagreb, la plupart étant incorporées dans le décanat de Požega. En se servant des livres paroissiaux, notamment du registre des familles («Status animarum»), et avec l’aide du curé et des paroissiens des paroisses constituant l’objet des recherches, l’auteur est parvenu à recenser 1321 victimes. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac donosi ispravu “O idejnosti nastave i o problemima u vezi vjerske nastave” koju je sastavila Uprava za agitaciju i propagandu, skraćeno Agitprop, pri Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, a koja je sastavni dio sveobuhvatnog “Izvještaja o stanju i o problemima školstva na području NR Hrvatske” iz 1949. godine. Isprava je rađena s ciljem otkla­njanja svih idejnih neistomišljenika iz javnoga života.

L’autore riporta il documento “Sull’ideologia nell’insegnamento e sui problemi riguardo all’insegnamento religioso”, composto dalla Direzione per l’agitazione e propaganda, abbreviata Agitprop, presso il Comitato centrale del Partito comunista di Croazia. Il documento fa parte dell’universale “Rapporto sullo stato e sui problemi dell’istruzione pubblica nel territorio della Repubblica popolare di Croazia” dell’anno 1949. Tale documento aveva lo scopo di eliminare dalla vita pubblica tutti coloro che non avevano gli stessi principi ideologici e politici. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Pisac je 2003. objavio knjigu o oduzimanju imovine Katoličkoj crkvi od strane komunističke vlasti nakon Drugoga svjetskoga rata. Našavši nove isprave o tom predmetu priopćuje ih u ovom članku. U prvom dijelu predstavlja isprave nastale povodom žalbe Prvostolnoga kaptola zagrebačkog iz 1958., u kojima je uočljiv sljedeći sadržaj: kaptolsko kupalište u Varaždinskim Toplicama, agrarna reforma, kaptolsko skladište u Sisku, gradilište u Derenčinovoj ulici u Zagrebu, kanonički vrtovi na Kaptolu, te kanonički dvorovi na Kaptolu. U drugom dijelu članka donosi predstavku predsjedništva Biskupskih konferencija Jugoslavije Saveznoj komisiji za vjerske poslove iz 1959. godine u svezi s podruštvljenjem zgrada Katoličke crkve.

L’autore aveva pubblicato nel 2003 un libro sulle sottrazioni di beni mobili ed immobili di proprietà della Chiesa cattolica da parte del regime comunista dopo la Seconda guerra mondiale. Egli comunica adesso in questo lavoro nuovi documenti in merito a tale fatto. Nella prima parte presenta i documenti scritti in occasione del ricorso del Capitolo metropolitano di Zagreb del 1958, nei quali sono trattati i seguenti temi: i bagni termali del Capitolo in Varaždinske Toplice, la riforma agraria, il magazzino del Capitolo a Sisak, il terreno fabbricabile in via Derenčin a Zagreb, i giardini dei canonici nell’area del Capitolo, nonché le curie dei canonici nell’area stessa del Capitolo. Nella seconda parte del lavoro, l’autore riporta il memoriale della presidenza della Conferenza episcopale della Jugoslavia, indirizzato alla Commissione federale per gli affari religiosi, dall’anno 1959 riguardo alla nazionalizzazione degli edifici della Chiesa cattolica.Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

U radu se raspravlja o knjizi Andrije Kopilovića koja je objelodanjena u Krakówu (Poljska), u proljeće 2006., pod naslovom “Kościół Chrystusowy w służbie narodu Chorwackiego – kardynał Franjo Kuharić świadek Kościóła XX wieku” (“Kristova Crkva u službi naroda hrvatskoga – stožernik Franjo Kuharić svjedok Crkve XX. stoljeća”). Nakon pristupnih misli zabilježen je (1.) sadržaj knjige, podijeljen u četiri cjeline. Zatim su također zabilježeni (2.) podatci o nadbiskupu zagrebačkom Franji Kuhariću i o piscu knjige Andriji Kopiloviću, hrvatskom svećeniku Subotičke biskupije. U ovom se radu, dalje, promišlja (3.) o povijesti Crkve u Hrvata prema u knjizi ponuđenom pregledu crkvene povijesti i o Kuharićevoj osobnoj ulozi i crkvenoj službi u lomovima života i zbivanja u drugoj polovici XX. stoljeća u Hrvatskoj. U (4.) dijelu ovoga uratka je utkano osobno promišljanje o nadbiskupu Kuhariću kao graditelju zdravoga kršćanskog i narodnog života u nezdravim, nesnošljivim društvenim odnošajima. Na kraju je zabilježeno (5.) nekoliko zaglavnih misli.

In der Arbeit wird das Buch von Andrija Kopilović, das unter dem Titel “Kościół Chrystusowy w służbie narodu Chorwackiego – kardynał Franjo Kuharić świadek Kościóła XX wieku” (“Die Kriche des Christus im Dienst des kroatischen Volkes – Kardinal Franjo Kuharić, ein Zeuge der Kirche des 20. Jhs.”), im Frühjahr 2006 in Kraków (Polen) veröffentlicht wurde, besprochen. Nach einleitenden Gedanken, ist der in 4 Einheiten aufgeteilte (1.) Inhalt verzeichnet. Dann folgen die (2.) Angaben über den Erzbischof Franjo Kuharić und über den Autor des Buches Andrija Kopilović, einen kroatischen Priester des Bistums in Subotica. In der Besprechung werden die Überlegungen zur (3.) Geschichte der Kirche des kroatischen Volkes nach dem im Buch angebotenen Überblick der Kirchengeschichte, sowie zur persönlichen Rolle von Kuharić und zum kirchlichen Dienst in den Brüchen des Lebens und der Ereignisse in der zweiten Hälfte des 20. Jhs. in Kroatien, angestellt. In den (4.) Teil sind die persönlichen Gedanken über den Erzbischof Kuharić als Erbauer eines gesunden, christlichen und volks­tümlichen Lebens in ungesunden, unverträglichen gesellschaftlichen Verhält­nissen, verwoben. Am Ende hat man noch einige Schlussworte notiert.

U prilogu se na temelju raščlambe svega poznatog izvornoga gradiva prikazuje pred­turska povijest samostana Sv. Margarete u Bijeli (kod Daruvara), jedinog pouzdano dokumentiranog benediktinskog samostana na području srednjovjekovne Zagrebačke biskupije. Prema sačuvanim izvorima, taj je samostan izrastao iz svojevrsne podružnice koju je na svome posjedu u zapadnom prigorju Papuka osnovala opatija Sv. Margarete iz srijemskoga Grabova. Poslije višedesetljetne krize uprave u potonjoj opatiji, ustanova u Bijeli postala je tijekom zadnje trećine 14. stoljeća glavno sjedište opata i pravi samostan. Slijed opata i neredovničkih nadarbenika (komendatara) prekinuo se na duže vrijeme oko prijeloma 15. i 16. stoljeća, kada je utvrđena opatija u Bijeli skupa sa svojim velikim vlastelinstvom dospjela u ruke jajačkih banova, a redovnički život u njoj zamro. Poslije obnove 1513. opatija je pod vrhovništvom panonhalmskih opata poživjela do 1530-ih godina, kada se pred neposrednom prijetnjom turskoga osvajanja konačno ugasila.

Dans la présente étude, on se propose de démontrer, sur fond d’analyse de tout le matériel original connu, l’histoire précédant la période de l’occupation ottomane du couvent bénédictin de Sainte-Marguerite à Bijela (près de Daruvar), qui constitue le seul couvent bénédictin dépendant de l’évêché médiéval de Zagreb sur lequel on soit en possession d’une documentation fiable. Selon les sources qui parvinrent jusqu’à nous, ledit couvent est censé hériter d’une sorte de filière que l’abbaye de Sainte-Marguerite de Grabovo au Srijem fonda sur sa propriété située dans les environs de la montagne Papuk (dans sa partie Ouest). A la suite d’une crise qui avait affecté, pendant plusieurs décennies, la susdite abbaye, l’établissement de Bijela devint, durant le dernier tiers du XIVième siècle, le siège de l’abbé et assuma les fonctions d’un véritable couvent. La suite des abbés et des commendataires se vit interrompue, pour une période plus longue, à la fin du XVième et au début du XVIième siècles, lorsque l’abbaye fortifiée de Bijela, ensemble avec sa propriété féodale, tomba en mains des bans de Jajce, ce qui amena également l’interruption de la vie religieuse de l’abbaye. Après la restauration de 1513, l’abbaye continua à exercer ses fonctions, sous l’autorité de l’abbaye de Panonhalm, jusque dans les années 1530, lorsqu’elle s’éteignit finalement devant une menace immédiate de l’occupation turque. Traduit par Jelena Puškarić.

Komunistički je režim agrarnom reformom, provedenom od 1945. do 1948. godine, oduzeo Zagrebačkoj nadbiskupiji i njenim župama oko 82% obradivog zemljišta. Time je Zagrebačka nadbiskupija, kao i ostale biskupije u Jugoslaviji, došla u vrlo težak materijalni položaj. No, tu nije bio kraj. Naime, nakon svršene agrarne reforme, država je na ono malo zemljišta koje je ostalo crkvi, nametnula takve poreze i druga davanja, da ih mnoge župe nisu mogle podmiriti. U takvim prilikama župe su tražile odobrenje Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu za otuđenje većega dijela zemljišta u korist seljaka ili poljoprivrednih zadruga, s ciljem da isti preuzmu plaćanje obveza prema državi. S obzirom na to da Nadbiskupski duhovni stol, po crkvenim zakonima, to nije mogao odobriti, tražio je odobrenje od Svete Stolice. Sveta Stolica je, shvativši prilike u kojima se nalazi Crkva u Jugoslaviji, odobrila crkvenim vlastima u Jugoslaviji da daju odobrenja za otuđenje nadarbinskoga zemljišta.

Župnici i upravitelji župa masovno su tražili odobrenja od svojih crkvenih vlasti za otuđenja većega dijela nadarbinskoga zemljišta. Najveći dio zemljišta davan je preko kotarskih narodnih odbora (KNO) seljačkim radnim zadrugama na korištenje, a ponekad i u trajno vlasništvo. Jedan dio zemljišta župnici su uspjeli i dati u zakup ili prodati. Za prodaju zemljišta nije uvijek bio razlog visina poreza, nego i nedostatak novca za popravak župnih dvorova i crkvi, stradalih u ratu.

Kada su 1950-tih godina nastali povoljniji porezni uvjeti i kada su prestajale postojati seljačke radne zadruge, župe su zahtijevale povrat otuđenoga zemljišta. Međutim, kotarski narodni odbori odbijali su zemljište vratiti, te su ga gruntovno prenosili u svoje vlasništvo, tvrdeći da im je isto darovano u trajno vlasništvo. Župe su to osporavale u sudskim parnicama, tvrdeći da nisu imale potrebito odobrenje od crkvenih vlasti za davanje zemljišta u trajno vlasništvo, nego samo na korištenje. Te sudske sporove župe su uglavnom gubile, osim u onim slučajevima gdje je u ugovoru bilo izričito navedeno da se zemljište daje na privremeno korištenje.

Tako je Katolička crkva pod pritiskom od države nametnutih prilika ostala bez još jednog dijela svoje imovine i došla u još teži materijalni položaj, što je državi i bio cilj, nadajući se da će je tako oslabiti i u njenom duhovnom djelovanju.

The communist regime confiscated about 82% of cultivable land previously owned by the Zagreb Archdiocese and its parishes in the period from 1945 till 1948. As such the Zagreb Archdiocese like other Dioceses in Yugoslavia resulted in the very difficult financial position. Nevertheless, this was not the end. After the agrarian reform was carried out, the State imposed unbearable land taxation that was left into ownership of parishes. In such circumastances the parishes seeked the Archdiocesan Chancellery Office for asssistance to approve that the land be temporarily granted to the people who themselves would pay these txes. Since the Archdiocesan Office did not have the authority to do this, it had to consult the Holy See. The Holy See, understanding the circumstances in Yugoslavia, approved the decision.

Priests and curates asked permission from the Church authorities to forfit the majority of the donated land to farmers. Most of the land was granted via the the Distric People’s Commitees which granted the land to cooperative farmers to cultivating and sometime the land became their porperty. Priests managed to lease or sell part of the land. The reason to sell was not only due to the increased tax, but also the lack of money needed to repair and to build presbyteries and churches damaged and destoyed during the war.

When in 1950’s more convenient land taxes were introduced and the cooperative farmers ceased to exist, the parishes demanded that the land be returned. However, the District People’s Committees denied the Church’s demands and registered this land as their property claiming that it had been permanently granted to them and refused to give tha land back to its owners, the Church. The land registrations, claiming the land on the statements that it was given to them into ownership and not only on beneficiary user basis.

The parishes filed legal proceedings claiming that they did not have the authority to grant the Church land on a permanent basis but only temporarily. The parishes usually lost these legal disputes, except for the cases where the contract explicitly stated that the land was given to people on temporary basis.

This is how through preassure by the State and imposed circumstances that the Church lost another part of its property and was put into an even more difficult material position which after all was the aim of the state with the intention of weakening the Church and its spiritual care. Translated by Ivana Tonžetić, s. Anđelita Šokić.

U godini koju je Crkva označila godinom Euharistije, prikladno je prisjetiti se Euharistijskog kongresa koji je nadbiskup Antun Bauer priredio u Zagrebu 1930. godine. No povod prisjećanju nije dozivanje u pamet duhovnih poruka s kongresa, nego političko ozračje u kojem je kongres održan.

Položaj Hrvata općenito i katoličkog svećenstva napose u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji pogoršao se uvođenjem kraljevske diktature 1929. godine. Mnogi su, naime, zbog vrlo bezazlenih razloga poput nošenja hrvatske trobojnice u bilo kojem obliku završavali na sudovima ili trpjeli žandarmerijske i policijske batine. Pojačao se policijski nadzor nad pučanstvom, a katolički svećenici našli su se na posebnu udaru policijskoga nadzora.

I Euharistijski kongres u Zagrebu 1930. godine bio je obilježen poli­cij­skim nadzorom i žandarmerijskim šikaniranjem. Ovaj je rad temeljen na policijskim izvješćima o pripremama za kongres te o praćenju nekih sveće­ni­ka i političkih djelatnika. Svećenici su bili praćeni i ranije, o čemu se tako­đer podastiru isprave, te su pripreme za kongres bile samo nastavak tih praćenja.

Kongres je ipak bio mirno slavlje katoličkih vjernika na kojem se dogodio jedva koji manji politički incident. Vjernici su, nedvojbeno, bili svjesni kakvo političko značenje ima vjersko slavlje bez izazivanja vlasti na drastične poteze. To nije spriječilo zagovaratelje jugoslavenskog integralizma da nastave s napadima, kako na Euharistijski kongres, tako i na Katoličku crkvu općenito, o čemu se daju neki pokazatelji.

Dans l’année que l’Eglise plaça sous le signe de l’Eucharistie, il convient de se rappeler le Congrès eucharistique que l’archevêque Antun Bauer organisa à Zagreb en 1930. Cependant, le motif de ce rappel ne correspond pas au recensement mental des messages spirituels formulés par les participants du congrès, mais bien à une mise en valeur de l’ambiance politique dans laquelle le congrès se déroula.

La position du peuple croate en général, et du clergé catholique en particulier, au Royaume des Serbes, Croates et Slovènes / en Yougoslavie, se vit aggravée par la mise en place de la dictature royale de 1929. Nombreux étaient ceux qui, pour raisons mineures, telle que le port du tricolore croate sous quelque forme que ce soit, finissaient devant les tribunaux ou subissaient des représailles de la part des gendarmes et de la police. La surveillance policière de la population s’intensifia tandis que les membres du clergé catholique se trouvèrent sous un coup particulièrement violent du contrôle policier.

Le Congrès eucharistique tenu à Zagreb en 1930 était, lui aussi, marqué par l’exercice de la surveillance policière et par les représailles exercées par la gendarmerie. La présente étude se fonde sur les rapports policiers concernant les préparations pour le congrès et les résultats de la mise sous surveillance de certains membres du clergé et de certains hommes politiques. Les membres du clergé se trouvaient déjà sous contrôle policier, ce qui est également corroboré par les documents, si bien que les préparations pour le congrès ne constituèrent que la suite de cette surveillance.

Cependant, le congrès se passa dans une ambiance tranquille de fête catholique, marqué seulement par un ou deux mineurs incidents politiques. Les fidèles étaient, sans doute, conscients de l’envergure politique de cette fête catholique, en se gardant de toute manifestation ostentatoire ou provocation susceptible d’amener la mise en place, par le gouvernement, des mesures drastiques. Cela n’empêcha pas les partisans de l’intégrisme yougoslave de continuer leurs assauts tant sur le Congrès eucharistique que sur l’Eglise catholique en général, ce qui est illustré par quelques indicateurs. Traduit par Jelena Puškarić.

Pisac, mladi povjesničar umjetnosti, u ovom radu obrađuje donatorsku i naručiteljsku djelatnost zagrebačkoga kanonika Ivana Znike (1629.-1706.). Na temelju dosadašnje literature, kao i vlastitim istraživanjem, pisac je ustanovio da je kanonik Znika pripadao kulturnom krugu zagrebačkoga biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića, kojemu su pripadali još Pavao Ritter Vitezović i kanonik Ivan Josip Babić. Ivan Znika doveo je u Zagreb onodobne istaknute umjetnike i njihova djela. Znika je po svojim naručiteljskim i dobročiniteljskim činima zaslužan za pojavu mramornih kipova u Zagrebu. Najpoznatije Znikino djelo, do danas u cijelosti sačuvano, je kanonički dvor u Zagrebu na Kaptolu br. 28, koji se i danas uobičajeno naziva “Znikina kurija”.

Ovaj rad mladoga povjesničara umjetnosti, člana Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, je njegov dotjerani diplomski rad koji je izradio pod vodstvom dr. Sanje Cvetnić i obranio 2005. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Der Autor, ein junger Kunsthistoriker, beschäftigt sich in dieser Arbeit mit der Spenden- und Auftragstätigkeit des Zagreber Kanonikers Ivan Znika (1629-1706). Aufgrund der bestehender Literatur, sowie eigener Forschung, stellte er fest, dass Kanoniker Znika dem Kulturkreis um Zagreber Bischof Aleksandar Ignacije Mikulić angehörte, zu welchem auch noch Pavao Ritter Vitezović und Kanoniker Ivan Josip Babić zählten. Ivan Znika brachte nach Zagreb damalig bedeutende Künstler und ihre Werke. Seiner Auftrags- und Wohltätigkeit ist das Erscheinen von Marmorstatuen in Zagreb zu verdanken. Das bekannteste Werk von Znika, das bis heute vollständig erhalten ist, ist die Kanonikal-Kurie in Zagreb, Kaptol 28, der auch heute gebräuchlich “Znikas Kurie” geheissen wird.

Diese Arbeit des jungen Kunsthistorikers und Mitglieds des Vereins für Geschichte des Zagreber Erzbistums, ist seine erweiterte Diplomarbeit, die er unter der Betreuung von Dr. Sanja Cvetnić erarbeitete. Seine Diplomprüfung bestand er 2005 an der Philosophischen Fakultät der Universität in Zagreb, am Lehrstuhl für Kunstgeschichte. Übersetzung Danijela Marjanić.

U ovoj raspravi, na temelju neobjavljene i objavljene arhivske građe te literature, predstavljamo Katedru (stolicu) kanonskoga prava Bogoslovnoga fakulteta prvog Sveučilišta u hrvatskom narodu, danas Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U prvom dijelu članka riječ je o tradiciji kanonskopravne izobrazbe i znanosti na hrvatskom području od srednjega vijeka do 1874. godine. Crkveno pravo se proučavalo, poučavalo, tumačilo i primjenjivalo i prije postojanja katedre, ali je neosporno da ono dobiva važnost i veću djelo­tvornost s ustanovljenjem te osnovne znanstveno-nastavne jedinice koju čine predmeti crkvenoga prava i s njim povezane srodne znanstvene discipline. Ove godine je 280. obljetnica Katedre kanonskoga prava, koja je ustanovljena u sklopu novonastale isusovačke Zagrebačke akademije (1669.-1773.). Najveće zasluge za osnutak te katedre ima Juraj Plemić, a prvi pročelnik i profesor je postao Franjo Janešić, akademske godine 1726./1727. Nakon ukinuća Isusovačkog reda (1774.) Marija Terezija ‘Kraljevskim dobrohotnim nalogom o sustavu studija’ od 5. kolovoza 1776. (dakle, prije 230 godina) preuredila je generalni studij u Kraljevsku akademiju znanosti s Bogoslovnim, Pravnim i Mudroslovnim fakultetom. Na Bogoslovnom i Pravnom fakultetu obvezatni predmet je bio kanonsko pravo, koje je kao prvi profesor predavao zagrebački kanonik Franjo Milašinčić.

Kada je Hrvatski sabor 13. siječnja 1874. proglasio ‘Zakonski članak ob ustrojstvu sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu’ od 5. siječnja 1874., utemeljena su u okviru modernog hrvatskog Sveučilišta četiri fakulteta: Bogoslovni (teološki), Pravno- i državoslovni (pravni), Mudroslovni (filozofski) i Liječnički (medicinski) fakultet. Od osnivanja modernoga Sveučilišta, Bogoslovni i Pravni fakulteti imali su i katedre kanonskoga ili crkvenoga prava. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu postojala je katedra kanonskoga prava do 1946. Od tada do danas ne postoji niti izborni predmet one discipline koja je na tom Fakultetu od osnutka modernog Sveučilišta bila jedna od devet katedri.

U drugom dijelu rasprave pišemo o Katedri kanonskoga prava Bogoslovnog fakultetu u Zagrebu, od osnivanja modernog Sveučilišta 1874. do danas. Iznosimo kratku povijest Katedre u tom razdoblju te predstavljamo nastavnike i navodimo suplente koji su svoj rad i znanje uložili na dobrobit ljudi i ustanova.

Dans la présente étude, on se propose d’esquisser le portrait de la Chaire de droit canonique à la Faculté de théologie, agissant dans le cadre de la première université croate, dont la Faculté de théologie catholique de l’Université de Zagreb est aujourd’hui héritière.

Dans la première partie du texte il sera question de la tradition concernant la formation en droit canonique ainsi que la science y correspondante, sur le territoire croate depuis le Moyen Age jusqu’à l’an 1874. Le droit ecclésiastique faisait déjà l’objet d’études, d’enseignements, d’explications et d’applications avant la constitution de ladite chaire, mais il est indéniable qu’il gagne en importance et en efficacité avec l’établissement de cette unité scientifique enseignée de base, composée des matières concernant le droit ecclésiastique et les disciplines scientifiques y apparentées. Cette année on fête les 280 ans de la constitution de la Chaire de droit canonique, fondée dans le cadre de la nouvellement créée, sous l’autorité jésuite, Académie de Zagreb (1669 – 1773). Les plus grands mérites pour la fondation de cette chaire vont à Juraj Plemić, tandis que le titre de premier professeur et chef de chaire revient à Franjo Janešić, qui s’acquittait desdites fonctions dans le cours de l’année académique 1726/1727. Après la suppression de l’ordre des Jésuites (1774), Marie–Thérèse réforma, par son ‘Bienveillant édit royal sur l’organisation des études’ du 5 août 1776 (ça fait donc 230 ans de la publication), les études générales en les regroupant dans le cadre de l’Académie royales des sciences avec, dans sa composition, les facultés de théologie, de droit et de médecine. Au programme des facultés de théologie et de droit, figurait, en tant qu’une des matières obligatoires, le droit canonique, enseigné par le chanoine zagrébois, Franjo Milašinčić, en tant que premier professeur de la matière.

Lorsque le Parlement croate (Sabor) proclama, le 13 janvier 1874, ‘L’article de loi sur l’organisation de l’Université de François – Joseph Ier à Zagreb’, furent fondées, dans le cadre de l’Université croate moderne, quatre facultés: de théologie, de droit, de lettres et de médecine. Dès la fondation de l’Université, la Faculté de droit et celle de théologie possédaient également les chaires de droit canonique ou ecclésiastique. Une chaire de droit canonique avait existé, à la Faculté de droit de Zagreb, jusqu’à l’an 1946. Dès lors jusqu’à nos jours, il n’existe même pas de matière optionnelle correspondante à la discipline qui avait constitué, depuis la fondation de l’Université croate moderne, l’une de ses neufs chaires principales.

La deuxième partie du texte est consacrée à la Chaire de droit canonique à la Faculté de théologie de Zagreb, depuis la fondation de l’Université croate moderne (1874) jusqu’à nos jours. On se propose d’y présenter un précis historique de ladite chaire dans la période citée ainsi que les professeurs et les suppléants qui contribuèrent, par leurs efforts et leur savoir, au bien-être des gens et des établissements. Traduit par Jelena Puškarić.

Nalazeći se na granici dvaju carstava: habsburškoga i osmanskoga, koprivnička župa je svoje najteže trenutke proživljavala početkom 17. stoljeća. Dio kanonskoga zapisnika koprivničke župe iz 1615. jedan je od pokazatelja toga teškog stanja.

Being on the borderline between two great empire: the Habsburg and the Ottoman, Koprivnica parish was, in later war activities, to spend the hardest times in the beginning of 17th century. This canon report of Koprivnica parish from 1615 is part of this situation.

Pisac opisuje život glazbenog odgojitelja i sakupljača glazbenoga narodnoga blaga Miroslava Vuka Croate. Rodio se 18. svibnja 1930. u Mačkovcu kod Čakovca. Od mladosti se bavio sviranjem orgulja. Nakon svladanih objektivnih poteškoća, završio je Državnu muzičku školu u Zagrebu (1956./1957.-1961.), kao i Muzičku akademiju u Zagrebu (1962.-1967.). Dugogodišnji je glazbeni odgojitelj u Osnovnoj školi “Kustošija” u Zagrebu (1960.-1993.). Ne osnovavši vlastitu obitelj, potpuno se posvetio odgoju djece, kao i mnogim kulturnim djelatnostima, a osobito istraživanju hrvatske glazbene baštine. Objavio je više knjiga, a u raznim časopisima napisao je mnoge članke. Popis svih knjiga i članaka sastavni je dio ovog životopisa. Umro je 31. listopada 2005. u Zagrebu, a pokopan je na gradskom groblju u Čakovcu.

Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” zahvaljuje se ovim životopisom svome redovitome članu, Miroslavu Vuku Croati, koji je jedan od 19 osnivača Društva.

L’autore descrive la vita del pedagogo musicale ed etnomusicologo Miroslav Vuk Croata. Nacque il 18 maggio 1930 a Mačkovec presso Čakovec. Dalla giovinezza suona l’organo. Dopo aver superato certi problemi obiettivi, compì la Scuola musicale statale a Zagreb (1956/1957-1961), come anche l’Accademia musicale a Zagreb (1962-1967). Per molti anni ha rivestito la carica di pedagogo musicale nella Scuola elementare “Kustošija” a Zagreb (1960-1993). Non avendo la propria famiglia, si consacrò totalmente all’educazione dei fanciulli, nonché alle molte attività culturali, specialmente alla ricerca dell’eredità musicale croata. Ha pubblicato diversi libri, e nelle diverse riviste ha scritto molti articoli. L’elenco di tutti i libri ed articoli fa la parte integrale di questa biografia. Morì il 31 ottobre 2005 a Zagreb ed è stato sepolto nel cimitero della città di Čakovec.

Con questa biografia la nostra Società per la storia dell’arcidiocesi di Zagreb “Tkalčić” intende rendere omaggio e ringraziare al suo membro ordinario, Miroslav Vuk Croata, che è uno dei 19 membri fondatori.

Pisac, član Družbe “Braća hrvatskoga zmaja”, predstavlja 16 članova te Družbe koji su u njoj obnašali službe meštra kapelana i njihovih zamjenika, tijekom stotinu godina njezina postojanja. To su: mons. Janko Barlè (1869.-1941.), Filip Hajduković (1879.-1961.), Mihovil Pavlić (1872.-1950.), Vladimir Kerdić (1876.-1940.), Edmund Šlumpf (1868.-1944.), dr. Franjo Rant (1886.-1947.), Zlatko Kolander (1877.-1941.), dr. Milan Ivšić (1887.-1972.), mons. Milan Crnek (1876.-1942.), Vjekoslav Noršić (1880.-1953.), dr. Mijo Selec (1894.-1956.), mons. dr. Franjo Grundler (1893.-1973.), dr. Juraj Kolarić (1938.-), dr. Stjepan Kožul (1947.-), mons. Josip Šantić (1946.-) i Dragutin Komorčec (1935.-). Svi su svećenici Zagrebačke nadbiskupije, osim Josipa Šantića koji je svećenik Hvarske biskupije, odnosno sada Vojne biskupije u Republici Hrvatskoj.

L’autore, il membro della Società “I fratelli del dragone croatico”, presenta 16 membri di questa Società, i quali hanno detenuto la carica di maestri cappellani e di loro sostituti, durante cento anni della sua esistenza. Questi sono: mons. Janko Barlè (1869-1941), Filip Hajduković (1879-1961), Mihovil Pavlić (1872-1950), Vladimir Kerdić (1876-1940), Edmund Šlumpf (1868-1944), dr. Franjo Rant (1886-1947), Zlatko Kolander (1877-1941), dr. Milan Ivšić (1887-1972), mons. Milan Crnek (1876-1942), Vjekoslav Noršić (1880-1953), dr. Mijo Selec (1894-1956), mons. dr. Franjo Grundler (1893-1973), dr. Juraj Kolarić (1938-), dr. Stjepan Kožul (1947-), mons. Josip Šantić (1946-) e Dragutin Komorčec (1935-). Tutti sono i sacerdoti dell’arcidiocesi di Zagreb, eccetto Josip Šantić, il quale e il sacerdote della diocesi di Hvar, cioè adesso della diocesi militare nella Repubblica di Croazia. Traduzione di Stjepan Razum.

Četvorica župnika u župi Ruševo, Požeškoga dekanata Zagrebačke nadbiskupije, a danas Požeške biskupije, koji su djelovali u župi za moga djetinjstva i mladenaštva, ostali su mi u tako živom sjećanju da osjećam potrebu i sada, nakon više od pola stoljeća, nešto o njima reći. To su Stjepan Kalamari, Ivan Kokša, Dragutin Jesih i Lorand Mathesz. Istina je da su dvojica od njih umrli kad mi je bilo 7 i 8 godina, ali su oni bili toliko omiljeni u župi da se je o njima godinama i nakon smrti mnogo pričalo, pa su mi i oni ostali u živom sjećanju. O njima postoje i zapisi u knjigama i člancima, što nije slučaj za ostalu dvojicu. Posebno je dojmljivo što je jedan od župnika umro mlad, s 36 godina života, a dvojica nasilnom smrću, ne navršivši ni 50 godina života.

Obično se u raznim župnim ili dekanatskim monografijama o župnicima govori samo najkraće: godina rođenja, godina zaređenja i godine provedene u župi. Međutim, župnici pojedinih župa zaslužuju da se o njima kaže nešto više, pa i sjećanja onih, koji su ih dobro poznavali. U ovoj raspravi ne će biti u potpunosti obrađeno sjećanje na navedene župnike, jer bi se o sjećanjima na njih mogla napisati i knjiga. Ovdje se daje samo djelomično sjećanje prilagođeno jednoj raspravi, odnosno članku.

I quattro parroci della parrocchia di Ruševo, del decanato di Požega dell’arcidiocesi di Zagreb, oggi della diocesi di Požega, i quali hanno lavorato nella parrocchia nel tempo della mia fanciullezza e giovinezza, mi sono rimasti talmente nel vivo ricordo che anche adesso, dopo più di metà secolo, sento il bisogno di dire qualcosa di loro. Questi sono Stjepan Kalamari, Ivan Kokša, Dragutin Jesih e Lorand Mathesz. E’ vero che due di loro sono morti quando avevo 7 ed 8 anni (Stjepan Kalamari e Ivan Kokša). Però, loro erano tanto amati nella parrocchia che si parlava di loro anche tanti anni dopo la morte. Per questo motivo, anche loro, mi sono rimasti nel vivo ricordo. Di loro due esistono testimonianze nei libri e negli articoli, mentre questo non è il caso per altri due. Specialmente è impressionante il fatto, che uno di loro è morto giovane (Ivan Kokša), a 36 anni, mentre altri due hanno subito la morte violente (Dragutin Jesih e Lorand Mathesz), prima di aver compiuto 50 anni.

Nelle diverse monografie di parrocchie o decanati di parroci si parlava di solito soltanto in modo brevissimo: l’anno della nascita, l’anno dell’ordinazione sacerdotale e il periodo del loro servizio parrocchiale. I parroci delle singole parrocchie, però, meritano il discorso più ampio, infatti, anche le testimonianze di coloro che li conoscevano. In questo articolo non è stato scritto tutto quello che si può scrivere di loro, perché per questo ci occorebbe tutto il libro. Qui presento soltanto il mio ricordo parziale, adatto ad un articolo. Traduzione di Stjepan Razum e Ružica Razum.

Spisateljica, inače arhivistica u Hrvatskom državnom arhivu, na poticaj mons. Matije Stepinca, župnika u župi Sv. Petra u Zagrebu u Vlaškoj ulici, uredila je župni arhiv te župe. U ovom članku prikazuje postupak sređivanja i stanje sređenosti. Donosi pregled arhivskih skupina i podskupina od kojih se župni arhiv Sv. Petra sastoji, te sadržajno opisuje navedene skupine i podskupine.

L’autrice, che è l’archivista nell’Archivio di Stato di Croazia, sollecitata dal mons. Matija Stepinac, parroco della parrocchia di S. Pietro a Zagreb, ha sistemato l’archivio di questa parrocchia. In questo articolo presenta il procedimento dell’ordinamento e lo stato dell’ordinatezza. Porta il prospetto dei fondi e sottofondi archivistici, dai quali archivio parrocchiale è composto, descrive anche il contenuto dei detti fondi e sottofondi. Traduzione di Stjepan Razum.

Nakon kraćeg uvoda u kojem ističe veličinu i značaj križevačkoga biskupa dr. Janka Šimraka, pisac predstavlja javnosti u cjelovitom obliku iskaz biskupa Šimraka o svojoj Križevačkoj biskupiji, što ga je dao istražiteljima OZNE 20. lipnja 1945. Objavljivanjem tog iskaza pisac doprinosi ispravljanju slike o biskupu Šimraku, što su je nagrdila mnoga protuvjerska i nazoviznanstvena djela objavljena nakon II. svjetskoga rata.

Dopo la breve introduzione, nella quale mette in rilievo la grandezza ed importanza del vescovo di Križevci dr. Janko Šimrak, l’autore presenta in modo integrale la deposizione di vescovo Šimrak sulla sua diocesi di Križevci. Questa deposizione il vescovo l’ha data agli inquisitori dell’OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda, cioè Reparto per la protezione del popolo) il 20 luglio 1945. Pubblicando questa deposizione, l’autore contribuisce alla correzione dell’immagine sul vescovo Šimrak, la quale è stata deformata con le molte opere antireligiose e cosìdette scientifiche, pubblicate dopo la Seconda guerra mondiale. Traduzione di Stjepan Razum.

U ovoj raspravi predstavljam biskupijsku skupštinu (sinodu) Zagrebačke biskupije iz 1669. godine (3.-5. lipnja 1669.). To je prva od četiriju u nizu biskupijskih skupština, koje je održao zagrebački biskup Martin Borković. Rasprava je temeljna na arhivskim izvorima iz Nadbiskupskoga arhiva Zagrebačkoga (NAZ, Acta ecclesiastica, 8/170). Tu su sačuvana dva sazivna pisma biskupa Borkovića (8. svibnja 1669.), te bilješke i zaključci skupštinskoga rada, koje je sastavio ili pisao tajnik Mijo Bocak. Skupština je donijela 14 zaključaka ili odredaba koje se tiču bogoslužja u stolnoj crkvi, službenih pohoda župama diljem nadbiskupije, priređivanja novoga Časoslova, misnih zaklada, župničkih dušobrižnih obveza, župnih škola, raspodjele vjerničkih darova crkvi i župniku, sv. Misa za pokojne svećenike, održavanja nadarbinskih zgrada, ćudorednog života svećenika, Doma za nemoćne svećenike, te suradnje s franjevcima i isusovcima.. Posebno skupštinsko povjerenstvo ispitivalo je tijekom tri dana nazočne i nenazočne župnike. Ispitano je 179 župnika i župnih upravitelja, od kojih je 91 pohvaljen, a za 88 iznesene su pritužbe. Dvadesetčetvorica su kaženjeni pokorom, novčanom globom ili pritvorom.

Unutar rasprave popisano je 187 svećenika koji su navedeni u skupštinskim ispravama i o njima su doneseni najkraći životopisni podatci. Sada su također ovdje cjelovito objavljene sve skupštinske isprave. Godine 1742. objavio je isusovac Karlo Peterffy skraćeni oblik skupštinskih odredaba i tako prenio u javnost necjelovitu sliku skupštinskoga rada. Na temelju ove rasprave i priloženih isprava moguće je dobiti potpunu sliku stanja među dušobrižnim svećenstvom 1669. godine i skupštinskoga rada prve Borkovićeve biskupijske skupštine.

In questo lavoro presento il sinodo diocesano della diocesi di Zagabria nell’anno 1669 (3-5 luglio 1669). Questo è il primo di una serie di sinodi diocesani promossi dal vescovo di Zagabria Martin Borković. Il lavoro si basa sulle fonti dell’Archivio arcivescovile di Zagabria (NAZ, Acta ecclesiastica, 8/170). Nell’archivio sono conservate due copie della lettera di convocazione del sinodo (8 maggio 1669), e anche le note e le conclusioni del lavoro sinodale, composte o scritte dal segretario del sinodo, il canonico Mijo Bocak. Il sinodo ha elaborato 14 conclusioni o decreti che riguardano la liturgia nella chiesa cattedrale, le visite canoniche alle parrocchie nella diocesi, la preparazione del nuovo Breviario, la quota per le Messe, gli obblighi dei parroci, le scuole parrocchiali, la divisione dei doni dei fedeli tra ciò che spetta ai parroci e alla chiesa, le sacre Messe per i sacerdoti defunti, e la collaborazione tra francescani e gesuiti e altri parroci. Il comitato speciale del sinodo ha esaminato durante i tre giorni di seduta tutti i parroci presenti e assenti. Sono stati esaminati in tutto 179 parroci ed amministratori parrocchiali, 91 sono stati lodati, per 88 sono giunte delle reclamazioni. 24 sacerdoti sono stati puniti con una penitenza consistente in una tassa pecuniaria o di altro genere.

Nel nostro lavoro sono stati elencati 187 sacerdoti, menzionati nei documenti sinodali e su di loro è riportata una breve biografia. Per mezzo di questo lavoro sono stati pubblicati integralmente tutti i documenti sinodali. Nell’anno 1742 il gesuita Carlo Peterffy aveva pubblicato i decreti sinodali in forma abbreviata, dando al pubblico un’immagine incompleta del lavoro sinodale. Adesso, grazie alla pubblicazione di questi documenti è possibile farsi un’immagine esaustiva dello stato dei curati nell’anno 1669, e anche del lavoro sinodale del primo sinodo promosso dal vescovo Borković. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza.

U prvoj polovici 17. stoljeća crkvene pokrajinske i biskupijske skupštine odredile su bilježenje i čuvanje položenih župničkih prisega. Župnici u Zagrebačkoj biskupiji počeli su se podpisovati prigodom polaganja župničke prisege na početku biskupovanja biskupa Petra Petretića (1648.-1667.). Tako su nastale prve, za Zagrebačku biskupiju najstarije, sačuvane župničke prisege, koje se danas čuvaju u Nadbiskupskom arhivu Zagrebačkom (Prothocola varia, 10d). Najstariji svezak obuhvaća razdoblje od 27 godina iz sredine i druge polovice 17. stoljeća (1648.-1674.). U njemu je zapisana 432 prisega, koju je položilo 325 župnika. Popis prisega predstavlja bogati izvor povijesnog saznanja o župnicima Zagrebačke biskupije iz navedenoga razdoblja. U raspravi je objavljen cjeloviti prijepis sveukupno 431 prisege. Nakon prijepisa, prisege su prikazane prema župama i prema župnicima, zajedno s njihovim osnovnim životopisnim podatcima.

Ovim prijepisom olakšava se čitanje župničkih prisega budućim istraživačima i omogućuje se bolje čuvanje njihova izvornika.

Nella prima metà del Seicento i sinodi provinciali e diocesani nel Regno Ungaro-croato hanno decretato l’obbligo di scrivere e di conservare i giuramenti dei parroci. I parroci nella diocesi di Zagabria hanno cominciato a sottoscriversi al momento del giuramento dall’inizio del servizio episcopale del vescovo Petar Petretić (1648-1667). In questo modo i testi, conservati oggi nell’Archivio arcivescovile di Zagreb (Prothocolla varia, 10d) contengono i primi e i più antichi giuramenti dei parroci della diocesi di Zagabria. Il volume più antico comprende un periodo di tempo di 27 anni che vanno dalla prima alla seconda metà del Seicento (1648-1674). In esso sono contenuti 432 giuramenti, prestati da 325 parroci. L’elenco dei giuramenti si presenta come una ricca fonte di conoscenza dei parroci della diocesi di Zagabria nel suddetto periodo. In questo lavoro si pubblica la trascrizione di tutti i 432 giuramenti. Alla trascrizione segue la suddivisione dei giuramenti secondo le parrocchie e secondo i parroci, di cui sono riportati alcuni dati biografici. La pubblicazione dei giuramenti è un mezzo che mette a disposizione questi dati ai futuri investigatori ed offre la possibilità di una migliore conservazione degli originali. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza.

Na osnovi neobjavljene i objavljene građe, uz korištenje objavljenih rezultata istraživanja, autor je napravio prilog poznavanju pregleda razvitka župe Sv. Nikole u Koprivnici do kraja 17. stoljeća. Koprivnica je u 17. stoljeću zadržala status slobodnoga kraljevskoga grada (koji je dobila 1356. godine), a istovremeno je bila središte vojnokrajiške natkapetanije. Grad je obilježila stvarnost pograničnih zbivanja, jer je još u 16. stoljeću bio pretvoren u vojnu utvrdu u sustavu Hrvatsko-slavonske vojne granice. Položaj u blizini granične crte između habsburškoga i osmanskoga carstva utjecao je na gospodarske, društvene i demografske promjene, te na svakodnevni život. To je posebno bilo izraženo u razdoblju od potpisivanja mira na ušću rijeke Žitve u Dunav, nakon Dugoga (sisačkog) rata (1593.-1606.), do mira u Srijemskim Karlovcima 1699., nakon završetka Velikoga (bečkog) rata (1683.-1699.). Prelaskom kršćanske utvrde Kaniže pod vlast Osmanlija 1600. godine, osmansko-habsburška granica pružala se rijekom Dravom, udaljenom tek nekoliko kilometara sjevernije od Koprivnice. Tako je granica došla u neposrednu blizinu grada. Granica je ostala u blizini do prijelaza dvaju važnih osmanskih uporišta pod habsburšku vlast: Virovitice, istočno od Koprivnice (1686.) i Kaniže, sjeverno od Koprivnice (1690.). Godine 1657. gradi se katolička župna crkva Sv. Nikole, sa župnim dvorom. Nekoliko godina kasnije, franjevci su se trajno naselili u gradu, a 1675. izgradili crkvu Sv. Antuna Padovanskog i samostan. Osim franjevaca, krajem 17. stoljeća tu su se naselili pavlini, koji su Koprivnicu napustili već početkom 18. stoljeća. Širenje grada u svim smjerovima oko utvrde ilustrira izgradnja katoličkih kapela: Sv. Emerika (prije 1634.), Sv. Marije Magdalene (oko 1649.), Sv. Ladislava (oko 1658.), Sv. Vida (oko 1671.), Sv. Andrije (oko 1671.) na jugu, Sv. Lucije (oko 1650.), Sv. Ivana Krstitelja (oko 1671.), Sv. Roka (oko 1671.) na istoku, Sv. Duha (oko 1659.) na sjeveru, te kapela Blažene Djevice Marije (oko 1659.) i Sv. Triju Kraljeva (oko 1671.) na zapadu.

In the 17th century Koprivnica still had the status of a free royal town, or a free royal borough, that was originally granted in 1356. At the same time, the town itself was the military seat of Military Border captaincy. The town was marked by reality of borderline events, since as early as the16th century the town had been turned into a military fortification incorporated in the Military Border. The geographic location, in the vicinity of the demarcation zone between the Habsburg – and the Ottoman empires, had influence and impact on economic, social and demographic changes and everyday life. This, was particularly, significant in the period of the truce (near the Žitva river mouth into Danube) after the second (Sisak) war, the period 1593-1606; the period until the 1699 truce in Srijemski Karlovci; after the Great (Vienna) war had ended (1683-1699); after the fall of the Christian Kaniža got into the hands of the Ottomans in 1600, the Ottoman-Habsburg borderline moved along the river Drava, only a dozen miles to the north of Koprivnica. Moving the borderline to the immediate vicinity of Koprivnica. The border remained so close to the town until the fall of two important Ottoman strongholds into the hands of the Habsburg Empire: east of Virovitica (1686) and Kaniža, north of Koprivnica (1690). In 1657 the R/C parish church of St. Nicholas with its rectory was built. A few years later, the Franciscans settled permanently. In 1675 they built the church of St. Anthony’s of Padua and a friary. Beside the Franciscans, in late 17th century the Paulist order too there settled. They, however, left Koprivnica in the early 18th century. The town’s expansion in all directions around the fortification demonstrates the building of several Roman Catholic chapels: St. Emmerich’s (1634), St. Mary Magdalene’s (1649), St. Ladislav (1658), St. Vitus’ (1671), St. Andrew’s (1671) in the south; St. Lucy’s (1650), St. John the Baptist’s (1671), St. Rochus’ (1671) in the east; the chapel of the Holy Spirit (1659) in the north; the chapels of the Blessed Virgin Mary (1659) and the Three Holy Kings (1671) in the west.

Ovdje je predstavljen rukopis od 12 listova na kojima je Vjekoslav Noršić, tada župnik u Bedekovčini, napisao povijesni prikaz župe Mače, do sredine 19. stoljeća. Rukopis se čuva u Župnom arhivu u Maču. Zanimljivo je da je Noršić, u nedostatku papira, koristio isprave iz Župnog arhiva Bedekovčina i na njihovim poleđinama pisao o Maču. Nakon uvodne rasprave, u dodatku se objavljuje, do sada neobjavljen, cjeloviti Noršićev rukopis o Maču.

In questo lavoro è presentato il manoscritto di Vjekoslav Noršić composto da 12 fogli, sui quali l’allora parroco di Bedekovčina, ha scritto la storia della parrocchia Mače considerando il periodo di tempo che va fino alla metà dell’Ottocento. Il manoscritto si conserva nell’Archivio parrocchiale di Mače. Noršić, in mancanza di carta su cui poter scrivere, ha usato i documenti dell’Archivio parrocchiale di Bedekovčina e nella parte posteriore dei fogli ha scritto la sua presentazione storica di Mače. Nel nostro lavoro, dopo uno studio introduttivo, si trova la pubblicazione del manoscritto di Noršić sulla parrocchia di Mače, finora inedito. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza

Spisateljica, prigodom 910. obljetnice prvog pisanog spomena Dubrave i 75. obljetnice objavljivanja knjige Ljudevita Šusteka, prikazuje povijesni razvoj biskupskog posjeda Dubrave i samog mjesta, trgovišta Dubrave.

In occasione dell’anniversario dei 910 anni dalla prima segnalazione scritta del borgo di Dubrava e in occasione dell’anniversario dei 75 anni dalla pubblicazione del libro di Ljudevit Šustek, l’autrice presenta lo sviluppo storico della tenuta vescovile di Dubrava e dei dintorni: il borgo di Dubrava. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza.

Godine 1511., po narudžbi biskupa Luke Baratina, otisnut je misal Zagrebačke biskupije. Poznat po poduzetniku Müeru, ovaj misal iz više razloga ima iznimnu povijesnu važnost. Bio je to prvi tiskani misal Zagrebačke biskupije. To je ujedno prvi i jedini tiskani misal s bogoslužjem po obredu zagrebačke stolne crkve. Na kraju, taj je misal i izniman spomenik grafičke umjetnosti. Otisnut u Veneciji, s raskošnim drvorezima, ovaj misal predstavlja vrhunac tadašnjega tiskarstva. No, raskošne ilustracije Zagrebačkog misala inspirirane evanđeljem, nose još jedan izniman dokument. U pozadini slike raspeća Kristovog, nalazimo grafički prikaz jednoga utvrđenoga grada, koji usprkos nekih netočnosti nesumnjivo predstavlja grad Zagreb. Nije slučajno da upravo ovo izdanje Zagrebačkog misala donosi najstariji do sada poznati prikaz grada Zagreba. Naime, upravo je njegov naručitelj, biskup Luka Baratin (1500.-1510.), odigrao ključnu ulogu u dovršenju zagrebačke katedrale, kao i u gradnji biskupskih utvrda oko nje. Tako je zahvaljujući biskupu Luki, Zagreb dobio svoju katedralu utvrđenu zidinama, stvorivši na taj način najprepoznatljiviju vizuru grada Zagreba, koja je prvi put ovjekovječena upravo u prvom tiskanom misalu Zagrebačke biskupije.

The Missal of the Zagreb Diocese published in 1551, was made by order of the Bishop Luka Baratin. It is known by the contractor Müer, this Missal has exceptional historical importance. It is the first printed missal of the Zagreb Diocese. It is also the only printed missal with liturgy in the ceremony of the Zagreb cathedral. Beside all that, this missal is an exceptional monument of graphic art. Printed in Venice, with magnificent woodcuts, the missal represents the highest achievement of the woodcut printing. Magnificent graphics inspired by Gospel, contain one more very important document. In the background of the illustration with the Crucifixion of the Christ, is a presentation of the fortified town that undoubtedly represented the town of Zagreb. It is not coincidence that this edition of the Zagreb missal contains the oldest known graphic of the town of Zagreb. Namely, Bishop Luka Baratin (1500-1511) who ordered the first printed edition of the Missal of Zagreb Diocese, had a crucial role in completing the Zagreb cathedral and the commencement of the construction of the wall around the cathedral and bishopric see. In that way, thanks to Bishop Luka, Zagreb’s cathedral was fortified by walls – the most well known view of the town of Zagreb, which is noted in the first printed missal of the Zagreb Diocese for the very first time.

Autor analizira odnose između zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Mihalovića i bosansko-đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, na temelju prijepisa Strossmayerova pisma Mihaloviću od 4. svibnja 1885. godine. Zaključuje da su se dvojica dostojanstvenika znala složiti u pitanjima crkvene naravi, posebice u osiguranju crkvenih zaklada i drugih prava stečenih konkordatom, ali da je u pitanjima koja su imala političku dimenziju među njima dolazilo do nesporazuma, jer su Strossmayer i Mihalović stajali na potpuno oprečnim pozicijama u odnosu prema zakonitom političkom sustavu inauguriranom Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. godine.

Der Autor analysiert das Verhältnis zwischen dem Zagreber Erzbischof, dem Kardinal Josip Mihalović und dem Bischof von Bosnien-Djakovo und Syrmien Josip Juraj Strossmayer, und das aufgrund einer Abschrift des Strossmayer Schreibens an Mihalović vom 4. Mai 1885. Er schließt daraus, dass sich die beiden Würdenträger über kirchliche Sachen zu einigen wussten, besonders über die Sicherung der kirchlichen Stiftungen sowie anderer durch das Konkordat erworbenen Rechte, aber in Fragen, die eine politische Dimension besassen, kam es zwischen den beiden zu Differenzen, da Strossmayer und Mihalović bezüglich des gesetzlichen politischen Systems, das mit dem Kroatisch-Ungarischen Vergleich aus dem Jahre 1868 inauguriert wurde, völlig entgegengesetzte Positionen eingenommen haben. Übersetzung Danijela Marjanić.

Pisac predstavlja spis koji se čuva u pismohrani Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu iz godine oko 1955., u kojem nepoznati sastavljač (možda je to Pavao Lončar) piše o početcima i o prvih 30 godina djelovanja Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa i Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Obje ustanove započele su svoju djelatnost u zgradi današnjega Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa, na Kaptolu 29 (1920.-1928.), da bi nastavile svoje djelovanje u novosagrađenim zgradama na Šalati. U uvodnom dijelu, pisac pokušava odgonetnuti sastavljača tog spisa i određuje vrijeme njegova nastanka. Nakon toga donosi cjeloviti tekst spisa koji je obilježen netrpeljivošću prema ravnatelju Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa na Šalati, dr. Franji Barcu.

L’autore presenta lo scritto, composto intorno all’anno 1955 e conservato nell’Archivio arcivescovile di Zagabria (fondo: Nadbiskupski duhovni stol, Ordinariato arcivescovile di Zagreb), in cui uno scrittore sconosciuto (forse Pavao Lončar) descrive gli inizi ed i primi 30 anni di attività del Seminario arcivescovile minore e del Liceo classico dell’Arcidiocesi di Zagabria. Tutte e due le istituzioni hanno cominciato il loro lavoro nell’edificio dell’odierno Seminario arcivescovile maggiore di Zagabria, all’indirizzo Kaptol 29 (1920-1928), in seguito si sono trasferiti nei nuovi edifici costruiti a Zagabria, nella zona della Šalata. Nella parte introduttiva di questo lavoro, l’autore cerca di determinare chi abbia composto questo scritto e l’epoca della sua composizione. Nella parte conclusiva viene pubblicato l’intero testo, nel quale si leggono delle punte di intolleranza nei confronti del rettore del Seminario arcivescovile minore della Šalata, il dr. Franjo Barac. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza.

U završnom razdoblju II. svjetskog rata partizanski pokret je na područjima pod svojim nadzorom dozvoljavao podučavanje vjeronauka u školama, s tim da je vjeronauk postao samo izborni predmet u pučkim školama, dok je iz viših razreda srednjih škola u potpunosti izbačen. Takva je politika nastavljena i u prvim godinama komunističke vlasti nakon svršetka rata. Katolička crkva prosvjedovala je protiv takvog odnosa prema vjerskoj pouci, pozivajući se na slobodu vjeroispovijedanja. S vremenom je pitanje vjeronauka postalo jedno od najbitnijih pitanja u crkveno-državnim odnosima.

Kako su se zaoštravali sveukupni crkveno-državni odnosi, tako je komunistički režim zaoštravao svoju politiku prema vjeronauku. Za predavanje vjeronauka u školama svećenici su trebali dobiti suglasnost prosvjetnih vlasti, a te suglasnosti su većinom stizale nakon nekoliko mjeseci ili nikad nisu stigle. Veliki broj svećenika nije dobio suglasnost za podučavanje vjeronauka u školama, s raznim obrazloženjima o njihovoj političkoj nepodobnosti. Ti su svećenici počeli održavati vjeronauk u crkvama, ali im ni to nije dozvoljeno, uz tvrdnje da je vjeronauk dozvoljen samo u školama, te je vodstvo Katoličke crkve savjetovalo svećenicima podučavanje vjeronauka u sklopu propovijedi.

Komunistički režim konačno se odlučio početkom 1952. u potpunosti izbaciti vjeronauk iz škola. Iako je bilo dozvoljeno podučavati vjeronauk u crkvi, predstavnici vlasti i prosvjetni djelatnici su i to često onemogućavali, u početku pogrešnim tumačenjem zakona, a poslije raznim metodama vršenja pritiska na djecu i njihove roditelje, kako bi što manje djece išlo na vjeronauk.

Tijekom pregovora između Svete Stolice i jugoslavenskih vlasti, jedno od najtežih pitanja bio je odgoj mladeži. Za vrijeme pregovora, pritisci u svezi s vjeronaukom su popustili ali ne i prestali. Međutim, pregovori nisu riješili pitanje odgoja mladeži, što je bio jedan od glavnih razloga nezadovoljstva kardinala Šepera i ostalih biskupa u Jugoslaviji, u svezi s potpisivanjem sporazuma 1966. godine.

Verso la fine della II Guerra Mondiale, nei territori controllati dal movimento dei partigiani, fu permesso l’insegnamento della religione nelle scuole. Questa era materia facoltativa nelle scuole elementari, mentre fu totalmente eliminata dalle classi più alte delle scuole superiori. Questo tipo di politica è continuato anche nei primi anni del governo comunista nel dopoguerra. La Chiesa Cattolica ha protestato contro tali posizioni nei confronti dell’insegnamento religioso, appellandosi alla libertà di confessione. Con il tempo la domanda sull’insegnamento della religione è diventata una delle questioni essenziali nel rapporto Chiesa-Stato.

Ogniqualvolta si inasprivano i rapporti generali tra Chiesa e Stato, il regime comunista inaspriva anche la sua politica nei confronti della catechesi nelle scuole. Per poter insegnare nelle scuole i sacerdoti dovevano ottenere un’approvazione della propria preparazione dal governo, ma queste approvazioni, giungevano nella maggioranza dei casi dopo alcuni mesi o proprio non giungevano affatto. Un grande numero di sacerdoti non ha mai ricevuto questo permesso, con varie argomentazioni si è dimostrata la loro inettitudine politica. I sacerdoti quindi iniziarono la catechesi nelle parrocchie, che poi fu impedita perché l’insegnamento religioso era permesso solo nelle scuole. Allora i responsabili della Chiesa Cattolica consigliarono ai sacerdoti di inserire i contenuti catechistici nelle omelie.

Nel 1952 il regime comunista decise di eliminare radicalmente l’insegnamento religioso dall’istruzione pubblica. E benché fosse permesso l’insegnamento del catechismo in chiesa, rappresentanti del governo e collaboratori istruiti, spesso, non lo resero possibile, inizialmente perché interpretarono erroneamente la legge ed in seguito perché esercitarono in vari modi pressione sui bambini e sui loro genitori, allo scopo di ridurre al massimo il numero dei bambini che avrebbe frequentato il catechismo.

Durante le trattative tra la Santa Sede e il governo jugoslavo una delle questioni più difficili è stata l’educazione della gioventù. Durante il periodo delle trattative il regime ha allentato le pressioni verso l’insegnamento religioso, pur non interrompendole. Le trattative però non risolsero la questione dell’educazione dei giovani e questo fu uno dei motivi principali di scontentezza per il Cardinale Šeper e per gli altri vescovi della Jugoslavia in occasione della sottoscrizione dell’accordo del 1966. Traduzione di s. Cristina Scaramuzza.

Odgovarajući na okružnicu Nadbiskupskoga duhovnoga stola, svećenik Josip Puceković sastavio je 1. kolovoza 1939. svoj životopis (‘curriculum vitae’). Zbog svog školovanja i službovanja u Mađarskoj, te potom u Hrvatskoj, te zbog zanimljivih podataka iznesenih u tom opširnom životopisu, objavljujem ga u cijelosti. Izvornom životopisu predhodi uvodni dio, u kojem opisujem okolnosti njegova nastanka i ističem njegove zanimljivosti, donosim u sažetom obliku najosnovnije njegove životopisne podatke, opisujem njegov prijelaz iz Vesprimske biskupije u Zagrebačku nadbiskupiju (1896.), te objašnjavam na koji je način izvorni životopis prepisan. Sam životopis podijelio sam međunaslovima i popratio tekstualnim i povjesničkim bilješkama.

Per rispondere ad una circolare dell’Ordinariato arcivescovile di Zagabria, il sacerdote Josip Puceković ha scritto il 1 agosto 1939 il suo ‘curriculum vitae’. Pubblichiamo integralmente l’ampio curriculum del parroco Puceković, in cui si fa menzione del suo grado di istruzione, del suo servizio all’Ungheria e poi alla Croazia e in cui vengono riportati altri dati interessanti. Al curriculum originale e trascritto precede uno studio introduttivo, nel quale descrivo le circostanze della nascita del parroco Puceković e pongo in rilievo alcune particolarità del sacerdote. Quindi presento in forma sommaria i punti principali della vita del parroco Puceković, descrivendo il suo passaggio dalla Diocesi di Vesprem all’Arcidiocesi di Zagabria (1896). Nella parte conclusiva spiego il modo in cui è stato trascritto il curriculum, lo suddivido in parti con l’aiuto di sottotitoli arricchendo il testo con delle note testuali e storiche. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza.

Matija pl. Ivšić jedan je od najagilnijih radnika na području proučavanja i stvaranja crkvene glazbe u Hrvatskoj. Brojne su njegove mise, moteti, popijevke i druge skladbe namijenjene svečanom bogoslužju. Da ne bi ovaj vrhunski crkveni glazbenik pao u zaborav, prikazujemo ovdje njegovo podrijetlo i život. Djetinjstvo je proveo u rodnom Boku kod Siska, školovao se za svećenika u Zagrebu, bio je duhovni pomoćnik u Sisku, učio je glazbu u Rimu, te je bio član Zbora nadarbenika prvostolne crkve zagrebačke. Prikazujemo ga kao vrhunskoga crkvenoga glazbenika, osnivača i voditelja pjevačkih zborova, predavača crkvene glazbe na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i vrsnog skladatelja brojnih crkvenih skladbi. Konačno je prikazana i njegova kalvarija, nepravedna osuda, tamnovanje u Staroj Gradiški i teška bolest, jednom riječju – njegova žrtva ljubavi.

Matija von Ivšić war einer der agilsten Arbeiter auf dem Gebiet der Forschung und Schaffung von Kirchenmusik in Kroatien. Zahlreiche von seinen Messen, Liedern und anderen Kompositionen, sind für feierliche Gottesdienste bestimmt. Um diesen erstklassigen Kirchenmusiker der Vergessenheit zu entreißen, werden hier seine Herkunft und sein Leben geschildert. Die Kindheit verbrachte er in seinem Geburtsort Bok bei Sisak, Priesterschule besuchte er in Zagreb und war Hilfsseelsorger in Sisak, er lernte Musik in Rom und war Mitglied des Chores der Pfründner Zagreber Metropolitankirche. Man stellt ihn vor als einen kirchlichen Spitzenmusiker, als Gründer und Leiter von Sängerchoren, als Hochschullehrer an der theologischen Fakultät in Zagreb und als erstklassigen Komponist der Kirchenmusik. Und es wird auch über sein Leiden berichtet, über ungerechte Verurteilung und Abbüssen der Gefängnisstrafe in Stara Gradiška, über seine schwere Krankheit, mit einem Worte – über sein Liebesopfer. Übersetzung Danijela Marjanić.

Povodom 95. godišnjice rođenja, 60. obljetnice svećeništva i 40. obljetnice smrti svećenika i glazbenika Branka Birta, kao jedan od rijetkih živih koji se s pokojnim Birtom družio, bilježim nešto o njegovu životu, radu i patnji. Dakako da nisam u mogućnosti zbog objektivnih i subjektivnih razloga iznijeti čitav njegov rad i život. Ipak, ono što sam zabilježio neka mu bude na dragi spomen.

In occasione dell’anniversario dei 95 anni di vita, dei 60 anni di sacerdozio e dei 40 anni dalla morte del sacerdote e musicista Branko Birt, l’autore, uno dei pochi conoscenti di Birt ancora in vita, presenta la biografia del sacerdote, il suo lavoro e la sua sofferenza. Sebbene l’autore si soffermi soltanto su alcuni episodi e non prenda in considerazione l’intera vita, tuttavia questo lavoro è una preziosa memoria del sacerdote e musicista Branko Birt. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza.

Pisac predstavlja prvu godinu biskupske službe pomoćnog zagrebačkog biskupa Franje Kuharića, povodom četrdesete godišnjice njegova biskupskog imenovanja (1964.-2004.). Biskupom ga imenovao papa Pavao VI. 15. veljače 1964., a biskupski red podijelio mu je nadbiskup Franjo Šeper 3. svibnja 1964. Njegova prva biskupska godina obilježena je s tri jedinstvena događaja u kojima je on sudjelovao. Prvi događaj je duhovna akcija “Ekumenski četvrtak”, kojoj je on dao poticaj i po kojoj se pokazao djelatnim ekumenistom. Drugi događaj je njegovo prvo sudjelovanje na općem zasjedanju Biskupske konferencije, s kojim je zasjedanjem započelo sudjelovanje i pomoćnih biskupa na tim zasjedanjima, što do tada nije bio slučaj. Treći događaj je Kuharićevo sudjelovanje u radu Drugoga vatikanskog sabora.

L’autore presenta il primo anno di servizio episcopale di Franjo Kuharić nell’Arcidiocesi di Zagabria, in occasione dell’anniversario dei 40 anni dalla sua nomina (1964-2004) a vescovo ausiliare di Zagabria. Franjo Kuharić è stato nominato vescovo dal papa Paolo VI il 15 febbraio 1964 e consacrato dall’arcivescovo Franjo Šeper il 3 maggio 1964. Il suo primo anno come vescovo ausiliare di Zagabria fu caratterizzato da tre eventi particolari. Il primo è consistito in un’azione spirituale: il “giovedì ecumenico”, alla quale lui stesso ha dato vita e attraverso la quale si è dimostrato il suo reale interesse ecumenico. Il secondo evento è stata la sua partecipazione alla riunione generale della Conferenza episcopale della Jugoslavia, che ha segnato l’inizio della partecipazione dei vescovi ausiliari alle sedute della Conferenza episcopale. Il terzo evento si riconduce alla partecipazione del vescovo Kuharić ai lavori del Concilio Vaticano II. Traduzione di Stjepan Razum e s. Cristina Scaramuzza.

Spisateljica predstavlja građevinske nacrte crkvenih zgrada koji se čuvaju u dvjema zbirkama Hrvatskoga državnoga arhiva: Zbirka građevinskih nacrta i Zbirka planova. U uvodnoj raspravi predstavlja obje zbirke. Zbirka građevinskih nacrta sadrži 1113 nacrta različitih zgrada, nastalih u razdoblju između 1850. i 1960. godine, od kojih 68 prikazuje crkvene zgrade. Zbirka planova sadrži pak 536 nacrta, nastalih u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, od kojih 56, nastalih u razdoblju od 1785. do 1877., prikazuje crkvene zgrade. U istoj uvodnoj raspravi daje kratki prikaz ustanova, tj. stvaratelja tih nacrta. Potanko opisuje način obrade pojedinih nacrta, da bi onda u prilozima pojedinačno popisala i opisala pojedine nacrte iz navedenih zbirki, koji prikazuju crkvene zgrade.

Bauplänesammlung und Plänesammlung, die im Kroatischen Staatsarchiv aufbewahrt werden, stellen reiche Sammlungen verschiedenartiger Entwürfe, Pläne und Karten dar. Sie umfassen das Archivgut vom 17. bis zur Mitte des 20. Jh. Die Baupläne betrachtend, einen speziellen Typus stellen die Pläne der kirchlichen Objekte dar. Diese Pläne werden in diesem Artikel bearbeitet und katalogisiert. Sie stammen aus dem Zeitabschnitt 1785 – 1941 und sind das Ergebnis der Arbeit sowohl vieler für die Bautätigkeit zuständigen Institutionen als auch verschiedener Architekten und Bauherren. In Anbetracht der administrativ-politischen Veränderungen in Kroatien und Slawonien, die sich in diesem Zeitraum ereignet haben, veränderte sich auch die gesamte Verwaltung und damit auch die Institutionen aufgrund deren Arbeit die Pläne von verschiedenen Objekten, auch kirchlichen, entstanden sind. Da es sich um die Sammlungen handelt, die auf künstliche Weise, indem die Baupläne aus dem ursprünglichen Archivbestand (Provenienzstelle) herausgezogen wurden, entstanden sind, stellt jeder Bauplan eine einzelne Verzeichnungseinheit dar, die einzeln zu bearbeiten ist. Mit Hilfe von der Internationalen standardisierten bibliographischen Beschreibung für Karten, wird die Erschliessung von den Bauplänen der kirchlichen Objekte standardisiert und ermöglicht damit eine einfachere Forschung.

Ovdje se prvi put objavljuje hrvatski prijevod povijesti Sisačke biskupije, koju je u latinskom napisao Danijel Farlati i objavio u petom svesku znamenitog djela “Sveti Ilirik”, 1775. godine. Koristeći se latinskim izvorima, Farlati je opisao starodrevni Sisak, odnosno Segestiku i Sisciju. Opisao je njegov smještaj unutar rimskih upravnih pokrajina. Kršćanstvo je u Sisak, kao i u šire panonsko okruženje došlo već u apostolsko vrijeme. Tako i sama Sisačka biskupija ima svoje početke u apostolskom vremenu. Od sisačkih biskupa, Farlatiju je poznato pet biskupa. To su Sv. Kvirin, Marko, Konstancije, Ivan i Konstantin. Uz njih navodi i Kasta, ali o njemu ne može gotovo ništa reći. Najveći dio u ovoj pisanoj povijesti Sisačke biskupije Farlati je posvetio mučeništvu Sv. Kvirina, koje je podnio za vrijeme cara Dioklecijana, na početku 4. stoljeća. Donosi u doslovnom obliku opis njegova mučeništva i u 26 napomena tumači pojedina mjesta, osobe i događaje, koji su navedeni u opisu. Kvirinovi nasljednici morali su uložiti puno napora u obrani pravovjerja, protiv nadirućeg arijevstva, pa Farlati također puno prostora posvećuje širenju i suzbijanju arijevstva u ovom panonskom području. Premda mu nisu poznata imena drugih biskupa, Farlati tvrdi da je Sisačka biskupija postojala u sedmom, pa čak i u devetom stoljeću. Ugasila se kad su Ugri razorili Sisak. Sisačka biskupija oživljena je u 11. stoljeću u Zagrebačkoj biskupiji. Hrvatski prijevod ove povijesti, nastojeći sačuvati sve osobitosti latinskog izvornika, učinila je Branka Molnar. Prijevod je s izvornikom sravnio i u 75 bilježaka protumačio Stjepan Razum.

An dieser Stelle wird zum ersten Mal die kroatische Übersetzung der von Daniel Farlatus auf lateinisch verfassten und im fünften Band des namhaften Werkes “Illyricum Sacrum” im Jahr 1775 publizierten Geschichte des Bistums Sisak, veröffentlicht. Indem Farlatus sich lateinischer Quellen bediente, beschrieb er das altertümliche Sisak, bzw. Segestika und Siscia. Er beschäftigte sich mit seiner Lage innerhalb der römischen Verwaltungsprovinzen. Das Christentum verbreitete sich im pannonischen Raum schon zur apostolischen Zeit, so kam es auch nach Sisak und die Anfänge des Bistums sollen in diese Zeit reichen. Von Bischöfen in Sisak sind Farlatus fünf bekannt: Hl. Quirinus, Markus, Konstantius, Johann und Konstantin. Es wird auch Kast erwähnt, aber die Quellen über ihn sind äusserst spärlich. Der grösste Teil der Geschichte von Farlatus über das Bistum Sisak ist dem Martyrium des Hl. Quirinus zur Zeit des Kaisers Diokletian zu Beginn des 4. Jh. gewidmet. Er gibt wortwörtlich eine Beschreibung von seinem Martyrium, und in 26 Notizen erläutert er einzelne Orte, Personen und Ereignisse, die in der Beschreibung vorkommen. Die Nachfolger von Quirinus mussten sich maximal bemühen, um die Rechtgläubigkeit gegen den aufkommenden Arianismus zu verteidigen, so werden auch viele Seiten dessen Verbreitung und Bekämpfung gewidmet. Obwohl ihm die Namen anderer Bischöfe unbekannt sind, behauptet Farlatus, dass das Bistum Sisak im 7. Jh., sogar im 9. Jh. exisiterte. Als die Ungarn Sisak zerstört haben, sollte es erlöscht sein. Das Bistum wurde dann im Zagreber Bistum im 11. Jh. ins Leben gerufen.

Die kroatische Übersetzung aus dem Lateinischen, bei der man alle Eigentümlichkeiten des lateinischen Originals zu erhalten versuchte, wurde von Branka Molnar angefertigt. Stjepan Razum kollationierte die Übersetzung mit dem Original und erläuterte sie in 75 Anmerkungen. Übersetzung Danijela Marjanić

Nakon završetka II. svjetskog rata Komunistička partija Jugoslavije uklonila je iz političkog života sve političke stranke i uvela totalitarni režim. Jedinu možebitnu opasnost za svoje nesmetano djelovanje vidjela je u vjerskim zajednicama, koje nisu mogle prihvatiti ateističku vlast u zemlji. S obzirom da nije mogla zabraniti vjeru, odlučila je staviti vjerske zajednice pod svoj nadzor. To joj je uspjelo sa svim vjerskim zajednicama, osim s Katoličkom crkvom, koja je ostala vjerna Svetoj Stolici.

Da bi stavio Katoličku crkvu pod svoj nadzor, tj. udaljio je od utjecaja Svete Stolice, komunistički režim služio se svim metodama, a naročito represivnim. Kada nije uspio slomiti vodstvo Katoličke crkve u zemlji, a posebice nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg je na kraju dao osuditi na dugotrajnu robiju, komunistički režim promijenio je način djelovanja protiv Katoličke crkve.

Komunistički vlastodršci uvidjevši da represivne metode ne donose rezultate, te stvaraju kod vjernika otklon od vlasti, pokrenuli su akciju osnivanja staleških društava katoličkih svećenika, s ciljem razbijanja jedinstva u redovima Katoličke crkve. Ta udruženja osnivale su vjerske komisije i UDBA, tako što su u njih učlanjivani katolički svećenici na razne načine. Temelj udruženja trebali su činiti oni svećenici koji su bili pripadnici partizanskog pokreta i skloni vlastima. No, s obzirom na to da je takvih bilo premalo, posebice u Hrvatskoj, u udruženja su pod prisilom učlanjivani svećenici koji su bili u zatvorima kao politički zatvorenici, te oni svećenici koji su inače bili iskompromitirani u crkvenim redovima, te ih se lako moglo ucjenjivati. Jedan dio svećenika u udruženja je privučen raznim materijalnim povlasticama.

Udruženja su imala najviše uspjeha u Bosni i Hercegovini i u Sloveniji, dok su u Hrvatskoj biskupi pružili veliki otpor njihovu osnivanju, te se u udruženja učlanio veoma mali broj svećenika. Biskupi su uz potporu Vatikana, donijeli i odluku kojom se zabranjuje rad udruženja i članstvo u njima. To je izazvalo žestoku reakciju komunističkog režima, što je bio jedan od glavnih razloga za prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom. No, unatoč svemu Staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske, nije polučilo rezultate koji su od njega očekivani, niti je uspjelo omasoviti svoje članstvo.

Početkom 60-tih godina XX. stoljeća, pokrenut je postupak normalizacije odnosa između Vatikana i Jugoslavije, čime udruženje, ne samo da je izgubilo svoju svrhu, nego je sve više predstavljalo smetnju za normalizaciju tih odnosa. Iako je udruženje nastojalo opstati raznim pokušajima svoje unutrašnje reorganizacije, to nije polučilo rezultate, te se broj članova sve više smanjivao, njegovo vodstvo međusobno sukobljavalo, a komunistički režim u potpunosti izgubio interes za njegovo daljnje postojanje.

After World War II the Yugoslav Communist Party abolished all political parties from the political system and introduced a totalitarian regime. This regime saw that only religious groups could pose any potential obstacle to their undisturbed rule, as they could not accept an atheistic government in their country. Since, the regime was not able to forbid practice of religion, they nevertheless, put religious communities under their control. This succeeded with all religious groups except the Catholic Church which remained loyal to the Holy See.

In order to put the Catholic Church under its control, namely to distance it from the Holy See, the Communist regime used all available means and in particular repressive methods. When it failed to put the Catholic Church under its control, especially Archbishop Aloysius Stepinac, who, was in the end sentenced to life imprisonment, the Communist regime undertook different tactic to deal with the Catholic Church.

The Communist rulers realized that repressive measures did not bring any results and so they tried to set up a system of support for believers. They initiated the process of forming the so-called “Class Association” with an aim of destroying unity amongst members of the Catholic Church. Religious Councils and UDBA founded the associations and were rewarded for attracting priests to their membership. The basis of the Association was supposed to be formed by those priests who were part of the Partisan Movement and willing to back the government. However, as there were far too few such priests, especially in Croatia, membership was forced upon those priests who were imprisoned as political prisoners, or priests who were compromised within the Church and were easily blackmailed. Some of those priests were attracted to the association merely for substantial material benefits.

The association found fertile ground particularly in Bosnia and Herzegovina and Slovenia, whereas Croatian bishops strongly resisted the establishment of this Association and only a small number of priests applied for membership. With the support of the Vatican, the bishops decided to denounce the association’s activities ban and membership for their priests. This resulted in a fierce reaction by the communist regime, which was one of the main causes for the severing of diplomatic relations with the Vatican. Nevertheless, despite all the pressure, the founded Class Association of Catholic Priests in Croatia never attained the success anticipated, nor did it ever attract any significant number of members.

In the early 60’s of the last century, a process of normalization of relations between the Vatican and Yugoslavia started to take place, meaning that priests’ association not only lost its purpose but at the same time presented an obstacle in that process. Even though the Association tried its best to survive by multiple attempts of its internal reorganization, this was in vain. Its membership continuously decreased, its leadership suffered internal confrontations and the existing regime lost interest in its further existence.

U inače lošim odnosima između Katoličke crkve i komunističkog režima u Jugoslaviji, vjerske škole, odnosno školovanje svećeničkoga podmladka, predstavljalo je jedan od najvažnijih problema u tim odnosima. Katolička crkva je nakon II. svjetskog rata ostala bez velikoga dijela svoga svećenstva i časnih sestara, što zbog pogibije u vrijeme rata, što zbog ubijanja i zatvaranja od strane komunističkog režima nakon rata. Također je znatan broj svećenika u strahu od komunističkog režima napustio zemlju. Zbog toga je Katolička crkva morala pojačano raditi na školovanju svećeničkog podmladka, da bi mogla zadovoljiti potrebe svojih vjernika diljem zemlje koji su ostali bez svojih dušobrižnika. S vremenom je i sve veći broj stanovnika, a time i vjernika, iziskivao dodatnu potrebu za školovanjem svećenika.

S druge strane komunistički režim koji je vodio sustavnu borbu protiv religije, a posebice protiv Katoličke crkve, na sve je načine nastojao otežati Katoličkoj crkvi rad njenih škola tj. školovanje svećeničkog podmladka. S tim ciljem komunistički režim poduzeo je niz “zakonskih” mjera u pogledu statusa vjerskih škola, slabio njihovu materijalnu snagu oduzimanjem i zaposjedanjem sjemenišnih i školskih zgrada, te raznim metodama pritisaka i davanja povlastica pojedinim polaznicima vjerskih škola, izvlačio ih iz tih škola.

No, bez obzira na sve poduzete mjere, komunistički režim nije uspio smanjiti priliv mladeži u vjerske škole, niti smanjiti broj novoškolovanih svećenika i časnih sestara. Naprotiv, pored svih mjera od strane komunističkog režima, broj polaznika vjerskih škola bio je iz godine u godinu sve veći, te je Katolička crkva uspjela zadovoljiti svoje potrebe za svećeničkim podmladkom.

U ovom radu navedenu problematiku razradio sam na primjeru vjerskih škola u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

The most important problem that existed between the Communist regime and the Catholic Church in Yugoslavia was that of schooling the candidates for the priesthood. It is well known that the Catholic Church lost a considerable number of its priests and nuns in World War II and after the war, with those imprisoned or killed by the Communist regime. Moreover, a significant number of priests fled from the country in fear of Communist regime. These developments forced the Catholic Church to intensify its work to educate new priests in an effort to accommodate the spiritual needs of its congregation who had lost their pastors all over the country.

As time went by, the population grew and naturally so did the number of its believers, so the need for new priests was greater than ever before.

On the other hand, the Communist regime did its utmost to prevent the schooling of new priests and thus it was in a continuous battle against religion, especially against the Catholic Church. With this aim in mind, the Communist regime undertook a number of “legal” measures concerning the status of religious schools. The regime confiscated properties used for schools and universities in order to weaken the Church materially. Iit used many different methods of exerting pressure and by offering benefits to some school goers the aim being to decrease their number.

However, despite all of the measures undertaken, the regime did not manage to decrease the inflow of young candidates for the priesthood nor to decrease the number of newly educated priests and nuns. On the contrary, the number of students in religious schools grew in number each year and the Catholic Church managed to satisfy its needs for more clergy in pastoral care.

In this work, I examined the above arguments by using examples of religious schools in the Zagreb Archdiocese.

Istraživanjem neobjavljene građe te manjim dijelom korištenjem objavljenih rezultata istraživanja, autor je napravio prikaz razvitka starih srednjovjekovnih župa Imbriovec i Đelekovec, smještenih u današnjoj Varaždinskoj biskupiji. Te su župe nestale u vrijeme protuosmanlijskih ratova. Sredinom 17. stoljeća je na prostoru spomenutih nestalih župa obnovljena župa Imbriovec. U prvoj polovici 17. stoljeća su uz župnu crkvu u Imbriovcu postojale kapele u selima Đelekovec i Imbriovec.

Vorwiegend aufgrund der Forschung des unveröffentlichten Materials, und weniger der Benutzung schon publizierter Forschungsergebnisse, gab der Autor eine Übersicht über die Entwicklungsgeschichte alter mittelalterlicher Pffareien Imbriovec und Đelekovec (nördlich von Koprivnica), die heute zum Varaždiner Bistum gehören. Die Pfarreien verschwanden zur Zeit der Osmanenkriege. Mitte des 17. Jh. wurde auf dem Gebiet der erwähnten Pfarreien die Pfarrei Imbriovec wiederhergestellt, später auch in Dorf Đelekovac. In Dörfern Đelekovec und Zablatje, neben der Pfarrkirche in Imbriovec, sind in der ersten Hälfte des 17. Jh. auch Kapellen schon vorzufinden. Übersetzung Hrvoje Petrić und Danijela Marjanić

U ovom su radu prikazani početci osnovnoga školstva, koje se u prvo vrijeme provodilo u okrilju Katoličke crkve, u samostanima i župnim dvorovima. Prvi učitelji osnovnoga školovanja bili su svećenici. Nakon njih, učitelji su bili svjetovnjaci, koji su najčešće bili i orguljaši, a o njima se brinula župa ili samostan. Početci školstva opisuju se ovdje za Sisak i bližu okolicu, dok je slično stanje tada bilo u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Prvo spominjanje “župne škole” ili “katoličke škole”, seže u sredinu 17. stoljeća, pa se u Sisku ona spominje već 1653. godine. Ondašnje osnovno školovanje, u okviru župe Sv. Križa u Sisku, trajalo je preko dvjesto godina, sve do druge polovice 19. stoljeća, kada je pomalo prelazilo u svjetovne ruke. Zbog toga je više nego nužno tu činjenicu zabilježiti i oteti je zaboravu.

The topic of this article is the beginnings of primary schooling, which was originally organized within the Roman Catholic Church, in monasteries and parish houses. The first primary school teachers were clergymen. They were followed by laymen, chiefly organists, and they were taken care of by the parish or the monastery. Here the early schooling is described for Sisak and its immediate vicinity, but the situation was similar in the whole of Northern Croatia.. The first mention of a “parish school”, or “Catholic school” can be traced to the mid-17th c. In Sisak it can be dated to 1653. Such primary schooling, within the Parish of the Holy Cross, lasted for about two hundred years, until the second half of the 19th c, when it was slowly taken over by civilian authorities. It is very necessary to record these facts so that they are not forgotten. Translated by dr. Ivan Mirnik

Naselje Tišina Erdedska, nedaleko od Siska, jedno je od naprednijih naselja župe Sv. Josipa Radnika, Sisak-Galdovo. Uz obilježavanje 400. obljetnice postojanja njihova naselja, mještani se ponose i svojom kapelom, koja je posvećena Presvetom Srcu Isusovu. Franjevci iz župe Galdovo, kojoj pripada ova kapela, redovito u njoj slave Mise, održavaju vjeronauk, Prve svete Pričesti i druga okupljanja. Međutim, Galdovo kao nova župa od 1968. godine, nema nikakvih podataka o izgradnji tišinske kapele, a i sjećanja starijih mještana su pomalo izblijedjela. Zbog toga je korisno i nužno dati jednu potpuniju pisanu sliku i naselja i njihove kapele, iz još postojećih sačuvanih izvora, koji se čuvaju u pismohrani župe Sv. Križa u Sisku.

Il paese Tišina Erdedska, poco distante da Sisak, filiale della parrocchia di San Giuseppe Lavoratore di Sisak-Galdovo, celebra il quarto centenario dalla sua fondazione. Vi è una cappella dedicata al Sacro Cuore di Gesù costruita circa 70 anni fa. La cura pastorale di detta parrocchia e quindi della rispettiva filiale è affidata ai Frati Minori Conventuali della Provincia croata di S. Girolamo, che regolarmente vi celebrano la santa messa e insegnano il catechismo per preparare i bambini alla prima comunione.

La parrocchia Sisak-Galdovo è stata fondata nel 1968 per cui nell’archivio della stessa non troviamo i documenti riguardanti la costruzione della cappella di Sacro Cuore della filiale di Tišina Erdedska. In questo articolo si ricostruisce quindi la storia di detto paese e della sua cappella utilizzando i documenti conservati nell’archivio della parrocchia di Santa Croce di Sisak, alla quale a suo tempo apparteneva. Traduzione di Stjepan Razum e Tomislav Mrkonjić

Pisac, izvrsni poznavatelj hrvatskih medalja, priopćuje postojanje dosad nepoznate medalje s likom stožernika Franje Kuharića. Medalju je 2001. darovala Ana Kopač Arheološkom muzeju u Zagrebu. Oblikovatelj medalje, Franjo Kodrić, iz Samobora, izradio ju je povodom Kuharićeve posjete Samoboru, 1983. godine.

Im Jahre 1983 enstand eine einseitige Porträtmedaille des seligen Franjo Kuharić Kardinal-Erzbischofs von Zagreb, die sich seit 2001 in der Münzsammlung des Archäologischen Museums in Zagreb im Rahmen der von Frau Ana Kopač aus Zagreb geschenkten großen Medaillensammlung ihres verstorbenen Mannes Berislav Kopač befindet. Auf der Medaille (Terracotta, 125mm) steht der Wahlspruch des Kardinals DEVS/ CARITAS/ EST im Felde rechts, während sein sehr guter Porträt auf die rechte Seite gewendet ist. Die Signatur (FK) befindet sich unten links. Der Medailleur dieser sehr gelungenen Medaille ist Franjo Kodrić (*Zagreb, 8. XII. 1952) aus Samobor bei Zagreb, der das Porträt anläßlich eines Besuches des Kardinals in Samobor, wo er etliche Jahre als hochgeschätzer und geliebter Pfarrer gedient hat, modelliert und dem hohen Besuch verehrt. Franjo Kodrić war ein Schüler der Kunstgewerbeschule und der Pädagogischen Akademie in Zagreb und diplomierte bei dem seligen Professor Želimir Janeš an der Kunstakademie in Zagreb im Jahre 1979. Bereits als Apsolvent hat er seine Medaillen und Plaketten ausgestellt, später auch im Rahmen des Ivo Kerdić Memorials in Osijek in Zagreb.

Zagrebački biskup, budući nadbiskup i stožernik Haulik otvorio je godine 1846. Metropolitansku knjižnicu Zagrebačke nadbiskupije zagrebačkoj kulturnoj javnosti. Stožernik Haulik posjedovao je veoma vrijednu osobnu knjižnicu, bogatu raznolikim sadržajem. Knjige Haulikove osobne knjižnice čuvaju se danas unutar Metropolitanske knjižnice. Do danas se u Metropolitanskoj knjižnici čuva i Katalog – rukopisni popis knjiga stožernika Jurja Haulika, koji je 1865. godine sastavio doktor bogoslovlja Franjo Saleški Hoffmann. U ovom članku želim istaknuti značenje stožernika Haulika za Metropolitansku knjižnicu te dati nekoliko obavijesti o Haulikovoj osobnoj knjižnici.

Zagreber Bischof, zukünftiger Erzbischof und Kardinal Haulik, eröffnete im Jahr 1846 die Metropolitanbibliothek des Zagreber Erzbistums für die Zagreber Kulturöffentlichkeit. Er selbst besass eine sehr wertvolle Privatbibliothek, deren Bände inhaltlich aus verschiedensten Bereichen stammten und heute in der Metropolitanbibliothek aufbewahrt werden. Bis heute ist in der Metropolitanbibliothek auch der Katalog – ein vom Doktor der Theologie, Franciscus Sal. Hoffmann, im Jahr 1865 verfasstes handschriftliches Verzeichnis von Kardinals Büchern, verwahrt.

Mit dieser Arbeit versuchte man die Bedeutung des Kardinals Haulik für die Metropolitanbibliothek zu erklären, sowie einige Informationen über seine Privatbibliothek mitzuteilen. Übersetzung Danijela Marjanić

Godine 1501. sastavljen je popis svećenika Zagrebačke biskupije, u svrhu podavanja biskupske ili stolne pristojbe (cathedraticum). Popisano je poimenično 710 svećenika, tj. župnika, duhovnih pomoćnika, oltarista, nadarbenika, milosnika i čazmanskih kanonika. Navedeno je još oko 68 neimenovanih svećenika. Sa zagrebačkim kanonicima i nadarbenicima, koji nisu popisani, Zagrebačka biskupija imala je tada sveukupno oko 818 svećenika. Popis je sastavio jedan od kanonika Zagrebačkoga kaptola, a dopunio ga vjerojatno drugi kanonik bilješkama o pojedinim svećenicima. Premda je popis dosada poznat javnosti i obilno korišten, on se tek sada prvi put cjelovito objavljuje. Nakon objave teksta slijedi popis svih 710 svećenika, s podatcima koji su o njima poznati.

Uno dei canonici del capitolo della chiesa cattedrale di Zagabria (Zagreb) compilò nel 1501 un prospetto dei nomi del clero della stessa diocesi croata, con l’intenzione di facilitare il pagamento della tassa vescovile (il cosiddetto cathedraticum). In detto elenco figurano 710 nomi dei sacerdoti, vale a dire dei parroci, dei vicari parrocchiali, dei cosiddetti “altaristi”, dei beneficiati (“prebendari” e “graziani”), nonché dei canonici del capitolo di Čazma. Inoltre vi troviamo menzionate circa 68 persone di cui non è stato meglio precisato il nome. Aggiungendo a queste cifre i nomi dei canonici e dei beneficiati della chiesa cattedrale di Zagabria, possiamo concludere che nella diocesi dovevano esserci all’incirca 818 sacerdoti.

Detto elenco è stato già più di una volta consultato e spesso parzialmente utilizzato in diversi studi storici; questa volta viene pubblicato integralmente: dopo l’edizione del testo originale, per facilitarne la consultazione, segue l’elenco di tutti i 710 nomi in ordine alfabetico con i dati riguardanti i singoli sacerdoti. Traduzione di Stjepan Razum e Tomislav Mrkonjić

Srednjovjekovne karte svijeta (lat. “mappae mundi”), nastajale tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka, izniman su povijesni izvor. Istraživači dugo nisu shvaćali njihovu pravu vrijednost, nepravedno ističući samo zastarjelost njihovih podataka, te netočnosti u prikazu uzrokovane lošom kartografskom projekcijom. Te se karte najčešće spominju samo u kontekstu crkvene srednjovjekovne kartografije čije su karte bile temeljene na tada već zastarjelim antičkim podacima, te bogato ilustrirane brojnim biblijskim motivima. No, uloga srednjovjekovnih karata svijeta bila je prvotno kršćanska: prikazati sveprisutnost Boga i slaviti spasenje Kristovo. Simbolizam je ovdje bio važniji od realizma, stoga nikako ne možemo govoriti o netočnosti srednjovjekovnih kršćanskih karata. Ipak, pažljivijem promatraču neće promaknuti činjenica da se ovdje ne radi samo o antičkoj slici svijeta, gledanog kroz prizmu kršćanske srednjovjekovne filozofije. Osim što vrlo jasno oslikavaju društveni kontekst srednjega vijeka šaljući snažnu poruku kršćanstva, srednjovjekovne karte svijeta mjestimice sadrže iznimno važne povijesne podatke. Najbolju potvrdu za to predstavlja jedna od najpoznatijih srednjovjekovnih karta, tzv. Ebstorfska karta koju je 1235. godine izradio Gervasius von Tilbury. Temeljem raščlambe ovoga kod nas još neobjavljenog izvora, autorica otkriva da je najstariji kartografski spomen grada Zagreba, zabilježen upravo na ovoj karti svijeta, čak sedam godina prije no što će Gradec od Bele IV. dobiti povelju slobodnog i kraljevskog grada.

Medieval world maps in Latin called “mappae mundi” that first appeared in the early and advanced stages of the Middle Ages are an exceptional historical source. For quite a while, researches did not realise their true value, unjustly emphasising the redundancy of their data and above all their inaccuracy due to poor cartographic projection. Most often, reference to these maps is only in the context of ecclesiastical medieval cartography and maps that were based on already outdated ancient data richly illustrated with numerous Biblical motives. Nevertheless, the function of these medieval maps of the world was primarily Christian: to portray God’s Omnipresence and to praise Christ’s salvation. Symbolism was more important than realism and as such, we cannot speak about the inaccuracy of these Medieval Christian maps. Nevertheless, a careful observer would not bypass the fact that they are not just an ancient picture of the world viewed through the prism of Christian Medieval philosophy. Apart from clearly reflecting the social context of the Medieval Ages, they are a powerful Christian message. These Medieval maps of the world interchangeably contain some exceptionally significant historical data. The best confirmation of this lies in one of the most famous medieval maps, the so-called “Ebstorf Map”, which was drawn in 1235 by Gervasius von Tilbury. The author of this article analyses this source, which still has not been published in our country. The author discloses that the oldest cartographic document of the town of Zagreb was in fact marked on just this map of the world seven years prior to the Bul (Charter) that Bela IV granted the town of Gradec (Zagreb) proclaiming it a free and royal town (1242). Translated by Mirela Slukan Altić and s. Anđelita Šokić